Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1308/11 (L. L.)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Penzija
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1308/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 1308/11, rješavajući apelaciju Ljiljane Lovrenović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljiljane Lovrenović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 09 0 U 000621 07 U od 7. februara 2011. godine, Rješenja direktora Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, broj 01/1-1087195843 od 22. januara 2007. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidskog osiguranja – Kantonalna administrativna služba - Sarajevo, broj 0001087195843-0 od 7.
decembra 2006. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljiljane Lovrenović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Ešref Gracić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 21. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 09 0 U 000621 07 U od 7. februara 2011. godine, Rješenja direktora Federalnog zavoda za penzijsko i invlidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod), broj 01/1-1087195843 od 22. januara 2007. godine i Rješenja Federalnog zavoda
– Kantonalna administrativna služba - Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba), broj 0001087195843-0 od 7. decembra 2006. godine.
2. Rješenjem Kantonalne službe, broj 0001087195843-0 od 7. decembra 2006. godine koje je u cijelosti potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda, broj 01/1-1087195843 od 22. januara 2007. godine apelantici je priznato pravo na srazmjerni dio invalidske penzije u mjesečnom iznosu od 18,2909 KM počev od 21. jula 2006. godine, a istim rješenjem je utvrđeno da će se i isplata penzije vršiti od navedenog datuma. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, istaknuto da je temeljem provedenih dokaza utvrđeno da je apelantica sa danom 21. juli 2006. godine ispunila uvjete za sticanje prava na invalidsku penziju, te da su za obračun penzijskog osnova uzete plaće, odnosno osnovica osiguranja za period od 1980. godine do 2005. godine kao posljednjom godinom rada. U obrazloženju je još navedeno da prema ukupnom penzijskom stažu od 15 godina i pokrivenošću radnog vijeka penzijskog staža od 2/4 invalidska penzija se određuje u visini 47% penzijskog osnova i iznosi 94,503145 KM mjesečno, te da utvrđeni iznos penzije služi kao osnov za određivanje srazmjernog dijela penzije koji pada na teret Federalnog zavoda u iznosu preciziranom u dispozitivu rješenja.
3. Presudom Kantonalnog suda, broj 09 0 U 000621 07 U od 7. februara 2011. godine odbijena je tužba apelantice podnesena radi poništenja drugostepenog rješenja. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je taj sud nakon provedenog postupka ocijenio da su nižestepeni organi pravilno utvrdili ukupan navršeni staž koji je apelantica ostvarila u oba entiteta, a koji staž iznosi 15 godina i 27 dana i da su primjenom odredaba čl. 7. i 8. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama o provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja («Službene novine Federacije BiH», broj 24/00; u daljnjem tekstu: Sporazum) pravilno odredili srazmjerni dio penzije koji pada na teret nosioca osiguranja u Federaciji. Kantonalni sud je tokom postupka utvrdio da nižestepeni organi pri donošenju osporenih rješenja nisu povrijedili, niti su pogrešeno primijenili materijalno pravo na štetu apelantice što ukazuje da su tužbeni navodi apelantice neosnovani, a pogotovo oni koji se odnose na staž osiguranja koji je apelantica ostvarila kod Fonda PIO Republike Srpske u trajanju od 25 mjeseci za koji, kako se žalbom ukazuje, nisu plaćeni doprinosi na ime penzijskog i invalidskog osiguranja jer tako što ne proizlazi iz uvjerenja tog Fonda od 19. februara 2006. godine
4. Apelantica se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U navodima apelacije se ističe da je apelantica oštećena prilikom obračuna penzije jer je prilikom obračuna u staž osiguranja ušao i staž iz Republike Srpske za koji nisu uplaćivani doprinosi, pa je apelantici zbog toga umanjen iznos penzije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
6. U konkretnom slučaju, apelantica se žali na visinu utvrđenog srazmjernog dijela invalidske penzije. Naime, u toku postupka je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da je apelantica sa 21. julom 2006. godine ispunila uvjete za sticanje invalidske penzije prema odredbama Zakona o penzijskom i invlidskom osiguranja («Službene novine Federacije BiH», br. 29/98, 32/01, 75/05, 59/06 u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Tokom postupka je utvrđen i iznos penzije kao osnov za određivanje srazmjernog dijela penzije koji pada na teret Federalnog zavoda, u skladu sa odredbama čl. 7. i 8. Sporazuma. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na imovinu jer nije zadovoljna visinom utvrđenog iznosa srazmjernog dijela invalidske penzije. U vezi s ovim, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). U konkretnom slučaju u postupku pokrenutom pred nadležnim organima uprave i Kantonalnim sudom apelantica je ostvarila pravo na srazmjerni dio invalidske penzije u skladu sa Sporazumom i Zakonom o PIO. U svjetlu navedenog i činjenice da je apelantica ostvarila pravo na srazmjerni dio invalidske penzije, ali da apelantica nije zadovoljna utvrđenim iznosom žaleći se zbog toga na povredu prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom slučaju ne može govoriti o apelanticinoj postojećoj imovini
7. Ustavni sud smatra da se uvjerenje apelantice da će ostvariti pravo na veći iznos srazmjernog dijela invalidske penzije, iako je ono suprotno zakonskim odredbama, ne predstavlja ni «legitimno očekivanje» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da «legitimno očekivanje» mora biti mnogo konkretnije od same nade u uspjeh i da mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica nije pokazala da ima «ostvarivo potraživanje» koji bi predstavljalo «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi već citiranu odluku Gratzinger, stav 74 i Ustavni sud, odluka broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine), zbog čega njeni navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenog člana, već su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović