Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1309/11 (N. L.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1309/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 1309/11, rješavajući apelaciju Nenada Lazarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nenada Lazarevića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-10-001353 od 9. decembra 2010. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0-Gž-06-002915 od 12. novembra 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Nenad Lazarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ešref Gracić, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 009-0-Gž-06-002915 od 12. novembra 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-3753/05 od 2. oktobra 2006. godine obavezan je Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar – Kantonalna administrativna služba Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime neisplaćenih penzija za 1996. i 1997. godinu isplati iznos od 2.652,69 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe, pa do isplate, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu penzija za period od 1998. godine do kraja 2005. godine apelant odbijen. Istom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoj dio troškova postupka.

3. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli i apelant i tuženi. Odlučujući o žalbama Kantonalni sud je donio Rješenje, broj 009-0-Gž-06-002915 od 12. novembra 2009. godine kojim je žalba apelanta odbijena, a žalba tuženog uvažena, tako što je prvostepena presuda ukinuta i apelantova tužba odbačena. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je odredbom člana 7. Zakona o penzijskom i invalidskog osiguranja («Službene novine Federacije BiH», br.29/98, 32/01, 75/05 i 59/06; daljnjem tekstu: Zakon o PIO) propisano da se pravo iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaruje u upravnom postupku, ako tim zakonom nije propisano drugačije. Kako je apelantu rješenjem tuženog od 20. juna 1994. godine priznato pravo na starosnu penziju i kako je po tom rješenju vršena isplata penzije do 1997. godine, prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o ostvarivanju prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja nego o potraživanju penzija utvrđenih u upravnom postupku. Kantonlani sud, međutim, smatra da tuženi osnovano žalbom prigovora da sud u parničnom postupku nije nadležan da odlučuje o zahtjevu za isplatu dospjelih, a neisplaćenih penzija jer rješenje kojim je apelantu priznato pravo na penziju pretstavlja izvršnu ispravu. S obzirom na navedeno, prema mišljenju Kantonalnog suda, ne može se voditi parnica za isplatu dospjelih, a neisplaćenih penzija, pa je prvostepeni sud pogrešno postupao kada je ponovo u parničnom postupku odlučivao o zahtjevu za isplatu penzija.

4. Apelant je protiv drugostepenog rješenja podnio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem, broj 070-0-Rev-10-001353 od 9. decembra 2010. godine reviziju kao neosnovanu odbio. U obrazloženju Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da je suprotno pravnom rezonovanju apelanta i prema ocjeni tog suda pravilan zaključak Kantonalnog suda da sud nije nadležan da u parničnom postupku odlučuje o zahtjevu apelanta za isplatu dospjelih, a neisplaćenih iznosa penzija, tako da se taj sud u potpunosti slaže sa zaključcima i pravnim shvatanjima drugostepenog suda iznesenim u osporenom rješenju.

5. Apelant se žali da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju apelant osporava rješenja Kantonalnog i Vrhovnog suda kojima je njegova tužba koja je podnesena protiv tuženog radi isplate dospjelih, a neisplaćenih penzija odbačena, uz obrazloženje da se ovo pitanje ne može riješiti u parničnom postupku, shodno odredbi člana 7. Zakona o PIO.

9. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.

10. Na osnovu navedenog proizlazi da su u konkretnom slučaju Kantonalni sud, što je u revizionom postupku potvrdio i Vrhovni sud, pravilno postupio odbacujući tužbeni zahtjev apelanta jer je očigledno da se u okolnostima ovog slučaja tužbeni zahtjev odnosio na pravna i procesna pitanja koja se tiču upravnog postupka i koja nisu mogla biti raspravljena u parničnom postupku. U takvoj situaciji apelant je morao podnijeti zahtjev za isplatu dospjelih, a neisplaćenih penzija nadležnom organu uprave odnosno tuženom. Pokrenuvši parnični postupak u kojem su sudovi raspravljali samo pitanje nadležnosti suda za postupanje u predmetnom postupku apelant je propustio priliku da dođe do konačne odluke u kojoj bi redovni sudovi suštinski odlučili o apelantovom tužbenom zahtjevu. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1309/11 (N. L.) | Sudska praksa | Aktio