Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1791/09 (Hercegovačko-neretvanski kanton)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o doprinosima · čl. 1
- Zakon o parničnom postupku · čl. 7
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 101
- Zakon o radu · čl. 103
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 383
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o doprinosima
- Odluka o zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 168
- Odluka o dopustivosti i meritumu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1791/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 1791/09, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesene protiv
- presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 009992 10 Rev od 4. novembra 2010. godine, broj 58 0 P 011861 10 Rev od 28. decembra 2010. godine i broj 58 0 P 012497 09 Rev od 3. februara 2011. godine;
- presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 015237 09 Gž od 21. maja 2009. godine, broj 58 0 P 008332 09 Gž od 3. juna 2009. godine, broj 58 0 P 001701 09 Gž od 3. juna 2009. godine, broj 58 0 P 006351 08 Gz od 10. juna 2009. godine, broj 58 0 P 010328 08 Gž od 28. maja 2009. godine, broj 58 0 P 007607 08 Gž od 10. juna 2009. godine, broj 58 0 P 001694 09 Gž od 19. juna 2009. godine, broj 58 0 P 008860 08 Gž od 18. juna 2009. godine, broj 58 0 P 010486 09 Gž od 21. maja 2009. godine, broj 58 0 P 007181 09 Gž od 10. juna 2009. godine, broj 58 0 P 007666 09 Gž od 10. juna 2009. godine, broj 58 0 P 009218 09 Gž od 25. juna 2009. godine, broj 58 0 P 001860 09 Gž2 od 24. juna 2009. godine, broj 58 0 P 008185 09 Gž od 10. juna 2009. godine, broj 58 0 P 007587 09 Gž od 10. juna 2009. godine, broj 58 0 P 006434 09 Gž2 od 13. augusta 2009. godine, broj 58 0 P 007235 09 Gž2 od 13. augusta 2009. godine, broj 58 0 P 0 13403 09 Gž od 1. jula 2009. godine, broj 58 0 P 007060 09 Gž 2 od 13. augusta 2009. godine, broj 58 0 P 001024 09 Gž2 od 13. augusta 2009. godine, broj 58 0 P 000933 09 Gž2 od 2. jula 2009. godine, broj 58 0 P 008008 09 Gz od 9. jula 2009. godine, broj 58 0 P 013400 09 Gž od 30. jula 2009. godine, broj 58 0 P 002361 09 Gž2 od 7. jula 2009. godine, broj 58 0 P 006721 09 Gž 2 od 4. septembra 2009. godine, broj 58 0 P 011108 09 Gž od 10. septembra 2009. godine, broj 58 0 P 002562 09 Gž2 od 23. oktobra 2009. godine, broj 58 0 P 001029 09 Gž 2 od 2. decembra 2009. godine, broj 58 0 P 001838 09Gž od 22. oktobra 2009. godine, broj 07 58 0 P 010443 09 Gž od 7. januara 2010. godine, broj 58 0 P 009137 09 Gž od 13. januara 2010. godine, broj 58 0 P 007250 10 Gž 2 od 26. januara 2010. godine, broj 58 0 P 006974 09 Gz2 od 4. februara 2010. godine, broj 58 0 P 009133 09 Gž od 10. februara 2010. godine, broj 58 0 P 013037 09 Gž od 4. februara 2010. godine, broj 58 0 P 012499 09 Gž od 4. februara 2010. godine, broj 58 0 P 011972 09 Gž od 23. marta 2010. godine, broj 58 0 P 002092 09 Gž 2 od 8. aprila 2010. godine, broj 58 0 P 009075 09 Gž od 1. aprila 2010. godine, broj 58 0 Rs 010100 10 Rsz od 29. aprila 2010. godine, broj 58 0 P 024901 10 Gž od 20. maja 2010. godine, broj 58 0 P 011967 09 Gž od 13. maja 2010. godine, broj 58 0 Rs 010295 10 Rsž od 20. maja 2010. godine, broj 58 0 Rs 012389 10 Rsž od 27. maja 2010. godine, broj 58 0 P 010445 09 Gž od 6. maja 2010. godine, broj 58 0 Rs 009140 10 Rsz od 13. maja 2010. godine, broj 58 0 Rs 010300 10 Rsz od 19. maja 2010. godine, broj 58 0 Rs 037011 10 Rsž od 2. juna 2010. godine, broj 58 0 P 009083 09 Gž od 2. juna 2010. godine, broj 58 0 Rs 020451 10 Rsž od 10. juna 2010. godine, broj 58 0 P 011764 09 Gž od 10. juna 2010. godine, broj 58 0 P 024902 10 Gz od 10. juna 2010. godine, broj 58 0 P 011649 09 Gž od 16. juna 2010. godine, broj 58 0 Rs 010013 10 Rsz od 17. juna 2010. godine, broj 58 0 P 012384 09 Gž od 10. juna 2010. godine, broj 58 0 P 011914 09 Gz od 7. jula 2010. godine, broj 58 0 Rs 012380 10 Rsž od 7. jula 2010. godine, broj 58 0 P 019398 09 Gž od 7. jula 2010. godine, broj 58 0 P 010214 09 Gž od 18. augusta 2010. godine, broj 58 0 P 012412 09 Gž od 2. septembra 2010. godine, broj 58 0 P 012370 09 Gž od 2. septembra 2010. godine, broj 58 0 Rs 009211 10 Rsz od 12. augusta 2010. godine, broj 58 0 Rs 023370 10 Rsz od 3. septembra 2010. godine, broj 58 0 P 011651 09 Gž od 8. septembra 2010. godine, broj 58 0 Rs 009136 10 Rsz od 27. augusta 2010. godine, broj 58 0 P 011916 10 Gž od 26. augusta 2010. godine, broj 58 0 Rs 012516 10 Rsž od 16. septembra 2010. godine, broj 58 0 Rs 009149 10 Rsž od 16. septembra 2010. godine, broj 58 0 Rs 010400 10 Rsz od 3. septembra 2010. godine, broj 58 0 P 021237 10 Gž 2 od 23. septembra 2010. godine, broj 58 0 P 013659 09 Gž od 2. septembra 2010. godine, broj 58 0 P 010712 09 Gž od 2. septembra 2010. godine, broj 58 0 P 011676 09 Gž od 23. septembra 2010. godine, broj 58 0 Rs 010064 10 Rsz od 2. septembra 2010. godine, broj 58 0 Rs 012344 10 Rsz od 23. septembra 2010. godine, broj 58 0 P 011917 09 Gž od 17. septembra 2010. godine, broj 58 0 Rs 020453 10 Rsz od 22. septembra 2010. godine, broj 58 0 Rs 012399 10 Rsz od 22. septembra 2010. godine, broj 58 0 Rs 011910 10 Rsž od 30. septembra 2010. godine, broj 58 0 Rs 013045 10 Rsž od 23. septembra 2010. godine, broj 58 0 P 013058 09 Gž od 1. oktobra 2010. godine, broj 58 0 Rs 028627 10 RSz od 6. oktobra 2010. godine, broj 58 0 Rs 012350 10 Rsž od 7. oktobra 2010. godine, broj 58 0 P 009219 09 Gž 2 od 16. septembra 2010. godine, broj 58 0 Rs 010390 10 Rsz od 2. septembra 2010. godine, broj 58 0 P 012356 09 Gž od 9. septembra 2010. godine, broj 58 0 Rs 010294 10 Rsž od 23. septembra 2010. godine, broj 58 0 Rs 012408 10 Rsž od 14. oktobra 2010. godine, broj 58 0 Rs 010505 10 Rsž od 14. oktobra 2010. godine, broj 58 0 Rs 009142 10 Rsz od 23. septembra 2010. godine, broj 58 0 Rs 024441 10 Rsz od 14. oktobra 2010. godine, broj 58 0 Rs 009215 10 Rsž od 14. oktobra 2010. godine, broj 58 0 P 020452 10 Gž od 30. septembra 2010. godine, broj 58 0 P 010102 09 Gž od 21. oktobra 2010. godine, broj 58 0 Rs 022131-10 RSz od 13. oktobra 2010. godine, broj 58 0 Rs 010507 10 Rsz od 14. oktobra 2010. godine, broj 58 0 Rs 011923 10 Rsz od 21. oktobra 2010. godine, broj 58 0 Rs 010488 10 Rsž od 28. oktobra 2010. godine, broj 58 0 Rs 010391 10 Rsz od 13. oktobra 2010. godine, broj 58 0 P 011659 09 Gž od 30. septembra 2010. godine, broj 58 0 Rs 010215 10 Rsz od 1. novembra 2010. godine, broj 58 0 Rs 021064 10 Rsz od 22. oktobra 2010. godine, broj 58 0 Rs 030624 10 Rsž od 19. novembra 2010. godine, broj 58 0 P 011646 09 Gž od 12. novembra 2010. godine, broj 58 0 Rs 011629 10 Rsz od 12. novembra 2010. godine, broj 58 0 P 011657 09 Gž od 4. novembra 2010. godine, broj 58 0 P 010364 10 Gž od 4. novembra 2010. godine, broj 58 0 Rs 012507 10 Rsž od 4. novembra 2010. godine, broj 58 0 P 010103 10 Gž od 26. novembra 2010. godine, broj 58 0 P 010362 09 Gž od 19. novembra 2010. godine, broj 58 0 Rs 019282 10 Rsz od 12. novembra 2010. godine, broj 58 0 Rs 021826 10 Rsž od 8. decembra 2010. godine, broj 58 0 Rs 026209 10 Rsz od 9. decembra 2010. godine, broj 58 0 Rs 012393 10 Rsž od 15. decembra 2010. godine, broj 58 0 P 028622 09 Gž od 20. januara 2011. godine, broj 58 0 Rs 010071 10 Rsz od 26. januara 2011. godine, broj 58 0 Rs 011955 10 Rsž od 2. februara 2011. godine, broj 58 0 Rs 023288 10 Rsž od 1. februara 2011. godine, broj 58 0 Rs 032684 10 Rsž od 9. februara 2011. godine, broj 58 0 Rs 011760 10 Rsz od 9. februara 2011. godine, broj 58 0 Rs 025200 10 Rsž od 9. februara 2011. godine, broj 58 0 Rs 009215 11 Rsž 2 od 3. marta 2011. godine, broj 53 0 Rs 018932 10 Rsž od 10. marta 2011. godine, broj 58 0 Rs 030918 10 Rsž od 23. februara 2011. godine, broj 58 0 P 012363 11 Gž 2 od 28. februara 2011. godine i broj 58 0 Rs 011912 10 Rsž 2 od 10. marta 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je u periodu od 5. juna 2009. godine do 6. aprila 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), te presuda Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), navedenih u izreci ove odluke. Apelant je u apelacijama br. AP 5781/10 i AP 5795/10 osporio identičnu presudu Vrhovnog suda.
2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 1791/09, AP 1904/09, AP 1909/09, AP 1942/09, AP 1994/09, AP 1995/09, AP 2035/09, AP 2037/09, AP 2064/09, AP 2069/09, AP 2070/09, AP 2102/09, AP 2105/09, AP 2106/09, AP 2107/09, AP 2728/09, AP 2729/09, AP 2734/09, AP 2744/09, AP 2764/09, AP 2765/09, AP 2767/09, AP 2769/09, AP 2805/09, AP 2930/09, AP 3244/09, AP 3477/09, AP 3911/09, AP 4080/09, AP 250/10, AP 386/10, AP 534/10, AP 611/10, AP 767/10, AP 935/10, AP 1077/10, AP 1248/10, AP 1436/10, AP 1439/10, AP 1508/10, AP 1547/10, AP 1661/10, AP 1790/10, AP 2093/10, AP 2095/10, AP 2164/10, AP 2217/10, AP 2233/10, AP 2285/10, AP 2347/10, AP 2350/10, AP 2351/10, AP 2384/10, AP 2409/10, AP 2410/10, AP 2457/10, AP 2485/10, AP 2634/10, AP 2855/10, AP 2856/10, AP 3660/10, AP 3682/10, AP 3774/10, AP 3792/10, AP 3955/10, AP 3980/10, AP 3995/10, AP 4000/10, AP 4002/10, AP 4086/10, AP 4139/10, AP 4185/10, AP 4187/10, AP 4248/10, AP 4284/10, AP 4312/10, AP 4313/10, AP 4314/10, AP 4315/10, AP 4316/10, AP 4341/10, AP 4342/10, AP 4355/10, AP 4388/10, AP 4389/10, AP 4390/10, AP 4528/10, AP 4531/10, AP 4560/10, AP 4600/10, AP 4601/10, AP 4602/10, AP 4603/10, AP 4631/10, AP 4637/10, AP 4679/10, AP 4682/10, AP 4756/10, AP 4757/10, AP 4758/10, AP 4791/10, AP 4792/10, AP 4793/10, AP 4886/10, AP 5094/10, AP 5095/10, AP 5124/10, AP 5240/10, AP 5267/10, AP 5328/10, AP 5329/10, AP 5349/10, AP 5391/10, AP 5440/10, AP 5492/10, AP 5496/10, AP 5497/10, AP 5528/10, AP 5559/10, AP 5616/10, AP 5636/10, AP 5668/10, AP 5781/10, AP 5783/10, AP 5796/10, AP 5797/10, AP 5828/10, AP 5898/10, AP 5975/10, AP 5991/10, AP 45/11, AP 75/11, AP 77/11, AP 142/11, AP 150/11, AP 200/11, AP 355/11, AP 501/11, AP 503/11, AP 529/11, AP 669/11, AP 718/11, AP 729/11, AP 731/11, AP 803/11, AP 894/11, AP 895/11, AP 1184/11, AP 1328/11, AP 1368/11, AP 1376/11, AP 1406/11, AP 1456/11, AP 1487/11, AP 1517/11 i AP 1627/11. Dakle, ukupno je podneseno 156 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1791/09.
3. Ustavni sud je, odlukama br. AP-154/09 od 16. jula 2009. godine, AP-2176/09 od 11. marta 2010. godine, AP-1956/09 od 11. marta 2010. godine, AP-117/09 od 14. oktobra 2009. godine, AP-
3130/09 od 14. septembra 2010. godine, AP-3479/09 od 9. februara 2011. godine, AP-601/10 od 11. marta 2010. godine, AP-1938/10 od 29. juna 2010. godine, AP-1564/10 od 29. juna 2010. godine, AP-
1000/10 od 28. aprila 2010. godine, AP-1876/10 od 29. juna 2010. godine, AP-1121/10 od 13. maja 2010. godine, AP-1081/10 od 13. maja 2010. godine, AP-1507/10 od 29. juna 2010. godine, AP-
2261/10 od 13. oktobra 2010. godine, AP-1933/10 od 29. juna 2010. godine, AP-2713/09 od 29. juna 2010. godine, AP-2713/09 od 29. juna 2010. godine, AP-707/10 od 13. maja 2010. godine, AP-702/10 od 13. maja 2010. godine, AP-3544/09 od 13. oktobra 2010. godine, AP-1602/10 od 29. juna 2010. godine, AP-1306/10 od 13. maja 2010. godine i AP-1846/10 od 29. juna 2010. godine, donesenim povodom apelacija istog apelanta protiv presuda Kantonalnog suda br. 58 0 P 009220 08 Gž od 4. decembra 2008. godine, 58 0 P 007928 08 Gž od 25. juna 2009. godine, 58 0 P 020947 09 Gz od 10. juna 2009. godine, 58 0 P 010760 08 Gz od 18. decembra 2008. godine, 58 0 P 011913 08 Gž od 7. septembra 2009. godine, 58 0 P 003388 09 Gž 2 od 22. oktobra 2009. godine, 58 0 P 002088 09 Gž2 od 5. februara 2010. godine, 58 0 P 012367 09 Gž od 13. maja 2010. godine, 58 0 P 001695 09 Gž od 15. aprila 2010. godine, 58 0 P 006409 09 Gž od 4. marta 2010. godine, 58 0 Rs 012362 10 Rsž od 6. maja 2010. godine, 58 0 P 012360 09 Gž od 11. marta 2010. godine, 58 0 P 002097 09 Gž 2 od 11. marta 2010. godine, 58 0 P 007676 10 Rev od 7. decembra 2010. godine, 58 0 P 010439 09 Gž od 13. maja 2010. godine, 58 0 P 012375 09 Gž od 13. maja 2010. godine, 58 0 P 006971 09 Gž od 21. aprila 2010. godine, 58 0 P 011862 09 Gž od 1. aprila 2010. godine, 58 0 P 011367 09 Gž 2 od 5. februara 2010. godine, 58 0 P 006433 09 Gž od 10. februara 2010. godine, 58 0 Rs 011669 10 Rsž od 6. maja 2010. godine, 58 0 P 010369 09 Gž od 25. marta 2010. godine, 58 0 P 010440 09 Gž od 10. marta 2010. godine i 58 0 P 013051 09 Gž od 6. maja 2010. godine, odbacio apelacije kao preuranjene s obzirom da su bili u toku postupci o apelantovim revizijama protiv navedenih presuda pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud je u navedenim odlukama apelanta uputio da nakon donošenja odluka o revizijama, bez obzira na vrstu i razloge tih odluka, ima mogućnost da ponovo podnese apelacije u kojima je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije navesti i odluke Ustavnog suda kojima su njegove apelacije odbačene kao preuranjene, što je apelant i učinio te je podnio apelacije br. AP-1508/10, AP-1547/10, AP-1790/10, AP-2351/10, AP-4355/10, AP-5124/10, AP-5240/10, AP-5636/10, AP-5786/10, AP-5796/10, AP-5797/10, AP-5898/10, AP- 45/11, AP-75/11, AP-77/11, AP-142/11, AP-150/11, AP-200/11, AP-355/11, AP-718/11, AP-731/18, AP-803/11, AP-1487/11 i AP-1517/11 protiv rješenja Vrhovnog suda br. 58 0 P 009220 09 Rev od 4. marta 2010. godine, 58 0 P 007928 09 Rev od 20. aprila 2010. godine, 58 0 P 020947 09 Rev od 20. aprila 2010. godine, 58 0 P 010760 09 Rev od 18. maja 2010. godine, 58 0 P 011913 09 Rev od 8. juna 2010. godine, 58 0 P 003388 10 Rev od 26. oktobra 2010. godine, 58 0 P 002088 10 Rev od 28. oktobra 2010. godine, 58 0 P 012367 10 Rev od 1. decembra 2010. godine, 58 0 P 001695 10 Rev od 1. decembra 2010. godine, 58 0 P 006409 10 Rev od 2. novembra 2010. godine, 58 0 Rs 012362 10 Rev od 26. novembra 2010. godine, 58 0 P 012360 10 Rev od 29. novembra 2010. godine, 58 0 P 002097 10 Rev od 18. novembra 2010. godine, 58 0 P 007676 10 Rev od 7. decembra 2010. godine, 58 0 P 010439 10 Rev od 2. decembra 2010. godine, 58 0 P 012375 10 Rev od 7. decembra 2010. godine, 58 0 P 006971 10 Rev od 7. decembra 2010. godine, 58 0 P 011862 10 Rev od 7. decembra 2010. godine, 58 0 P 011367 10 Rev od 23. novembra 2010. godine, 58 0 P 006433 10 Rev od 28. decembra 2010. godine, 58 0 Rs 011669 10 Rev od 7. decembra 2010. godine, 58 0 Rs 010369 10 Rev od 27. decembra 2010. godine, 58 0 P 010440 10 Rev od 13. januara 2011. godine i 58 0 P 013051 10 Rev od 10. marta 2011. godine.
4. Zaposlenici organa uprave i sudske vlasti u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, kao tužitelji podnijeli su tužbe protiv apelanta kao tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, odnosno isplate naknade i razlike naknade na ime korištenja godišnjeg odmora-regresa, isplate razlike naknade na ime toplog obroka, isplate doprinosa iz plate i na platu na ime penzijskog i invalidskog osiguranja, isplate naknade na ime povećanja plate po osnovu rezultata rada, na ime povećanja plate za rad noću, na ime rada u vrijeme državnih praznika, te na ime prekovremenog rada.
5. Odlučujući o tužbama, Općinski sud u Mostaru i Općinski sud u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sudovi) su donijeli presude br. 07 58 P 015237 06 od 12. januara 2009. godine, P.008332 06 od 10. novembra 2008. godine, 07 58 P 001701 05 P od 22. decembra 2008. godine, P.006351 06 od 30. maja 2008. godine, P.010328 06 od 13. oktobra 2008. godine, P.007607 06 od 2. juna 2008. godine, 07 58 P 001694 05 P od 1. decembra 2008. godine, P.008860 06 od 21. oktobra 2008. godine, 07 58 P 010486 06 P od 11. decembra 2008. godine, P.007181 06 od 1. jula 2008. godine, 07 58 P 007666 06 P od 27. novembra 2008. godine, 07 58 P 009218 06 P od 20. novembra 2008. godine, 07 58 P 001860 05 P od 22. maja 2009. godine, 07 58 P 008185 06 od 4. decembra 2008. godine, 07 58 P 007587 06 P od 13. novembra 2008. godine, 07 58 P 006434 06 od 13. maja 2009. godine, 07 58 P 007235 06 P od 11. juna 2009. godine, 07 58 P 013403 06 P od 25. decembra 2008. godine, 07 58 P 007060 06 od 1. juna 2009. godine, 07 58 P 001024 05 P od 22. maja 2009. godine, 07 58 P 000933 05 P od 22. maja 2009. godine, 07 58 P 008008 06 P od 27. novembra 2008. godine, 07 58 P 013400 06 P od 15. decembra 2008. godine, 07 58 P 002361 05 P od 1. juna 2009. godine, 07 58 P.006721 06 od 13. maja 2009. godine, 07 58 P.011108 06 od 7. novembra 2008. godine, 07 58 P 002562 05 P od 25. juna 2009. godine, 07 58 P 001029 05 P od 6. jula 2009. godine, 07 58 P 001838 05 P od 1. decembra 2008. godine, 07 58 P 010443 06 P od 11. decembra 2008. godine, 07 58 P 009137 06 od 13. februara 2009. godine, 07 58 P.007250 06 od 13. oktobra 2009. godine, 07 58 P 006974 06 od 13. maja 2009. godine, 07 58 P 009133 06 P od 22. januara 2009. godine, 07 58 P 013037 06 P od 19. januara 2009. godine, 07 58 P 012499 06 P od 6. jula 2009. godine, P.011972 06 od 22. decembra 2008. godine, 07 58 P 002092 05 P od 6. jula 2009. godine, 07 58 P 009075 06 P od 8. oktobra 2009. godine, P.009220 06 od 12. maja 2008. godine, P.007928 06 od 7. jula 2008. godine, 07 58 P 010100 06 P od 21. decembra 2009. godine, 07 58 P 020947 06 P od 25. decembra 2008. godine, 07 58 P.024901 07 od 7. decembra 2009. godine, 07 58 P 011967 06 P od 2. oktobra 2009. godine, 07 58 P 010295 06 P od 18. novembra 2009. godine, 07 58 Rs 012389 06 od 15. februara 2010. godine, 07 58 P 010445 06 P od 15. januara 2009. godine, 07 58 P 009140 06 P od 25. februara 2010. godine, 07 58 P 010300 06 P od 19. oktobra 2009. godine, P.010760 06 od 22. maja 2008. godine, 58 0 P 037011 07 P od 18. decembra 2009. godine, 07 58 P 009083 06 od 19. januara 2009. godine, 07 58 P 020451 06 P od 29. decembra 2009. godine, 07 58 P 011764 06 P od 8. jula 2009. godine, 07 58 P.024902 07 od 7. decembra 2009. godine, 07 58 P 011649 06 P od 24. juna 2009. godine, 07 58 P 010013 06 P od 14. decembra 2009. godine, 07 58 P 012384 06 P od 11. juna 2009. godine, 07 58 P 011914 06 P od 25. maja 2009. godine, 07 58 Rs 012380 06 od 2. marta 2010. godine, 07 58 P 019398 06 od 25. decembra 2008. godine, 07 58 P 010214 06 P od 24. aprila 2009. godine, 07 58 P 012412 06 P od 30. juna 2009. godine, 07 58 P 012370 06 P od 22. oktobra 2009. godine, 07 58 Rs 009211 06 Rs od 26. aprila 2010. godine, 07 58 Rs 023370 07 Rs od 13. maja 2010. godine, 07 58 P 011651 06 P od 9. juna 2009. godine, 07 58 Rs 009136 06 Rs od 25. februara 2010. godine, 07 58 P 011916 06 P od 11. novembra 2009. godine, 07 58 Rs 012516 06 Rs od 31. maja 2010. godine, 07 58 P 009149 06 P od 11. februara 2010. godine, 07 58 Rs 010400 06 Rs od 19. marta 2010. godine, 07 58 P 021237 07 P od 3. decembra 2009. godine, 07 58 P 013659 06 P od 13. novembra 2009. godine, 07 58 P 010712 06 P od 20. novembra 2009. godine, 07 58 P 011676 06 P od 27. aprila 2009. godine, 07 58 Rs 010064 06 Rs od 11. februara 2010. godine, 07 58 Rs 012344 06 Rs od 11. marta 2010. godine, 07 58 P 011917 06 P od 29. septembra 2009. godine, 07 58 Rs 020453 06 Rs od 7. maja 2010. godine, 07 58 P.011913 06 od 10. novembra 2008. godine, 07 58 Rs 012399 06 od 5. marta 2010. godine, 07 58 Rs 011910 06 Rs od 31. marta 2010. godine, 07 58 Rs 013045 06 Rs od 15. marta 2010. godine, 07 58 P 013058 06 P od 19. februara 2009. godine, 58 0 P 028627 07 P od 30. decembra 2009. godine, 07 58 Rs 012350 06 Rs od 27. maja 2010. godine, 07 58 P.009219 06 od 17. augusta 2009. godine, 07 58 Rs 010390 06 Rs od 30. aprila 2010. godine, 07 58 P 012356 06 od 17. augusta 2009. godine, 07 58 P 010294 06 P od 17. decembra 2009. godine, 07 58 Rs 012408 06 Rs od 8. marta 2010. godine, 07 58 Rs 010505 06 Rs od 29. aprila 2010. godine, 07 58 Rs 009142 06 Rs od 6. maja 2010. godine, 07 58 Rs 024441 07 Rs od 21. juna 2010. godine, 07 58 Rs 009215 06 Rs od 17. maja 2010. godine, 07 58 P 020452 06 P od 27. januara 2010. godine, 07 58 P 010102 06 P od 3. jula 2009. godine, 07 58 Rs.022131 07 od 18. marta 2010. godine, 07 58 Rs 010507 06 Rs od 21. maja 2010. godine, 07 58 Rs 011923 06 Rs od 19. februara 2010. godine, 07 58 P 010488 06 P od 24. maja 2010. godine, 07 58 Rs 010391 06 Rs od 17. juna 2010. godine, 07 58 P 011659 06 P od 26. juna 2009. godine, P.003388 06 od 1. jula 2009. godine, 07 58 P 002088 05 P od 22. maja 2009. godine, 07 58 Rs 010215 06 Rs od 2. marta 2010. godine, 07 58 P 021064 07 P od 14. januara 2010. godine, 58 0 Rs 030624 07 Rs od 20. septembra 2010. godine, 07 58 P 011646 06 P od 15. juna 2009. godine, 07 58 Rs 011629 06 Rs od 16. februara 2010. godine, 07 58 P 011657 06 P od 25. septembra 2009. godine, 07 58 P 010364 06 P od 19. novembra 2009. godine, 07 58 Rs 012507 06 Rs od 9. juna 2010. godine, 07 58 P 010103 06 P od 12. oktobra 2009. godine, 07 58 P 010362 06 P od 21. septembra 2009. godine, 07 58 Rs 019282 06 Rs od 29. marta 2010. godine, 07 58 P 012367 06 P od 8. oktobra 2009. godine, 07 58 Rs 021826 07 Rs od 22. septembra 2010. godine, 07 58 P 009992 06 P od 1. oktobra 2009. godine, 07 58 P 001695 05 P od 19. juna 2009. godine, 07 58 P 006409 06 P od 25. septembra 2009. godine, 07 58 P 012362 06 P od 11. januara 2010. godine, 07 58 Rs 026209 07 Rs od 24. februara 2010. godine, 07 58 P 012360 06 P od 13. februara 2009. godine, 07 58 Rs 012393 06 Rs od 4. maja 2010. godine, 07 58 P 002097 05 P od 4. septembra 2009. godine, 07 58 P 007676 06 P od 19. marta 2009. godine, 07 58 P 010439 06 P od 12. januara 2009. godine, 07 58 P 012375 06 P od 8. jula 2009. godine, 07 58 P 006971 06 P od 25. septembra 2009. godine, 07 58 P 011862 06 P od 15. januara 2009. godine, 07 58 P 011367 06 P od 18. decembra 2008. godine, 58 0 P 028622 07 P od 12. maja 2009. godine, 07 58 P 011861 06 P od 21. maja 2009. godine, 07 58 Rs 010071 06 Rs od 1. oktobra 2010. godine, 07 58 Rs 011955 06 Rs od 8. novembra 2010. godine, 07 58 P 006433 06 P od 9. marta 2009. godine, 07 58 Rs 023288 07 Rs od 27. maja 2010. godine, 07 58 P 011669 06 P od 11. januara 2010. godine, 07 58 P 010369 06 P od 10. decembra 2009. godine, 58 0 Rs 032684 07 Rs od 15. novembra 2010. godine, 07 58 Rs 011760 06 Rs od 27. septembra 2010. godine, 07 58 Rs 025200 07 Rs od 24. juna 2010. godine, 07 58 Rs 009215 06 Rs od 4. januara 2011. godine, 53 0 P 018 932 09 P od 16. novembra 2009. godine, 58 0 Rs 030918 07 Rs od 14. oktobra 2010. godine, P.012497 06 od 19. marta 2008. godine, 07 58 P 012363 06 P od 19. novembra 2009. godine, 07 58 P 010440 06 P od 15. januara 2009. godine, 07 58 P 013051 06 P od 15. decembra 2008. godine i 07 58 Rs 011912 06 Rs od 19. februara 2010. godine. Predmetnim presudama apelant je obavezan da tužiteljima isplati određene novčane iznose na ime navedenih potraživanja iz radnog odnosa za precizirane periode.
6. Općinski sudovi su naveli da su razmatrajući apelantov prigovor neblagovremenosti imali u vidu da su tužitelji tužbenim zahtjevima istakli novčana potraživanja, a da je rok od jedne godine, na koji se poziva apelant vezan za ostvarivanje ostalih prava zaposlenika, ali ne i novčanih, pa se u konkretnim slučajevima nije mogla primijeniti odredba člana 103. Zakona o radu («Službene novine F BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR), zbog čega je ovaj prigovor apelanta neosnovan. Razmatrajući prigovor zastarjelosti novčanih potraživanja tužitelja, sudovi su imali u vidu odredbu člana 106. ZOR-a, po kojoj zastara novčanih potraživanja, iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, te imajući u vidu kad su tužitelji podnijeli tužbe, sudovi su istakli da je prigovor zastarjelosti u većini slučajeva neosnovan. Nadalje, sudovi su istakli da su Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH («Službene novine F BiH» br. 23/00 i 50/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) regulirana, između ostalog, prava i obaveze službenika kantonalnih organa uprave, pa se odredbe tog ugovora primjenjuju i na službenike i namještenike organa službi i tijela iz člana 168. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH («Službene novine F BiH» broj 13/98; u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i plaćama), kao i na druge službenike na koje se shodno primjenjuju odredbe tog ili identičnih zakona kantona, pa su neosnovani navodi apelanta da se na tužitelje ne mogu primijeniti odredbe navedenog Kolektivnog ugovora. Naime, iz odredbe člana 22. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u HNK («Službene novine HNK» broj 8/99; u daljnjem tekstu: Kantonalni zakon o radnim odnosima i plaćama), kojim su određeni koeficijenti za plaću, proizlazi da su svi zaposleni u organima uprave, bez obzira na stručnu spremu i poslove koje obavljaju, svrstani u kategoriju službenika, a odredbom člana 33. stav 4. navedenog zakona je propisano da se odredbe ovog zakona primjenuju i na pripadnike kantonalnog ministarstva unutrašnjih poslova.
7. Također, sudovi nisu prihvatili osnovanim prigovor apelanta da se Kolektivni ugovor ne može primijeniti u ovoj pravnoj stvari jer Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Vlada HNK) nije potpisnik ovog ugovora. Naime, Kolektivni ugovor su zaključili 11. aprila 2000. godine, ispred poslodavaca Vlada Federacije BiH i Samostalni sindikat, kao predstavnik službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH. Saglasnost na usaglašeni tekst prijedloga ovog ugovora, između ostalih, dala je i Vlada HNK po Odluci broj 01-460/98 od 25. septembra 1998. godine. Uvidom u Odluku Vlade HNK broj 01-460/98 od 25. septembra 1998. godine, vidljivo je da je predsjednik Vlade donio Odluku na osnovu člana 10. Zakona o Vladi HNK da se prihvata prijedlog posebnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike organa uprave u Federaciji BiH kao i da se ovlašćuje predsjednik Vlade HNK da sa Samostalnim sindikatom radnika državnih organa u Federaciji BiH zaključi Posebni kolektivni ugovor za službenike i namještenike organa uprave u Federaciji BiH. Uvidom u fotokopiju Kolektivnog ugovora vidljivo je da je navedeni ugovor, na stranici 12, potpisan od strane tadašnjeg ministra pravosuđa, uprave i lokalne samouprave u ime Vlade HNK, kao ovlaštenog predstavnika HNK i da je stavljen pečat Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave HNK (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), a pored potpisa i pečata upisan je broj 03-
34-115/00 i datum 19. maj 2000. godine. Nadalje, u preambuli navedenog ugovora navedeno je da se zaključuje uz prethodno pribavljenu saglasnost Vlade HNK na usaglašeni tekst prijedloga Kolektivnog ugovora, uz navođenje odluke broj 01-460/98 od 25. septembra 1998. godine, što ukazuje da je Vlada HNK dala saglasnost na usaglašeni tekst prijedloga Kolektivnog ugovora, te prema tome taj Kolektivni ugovor obavezuje Vladu HNK kao poslodavca.
8. Sudovi su konstatovali da u pravcu osporavanja potpisa Kolektivnog ugovora, apelant sudovima nije pružio ni jedan dokaz da je potpis stavljen od strane neovlaštene osobe apelanta kao i da je izvršena zloupotreba pečata apelanta. U vezi s tim, sudovi su naglasili da ukoliko bi se prihvatilo da je Kolektivni ugovor potpisan od strane neovlaštenog lica i da nije snabdjeven valjanim pečatom, apelant odnosno njegov ovlašteni organ bio je dužan da preduzme određene mjere u smislu utvrđivanja odgovornosti tog lica, što ne bi moglo ići na štetu zaposlenika čija su prava zagarantovana odredbama tog Kolektivnog ugovora. Nadalje, sudovi su ocijenili da sama činjenica da Odluka Vlade HNK kojom se dalo ovlaštenje Ministarstvu, odnosno tadašnjem ministru pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, da potpiše Kolektivni ugovor, nije objavljena u Službenim novinama HNK nije od uticaja na njegovu primjenu, a ukoliko je takav navod tačan onda se radi o propustu apelanta što također ne može ići na štetu tužiteljima. Najzad, sudovi su istakli da prema stavu iz presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 002495 08 P od 16. aprila 2009. godine, koji se može analogno primijeniti i u ovom slučaju, nebitno je da li je Kolektivni ugovor potpisao predstavnik Vlade HNK-a kod činjenice da je navedeni ugovor potpisala Vlada Federacije BiH ispred poslodavaca sa Samostalnim sindikatom kao predstavnikom službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, te se Kolektivni ugovor odnosi na poslodavce i zaposlenike u oblasti uprave i sudske vlasti na području Federacije BiH i ima se neposredno primijeniti kod ostvarivanja prava tužitelja iz radnog odnosa.
9. Navode apelanta da je u konkretnim slučajevima sporove između tužitelja i apelanta trebalo rješavati pregovaranjem i arbitražom, sudovi su razmatrali u smislu odredbe člana 126. ZOR-a, kojom je propisana mogućnost rješavanja kolektivnog radnog spora između strana u sporu, te su uz naznaku da se u konkretnim slučajevima radi o pojedinačnim radnim sporovima, a ne o kolektivnom sporu, te kako su ovo pojedinačni radni sporovi koje su tužitelji pokrenuli tužbama, sudovi naveli da su nadležni za rješavanje u konkretnim slučajevima. Općinski sudovi su naveli da apelant osporava primjenu odredbi Kolektivnog ugovora, a istovremeno čini nespornim da se Vlada HNK u svojim propisima i odlukama pozivala na primjenu osporenog Kolektivnog ugovora, te čini nespornim i isplate po navedenom Kolektivnom ugovoru i onim zaposlenicima koji i nisu podnijeli tužbe, iako je ništa nije obavezivalo na isplate po navedenom propisu. Stoga, uz nespornu činjenicu da je Vlada HNK donijela propise i odluke kojima se direktno poziva na primjenu osporavanog Kolektivnog ugovora i da je vršila isplate po navedenom ugovoru, po ocjeni Općinskih sudova, sve i da nije potpisala Kolektivni ugovor, odnosno da tadašnji ministar pravosuđa, uprave i lokalne samouprave nije imao valjana ovlaštenja, a što nije dokazala, ukazuje da je navedenom Kolektivnom ugovoru pristupila (član 115. ZOR-a). Sudovi su mišljenja da to što je apelant vršio isplate po Kolektivnom ugovoru pojedinim zaposlenicima u skladu sa svojim mogućnostima, ne oslobađa ga obaveze poštivanja Kolektivnog ugovora prema svim zaposlenima jer je u protivnom imao mogućnost otkaza njegove primjene po propisanoj proceduti u skladu sa članom 120. ZOR-a. Neprihvatljiv je prigovor apelanta, da je u svojim aktima primjenjivao odredbe Kolektivnog ugovora da bi izbjegao nepotrebna troškove parničenja zbog postojanja izgrađene sudske prakse kroz brojne pravosnažne odluke o obavezi primjene navedenog Kolektivnog ugovora. Sudovi su također konstatovali da je Vlada HNK svojom odlukom broj 01-1-02-1531/09 od 10. augusta 2009. godine dala saglasnost na Nacrt aneksa na Kolektivni ugovor, iz čega se izvodi zaključak da je potpisan i osnovni ugovor, jer aneks potpisuju samo one strane koje su potpisale i osnovni ugovor.
10. Sudovi su utvrdili da je neosnovan prigovor apelanta koji se odnosi na primjenu Zakona o policijskim službenicima HNK («Službene novine HNK» broj 9/07; u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima) u odnosu na naknadu na ime povećanja plaće po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada i dr. Naime, navedeni Zakon o policijskim službenicima je stupio na snagu 22. novembra 2007. godine, te su se odredbe Kolektivnog ugovora mogle primijeniti i na navedeni vid naknada, shodno odredbama člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora za područje Federacije BiH («Službene novine F BiH» broj 54/05; u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor), koji je stupio na snagu 8. septembra 2005. godine. Prema navedenim odredbama, ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno kolektivnim ugovorima, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, kao što je ovdje slučaj, primjenuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo. Sudovi su naveli da je članom 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama, koji se primjenjivao i kao kantonalni propis, kao i članom 29. stav 2. Kantonalnog zakona o radnim odnosima i plaćama koji je prestao važiti u decembru 2005.godine, propisano da će se na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koji nisu uređeni navedenim zakonima primjenjivati opći propisi o radu, dakle ZOR i Kolektivni ugovor, te da su zato neosnovani navodi apelanta da se Kolektivni ugovor ne može neposredno primjenjivati, temeljem navedenih odredbi. Prema tome, shodno odredbama člana 27. stav 2. Kantonalnog zakona o radnim odnosima i plaćama i člana 162. stav 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama, ne bi se odlukama vlade ti iznosi smjeli smanjivati, kao što je u konkretnim slučajevima učinjeno odlukom Vlade HNK. Nadalje, sudovi su konstatovali da su kolektivni ugovori izvor prava u našem pravnom sistemu kako to proizlazi iz člana 111. ZOR-a, jer oni u odnosu na individualne ugovore djeluju kao zakon odnosno pravna norma kojom se štiti minimum prava zaposlenika ispod kojeg se ne može ići prilikom zaključivanja ugovora o radu odnosno prilikom zasnivanja radnog odnosa. Uzimajući u obzir normativnost kolektivnih ugovora smatra se da je svaki zaposlenik stupanjem na posao pristupio i kolektivnom ugovoru pa iz njega može crpiti sva prava koja su mu po osnovu rada ili u vezi sa radom kao minimum osigurana što znači da poslodavac ta prava ne može umanjiti ni uskratiti. Također, sudovi su konstatovali da je Odlukom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Pr.1664/05 od 2. oktobra 2006. godine poništena Odluka tužene Federacije BiH, kao poslodavca, broj 298/05 od 16. juna 2005. godine o otkazu Kolektivnog ugovora koja je objavljena u Službenim novinama F BiH broj 39/05 od 6. jula 2005. godine. Naime, navedeni ugovor se nije mogao jednostrano staviti van snage nego se jedino mogao raskinuti u propisanoj proceduri.
11. Sudovi su mišljenja da pozivanje apelanta na odluku Ustavnog suda AP 1314/06 od 29. marta 2008. godine nije adekvatno za navedenu pravnu situaciju, jer su u ovom slučaju tužitelji shodno čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH («Službene novine F BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) dokazali da je Kolektivni ugovor u primjeni od strane Vlade HNK, a apelant shodno istim odredbama ZPP-a nije dokazao suprotno, odnosno nije dokazao svoje navode, za razliku od pravne situacije u navedenom predmetu AP 1314/06, gdje je Ustavni sud zaključio da apelanti, koji su bili zaposlenici Bosansko-podrinjskog kantona Goražde u predmetnom postupku nisu dokazali činjenicu zaključivanja odnosno pristupanja tuženog poslodavca spornom Kolektivnom ugovoru iz kojeg su apelanti izvodili osnovu za traženu naknadu za topli obrok, regres i troškove prijevoza.
12. Sudovi su naveli da je neosnovan prigovor apelanta u pogledu naknada, po osnovu povećanja plaće, koje je sud dosudio tužiteljima na ime rada za vrijeme državnih praznika, na ime rada noću, na ime prekovremenog rada, na ime rezultata rada, jer su svoje odluke zasnovali na relevantnim odredbama ZOR-a, Kolektivnog ugovora, Zakona o državnoj službi Federacije BiH, te Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH. Nadalje, sudovi su istakli da su udovoljili tužbenim zahtjevima tužitelja, vezanim za isplatu doprinosa iz plaće i na plaću za penzijsko i invalidsko osiguranje, primjenom člana 101. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine F BiH» br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05 i 59/06) kojim je propisano da osiguranik ima pravo tužbom pred nadležnim sudom pokrenuti postupak protiv poslodavca ukoliko poslodavac ne uplati doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje u skladu sa zakonom, te stava izraženog u odluci Ustavnog suda AP 311/04 («Službeni glasnik BiH» broj 60/05), kao i primjenom člana 1. Zakona o doprinosima («Službene novine F BiH» br. 35/98, 54/00, 16/01, 37/01, 1/02, 17/06 i 14/08) kojim su propisani kao obavezni doprinosi penzijskog i invalidskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja i osiguranja od nezaposlenosti, te člana 11. navedenog Zakona kojim je propisano da obračun i uplatu doprinosa za obaveznike doprinosa vrši isplatilac plata i drugih ličnih primanja i to na plate, naknade plata i druga lična primanja zaposlenika po osnovu redovnog rada i izvan redovnog rada, da se doprinosi obračunavaju i plaćaju na dan njihove isplate i člana 11.b) istog Zakona kojim je propisano da poslodavac-isplatilac plata i drugih ličnih primanja doprinose na platu i iz plata usmjerava odgovarajućem korisniku. Najzad, odluku o isplati zakonskih zateznih kamata sudovi su donijeli u skladu sa odredbama čl. 279. stav 3. i 372. Zakona o obligacionim odnosima pošto se radi o povremenim potraživanjima, a na povremena dospjela novčana davanja zatezna kamata teče od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu, dok su troškove postupaka priznali tužiteljima u skladu sa čl. 383., 386. i 387. ZPP-a, a sve prema Advokatskoj tarifi, cijeneći ograničenje propisano Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi u Federaciji BiH («Službene novine F BiH» broj 18/05).
13. Presudama Kantonalnog suda, navedenim u izreci ove odluke, uglavnom su odbijene žalbe apelanta kao neosnovane i potvrđene prvostepene presude, dok su pojedinim presudama Kantonalnog suda žalbe tužitelja odnosno apelanta, u pogledu troškova postupka, naknade na ime regresa, naknade na ime toplog obroka i naknade za prekovremeni rad, usvojene djelimično ili u cijelosti i prvostepene presude preinačene u tim dijelovima.
14. Rješenjima Vrhovnog suda br. 58 0 P 009220 09 Rev od 4. marta 2010. godine, 58 0 P 007928 09 Rev od 20. aprila 2010. godine, 58 0 P 020947 09 Rev od 20. aprila 2010. godine, 58 0 P 010760 09 Rev od 18. maja 2010. godine, 58 0 P 011913 09 Rev od 8. juna 2010. godine, 58 0 P 003388 10 Rev od 26. oktobra 2010. godine, 58 0 P 002088 10 Rev od 28. oktobra 2010. godine, 58 0 P 012367 10 Rev od 1. decembra 2010. godine, 58 0 P 001695 10 Rev od 1. decembra 2010. godine, 58 0 P 006409 10 Rev od 2. novembra 2010. godine, 58 0 Rs 012362 10 Rev od 26. novembra 2010. godine, 58 0 P 012360 10 Rev od 29. novembra 2010. godine, 58 0 P 002097 10 Rev od 18. novembra 2010. godine, 58 0 P 007676 10 Rev od 7. decembra 2010. godine, 58 0 P 010439 10 Rev od 2. decembra 2010. godine, 58 0 P 012375 10 Rev od 7. decembra 2010. godine, 58 0 P 006971 10 Rev od 7. decembra 2010. godine, 58 0 P 011862 10 Rev od 7. decembra 2010. godine, 58 0 P 011367 10 Rev od 23. novembra 2010. godine, 58 0 P 006433 10 Rev od 28. decembra 2010. godine, 58 0 Rs 011669 10 Rev od 7. decembra 2010. godine, 58 0 Rs 010369 10 Rev od 27. decembra 2010. godine, 58 0 P 010440 10 Rev od 13. januara 2011. godine i 58 0 P 013051 10 Rev od 10. marta 2011. godine, odbačene su kao nedopuštene revizije apelanta izjavljene protiv navedenih presuda. U obrazloženjima rješenja, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. stav 2. ZPP prema kojoj revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela osporene presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, odnosno Vrhovni sud je naveo da se u pojedinim sporovima tužitelji javljaju kao formalni suparničari iz člana 362. stav 1. tačka 2. ZPP-a, čiji je procesni položaj, svakog od njih, samostalan, pa se pravo na izjavljivanje revizije cijeni za svakog odvojeno. Budući da je u konkretnim predmetima vrijednost pobijanog dijela osporenih presuda ispod propisanog cenzusa, te da odlučivanje o reviziji u konkretnim predmetima nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu stava 3. člana 237. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja. Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetima br. AP-1994/09 i AP-935/10 u kojima je osporio presude Kantonalnog suda navedene u izreci ove odluke, podnio nove apelacije br. AP-2285/10 i AP-5328/10, kojima osporava isključivo rješenja Vrhovnog suda kojima su revizije protiv presuda Kantonalnog suda navedenih u izreci ove odluke odbačene kao nedopuštene. Budući da su u ovim predmetima revizije bile neefektivan pravni lijek Ustavni sud konstatuje da su konačne odluke u ovim predmetima presude Kantonalnog suda navedene u izreci ove odluke. Također, Ustavni sud zapaža da je u predmetima br. AP-5781/10, AP-5975/10, AP-503/11 i AP 1406/11, revizija apelanta u odnosu na pojedine tužitelje odbijena, a u odnosu na ostale odbačena. Shodno tome, Ustavni sud konstatuje da su konačne odluke u odnosu na pojedine tužitelje presude Vrhovnog suda navedene u izreci ove odluke.
15. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te povredu «člana G (1) Konvencije o ljudskim pravima». Apelant smatra da su presude Kantonalnog suda navedene u izreci ove odluke, prije svega rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava i odredaba ZPP-a. Također, apelant ističe da ostaje kod stajališta da Kolektivni ugovor ne može proizvoditi nikakve pravne posljedice za tužitelje i da se navedeni Kolektivni ugovor ne može primijeniti u navedenim pravnim stvarima, te da navedenom Kolektivnom ugovoru Vlada HNK nije pristupila naknadno niti je dala saglasnost na tekst ugovora prije potpisivanja Kolektivnog ugovora. Nadalje, apelant navodi da s obzirom da nije potpisnik Kolektivnog ugovora, naknade razlike toplog obroka i druga traženja mogla su se obračunati jedino primjenom važećih kantonalnih propisa ili primjenom Općeg kolektivnog ugovora koji se primjenjuje u slučaju kada nije zaključen Kolektivni ugovor. Apelant je mišljenja da zaključak suda da je apelant potpisnik Kolektivnog ugovora ukazuje da je sud pogrešno primijenio odredbe ZOO-a koje se tiču zastupanja prilikom zasnivanja obligacija. Na kraju, apelant je istakao da je sud neosnovano odbio prigovor zastare potraživanja i prigovor neblagovremenosti tužbi, te prekršio odredbe ZPP-a, Zakona o advokaturi i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi, dosudivši previsoko troškove postupka u odnosu na propisanu tarifu i uspjeh u parnici.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st 1. i 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud zapaža da je u predmetima br. AP-1508/10, AP-1547/10, AP-1790/10, AP-
2351/10, AP-4355/10, AP-5124/10, AP-5240/10, AP-5636/10, AP-5786/10, AP-5796/10, AP-
5797/10, AP-5898/10, AP-45/11, AP-75/11, AP-77/11, AP-142/11, AP-150/11, AP-200/11, AP-
355/11, AP-718/11, AP-731/18, AP-803/11, AP-1487/11 i AP-1517/11 revizija bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena rješenjima Vrhovnog suda br. 58 0 P 009220 09 Rev od 4. marta 2010. godine, 58 0 P 007928 09 Rev od 20. aprila 2010. godine, 58 0 P 020947 09 Rev od 20. aprila 2010. godine, 58 0 P 010760 09 Rev od 18. maja 2010. godine, 58 0 P 011913 09 Rev od 8. juna 2010. godine, 58 0 P 003388 10 Rev od 26. oktobra 2010. godine, 58 0 P 002088 10 Rev od 28. oktobra 2010. godine, 58 0 P 012367 10 Rev od 1. decembra 2010. godine, 58 0 P 001695 10 Rev od 1. decembra 2010. godine, 58 0 P 006409 10 Rev od 2. novembra 2010. godine, 58 0 Rs 012362 10 Rev od 26. novembra 2010. godine, 58 0 P 012360 10 Rev od 29. novembra 2010. godine, 58 0 P 002097 10 Rev od 18. novembra 2010. godine, 58 0 P 007676 10 Rev od 7. decembra 2010. godine, 58 0 P 010439 10 Rev od 2. decembra 2010. godine, 58 0 P 012375 10 Rev od 7. decembra 2010. godine, 58 0 P 006971 10 Rev od 7. decembra 2010. godine, 58 0 P 011862 10 Rev od 7. decembra 2010. godine, 58 0 P 011367 10 Rev od 23. novembra 2010. godine, 58 0 P 006433 10 Rev od 28. decembra 2010. godine, 58 0 Rs 011669 10 Rev od 7. decembra 2010. godine, 58 0 Rs 010369 10 Rev od 27. decembra 2010. godine, 58 0 P 010440 10 Rev od 13. januara 2011. godine i 58 0 P 013051 10 Rev od 10. marta 2011. godine, pa su konačne odluke u ovim predmetima, u smislu ranije iznesenog stava, presude Kantonalnog suda br. 58 0 P 009220 08 Gž od 4. decembra 2008. godine, 58 0 P 007928 08 Gž od 25. juna 2009. godine, 58 0 P 020947 09 Gz od 10. juna 2009. godine, 58 0 P 010760 08 Gz od 18. decembra 2008. godine, 58 0 P 011913 08 Gž od 7. septembra 2009. godine, 58 0 P 003388 09 Gž 2 od 22. oktobra 2009. godine, 58 0 P 002088 09 Gž2 od 5. februara 2010. godine, 58 0 P 012367 09 Gž od 13. maja 2010. godine, 58 0 P 001695 09 Gž od 15. aprila 2010. godine, 58 0 P 006409 09 Gž od 4. marta 2010. godine, 58 0 Rs 012362 10 Rsž od 6. maja 2010. godine, 58 0 P 012360 09 Gž od 11. marta 2010. godine, 58 0 P 002097 09 Gž 2 od 11. marta 2010. godine, 58 0 P 007676 10 Rev od 7. decembra 2010. godine, 58 0 P 010439 09 Gž od 13. maja 2010. godine, 58 0 P 012375 09 Gž od 13. maja 2010. godine, 58 0 P 006971 09 Gž od 21. aprila 2010. godine, 58 0 P 011862 09 Gž od 1. aprila 2010. godine, 58 0 P 011367 09 Gž 2 od 5. februara 2010. godine, 58 0 P 006433 09 Gž od 10. februara 2010. godine, 58 0 Rs 011669 10 Rsž od 6. maja 2010. godine, 58 0 P 010369 09 Gž od 25. marta 2010. godine, 58 0 P 010440 09 Gž od 10. marta 2010. godine i 58 0 P 013051 09 Gž od 6. maja 2010. godine.
18. S obzirom da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, (vidi odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
20. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
21. Apelant, kao osnovni apelacioni prigovor, osporava zaključke sudova da je Vlada HNK potpisala Kolektivni ugovor. Apelant navodi da je Vlada dala suglasnost na prijedlog ugovora odlukom od 25. septembra 1998. godine, ali nikada nije potpisala, objavila u službenom glasniku niti donijela odluku o prihvatanju prijedloga Kolektivnog ugovora. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je ista činjenična i pravna pitanja već razmatrao u predmetu broj AP 1711/08 (vidi odluka Ustavnog suda broj AP 1711/08 od 8. decembra 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojoj je zaključio da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke o tome zašto se moraju primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može donijeti i u konkretnom slučaju, u odnosu na ove apelacione navode, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene odluke AP 1711/08.
22. Ustavni sud zapaža i u odnosu na ostale apelacione navode koji se tiču zaključaka redovnih sudova o neosnovanosti apelantovog prigovora zastare potraživanja, odnosno blagovremenosti tužbi, te visine troškova postupaka koje je apelant obavezan da plati, da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie)neosnovani.
23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović