Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2641/08 (B. M)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pristup sudu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2641/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 2641/08, rješavajući apelaciju B. M. , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B. M. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Pžp-08-000479 od 3. jula 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Zavidovićima-Odjeljenje u Maglaju broj 042-I-Pr-07-000 183 od 21. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. B. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepče kojeg zastupa Dževad Hrnjić advokat iz Žepče, podnio je 23. augusta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-
0-Pžp-08-000479 od 3. jula 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Zavidovićima-Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 042-I-Pr-07-000 183 od 21. maja 2008. godine.
2. Općinski sud je rješenjem broj 042-I-Pr-07-000 183 od 21. maja 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Pžp-08-000479 od 3. jula 2008. godine, apelanta oglasio krivim što je u vrijeme i na način pobliže navedeno u dispozitivu rješenja počinio prekršaj iz člana 23. stav 5. Zakona o šumama («Službene novine Federacije BiH» broj 20/02), zbog čega je u smislu člana 72. stav 1. tačka 9. istog zakona kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 1.500,00 KM. Apelant je dužan platiti troškove prekršajnog postupka u iznosu od 30,00 KM.
3. Općinski sud je nakon provedenog prekršajnog postupka u kojem je ispitao apelanta u svojstvu okrivljenog, saslušao svjedoke, izvršio suočenje apelanta i lugara M.M., izvršio uvid u dokumentaciju koja se nalazila u spisu, zaključio da je apelant 4. septembra 2006. godine na privatnoj parceli izvršio sječu 29 stabala crnog bora bruto mase 36,75m3, bez prethodno izdatog rješenja i obilježavanja nadležnog organa.
4. Do ovog zaključka sud je došao na osnovu izjave svjedoka-lugara, koju je doveo uvezi sa drugim materijalnim dokazima u spisu, a koji je zadužen da čuva šumu i koji je detaljno i jasno opisao kako je utvrdio da je apelant izvršio bespravnu sječu. Naime, ovaj svjedok je objasnio da je 4. septembra 2006. godine došao na predmetnu parcelu i zatekao isječene i svježe trupce pa nakon što ih je obilježio utvrdio je koji im panjevi po prečniku i tragu izvlačenja odgovaraju. Također je istakao da je zatekao apelanta kojeg je i ranije vidio u šumi, kako zajedno sa ocem, vozačem i dvojicom radnika utovarao isječena stabla nakon čega je sačinio zapisnik i obavijestio pretpostavljene. Općinski sud je dalje naveo da je svoj iskaz svjedok-lugar uvjerljivo i kategorički potvrdio i prilikom suočenja sa apelantom. Navode odbrane sud je odbio kao neosnovane jer prilikom davanje odbrane i suočenja sa svjedokom lugarom nije sudu predočio valjane dokaze čijim bi izvođenjem sud utvrdio drugačije činjenično stanje od već utvrđenog. Njegove navode da je podnošenje prijave od strane lugara rezultat «prljave igre i ucjenjivanja zbog novca», Općinski sud je ocijenio paušalnim i usmjerenim na izbjegavanje od prekršajne odgovornosti. Prilikom odlučivanja o prekršajnoj sankciji Općinski sud je cijenio okolnosti pod kojima je prekršaj učinjen, težinu učinjenog prekršaja i stepen odgovornosti apelanta te je cijeneći sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti izrekao novčanu kaznu kao u dispozitivu uvjeren da je adekvatna težini učinjenog prekršaja i stepenu odgovornosti i da se ovako izrečenom kaznom može postići svrha kažnjavanja.
5. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud na osnovu ocjene dokaza pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo i osnovano zaključio da je apelant ostvario obilježja prekršaja za koji se tereti. Što se tiče visine izrečene novčane kazne, Kantonalni sud je istakao da je za navedeni prekršaj propisana novčana kazna u rasponu od 500,00 KM do 3.000,00 KM i da je izrečena kazna pravilno dosuđena i da je pri tome pravilno ocjenjena okolnost pod kojim je prekršaj počinjen, težina počinjenog prekršaja i stepen odgovornosti apelanta a od olakšavajućih okolnosti činjenica da do sada nije prekršajno kažnjavan da je porodičan i nezaposlen.
6. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravičan postupak apelant vidi u propustu suda da savjesno i brižljivo ocijeni sve dokaze i da se odluka o krivici bazira na iskazu svjedoka šumara mada u njegovom iskazu postoje nelogičnosti koje njegov iskaz dovode u sumnju. Apelant je dalje istakao da nasuprot izjavi šumara, stoji njegova odbrana koja je razumna, logična i činjenično dovoljno opredijeljena. Smatra da je u takvoj situaciji sud morao provest i druge dokaze koje je predložio. Također je istakao da mu je onemogućen pristup sudu «jer svoj iskaz pred Općinskim sudom nije dao pred sudijom-sudija je bio odsutan». Apelant je na kraju istakao da mu je izrečena novčana kazna, da je nezaposlen i da ima porodicu te mu je na taj način povrijeđeno i pravo na imovinu.
7. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je istakao da je apelant pozvan na ročište dana 24. decembra 2007. godine na koje je pristupio i u prisutnosti sudije za prekršaje u svojoj odbrani istakao da osporava navode iz zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka jer nije učinio prekršaj te je tražio da mu se omogući suočenje sa lugarom koji ga je prijavio a što mu je sud omogućio 14. maja 2008. godine na koje ročište je pristupio u pratnji advokata Dževada Hrnjića. Općinski sud je naveo da u postupku nije došlo do povrede navedenih prava, da su navodi apelacije neistiniti te su u prilogu odgovora na apelaciju dostavljeni zapisnici o saslušanju apelanta, svjedoka te zapisnik o suočenju apelanta i svjedoka-lugara.
8. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je navodi apelacije neosnovani te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
11. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07, t. 21. i 22).
12. Apelant osporava rješenja zbog načina na koji se sudovi utvrdili činjenice, pogotovo zbog toga što je sud poklonio vjeru iskazu svjedoka-lugara, što nije poklonio vjeru njegovoj odbrani i nije pozvao svjedoke koje je on predložio. Također je istakao da mu je onemogućen pristup sudu «jer svoj iskaz nije dao pred sudijom-sudija je bio odsutan».
13. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
14. Prema prethodno iznesenom principu pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalifikovati zavisi prvenstveno od suda koji vodi postupak. U konkretnom slučaju prvostepeni sud je cijenio izjavu svjedoka optužbe-lugara, koju je doveo u vezi sa drugim provedenim dokazima, pa i sa iskazom samog apelanta. Na temelju navedenih dokaza, pojedinačno i uzetih svih zajedno, prvostepeni sud je zaključio da je apelant izvršio prekršaj za koji je kažnjen. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud jasno obrazložio zbog čega nije prihvatio odbranu apelanta da nije počinio prekršaj, a to obrazloženje ne izgleda proizvoljno i nelogično.
15. U vezi navoda apelanta da sud nije proveo dokaze koje je on predložio, Ustavni sud napominje da odbijanje suda da provodi neke od predloženih dokaza, u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži provođenje tih dokaza, utvrđene na drugi način, je diskreciono pravo suda i ne predstavlja povredu člana 6. Evropske konvencije. Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtjeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34). U konkretnom slučaju redovni sud je obrazložio da je nakon provedenog dokaznog postupka (uvid u zapisnik o izvršenoj kontroli sačinjenog od lugara, iskaz apelanta i izjave saslušanih svjedoka te suočenje apelanta i svjedoka-lugara) stao na stanovište da su se u radnjama apelanta sasvim sigurno stekla sva obilježja prekršaja iz člana 23. stav 5 Zakona o šumama u vezi sa članom 72. stav 1 tačka 9 istog zakona, te da nije potrebno izvoditi druge dokaze. Za naprijed navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom prekršaju iz član 23. stav 5. Zakona o šumama. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijanih odluka, da su dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi i da je zadovoljavajuće sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
16. U pogledu ocjene da li se u konkretnoj situaciji radilo o povredi prava na pristup sudu Ustavni sud zapaža da, upravo suprotno navodima apelacije, iz odgovora i priloga koje je dostavio Općinski sud proizilazi da je apelant imao pravo pristupa sudu, da je dao svoju odbranu pred sudijom za prekršaje dana 24. decembra 2007. godine, da mu je omogućeno suočenje sa svjedokom-lugarom kojom prilikom je bio prisutan i njegov branilac da je protiv prvostepenog rješenja izjavio žalbu o kojoj je odlučivao Kantonalni sud. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se ne može govoriti o povredi prava pristupa sudu, jer promatrajući postupak u cjelini, proizilazi da je apelant imao pristup sudu pune jurisdikcije, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
17. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na imovinu
18. U vezi sa navodima apelanta da mu izricanjem novčane kazne povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud primjećuje da kazna koju apelant treba da plati u iznosu od 1.500 KM nesporno predstavlja apelantovu «imovinu». Također, osporenim rješenjima apelant je lišen svoje imovine. Ustavni sud mora, dalje, ispitati da li se apelantovo lišavanje imovine može smatrati opravdanim. Da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je apelant proglašen krivim i utvrđena mu je kazna za prekršaj iz člana 23. stav 5 Zakona o šumama u vezi sa članom 72. stav 1 točka 9 istog zakona. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je odluka o plaćanju kazne propisana zakonom, na osnovu apelantove utvrđene prekršajne odgovornosti. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je apelantovo lišavanje njegove imovine rezultat prekršajnog postupka koji je vođen protiv apelanta, a koji je Ustavni sud ocijenio ispravnim u vezi sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav
1. Evropske konvencije.
19. Ustavnom sudu ostaje da ispita da li je zakonito lišavanje apelanta njegove imovine provedeno u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti. S obzirom na to da je apelantu utvrđena prekršajna odgovornost kažnjiva u skladu sa članom 23. stav 5 u vezi sa članom 72. stav 1. tačka 9. Zakona o šumama, Ustavni sud primjećuje da je kao prekršaj definirana sječa stabla bez prethodno izdatog rješenja i doznake te je propisana novčana kazna za počinioce. Dakle, na osnovu izloženog slijedi da je apelant lišen svoje imovine u skladu sa zakonom, a što je u javnom interesu jer se sprječava činjenje radnji označnih kao prekršaj. Također, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju teret koji se nameće apelantu nije neproporcionalan cilju kojem se teži. (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 761/08 od 29. juna 2010. godine, dostupna na http://www.ustavnisud.ba). Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović