Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-202/10 (A. K.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-202/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP-202/10, rješavajući zahtjev Azema Karamustafića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br.60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Azema Karamustafića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Azem Karamustafić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Aida Karavelić, advokatica iz Visokog, podnio je 18. januara 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41-0-K-000411-09-Kž od 26. oktobra 2009. godine i presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41-0-K-000411-08-K od 13. aprila 2009. godine. Istovremeno apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odgađanje izvršenja kazne zatvora po presudi Kantonalnog suda broj 41-0-K-000411-09-

Kž od 26. oktobra 2009. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda broj 41-0-K-000411-08-K od 13. aprila 2009. godine utvrđeno je da je apelant kriv za krivično djelo – teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. KZ FBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Na osnovu člana 202. stav 1. u vezi sa članom 199. stav 2. tač. a) i g) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka i sudski paušal. Na osnovu člana 212. stav 3. ZKP FBiH oštećeni Almedin Botić je sa svojim imovinsko pravnim zahtjevom upućen na parnicu.

3. U provedenom postupku Općinski sud je utvrdio da je apelant 23. aprila 2008. godine, u mjestu Zaputje, opština Breza, na putu u neposrednoj blizini svoje kuće, nakon kraće prepirke sa oštećenim pesnicom udario oštećenog u predio lica, nanijevši mu tešku tjelesnu povredu u vidu preloma jagodične kosti i preloma nosnih kostiju.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u dokaznom postupku saslušao svjedoke optužbe, zatim proveo medicinsko vještačenje, izvršio uvid u nalaze Kliničkog univerzitetskog centra Sarajevo, Doma zdravlja Breza, nalaz vještaka medicinske struke i druge materijalne dokaze. U vezi dokaza odbrane apelanta, saslušano je više svjedoka, te i sam apelant u svojstvu svjedoka. Nakon provedenog dokaznog postupka, te analizom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, Općinski sud je našao da su se u konkretnom slučaju u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Dalje je obrazložio da je u konkretnom slučaju apelant bio svjestan da će zadajući jak udarac zatvorenom šakom oštećenom u predjelu lica oštećenog moći tjelesno povrijediti, što je i bila namjera apelanta, zbog čega je Općinski sud zaključio da je apelant predmetno krivično djelo učinio sa direktnim umišljajem, to jeste da je apelant bio svjestan i htio je njegovo izvršenje. Na ovakvo ponašanje, kako je dalje utvrdio Općinski sud, apelant nije bio izazvan od strane oštećenog i po ocjeni suda motiv za ovakvo ponašanje apelant je našao u činjenici da je oštećeni prije četiri mjeseca od kritičnog događaja, pozivao njegov kućni broj telefona, kada mu se javila supruga apelanta i saopštila da apelant nije kod kuće. Navedene činjenice su potvrdili i oštećeni i apelant u svom iskazu. Kako je, po iskazu oštećenog, apelant zbog navedenog poziva prijetio oštećenom da će mu glavu otkinuti, apelant je svoju prijetnju realizovao kritičnog događaja, kada je ničim izazvan od strane oštećenog, u blizini svoje kuće prešao preko svoje ograde na šumski put, gdje je stajao oštećeni i zadao mu udarac u predjelu lica. Općinski sud je utvrdio da je apelant tom prilikom bio i potpuno uračunljiv jer izvedenim dokazima nije dovedena u sumnju mogućnost apelanta da shvati značaj svoga djela i da upravlja svojim postupcima u vrijeme izvršenja djela.

5. Apelant se žalio protiv navedene presude Općinskog suda. Odlučujući o žalbi Kantonalni sud je donio presudu broj 41-0-K-000411-09-Kž od 26. oktobra 2009. godine kojom je žalbu apelanta djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u pogledu odluke o kazni tako što je apelantu kaznu zatvora smanjio sa šest na četiri mjeseca.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je branilac apelanta žalbu protiv prvostepene presude izjavio zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivično pravnoj sankciji. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je ispitao prvostepenu presudu u kontekstu istaknutih žalbenih razloga i našao da žalbeni navodi nisu osnovani, izuzev onih u odnosu na izrečenu krivično pravnu sankciju. Dalje je istako da je uvidom u prvostepenu presudu utvrdio da je presuda napisana na jasan, razumljiv i neprotivurječan način, da je u presudi iznesena iscrpna sadržina svih izvedenih dokaza, kako optužbe tako i odbrane, te da je prvostepeni sud dao iscrpnu analizu i ocjenu svih dokaza. Kantonalni sud je dalje obrazložio da je izvršio uvid u zapisnike o glavnom pretresu i utvrdio da nema niti jedne povrede prava na odbranu na koje se pozvao apelant u žalbi, jer se iz zapisnika vidi da su uvaženi svi prijedlozi odbrane i izvedeni svi dokazi koje je odbrana predložila, te da su apelant i njegov branilac u punom opsegu koristili sva svoja prava na ispitivanje kako dokaza odbrane, tako i na unakrsno ispitivanje dokaze optužbe. U odnosu na navedene razloge za izuzeće sudije, Kantonalni sud je utvrdio da iz spisa predmeta ne proizilazi da je odbrana apelanta stavila bilo kakvu primjedbu i pokrenula postupak za izuzeće sudećeg sudije. Zbog toga je Kantonalni sud zaključio da se ne mogu prihvatiti ni razlozi žalbe koji se odnose na saslušanje svjedoka M.F. u kojima apelant tvrdi da je sudija unaprijed iskazala svoj stav o krivici apelanta, samo utoliko što je izrazila svoju sumnju da se možda navedeni svjedok nije dogovorio sa apelantom u vezi svog iskaza. S druge strane, Kantonalni sud je utvrdio da na strani apelanta postoji niz olakšavajućih okolnosti koje zajedno čine osobito olakšavajuće okolnosti, koje ukazuju da se ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja iz člana 42. KZ FBiH.

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u povredi instituta pretpostavke nevinosti i principa in dubio pro reo, te povredi načela jednakosti pred sudom i nepristrasnosti suda. Dalje je istakao da u provedenom postupku nisu istinito i potpuno utvrđene činjenice koje terete apelanta, kao i one koje mu idu u korist. Pored toga, apelant smatra da je u provedenom postupku izostala savjesna i brižljiva ocjena dokaza. Apelant je naveo da se u dokaznom postupku pred Općinskim sudom sutkinja ponašala pristrasno i subjektivno kada je prilikom ispitivanja svjedoka odbrane, nakon što je svjedok M.F. odgovorio da ne zna kada je bio kod apelanta, «jer da je znao da će do ovoga doći zapisivao bi» rekla svjedoku «da se nije dogovorio sa optuženim». Na ovaj način, po mišljenju apelanta zadužena sutkinja je izrazila svoj stav prema dokazima odbrane i kako je dalje naveo nije mogla dalje voditi postupak zbog subjektivnog odnosa prema odbrani apelanta. Apelant smatra da obrazloženje koje su dali sudovi nije dovoljno precizno i jasno. Zatim smatra da je sud trebao primijeniti princip in dubio pro reo jer dokazi odbrane ukazuju da apelant u navedeno vrijeme nije bio na mjestu koje oštećeni označava kao mjesto događaja, ili u najmanju ruku činjenične radnje koje se apelantu stavljaju na teret nisu utvrđene van svake razumne sumnje. Osim toga apelant se poziva i na povredu prava jednakosti stranaka pred sudom i na povredu nepristrasnosti suda, jer je zadužena sutkinja i prije provođenja dokaza iskazala svoj stav o krivici apelanta, prilikom ispitivanja već pomenutog svjedoka.

8. U odnosu na zahtjev za izdavanje privremene mjere apelant je istakao da se u konkretnom predmetu radi o povredi prava na pravično suđenje, zatim da bi upućivanjem na izdržavanje kazne zatvora izgubio slobodu kao temeljno ustavno pravo, te da bi došlo do prekida rada, a do penzionisanja mu je ostalo još samo 12 mjeseci rada. Također, je istakao da je jedini hranilac četveročlane porodice i da bi njegovim odlaskom na izdržavanje kazne zatvora za njegovu porodicu nastale nesagledive štetne posljedice.

9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. U vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija FBiH ("Službeni novine FBiH" br. 44/98, 42/99 i 12/09) reguliše postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora (čl. 27-31.). Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koju je imao na raspolaganju prema citiranim odredbama navedenog zakona.

12. Ustavni sud nadalje zapaža da apelant smatra da njegovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija FBiH, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-202/10 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio