Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1897/09 (Hercegovačko-neretvanski kanton)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o doprinosima · čl. 1
- Zakon o parničnom postupku · čl. 7
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 101
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o doprinosima
- Odluka o zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1897/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 1897/09, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 010501 09 Rev od 14. septembra 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 010501 09 Gž od 14. maja 2009. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj P.010501 06 od 12. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 29. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 010501 09 Rev od 14. septembra 2010. godine, dok je 17. juna 2009. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 010501 09 Gž od 14. maja 2009. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.010501 06 od 12. decembra 2008. godine.
2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP-1897/09 i AP-4671/10. Dakle, ukupno su podnesene 2 apelacije, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1897/09.
3. Presudom Općinskog suda broj P.010501 06 od 12. decembra 2008. godine, u pravnoj stvari tužitelja Ibre Brkana (u daljnjem tekstu: prvotužitelj), Seada Šehića (u daljnjem tekstu: drugotužitelj), Miralema Isića (u daljnjem tekstu: trećetužitelj) i Ramiza Zajmovića (u daljnjem tekstu: četvrtotužitelj) protiv tuženog apelanta, radi isplate, obavezan je apelant da tužiteljima isplati određene novčane iznose na ime potraživanja iz radnog odnosa za određene periode, sve pobliže precizirano u izreci presude.
4. U obrazloženju presude sud je naveo da nije prihvatio osnovanim prigovor apelanta da se Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH («Službene novine F BiH» br. 23/00 i 50/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) ne može primijeniti u ovoj pravnoj stvari jer Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Vlada HNK) nije potpisnik ovog ugovora. Naime, Kolektivni ugovor su zaključili 11. aprila 2000. godine, ispred poslodavaca Vlada Federacije BiH i Samostalni sindikat, kao predstavnik službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH. Saglasnost na usaglašeni tekst prijedloga ovog ugovora, između ostalih, dala je i Vlada HNK po Odluci broj 01-460/98 od 25. septembra 1998. godine. Uvidom u Odluku Vlade HNK broj 01-460/98 od 25. septembra 1998. godine, vidljivo je da je predsjednik Vlade donio Odluku na osnovu člana 10. Zakona o Vladi HNK da se prihvata prijedlog posebnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike organa uprave u Federaciji BiH kao i da se ovlašćuje predsjednik Vlade HNK da sa Samostalnim sindikatom radnika državnih organa u Federaciji BiH zaključi Posebni kolektivni ugovor za službenike i namještenike organa uprave u Federaciji BiH. Uvidom u fotokopiju Kolektivnog ugovora vidljivo je da je navedeni ugovor, na stranici 12, potpisan od strane tadašnjeg ministra pravosuđa, uprave i lokalne samouprave u ime Vlade HNK, kao ovlaštenog predstavnika HNK i da je stavljen pečat Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave HNK (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), a pored potpisa i pečata upisan je broj 03-34-115/00 i datum 19. maj 2000. godine. Nadalje, u preambuli navedenog ugovora navedeno je da se zaključuje uz prethodno pribavljenu saglasnost Vlade HNK na usaglašeni tekst prijedloga Kolektivnog ugovora, uz navođenje odluke broj 01-460/98 od 25. septembra 1998. godine, što ukazuje da je Vlada HNK dala saglasnost na usaglašeni tekst prijedloga Kolektivnog ugovora, te prema tome taj Kolektivni ugovor obavezuje Vladu HNK kao poslodavca.
5. Također, sud je istakao da apelant osporava primjenu odredbi Kolektivnog ugovora, a istovremeno čini nespornim da se Vlada HNK u svojim propisima i odlukama pozivala na primjenu osporenog Kolektivnog ugovora, te čini nespornim i isplate po navedenom Kolektivnom ugovoru i onim zaposlenicima koji i nisu podnijeli tužbe, iako je ništa nije obavezivalo na isplate po navedenom propisu. Prema mišljenju suda, neprihvatljiv je prigovor apelanta, da je u svojim aktima primjenjivao odredbe Kolektivnog ugovora da bi izbjegao nepotrebne troškove parničenja zbog postojanja izgrađene sudske prakse kroz brojne pravosnažne odluke o obavezi primjene navedenog Kolektivnog ugovora.
6. Sud je naveo da je članom 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH («Službene novine F BiH» broj 13/98; u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i plaćama), koji se primjenjivao i kao kantonalni propis, kao i članom 29. stav 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u HNK («Službene novine HNK» broj 8/99; u daljnjem tekstu: Kantonalni zakon o radnim odnosima i plaćama) koji je prestao važiti u decembru 2005.godine, propisano da će se na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koji nisu uređeni navedenim zakonima primjenjivati opći propisi o radu, dakle ZOR i Kolektivni ugovor, te da su zato neosnovani navodi apelanta da se Kolektivni ugovor ne može neposredno primjenjivati, temeljem navedenih odredbi. Prema tome, shodno odredbama člana 27. stav 2. Kantonalnog zakona o radnim odnosima i plaćama i člana 162. stav 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama, ne bi se odlukama vlade ti iznosi smjeli smanjivati, kao što je u konkretnim slučajevima učinjeno odlukom Vlade HNK. Nadalje, sudovi su konstatovali da su kolektivni ugovori izvor prava u našem pravnom sistemu kako to proizlazi iz člana 111. ZOR-a, jer oni u odnosu na individualne ugovore djeluju kao zakon odnosno pravna norma kojom se štiti minimum prava zaposlenika ispod kojeg se ne može ići prilikom zaključivanja ugovora o radu odnosno prilikom zasnivanja radnog odnosa. Uzimajući u obzir normativnost kolektivnih ugovora smatra se da je svaki zaposlenik stupanjem na posao pristupio i kolektivnom ugovoru pa iz njega može crpiti sva prava koja su mu po osnovu rada ili u vezi sa radom kao minimum osigurana što znači da poslodavac ta prava ne može umanjiti ni uskratiti. Također, sud je konstatovao da je Odlukom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Pr.1664/05 od 2. oktobra 2006. godine poništena Odluka tužene Federacije BiH, kao poslodavca, broj 298/05 od 16. juna 2005. godine o otkazu Kolektivnog ugovora koja je objavljena u Službenim novinama F BiH broj 39/05 od 6. jula 2005. godine. Naime, navedeni ugovor se nije mogao jednostrano staviti van snage nego se jedino mogao raskinuti u propisanoj proceduri.
7. Sud je mišljenja da pozivanje apelanta na odluku Ustavnog suda AP 1314/06 od 29. marta 2008. godine nije adekvatno za navedenu pravnu situaciju, jer su u ovom slučaju tužitelji shodno čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH («Službene novine F BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) dokazali da je Kolektivni ugovor u primjeni od strane Vlade HNK, a apelant shodno istim odredbama ZPP-a nije dokazao suprotno, odnosno nije dokazao svoje navode, za razliku od pravne situacije u navedenom predmetu AP 1314/06, gdje je Ustavni sud zaključio da apelanti, koji su bili zaposlenici Bosansko-podrinjskog kantona Goražde u predmetnom postupku nisu dokazali činjenicu zaključivanja odnosno pristupanja tuženog poslodavca spornom Kolektivnom ugovoru iz kojeg su apelanti izvodili osnovu za traženu naknadu za topli obrok, regres i troškove prijevoza.
8. Nadalje, sud je istakao da je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja, vezanom za isplatu doprinosa iz plaće i na plaću za penzijsko i invalidsko osiguranje, primjenom člana 101. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine F BiH» br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05 i 59/06) kojim je propisano da osiguranik ima pravo tužbom pred nadležnim sudom pokrenuti postupak protiv poslodavca ukoliko poslodavac ne uplati doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje u skladu sa zakonom, kao i stava izraženog u odluci Ustavnog suda AP 311/04 («Službeni glasnik BiH» broj 60/05), kao i primjenom člana 1. Zakona o doprinosima («Službene novine F BiH» br. 35/98, 54/00, 16/01, 37/01, 1/02, 17/06 i 14/08) kojim su propisani kao obavezni doprinosi penzijskog i invalidskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja i osiguranja od nezaposlenosti, te člana 11. navedenog Zakona kojim je propisano da obračun i uplatu doprinosa za obaveznike doprinosa vrši isplatilac plata i drugih ličnih primanja i to na plate, naknade plata i druga lična primanja zaposlenika po osnovu redovnog rada i izvan redovnog rada, da se doprinosi obračunavaju i plaćaju na dan njihove isplate i člana 11.b) istog Zakona kojim je propisano da poslodavac-isplatilac plata i drugih ličnih primanja doprinose na platu i iz plata usmjerava odgovarajućem korisniku. Najzad, odluku o isplati zakonskih zateznih kamata sud je donio u skladu sa odredbama čl. 279. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) pošto se radi o povremenim potraživanjima, dok su troškovi postupka priznati tužiteljima u skladu sa relevantnim odredbama ZPP-a, Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi u Federaciji BiH («Službene novine F BiH» broj 18/05), te prema Advokatskoj tarifi.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 010501 09 Gž od 14. maja 2009. godine žalba tužitelja je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u odnosu na trećetužitelja i četvrtotužitelja, na način da im je dosuđena i naknada na ime povećanja plaće po osnovu rezultata rada, za vremenske periode i u određenom iznosu, sve pobliže precizirano u izreci presude, a u ostalom dijelu žalba tužitelja kao i žalba apelanta u cijelosti, odbijene su kao neosnovane i prvostepena presuda potvrđena.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 010501 09 Rev od 14. septembra 2010. godine revizija apelanta je djelimično uvažena, drugostepena presuda preinačena i žalbe trećetužitelja i četvrtotužitelja odbijene, te prvostepena presuda potvrđena, a u ostalom dijelu revizija je odbačena.
11. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da je presuda Kantonalnog suda, prije svega rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava i odredaba ZPP-a. Također, apelant ističe da ostaje kod stajališta da Kolektivni ugovor ne može proizvoditi nikakve pravne posljedice za tužitelje i da se navedeni Kolektivni ugovor ne može primijeniti u navedenoj pravnoj stvari, te da navedenom Kolektivnom ugovoru Vlada HNK nije pristupila naknadno niti je dala saglasnost na tekst ugovora prije potpisivanja Kolektivnog ugovora. Nadalje, apelant navodi da s obzirom da nije potpisnik Kolektivnog ugovora, naknade razlike toplog obroka i drugi zahtjevi mogli su se obračunati jedino primjenom važećih kantonalnih propisa ili primjenom Općeg kolektivnog ugovora koji se primjenjuje u slučaju kada nije zaključen Kolektivni ugovor. Apelant je mišljenja da zaključak suda da je apelant potpisnik Kolektivnog ugovora ukazuje da je sud pogrešno primijenio odredbe ZOO-a koje se tiču zastupanja prilikom zasnivanja obligacija. Na kraju, apelant je istakao da je sud prekršio odredbe ZPP-a, Advokatske tarife i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi, dosudivši previsoko troškove postupka u odnosu na propisanu tarifu i uspjeh u parnici.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Apelant, kao osnovni apelacioni prigovor, osporava zaključak suda da je Vlada HNK potpisala Kolektivni ugovor. Apelant navodi da je Vlada dala suglasnost na prijedlog ugovora odlukom od 25. septembra 1998. godine, ali nikada nije potpisala, objavila u službenom glasniku niti donijela odluku o prihvatanju prijedloga Kolektivnog ugovora. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je ista činjenična i pravna pitanja već razmatrao u predmetu broj AP 1711/08 (vidi odluka Ustavnog suda broj AP 1711/08 od 8. decembra 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojoj je zaključio da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke o tome zašto se moraju primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može izvesti i u konkretnom slučaju, u odnosu na ove apelacione navode, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene odluke AP 1711/08.
16. Ustavni sud zapaža i u odnosu na ostale apelacione navode koji se tiču zaključka redovnih sudova o isplati doprinosa iz plaće i na plaću za penzijsko i invalidsko osiguranje, te visine troškova postupka koje je apelant obavezan da plati, da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović