Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2565/08 (M. H.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2565/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine u predmetu broj AP-2565/08, rješavajući apelaciju Mehmeda Husića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Husića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 004297 08 Rev od 10. juna 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-001084 od 18. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmed Husić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nermin Dizdar, advokat iz Mostara, podnio je 20. avgusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 004297 08 Rev od 10. juna 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07- 001084 od 18. septembra 2007. godine.
2. Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj P.004297 06 od 17. maja 2007. godine usvojio tužbeni zahtjev apelanta i obavezao “Hidrogradnju“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu, na ime neisplaćenih plaća i naknada plaća za period od 1. februara 2002. do 1. februara 2006. godine, isplati iznos od 16.976,61 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. aprila 2007. godine, pa do isplate i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.406,00 KM. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je utvrdio da je među strankama bilo nesporno da apelant ima status invalida II kategorije invalidnosti na osnovu rješenja Kantonalne administrativne službe Federalnog zavoda za PIO Mostar od 19. novembra 2003. godine. Navedenim rješenjem apelantu je priznato pravo na raspoređivanje na drugi odgovarajući posao, koji ne iziskuje težak fizički rad, dugotrajno stajanje i hodanje te nefiziološki položaj kičme, uz pravo na odgovarajuću naknadu plaće počev od 30. oktobra 2001. godine. Sud je naveo da je osim toga, nesporno da je apelant rješenjem tužene od 28. avgusta 2000. godine raspoređen na radno mjesto čuvara–stražara. Dalje je utvrđeno da je rješenjem tužene od 5. februara 2002. godine, apelantu određena naknada plaće za vrijeme čekanja rasporeda na posao prema koeficijentu 2,10 bez stimulativnog dijela, odnosno po osnovu posebnih uslova rada. Određeno je da će se isplata po ovom rješenju vršiti od 1. decembra 2001. godine pa do raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom radnom mjestu.
3. Općinski sud je,, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, dalje utvrdio da je prosječna ostvarena plaća apelanta u 2000. godini iznosila 231,66 KM a u 2001. godini 242,75 KM. Osim toga, vještak je utvrdio da je iznos obračunate i isplaćivane plaće apelantu za period od 1. februara 2002. do 1. februara 2006. godine, za svaki mjesec bio veći od iznosa isplaćivane plaće uposlenika na poslovima radnog mjesta portira-čuvara. Prilikom pojašnjenja svog nalaza i mišljenja vještak je istakao da je, cijeneći uplate naknade od strane tužene, utvrdio da tužena prema vlastitom obračunu nema obaveza prema apelantu za period od 1. februara 2002. do 1. februara 2006. godine. Dalje je vještak istakao da bi, u pogledu neisplaćene plaće apelantu za traženi period, ako se primjenjuje odredba člana 3. Pravilnika o plaćama i drugim primanjima zaposlenika tužene, odnosno ukoliko bi prilikom obračuna plaće apelantu bio primijenjen koeficijent od 2,1 koji se množi sa najnižom plaćom određenom članom 5. Opšteg kolektivnog ugovora, odnosno u skladu sa članom 8. Opšteg kolektivnog ugovora, onda bi obaveza tužene bila u iznosu od 16.976,61 KM. Osim toga, sud je naveo da je, u dopuni nalaza, isti vještak naveo da je izvršio i obračun apelantovih plaća i naknada u skladu sa čl. 75. i 77. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), ističući da je tužena prilikom obračuna apelantu obračunala naknada plaće u većem iznosu nego što mu pripada po navedenim odredbama Zakona o PIO. Osim toga, Općinski sud je istakao da apelant od donošenja rješenja kojim mu je određen navedeni koeficijent nije raspoređen na drugo odgovarajuće radno mjesto. Navedeno je da je članom 73. Zakona o PIO propisano da osiguranik kod koga je utvrđena II kategorija invalidnosti ima pravo da bude raspoređen na drugo odgovarajuće radno mjesto odnosno da ima pravo na odgovarajuće zaposlenje te da ovo pravo ostvaruje kod poslodavca u skladu sa članom 74. istog zakona. Također je navedeno da u skladu sa članom 75. tačka 1. Zakona o PIO-u osiguranik kod koga je utvrđena II kategorija invalidnosti ima pravo na naknadu plaće od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem mjestu odnosno do upućivanja na prekvalifikaciju odnosno dokvalifikaciju. Sud je također naveo da je apelant potraživao razliku u naknadi plaće između one koju je primao i onog što je određeno rješenjem tužene od 5. februara 2002. godine. Obzirom da je navedenim rješenjem utvrđen koeficijent 2,10 to je primjenom člana 3. Pravilnika o plaćama i drugim primanjima zaposlenika sud utvrdio, cijeneći nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke da je tužene obavzna da apelantu isplati iznos od 16.976,61 KM.
4. Odlučujući o žalbi tužene, Kantonalni sud je donio presudu broj 007-0-Gž-07-001084 od 18. septembra 2007. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i pobijanu presudu preinačio tako da je umjesto iznosa od 16.976,61 KM apelantu dosuđen iznos od 2.677,56 KM te umjesto iznosa od 2.406,00 KM po osnovu troškova postupka dosuđen iznos od 1.120,00 KM. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja Općinskog suda i istakao da iz rješenja tužene broj 280/98 od 12. januara 1999. godine, koje je priloženo u spis, proizilazi da je apelant upućen na čekanje 31. jula 1998. godine, radi nedostatka posla. Osim toga, apelant je, i kao radnik sa preostalom radnom sposobnošću, bio na čekanju posla što znači da nije bio radno angažovan. U vezi s tim, apelantu ne pripada osnovna plaća koja se isplaćuje za puno radno vrijeme, normalne uvjete i rezultate rada, već naknada plaće prema odluci tužene. Kako je vještak ekonomske struke u dopunskom nalazu utvrdio da je za sporni period, prema obračunu tužene, visina neisplaćene naknade apelantu iznosila ukupno 2.677,56 KM to je Kantonalni sud djelimično uvažio žalbu tužene i prvostepenu presudu preinačio.. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je o troškovima postupka odlučio na osnovu člana 386. Zakona o parničnom postupku imajući u vidu uspjeh apelanta u postupku.
5. Vrhovni sud je donio presudu broj 58 0 P 004297 08 Rev od 10. juna 2008. godine kojom je reviziju apelanta odbio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da smatra da je, suprotno navodima apelanta, Kantonalni sud pravilno preinačio drugostepenu presudu dajući razloge koje djelimično kao pravilne prihvata i Vrhovni sud. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je rješenjem tužene broj 280/98 od 12. januara 1999. godine apelant upućen na čekanje sa 31. julom 1998. godine zbog nedostatka posla. Navedeno je da je Kantonalni sud pravilno konstatovao da je prije toga, što nije ni sporno, apelant kao radnik sa preostalom radnom sposobnošću bio na čekanju posla i da nije bio radno angažovan. Stoga je i Vrhovni sud zaključio da apelantu ne pripada osnovna plaća koja se isplaćuje za puno radno vrijeme, normalne uslove i rezultate rada već mu pripada naknada plaće prema odluci tuženeu visini određenoj rješenjem tužene od 5. februara 2002. godine. Tim rješenjemj je apelantu određena naknada plaće za vrijeme čekanja rasporeda na posao prema koeficijentu 2,10, te je određeno da se isplata po tom rješenju vrši od 1. decembra 2001. godine.
6. Navedeno je Kantonalni sud visinu apelantovog potraživanja utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke koji je u dopuni nalaza izvršio obačun u skladu sa čl. 75. i 77. Zakona o PIO, te čl. 77. i 78. citiranog, na koje se poodredbe pozvao i prvostepeni sud. Navedeno je da prema odredbi člana 75. tač. 1. i 3. Zakona o PIO naknada plaće ne može biti niža od 30 % prosječne plaće svih zaposlenika na teritoriji F BiH u prethodnom tromjesečju a temeljem podataka Zavoda. Budući da po nalazu vještaka finansijske struke neisplaćena naknada apelantu ukupno iznosi 2.677,56 KM, to je prema stavu Vrhovnog suda, Kantonalni sud pravilno utvrdio koji iznos tužen atreba da isplati apelantu.
7. Apelant se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je obrazloženje presude Vrhovnog suda u suprotnosti sa činjenicama i dokumentacijom koja se nalazi u spisu, odnosno sa rješenjem tužene od 5. februara 2002. godine kojim je jasno i nesporno utvrđeno da će se apelantu, za vrijeme čekanja posla isplaćivati naknada koja će se obračunavati po koeficijentu 2,10 bez stimulativnog dijela. Apelant ističe da Vrhovni sud samo ponavlja navode Kantonalnog suda bez posebne ocjene dokaza u spisu te smatra da je došlo do pogrešne i proizvoljne primjene zakona–materijalnog prava od strane Kantonalnog i Vrhovnog suda. Naime, apelant ističe da je kod nesporne činjenice da postoji rješenje tužene od 5. februara 2002. godine jasno da je revizijski sud pogrešno i proizvoljno protumačio zakon na apelantovu štetu pozivajući se na Zakon o PIO. Apelant navodi da je svrha Zakona o PIO-u na koji se poziva Vrhovni sud zaštita minimalne plaće a ne primjena ovog člana kako su pogrešno protumačili Kantonalni i Vrhovni sud. Apelant smatra da su zaključci Kantonalnog i Vrhovnog suda očito proizvoljni na koji način su mu prekršena pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Relevantni propisi
8. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05 i 59/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 75.
Osiguranik kod koga je utvrđena II kategorija invalidnosti ima pravo na naknadu: 1. plaće od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu, odnosno do upućivanja na prekvalifikaciju odnosno dokvalifikaciju;
[...] 3. plaće od dana završene prekvalifikacije odnosno dokvalifikacije do dana raspoređivanja, odnosno zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu;
4. zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu.
Član 77.
Naknada plaće iz člana 75. tač. 1. do 3. ovog zakona ne može biti niža od 30% od prosječne plaće svih zaposlenih na teritoriji Fedracije u prethodnom tromjesečju na osnovu podataka Zavoda.
Član 78.
Naknada plaće iz člana 75. tačka 4. ovog zakona određuje se u visini razlike između valorizirane prosječne mjesečne plaće koju je osiguranik ostvario u godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost i prosječne mjesečne plaće koju on ostvaruje na drugom poslu na koji je nakon toga raspoređen odnosno zaposlen.
[...] Član 79.
Visinu naknade plaće iz člana 75. tač. 1. do 3. ovog zakona utvrđuje preduzeće, drugo pravno lice, odnosno poslodavac, u skladu sa ovim zakonom.
[...]
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o sličnim pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom i to u odlukama broj AP-3322/07 od 11. marta 2010. godine i AP-589/08 od 14. septembra 2010. godine (objavljene na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). U tim predmetima,apelanti su se pozivali na proizvoljnu primjenu odredaba Zakona o PIO-u, kao što je to slučaj i u predmetnom postupku. U obje navedene odluke, Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljne primjene materijalnog prava (Zakona o PIO-u). Također, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pored toga, Ustavni sud ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović