Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3950/08 (M. H.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
  • Penzije
  • Zastara
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3950/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3950/08, rješavajući apelaciju Muhameda Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Hodžića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 000597 od 23. oktobra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muhamed Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, koga zastupa Senad Bosto, advokat iz Bugojana, podnio je 26. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 000597 od 23. oktobra 2008. godine. Od apelanta je zatraženo da dopuni apelaciju 6. aprila 2009. godine, a što je on i učinio 14. aprila 2009. godine.

2. Kantonalna administrativna služba Travnik je Rješenjem broj 1818-0530/07 od 25. septembra 2007. godine apelantu kao korisniku prava uspostavila isplatu penzije počev od 14. februara 2007. godine. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je apelantu Rješenjem Samoupravne interesne zajednice penzijskog i invalidskog osiguranja BiH (u daljnjem tekstu: SIZPIO) broj MB-

01228625198 od 14. januara 1991. godine priznato pravo na srazmjernu invalidsku penziju, a da je apelant, zahtjevom od 14. avgusta 2007. godine, zatražio da se uspostavi isplata penzije. U provedenom postupku, a na osnovu člana 104. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), te priloženih dokaza, utvrđeno je da su ispunjeni uslovi za uspostavljanje penzije počev od 14. februara 2007. godine, odnosno 6 mjeseci unazad od dana podnošenja zahtjeva za uspostavu isplate penzije.

3. Protiv prvostepenog rješenja apelant je uložio žalbu, smatrajući da mu pravo na isplatu invalidske penzije treba priznati počev od 1. novembra 1990. godine.

4. Federalni zavod penzijskog i invalidskog osiguranja Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO) je Rješenjem broj 01/1-1228625198 od 8. februara 2008. godine apelantovu žalbu na prvostepeno rješenje odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je istaknuto da iz dokaza u predmetnom spisu proizlazi da je rješenjem SIZ-a PIO od 14. januara 1991. godine apelantu priznato pravo na srazmjernu invalidsku penziju počev od 1. juna 1977. godine, te da će se isplata penzije po ovom rješenju vršiti na apelantov zahtjev poslije povratka u SFRJ ili za transfer penzije u inostranstvo, te, najzad, da je apelant podnio zahtjev za isplatu penzije po ovom rješenju 14. avgusta 2007. godine. Dalje, ukazano je na član 104. stav 1. Zakona o PIO („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 32/01, 73/05 i 59/06) kojim je propisano da se penzije isplaćuju od dana ispunjenja uslova propisanih za sticanje penzije, ako je zahtjev podnijet u roku od 6 mjeseci od dana ispunjenja uslova, a ako je zahtjev podnijet po isteku tog roka, onda od dana podnošenja zahtjeva i za 6 mjeseci unazad. S obzirom na navedenu zakonsku odredbu, te imajući u vidu da je apelant zahtjev za uspostavljanje isplate srazmjerne invalidske penzije podnio 14. avgusta 2007. godine, tj. po proteku roka od 6 mjeseci od dana ispunjenja uslova za sticanje penzije, Federalni zavod PIO je zaključio da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je apelantu isplatu penzije uspostavio počev od 14. februara 2007. godine, kao dana podnošenja zahtjeva i za 6 mjeseci unazad.

5. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu kojom je pokrenuo upravni spor, ističući da je 14. avgusta 2007. godine, kada je podnio zahtjev za uspostavu isplate penzije i stekao uslov da u roku od 6 mjeseci podnese zahtjev za uspostavljanje isplate penzije, jer mu do tada nikad nije bilo uručeno rješenje od 14. januara 1991. godine, a kojim je utvrđeno da je ispunio uslove za srazmjernu invalidsku penziju. S obzirom na to da je rješenje kojim je utvrđeno da je ispunio uslove za penziju donijeto 1991. godine, apelant je smatrao da se rok od 6 mjeseci u kojem je bio dužan da podnese zahtjev trebalo da računa od donošenja rješenja, odnosno od 1. novembra 1990. godine.

6. Kantonalni sud je Presudom broj 06 0 U 000597 od 23. oktobra 2008. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, na temelju uvida u spis, ponovio činjenično utvrđenje i relevantne odredbe Zakona o PIO na koje je ukazano i u osporenom rješenju Federalnog zavoda PIO. S obzirom na činjenicu da je apelant zahtjev za uspostavljanje isplate invalidske penzije podnio 14. avgusta 2007. godine, a imajući u vidu član 104. stav 1. Zakona o PIO, zaključeno je da je apelant zahtjev za uspostavljanje isplate penzije podnio po proteku roka od 6 mjeseci od ispunjenja uslova za sticanje penzije, a shodno čemu su prvostepeni i drugostepeni organ pravilno postupili kada su mu isplatu penzije uspostavili počev od 14. februara 2007. godine, tj. od dana podnošenja zahtjeva i 6 mjeseci unazad.

7. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da se Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude uopšte ne osvrće na činjenicu da mu je pravo na penziju priznato 14. januara 1991. godine, te da mu rješenje doneseno navedenog datuma, krivicom upravnog organa, nikad nije dostavljeno, a čime mu je uskraćeno pravo na uživanje penzije od 14. januara 1991. godine do 14. avgusta 2007. godine. U vezi s tim, apelant ističe da nije kriv zato što mu rješenje o uspostavljanju penzije nije dostavljeno, već da je to krivica upravnog organa, a čime je bio uskraćen za saznanje da je ostvario pravo na penziju, a time i pravo da je uživa. Također, apelant ističe da se Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude nije izjasnio o njegovim žalbenim navodima da mu se rok od 6 mjeseci imao računati od dana donošenja rješenja, a ne od dana kada ga je primio.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, koncept «imovine» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam vlasništva ili posjedovanja fizičkih stvari. Također, i neka druga prava i interesi koji predstavljaju određena dobra mogu se smatrati «imovinskim pravima» i mogu predstavljati «imovinu» u smislu navedene odredbe (vidi, Evropski sud, Gasus Dosier - und Fördertechnik GmbH protiv Holandije, presuda od 23. februara 1995. godine, stav 53). Prema ranije usvojenom stavu Ustavnog suda, pravo na penziju za određeni period predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 639/04 od 23. septembra 2005. godine, stav 20).

11. U konkretnom slučaju apelant osporava odluke koje su donijete u postupku uspostavljanja isplate penzije po rješenju koje je nadležni organ donio 1991. godine, a kojim mu je priznato pravo na srazmjerni dio penzije, pa Ustavni sud zaključuje da je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv.

12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, a zbog toga što je u obrazloženju osporene presude Kantonalnog suda u potpunosti zanemarena činjenica da mu je pravo na penziju priznato rješenjem iz 1991. godine, koje mu krivicom upravnih organa nikad nije dostavljeno, te da se Kantonalni sud uopšte nije izjasnio o njegovom navodu u pogledu početka računanja roka od 6 mjeseci, Ustavni sud najprije ukazuje na Odluku broj AP 1191/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 1191/08 od 25. marta 2011. godine). U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao „da u slučaju podnošenja zahtjeva za uspostavu penzije organi uprave, odnosno sud, u smislu člana 104. stav 2. Zakona o PIO, penziju uspostavljaju šest mjeseci unazad od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, navedena situacija regulirana je kroz institut zastare, koji sa stanovišta opravdanosti nije upitan za Ustavni sud budući da je ovo ograničenje potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, te da država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period. Osim toga, institut zastare treba pozitivno utjecati protiv nemarnosti u ostvarivanju prava“. Dalje, Ustavni sud je zaključio da je „ovakvim zakonskim rješenjima uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu, odnosno da ne predstavlja pretežak teret za apelanta, zbog čega je zadovoljen princip proporcionalnosti iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“.

13. U konkretnom slučaju, postupak utvrđivanja prava na srazmjeran dio penzije koji je rezultirao rješenjem iz 1991. godine pokrenut je po apelantovom zahtjevu i apelant tvrdi da mu je ovo rješenje krivicom nadležnog organa uručeno tek 2007. godine na njegovo traženje. Međutim, apelant ne navodi i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz da se u periodu od podnošenja zahtjeva kojim je pokrenuo postupak pred nadležnim organom pa do dana kad mu je uručeno navedeno rješenje obraćao nadležnom organu, a kako bi se upoznao sa ishodom postupka koji je pokrenuo svojim zahtjevom. Također, iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je apelantu odmah pošto se obratio nadležnom organu penzija i uspostavljena, retroaktivno 6 mjeseci unazad od dana podnošenja zahtjeva, a u skladu sa članom 104. stav 2. Zakona o PIO, na što je jasno ukazano u odlukama koje su predmet osporavanja u konkretnom slučaju. Dalje, razlozi i obrazloženja zbog kojih je u apelantovom slučaju primijenjena navedena odredba ne ostavljaju utisak proizvoljnosti ili diskriminacijske primjene u odnosu na apelanta.

14. Stoga, imajući u vidu citirane stavove Ustavnog suda u Odluci broj AP 1191/08, kao i okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu nije bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo proizvoljno, te da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3950/08 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio