Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2679/10 (Granična policija Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine · čl. 204
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2679/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 2679/10, rješavajući apelaciju Granične policije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Granične policije Bosne i Hercegovine podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Rev-16/10 od 21. juna 2010. godine, presude Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-108/09 od 21. januara 2010. godine i presude Suda Bosne i Hercegovine broj P-213/07 od 10. jula 2009. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Granična policija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercgovine, podnio je 1. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Rev-16/10 od 21. juna 2010. godine, presude Suda BiH broj Gž- 108/09 od 21. januara 2010. godine i presude Suda BiH broj P-213/07 od 10. jula 2009. godine.
2. Presudom Suda BiH broj P-213/07 od 10. jula 2009. godine, obavezan je apelant da Biljani Dokić, Draganu Međedu, Dariu Bandovu, Milenku Vuleti, Namiru Isakoviću, Branku Tadiću, Tomislavu Maduniću, Sulejmanu Pašaliću i Zvonku Banoviću (u daljnjem tekstu: tužitelji), isplati na ime razlike troškova prevoza iznose pobliže označene u dispozitivu presude sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća pojedinih iznosa naknade pa do isplate uz obavezu naknade troškova parničnog postupka u iznosu od 1.493,50 KM. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev Ivice Ivića kojim je tražio isplatu razlike troškova prevoza.
3. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka protiv navedene presude Sud BiH je donio presudu broj Gž-108/09 od 21. januara 2010. godine kojom je odbio žalbu apelanta i prvostepenu presudu potvrdio u dijelu kojim je apelant obavezan na isplatu novčanog iznosa razlike naknade troškova prevoza, dok je žalba tužitelja uvažena na način da se umjesto ranije dosuđenog iznosa na ime naknade troškova parničnog postupka od 1.493,50 KM isplati iznos od 8.318,80 KM.
4. Rješenjem Suda BiH broj Rev-16/10 od 21. juna 2010. godine, revizija apelanta izjavljena na presudu Suda BiH broj Gž-108/09 od 21. januara 2010. godine je odbačena kao nedopuštena. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da revizija apelanta nije dopuštena, budući da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM u smislu odredbi člana 204. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP; «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 36/04 i 84/07), nego je u odnosu na svakog tužitelja pojedinačno manji od tog iznosa. Također, Sud BiH je ocijenio da odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu odredbi člana 204. stav 3. ZPP, te je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo da ne bude diskriminiran iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
7. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog Suda (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju Sud BiH je rješenjem broj Rev-16/10 od 21. juna 2010. godine odbacio kao nedopuštenu reviziju apelanta izjavljenu protiv presude Suda BiH broj Gž-108/09 od 21. januara 2010. godine. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju nedjelotvoran pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Suda BiH broj broj Gž-108/09 od 21. januara 2010. godine.
9. S obzirom da je presuda Suda BiH broj Gž-108/09 od 21. januara 2010. godine apelantu uručena 1. februara 2010. godine, a da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 1. jula 2010. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili pobijanu presuda Suda BiH broj Gž-108/09 od 21. januara 2010. godine.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović