Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2449/08 (V. U.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2449/08

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2449/08, rješavajući apelaciju Vese Unuca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vese Unuca podnesena protiv Presude broj X-Kž-07/329 od 10. jula 2008. godine i Presude broj X-K-07/329 od 26. februara 2008. godine Suda Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Veso Unuc (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zrenjanina, trenutno na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu „Tunjice“ Banja Luka, kojeg zastupa Senad Dupovac, advokat iz Hadžića, podnio je 8. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine - Apelaciono odjeljenje (u daljnjem tekstu: Apelaciono odjeljenje) broj X-KŽ-07/329 od 10. jula 2008. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-K-07/239 od 26. februara 2008. godine.

2. Od apelanta je 8. septembra 2008. godine zatraženo da dopuni apelaciju, što je on učinio 22. septembra 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 29. septembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 14. oktobra 2008. godine. Tužilaštvo BiH, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 1. oktobra 2008. godine, do donošenja ove odluke nije dostavilo odgovor.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Suda BiH dostavljen je apelantu 17. marta 2009. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Sud BiH je Presudom broj X-K-07/329 od 26. februara 2008. godine apelanta proglasio krivim da je počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa produženim krivičnim djelom krivotvorenja novca iz člana 205. stav 1. KZBiH u vezi sa članom 54. KZBiH. Izrekom presude je odlučeno da su apelant, te optuženi S.R. i Z.P. zajedno sa osuđenim P.S., kao pripadnici organizirane kriminalne grupe, radi pribavljanja imovinske koristi na području općine Banja Luka, organizirali pravljenje lažnog novca s ciljem stavljanja lažnog novca u opticaj, tako da su, po prethodnom međusobnom dogovoru, pribavili opremu i sredstva za pravljenje lažnog novca koju su instalirali i osposobili u iznajmljenom stanu koji je koristio osuđeni P.S., te u stambenom objektu na označenoj adresi, pa u toku 2006. godine i do 30. januara 2007. godine napravili neutvrđenu količinu lažnog novca, valute EUR i valute HRK, s ciljem da ih stave u opticaj kao pravi novac. Apelant je proglašen krivim i za krivično djelo krivotvorenja isprave iz člana 367. stav 2. Krivičnog zakona Distrikta Brčko. Za počinjena krivična djela apelantu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci. Najzad, na osnovu člana 74. stav 1. KZBiH, od apelanta je privremeno oduzet predmet po Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj 17-15/1-4-29/07- 02 od 30. januara 2007. godine, i to: lična karta na ime Dušan Majstorović, L.K. br. 21492, izdata od OSUP-a Beograd, Republika Srbija.

8. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je uvjerenje suda da su optuženi, uključujući i apelanta, počinili krivična djela zasnovano na dokazima optužbe koji su provedeni na glavnom pretresu, prvenstveno na iskazu osuđenog P.S., koji je priznao krivnju za počinjena krivična djela i sa Tužilaštvom BiH sklopio sporazum o priznanju krivnje i koji je na glavnom pretresu saslušan u statusu svjedoka (u daljnjem tekstu: svjedok P.S.), na iskazu osuđenog R.Ž., koji je, također, priznao krivnju i zaključio sporazum o priznanju krivnje sa Tužilaštvom BiH, te je saslušan u statusu svjedoka na glavnom pretresu, na iskazima radnika SIPA-e koji su svjedočili o provođenju posebnih istražnih radnji, iskazima radnika MUP-a RS, iskazima tajnih saradnika – prikrivenih istražitelja, koji su u statusu zaštićenih svjedoka 0051 i 0052 svjedočili na okolnosti preduzimanja posebnih istražnih radnji na teritoriji Slovenije, Hrvatske i BiH, na osnovu iskaza koji su sami optuženi, odnosno osumnjičeni, dali u fazi istrage pred Tužilaštvom BiH, te na velikom broju objektivnih dokaza, predmeta koji su oduzeti u koje se ubrajaju i novčanice prezentirane na glavnom pretresu koje su nesumnjivo krivotvorene, a što su potvrdili i vještaci optužbe.

9. Svjedočenje osuđenog S.P., koji je svjedočio u korist Tužilaštva BiH, te u konceptu odbrane optuženih S.R. i Z.P, ocijenjeno je kao objektivno i uvjerljivo. Njegov iskaz ocijenjen je sa ostalim dokazima na glavnom pretresu, prvenstveno iskazom osuđenog R.Ž., koji je, također, saslušan u statusu svjedoka, obavljenim vještačenjima vještaka grafologa, vještaka daktiloskopske struke, vještaka iz Europola koji je izvršio vještačenje off-set mašine koja je korištena prilikom izrade novčanica, te sa ostalim iskazima.

10. Sud je ocijenio neuvjerljivom apelantovu tezu odbrane, prije svega, zbog činjenica i okolnosti na koje je ukazao „svjedok P.S., objektivna dokumentacija, te predmeti naprijed navedeni“. S tim u vezi, ukazano je da svjedok P.S. i apelant potvrđuju da je apelant u više navrata dolazio u Banju Luku, gdje je imao priliku da vidi na koji način se pravi lažni novac, te da je uzimao uzorke na temelju čega je zaključeno da je apelant suvlasnik cijele opreme za pravljenje lažnog novca, da dijelom finansira nabavku neophodne opreme za pravljenje lažnog novca koji će se staviti u opticaj i prodati, da je bez sumnje dao 500 eura svjedoku P.S. i optuženom S.R. nakon što su napravili 20.000 eura koje su mu predali, da je prethodno u više navrata nosio lažni novac radi prodaje. Najzad, istaknuto je da se ne može zanemariti prijateljstvo između apelanta i svjedoka P.S., njihovo zajedničko bjekstvo iz Srbije i ilegalni ulazak u BiH, pribavljanje krivotvorenih dokumenata koje koriste određeno vrijeme, da zajedno žive neko vrijeme, da su sve vrijeme u kontaktu nakon što se svjedok S.P. preselio u Banju Luku, „što sve u ukupnosti jasno ukazuje na njihovu povezanost, zajednički interes, cilj i namjere, jasno i na aktivnost u radnjama optuženog Vese Unuca u ovoj organiziranoj grupi koja ima definiran cilj i organizaciju za pravljenje lažnog novca, u ovom slučaju eurai prodaju istog, što u konačnosti se čini u više navrata u jednom određenom vremenskom periodu do konačnosti otkrivanja cjelokupne grupe, pronalaska opreme i sredstava koja su korištena za pravljenje lažnog novca“.

11. Sud BiH je odbio kao neosnovan apelantov prigovor u pogledu odluke da se prihvate kao dokazi zapisnici o njegovom saslušanju sačinjeni u toku istrage, i to: 7. marta 2007. godine i 31. marta 2007. godine. Naime, apelant je tvrdio da prihvaćanje ovih izjava predstavlja kršenje člana

273. ZKPBiH, jer se brani šutnjom. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je ispitivanje osumnjičenog jedna od radnji dokazivanja, te u slučaju kada su ispoštovane garancije iz člana 78. ZKPBiH, što apelant nije osporavao, ukoliko slobodno dana izjava sadrži dokaze relevantne za predmet, nema razloga da ona ne bude i prihvaćena kao dokaz i onda kada se optuženi brani šutnjom u toku glavnog pretresa. Također, Sud BiH je ukazao da je apelant bio prisutan u sudnici i imao mogućnost da objasni ili pobije svoj iskaz, pa je zaključeno da je apelantov prethodni iskaz prihvatljiv u smislu člana 273. stav 1. ZKPBiH. Dalje, zaključeno je da ovakvo tumačenje citirane zakonske odredbe ne predstavlja kršenje Evropske konvencije „koja dopušta da tužilac u dokaze uvede izjave date u pretpretresnoj fazi, bez obzira na to da li je optuženi saglasan da bude svjedok u vlastitom predmetu [Brennan protiv Velike Britanije (2002) 44 EHRR 18), predmet u kojem su inkriminirajuće izjave optuženog date u pretpretresnoj fazi prihvaćene kao dokazi, i to kao centralni dio dokaza optužbe, iako je optuženi na glavnom pretresu iskoristio svoje pravo da se brani šutnjom]. Najzad, Sud BiH je ukazao na član 6. st. 2. i 3. ZKPBiH iz kojeg proizlazi da osumnjičeni, odnosno optuženi, ima pravo na šutnju, te istakao da ni ovaj, kao ni bilo koji drugi član ZKPBiH ne predviđa da osumnjičenog treba upozoriti da bi se, u slučaju da se dobrovoljno odrekne svog prava da odgovara na pitanja, zapisnik takve njegove izjave mogao koristiti protiv njega u krivičnom postupku. Također, istaknuto je da iz citiranih odredaba proistječe da optuženi na pretresu može koristiti obje mogućnosti: on može da se izjasni o dokazima protiv njega i da istovremeno odbije da odgovara na bilo kakva pitanja, te da je sud jedino obavezan da mu pruži mogućnost da se izjasni o svakom dokazu pojedinačno koji ga tereti.

12. Apelaciono odjeljenje Suda BiH je Presudom broj X-KŽ-07/329 od 10. jula 2008. godine apelantovu i žalbe ostalih optuženih odbio kao neosnovane i potvrdio presudu Suda BiH. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant u žalbi osporavao svjedočenje „osuđenog P.S., jer je on, u sporazumu sa Tužilaštvom, priznao krivnju i pristao da svjedoči protiv ostalih optuženih, te je bez sumnje, kako se navodi u žalbi optuženog, želio ostaviti dio tereta na optuženom Vesi Unucu (apelantu), kako bi zadovoljio navedeni sporazum“. Iz obrazloženja presude, dalje, proizlazi da je Tužilaštvo BiH u odgovoru na ove apelantove žalbene navode istaklo da su netačni, da apelantovu krivnju „u potpunosti vjerno prezentira svjedok P.S., te da je njegovo svjedočenje potkrijepljeno i materijalnim dokazima“. S tim u vezi, Apelaciono odjeljenje Suda BiH je istaklo da je iskaz P.S., koji je svjedočio kao svjedok Tužilaštva BiH, te u konceptu odbrane optuženih S.R. i Z.P., ispravno ocijenjen i uvjerljiv. Komparirajući njegov iskaz sa ostalim provedenim dokazima na glavnom pretresu, prije svega sa iskazom osuđenog R.Ž., koji je u statusu svjedoka Tužilaštva BiH također saslušan, vještačenjima koje su obavili vještak grafolog, vještak daktiloskopske struke, vještak Europola, kao i iskazima zaštićenih svjedoka, prikrivenih istražitelja 0051 i 0052, pravilno je zaključeno da su svi optuženi počinili krivična djela na način kako je opisao svjedok P.S. Na temelju navedenog zaključeno je da se osporena presuda ne zasniva isključivo na iskazu svjedoka P.S., te da su zbog toga neutemeljeni apelantovi navodi kojim je osporavao validnost i vjerodostojnost iskaza ovog svjedoka, budući da je zaključio sporazum o priznanju krivnje sa Tužilaštvom BiH. Apelacioni odjel je istakao i da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer je očigledno da osporena odluka nije utemeljena samo i isključivo na iskazu navedenog svjedoka, kao i da je sasvim jasno i uvjerljivo dato obrazloženje zbog čega se u cijelosti prihvata iskaz ovog svjedoka, te da je naveden niz drugih dokaza koji su brižljivo ocijenjeni i koji ukupno čine logički povezanu cjelinu, zbog čega su, također, neprihvatljivi navodi kojim se obzvređuje iskaz ovog svjedoka, koji je ranije osuđen u ovom krivičnom predmetu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant, prije svega, ističe da je jedini dokaz koji je u postupku pred Sudom BiH proveden protiv njega iskaz osuđenog P.S., koji se sporazumio sa tužiocem, odnosno priznao krivnju, i ostao u obavezi da svjedoči protiv ostalih optuženih. Apelant navodi da je u završnoj riječi pred prvostepenim sudom, kao i u žalbi ukazivao na ovu činjenicu, pozivajući se na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine u kojem je ustanovljeno da postoji povreda prava na pravično suđenje ako se osuđujuća presuda zasniva isključivo na iskazu optuženog koji je zaključio sporazum o priznanju krivnje, kada na okolnosti takvog iskaza niti jedan materijalni, odnosno objektivni dokaz nije proveden. Dalje, apelant ističe da iz iskaza osuđenog R.Ž., kao i iskaza ostalih optuženih, sada osuđenih, koji su saslušani u statusu svjedoka proizlazi da on nije bio član organizirane grupe, jer ga nisu ni poznavali, niti su imali kontakt s njim. U prilog ovome apelant ističe i da je na temelju transkripta snimljenih razgovora, koji je kao dokaz proveden na glavnom pretresu, utvrđeno da nije povezan sa osuđenim R.Ž., te sa S.Dž. i Z.P. Također, apelant ističe i da su ovlaštena službena lica SIPA-e koja su saslušana na glavnom pretresu na okolnost pretresa njegovog stana u Brčkom potvrdila da u stanu nisu našli nikakav novac, niti domaće ni strane valute, ni pravi ni falsificirani, a ni neke druge predmete koji bi ukazivali na njegovu povezanost sa krivičnim djelom koje mu se stavlja na teret. Zbog svega navedenog, apelant smatra da su obrazloženja osporenih presuda manjkava, jer ne nude obrazloženje na koji način je on, kao član organizirane kriminalne grupe, učestvovao u pravljenju lažnog novca sa ciljem njegovog stavljanja u promet, zbog čega se postavlja i pitanje postojanja svih posebnih elemenata krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 250. KZBiH za koje je proglašen krivim, kao i pitanje umišljaja.

b) Odgovor na apelaciju

14. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju u povodu obje osporene presude istakao da iz njih jasno proistječu činjenice i okolnosti kojima se sud rukovodio pri njihovom donošenju, te da je prvostepena presuda u cjelini potvrđena drugostepenom presudom. Dalje, u odgovoru je ukazano na pojedine dijelove drugostepene presude u kojima su, prema mišljenju Suda BiH, sadržani odgovori na navode iznesene u apelaciji. Pored ostalog, u odgovoru Suda BiH je ukazano na dio drugostepene presude u kojem je konstatirano: „Apelaciono vijeće cijeni da je ispravan i valjan zaključak prvostepenog vijeća, dat u obrazloženju pobijane presude, koji evidentno proizlazi iz svestrane ocjene izvedenih dokaza kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te u tom smislu presuda daje razloge u vezi sa odlučnim činjenicama. Nerazumljivost presude bi, dakle, postojala kada bi postojale dvojbe o tome šta je Sud zaključio, odnosno kada se ono što je zaključio ne bi moglo razumjeti, što ovdje očigledno nije slučaj. Naime, izreka pobijane presude je vrlo jasna, koncizna i precizna, a razlozi iz obrazloženja u pogledu odlučnih činjenica joj nisu protivrječni“, odnosno na sljedeći dio: „S ovim u vezi, Apelaciono vijeće zaključuje da je prvostepeni sud u obrazloženju presude potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice koje su, u konkretnom slučaju, od značaja za utvrđivanje krivične odgovornosti optuženih, dajući sasvim jasne i iscrpne razloge zbog čega su kao istiniti i vjerodostojni prihvaćeni iskazi svjedoka, prvenstveno P.S. i R.Ž., kao i veliki broj materijalnih dokaza na kojim se zasniva činjenično utvrđenje prvostepenog suda, što u potpunosti prihvata i ovo vijeće.“ U odgovoru je, također, ukazano i na dio drugostepene presude u kojem je raspravljano o apelantovim navodima da se osporena presuda zasniva isključivo na iskazu svjedoka S.P., koji je sa Tužilaštvom BiH zaključio sporazum o priznanju krivnje, na čemu je apelant temeljio tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje, a u kojem je konstatirano: „Naime, da bi postojala povreda prava na pravično suđenje na koju se u žalbi ukazuje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, potrebno je da se osuđujuća presuda zasniva isključivo na iskazu osuđenog koji je zaključio sporazum o priznanju krivnje. Međutim, u konkretnom slučaju očigledno je da sud ne temelji svoju odluku samo i isključivo na iskazu spometnutog P.S. Prema mišljenju ovog vijeća, sasvim jasno i uvjerljivo je dato obrazloženje zbog čega se u cijelosti prihvata iskaz ovog svjedoka, navodeći pritom niz drugih dokaza koji su brižljivo ocijenjeni i koji u svojoj sveukupnosti čine jednu logički povezanu cjelinu. Stoga, neprihvatljivi su žalbeni navodi kojim se obezvređuje iskaz svjedoka P.S., ranije osuđenog u ovom krivičnom postupku.“

V. Relevantni propisi

15. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 205.

Krivotvorenje novca (1) Ko načini lažan novac s ciljem da ga stavi u opticaj kao pravi, ili ko preinači pravi novac s ciljem da ga stavi u opticaj, ili ko lažan novac stavi u opticaj, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

Član 250.

Organizovani kriminal (2) Ko kao pripadnik zločinačke organizacije učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

16. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07 i 15/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 6.

Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (...)

(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

(3) Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.

Član 12.

Pouka o pravima Osumnjičenog, odnosno optuženog ili drugu osobu koja učestvuje u postupku koje bi iz neznanja mogle propustiti neku radnju u postupku, ili se iz neznanja ne bi koristile svojim pravima, Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku će poučiti o pravima koja im po ovom zakonu pripadaju i o posljedicama propuštanja radnje.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 78.

Pouka osumnjičenom o njegovim pravima (...)

(2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopćiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučit će se i o sljedećim pravima:

a) da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja, (...)

c) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist, (...)

(5) Ako se osumnjičeni dobrovoljno odrekne prava da ne odgovara na postavljena pitanja, mora mu se i u tom slučaju omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji mu idu u korist.

(6) Ako je postupljeno protivno odredbama ovoga člana, na iskazu osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka.

Član 273.

Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje. U ovom slučaju, osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.

Član 281.

Dokazi na kojim se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH - Apelacionog odjela broj X-KŽ-07/329 od 10. jula 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. augusta 2008. godine i apelacija je podnesena 8. augusta 2008. godine, dakle, isti dan kada je apelant primio posljednju odluku, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;

Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

23. Iz apelantovih navoda proizlazi da smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer su činjenice relevantne za njegovu krivičnu odgovornost za krivično djelo iz člana 250. stav 2. u vezi sa članom 205. stav 1. KZBiH utvrđene na temelju samo jednog dokaza, tj. iskaza svjedoka P.S., koji je kao optuženi u istom predmetu sa Tužilaštvom BiH zaključio sporazum o priznanju krivnje. Apelant ističe i da ovaj iskaz nije potkrijepljen niti jednim materijalnim dokazom provedenim na glavnom pretresu, kao ni iskazima ostalih optuženih, odnosno svjedoka saslušanih na glavnom pretresu. Najzad, apelant se pozvao na stanovište Ustavnog suda usvojeno u Odluci broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine.

24. U vezi sa apelantovim pozivanjem na praksu Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 661/04 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u “Službenom glasniku BiH” broj 44/05) zaključio da postoji povreda prava na pravično suđenje u situaciji kada se osuđujuća presuda u najvećoj mjeri zasniva na iskazu svjedoka koji je sa tužiocem sklopio sporazum o priznanju krivice, a sud ne daje logično i uvjerljivo obrazloženje za ocjenu kako tog, tako i drugih provedenih dokaza, već se ta ocjena doima proizvoljnom. Naime, u tom slučaju apelacijom su osporavane osuđujuće presude koje su bile zasnovane na iskazu svjedoka koji je sa tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivnje shodno kojem mu je izrečena kazna zatvora ispod minimuma određenog zakonom. Ustavni sud je zaključio da razlozi i obrazloženja koje su sudovi ponudili u svrhu prihvatanja ovog dokaza ne zadovoljavaju standard brižljive i savjesne ocjene dokaza kako to zahtijevaju odredbe relevantnog zakona, kao ni sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud je zaključio da ni ocjena ostalih dokaza koji su provedeni u ovom postupku i koji su ocijenjeni u vezi sa iskazom svjedoka koji je zaključio sporazum o priznanju krivnje ne zadovoljavaju postavljene standarde. Najzad, zaključeno je da razlozi i obrazloženja zbog kojih nisu prihvaćeni dokazi koje je ponudila odbrana ne zadovoljavaju kriterije slobodne ocjene dokaza.

25. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj je zadatak redovnih sudova, prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su činjenice relevantne za utvrđivanje apelantove krivične odgovornosti utvrđene na temelju iskaza svjedoka P.S. koji je, kao jedan od optuženih u istom krivičnom postupku, prethodno zaključio sporazum o priznanju krivnje sa Tužilaštvom BiH. Naime, na temelju iskaza ovog svjedoka utvrđeno je da je apelant u više navrata dolazio u Banju Luku, gdje je imao priliku da vidi na koji način se pravi lažni novac, da je uzimao uzorke lažnih novčanica, na temelju čega je zaključeno da je apelant suvlasnik cijele opreme za pravljenje lažnog novca, da je dijelom finansirao nabavku neophodne opreme za pravljenje lažnog novca koji će se staviti u opticaj i prodati, da je bez sumnje dao 500 eura svjedoku P.S. i optuženom S.R. nakon što su napravili 20.000 eura koje su mu predali, te da je prethodno u više navrata nosio lažni novac radi prodaje. Najzad, istaknuto je da se ne može zanemariti prijateljstvo između apelanta i svjedoka P.S., njihovo zajedničko bjekstvo iz Srbije i ilegalni ulazak u BiH, pribavljanje krivotvorenih dokumenata koje su koristiiili određeno vrijeme, da su zajedno živjeli neko vrijeme, da su u kontaktu nakon što se svjedok P.S. preselio u Banju Luku. Dalje, a suprotno apelantovim navodima, kao materijalni dokaz koji potkrepljuje iskaz ovog svjedoka, u obrazloženju se navodi nađena off-set mašina koja je služila za izradu falsificiranih novčanica, što je potvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka Europola. Najzad, iskaz ovog svjedoka ocijenjen je u vezi sa iskazima koje je apelant dao u toku istrage, koji su, po prijedlogu Tužilaštva BiH, uvršteni u dokazni materijal i pročitani na glavnom pretresu. Pritom, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ne dovodi u pitanje niti jedan dio iskaza svjedoka S.P., kao ni sadržinu njegovih iskaza iz istrage kako su prezentirani u obrazloženju prvostepene presude, a čije korištenje kao dokaza nije osporavao ni u žalbi na prvostepenu presudu, niti u apelaciji, te da ne osporava nalaz i mišljenje vještaka Europola, odnosno ne nudi dokaze koji bi doveli u pitanje valjanost, ocjenu i zaključke koji su na temelju njih izvedeni pri utvrđivanju činjenica relevantnih za utvrđivanje apelantove krivične odgovornosti.

27. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je iskaz svjedoka S.P. ocijenjen kao objektivan i uvjerljiv na temelju dovođenja u vezu sa ostalim dokazima provedenim na glavnom pretresu, prvenstveno iskazom osuđenog R.Ž. koji je, također, saslušan u statusu svjedoka, obavljenim vještačenjima vještaka grafologa, vještaka daktiloskopske struke, te sa iskazima ostalih osumnjičenih, odnosno optuženih, datim u istrazi i na glavnom pretresu, te saslušanih svjedoka.

28. Najzad, Ustavni sud primjećuje da je apelant u žalbi protiv prvostepene presude isticao da je ona zasnovana isključivo na iskazu svjedoka S.P. koji je zaključio sporazum o priznanju krivnje, da je drugostepeni sud ovaj apelantov žalbeni navod ocijeno neosnovanim, ukazujući na pojedinačno provedene dokaze u odnosu na koje je iskaz ovog svjedoka ocijenjen, odnosno na kojim se, također, zasniva osporena prvostepena presuda.

29. Iz obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prekršena odredba člana 281. ZKPBiH koja regulira na kojim dokazima se presuda zasniva. Naime, u konkretnom slučaju u obrazloženjima osporenih presuda iscrpno su pobrojani dokazi koje je sud proveo na glavnom pretresu, ukazano je na kojim od provedenih dokaza je presuda zasnovana, u pogledu ovih dokaza nije izostala brižljiva i savjesna ocjena kako pojedinačno, tako i u vezi sa drugim dokazima, te su data obrazloženja i razlozi zbog kojih je svaki od ovih dokaza prihvaćen, odnosno zbog čega mu je poklonjena vjera. Ovakva obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, niti se može zaključiti da su sudovi prekoračili princip slobodne ocjene dokaza pogotovo ne na način koji bi doveo u pitanje garancije prava na pravično suđenje. Pri tome, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prilikom ocjene provedenih dokaza i utvrđivanja činjenica relevantnih za apelantovu krivičnu odgovornost došlo do zanemarivanja obaveze suda da vodi računa i o principu in dubio pro reo i pretpostavci nevinosti, kao ni da je na bilo koji način dovedena u pitanje zakonitost dokaza provedenih na glavnom pretresu.

30. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da su činjenice relevantne za postojanje njegove krivične odgovornosti za krivično djelo iz člana 250. stav 2. u vezi sa članom 205. stav 1. KZBiH utvrđene samo na osnovu iskaza svjedoka S.P. koji je zaključio sporazum o priznanju krivnje.

31. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili da je na temelju navedenih dokaza utvrđeno van svake razumne sumnje da je apelant bio član organizirane grupe koju su činili apelant i svjedok P.S., te optuženi S.R., koja je imala definiran cilj i organizaciju za pravljenje lažnog novca i da je apelant u više navrata vršio i prodaju tog novca, na temelju čega je zaključeno da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi sa produženim krivičnim djelom iz člana 205. stav 1. KZBiH. Pri tome, irelevantni su apelantovi navodi da on nije poznavao ostale optužene - članove iste organizirane grupe, koji ga, kako navodi, u svojim iskazima nisu teretili i koji su potvrdili da ga ne poznaju, s obzirom na to da je za postojanje organizirane grupe potrebno udruženje triju ili više lica, koja ne moraju nužno da se poznaju.

32. Najzad, Ustavni sud primjećuje da je apelant u žalbi protiv prvostepene presude tvrdio da u njegovim radnjama nema obilježja krivičnih djela za koje je proglašen krivim i da je djelovao sa umišljajem, da je drugostepeni sud ove navode ocijenio neosnovanim, ukazujući na iscrpno obrazloženje iz prvostepene presude u ovom dijelu sa kojim se u cjelini saglasio, zaključujući da je ono utemeljeno na svestranoj ocjeni provedenih dokaza na okolnosti pravljenja lažnog novca i stavljanje lažnog novca u opticaj. Stoga, Ustavni sud na temelju obrazloženja osporenih presuda u ovom dijelu nije mogao zaključiti da su zaključci sudova o postojanju krivičnih djela i apelantovoj krivičnoj odgovornosti proizvoljni ili diskriminatorski u odnosu na apelanta.

33. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da pobijanim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se osuđujuća presuda u odnosu na apelanta zasniva, između ostalog, na iskazu svjedoka koji je, kao optuženi u istom krivičnom predmetu, sa tužiocem prethodno sklopio sporazum o priznanju krivice, čiji iskaz je ocijenjen pojedinačno i u uzajamnoj vezi sa ostalim dokazima provedenim na glavnom pretresu, u pogledu kojih nema ništa što upućuje na zaključak da su nezakonito pribavljeni, te kada su sudovi ponudili logično i uvjerljivo obrazloženje o prihvatanju iskaza takvog svjedoka koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti, na čemu su i utemeljili svoj zaključak o postojanju krivičnih djela za koja je utvrđena apelantova krivična odgovornost.

35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2449/08 (V. U.) | Sudska praksa | Aktio