Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2170/11 (D. M.)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2170/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 2170/11, rješavajući apelaciju Dževada Muhibića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dževada Muhibića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 005671 11 Rev od 18. maja 2011. godine, presude Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-04/11 od 18. februara 2011. godine i presude Suda Bosne i Hercegovine broj P-104/10 od 3. decembra 2010.

godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Dževad Muhibić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mujarić & Gagula, podnio je 23. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 005671 11 Rev od 18. maja 2011. godine, presude Suda BiH broj Gž-04/11 od 18. februara 2011. godine i presude Suda BiH broj P-104/10 od 3. decembra 2010. godine.

2. Presudom prvostepenog vijeća Suda BiH broj P-104/10 od 3. decembra 2010. godine, u pravnoj stvari apelanta protiv tužene Bosne i Hercegovine – Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), radi isplate naknade za prevoz, v.s.p. 5.387,80 KM, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta za poništenje rješenja tužene broj UP I 16-15-13-04-34-7-1221- 2/07 od 27. decembra 2007. godine i rješenja broj UP II 16-15-07-34-7-29-2/08 od 5. marta 2008. godine, te utvrđivanje prava apelanta na naknadu troškova prevoza na posao i sa posla u iznosu od po 173,88 KM mjesečno, počev od 24. septembra 2007. godine pa ubuduće, kao i obavezivanje tužene na isplatu apelantu iznosa od po 173,88 KM na ime naknade za prevoz na posao i sa posla za period od 24. septembra 2007. do 24. aprila 2010. godine u ukupnom iznosu od 5.387,80 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i isti iznos za svaki mjesec počev od 24. aprila 2010. godine, najdalje do desetog u mjesecu za prethodni mjesec. Također, apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 720,00 KM, u roku od 15 dana.

3. Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH broj Gž-04/11 od 18. februara 2011. godine žalba apelanta protiv presude prvostepenog vijeća Suda BiH broj P-104/10 od 3. decembra 2010. godine je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

4. Rješenjem Suda BiH u revizijskom vijeću broj S1 3 P 005671 11 Rev od 18. maja 2011. godine odbačena je kao nedopuštena revizija apelanta izjavljena protiv presude drugostepenog vijeća Suda BiH broj Gž-04/11 od 18. februara 2011. godine. U obrazloženju svog rješenja Sud BiH se pozvao na odredbu člana 204. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH («Službeni glasnik BiH» br. 36/04 i 84/07, u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojoj revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. U svom obrazloženju Sud BiH je naveo da, u konkretnom slučaju, vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude iznosi 5.387,80 KM, što ukazuje da imovinski cenzus, kao kriterij uslova dozvoljenosti revizije iz člana 204. stav 2. ZPP, nije ostvaren. Na kraju, Sud BiH je ocijenio da odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, te da nema mjesta za primjenu člana 204. stav 3. ZPP-a.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

4. protekao je rok za podnošenje apelacije;

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Apelant je protiv presude drugostepenog vijeća Suda BiH broj Gž-04/11 od 18. februara 2011. godine izjavio reviziju, ali je ona rješenjem Suda BiH u revizijskom vijeću broj S1 3 P 005671 11 Rev od 18. maja 2011. godine, odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda drugostepenog vijeća Suda BiH.

9. Na osnovu navoda iz apelacije Ustavni sud je utvrdio da je osporena presuda drugostepenog vijeća Suda BiH broj Gž-04/11 od 18. februara 2011. godine apelantu uručena 24. februara 2011. godine. S obzirom da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 23. maja 2011. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu drugostepenog vijeća Suda BiH.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2170/11 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio