Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3569/08 (D. M.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Upravni postupak
- Član porodičnog domaćinstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 44
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3569/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3569/08, rješavajući apelaciju Drage Markovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Markovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-494/04 od 10. septembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj U-160703 od 21. juna 2004. godine, Rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać broj 11/2-23-1057-UP-2/02 od 24. septembra 2003. godine i Rješenja Općine Ključ-Službe za stambeno-komunalnu oblast, obnovu i sanaciju broj 04-23-206/01 od 9. decembra 2002. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Drago Marković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić-Grada, kojeg zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić-Grada, podnio je 10. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-494/04 od 10. septembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-160703 od 21. juna 2004. godine, Rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) broj 11/2-23-1057-UP-2/02 od 24. septembra 2003. godine i Rješenja Općine Ključ-Službe za stambeno-komunalnu oblast, obnovu i sanaciju (u daljnjem tekstu: Služba) broj 04-23-206/01 od 9. decembra 2002. godine.
2. Rješenjem Službe broj 04-23-206/01 od 9. decembra 2002. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj 11/2-23-1057-UP-2/02 od 24. septembra 2003. godine, odbijen je apelantov zahtjev za prijenos stanarskog prava na jednosobnom stanu koji se nalazi u Ključu, Ul. branilaca BiH bb (u daljnjem tekstu: predmetni stan) sa Jovanke Savanović (u daljnjem tekstu: apelantova tetka) na njegovo ime kao neosnovan.
3. U prvostepenom postupku je utvrđeno da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila apelantova tetka na osnovu rješenja davaoca stana na korištenje-Skupštine općine Ključ, da je posjedovala ugovor o korištenju stana i da je umrla 6. oktobra 2001. godine. U obrazloženju rješenja Služba je istakla da iz iskaza saslušanih svjedoka M.B. i M.Đ., koje je apelant predložio, nedvosmisleno proizlazi da apelant nije nikada stanovao u zajedničkom domaćinstvu sa svojom tetkom, da je živio sa suprugom i djecom u Sredicama u drugom stanu, da je bio zaposlen u Komunalnom preduzeću u Ključu i da je povremeno dolazio kod svoje tetke o kojoj se brinuo. Iz dopisa JP „Ukus“ Ključ potvrđeno je da je apelantova tetka komunalne usluga plaćala za jednog člana, tj. samo za sebe. Služba je dalje istakla da je članom 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima («Službene novine Federacije BiH» br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) predviđeno da članu porodičnog domaćinstva, u smislu člana 6. istog zakona, pripada pravo da i nakon smrti nosioca stanarskog prava koristi stan, a podnosilac zahtjeva svoj status člana porodičnog domaćinstva dokazuje tvrdnjom da je duže od deset godina živio u ekonomskoj zajednici sa umrlim nosiocem stanarskog prava. U konkretnom slučaju iz utvrđenih činjenica nesporno proizlazi da je apelant živio sa porodicom u vlastitom domaćinstvu u Sredicama, odnosno da status člana porodičnog domaćinstva svoje tetke nije mogao steći na osnovu toga što ju je povremeno obilazio i činio joj određene usluge.
4. U obrazloženju rješenja Kantonalno ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno utvrdio da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, a što je vidljivo iz računa kojim su plaćane komunalne usluge i iz izjava svjedoka koje je apelant predložio. Kantonalno ministarstvo je citiralo član 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima kojim je propisano da se članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u smislu ovog zakona smatraju […] lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina, te zaključilo da se članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava ne može smatrati lice koje samo povremeno navraća u stan.
5. Protiv Rješenja Kantonalnog ministarstva broj 11/2-23-1057-UP-2/02 od 24. septembra 2003. godine apelant je pokrenuo upravni spor. Odlučujući o tužbi, Kantonalni sud je Presudom broj U- 160/03 od 21. juna 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Už-494/04 od 10. septembra 2008. godine, tužbu odbio.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da su prvostepeni i drugostepeni upravni organi pravilno zaključili da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje tetke u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima i da sa njome nije živio duže od deset godina u ekonomskoj zajednici, jer iz provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja je nesporno utvrđeno da je apelant živio sa svojom porodicom u vlastitom domaćinstvu u Sredicama i da status člana domaćinstva nije mogao steći na osnovu toga što je povremeno obilazio svoju tetku.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da iz osporene presude proizlazi da je u upravnom postupku na osnovu provedenih dokaza (saslušanje svjedoka koje je apelant predložio i uvida u pismene dokaze pribavljene u toku postupka) utvrđeno da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje tetke u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, pa polazeći od ovakvog utvrđenja, organi uprave i prvostepeni sud smatraju da apelantu, u smislu člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, ne pripada pravo da trajno i nesmetano koristi predmetni stan poslije smrti tetke-nosioca stanarskog prava. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je u upravnom postupku potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje koje je odlučno za rješenje ove upravne stvari. S obzirom na to da apelant u žalbi ponavlja navode iz tužbe, pa pošto su pitanja i okolnosti koji se u žalbi ističu pravilno ocijenjeni u upravnom sporu, Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio sve razloge navedene u pobijanoj presudi na osnovu člana 44. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98 i 8/00).
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je istakao da svjedoci nisu dali izjave na način na koji su te izjave interpretirane, što su mu svjedoci u naknadnom kontaktu potvrdili, a prvostepeni organ nije pozvao svjedoke K.F i V.B., čije je saslušanje, također, predložio. Apelant je istakao i da prvostepeni organ nije odredio usmenu raspravu, niti ga je pozvao radi davanja izjave i učešća u postupku prilikom saslušanja svjedoka, niti su mu izjave svjedoka dostavljene da bi se mogao na njih izjasniti. Predložio je da se apelacija usvoji i predmet vrati na ponovni postupak.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju njegovih prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto je apelantov zahtjev za prenos stanarskog prava na predmetnom stanu sa njegove tetke neosnovan. Naime, organi uprave i redovni sudovi su se u obrazloženju osporenih odluka pozvali na odredbu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, prema kojoj se članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava smatra samo ono lice koje zajedno sa nosiocem stanarskog prava trajno i neprekidno živi u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina, a ne i lice koje samo povremeno navraća u stan. U konkretnom slučaju, kako su obrazložili organi uprave i redovni sudovi, na osnovu izjava svjedoka koje je apelant predložio, kao i uvidom u pismene potvrde pribavljene u toku postupka, utvrđeno je da apelant nije živio u domaćinstvu svoje tetke, već sa svojom porodicom u vlastitom domaćinstvu u Sredicama, te da status člana porodičnog domaćinstva svoje tetke nije mogao steći na osnovu toga što je povremeno obilazio svoju tetku i činio joj određene usluge, te mu zbog tog razloga, u smislu člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, ne pripada pravo da trajno i nesmetano koristi predmetni stan poslije smrti tetke-nosioca stanarskog prava. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant je, također, istakao da prvostepeni organ nije odredio usmenu raspravu, niti ga je pozvao radi davanja izjave i učešća u postupku prilikom saslušanja svjedoka, niti su mu izjave svjedoka dostavljene da bi se mogao na njih izjasniti. Ustavni sud primjećuje da je po apelantovom zahtjevu za prijenos stanarskog prava vođen dvostepeni upravni postupak a nakon toga i dvostepeni upravni spor u kojim je utvrđeno da je apelantov zahtjev neosnovan. Iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizlazi da apelant ove navode nije isticao tokom vođenja upravnog postupka i upravnog spora. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu izraženu u Odluci broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, gdje je zauzeto stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 34/05 od 31. maja 2005. godine). Ustavni sud zapaža da navedeni prigovor apelant prvi put ističe u apelaciji. Ustavni sud smatra da je apelant na ovaj način propustio iskoristiti priliku da putem redovnih pravnih sredstava koje je imao na raspolaganju istakne prigovore ili u žalbi na prvostepeno rješenje, tužbi kojom je pokrenuo upravni spor ili u žalbi protiv prvostepene presude i na taj način pruži mogućnost drugostepenom upravnom organu, odnosno Kantonalnom i Vrhovnom sudu da se o njegovim prigovorima izjasne.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović