Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-598/10 (M. P.)

Odluka donesena 21. 07. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-598/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

21. 07. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine u predmetu broj AP 598/10, rješavajući zahtjev Marka Pudara za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Marka Pudara za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Marko Pudar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubinja, kojeg zastupa Davor Šilić, advokat iz Mostara, podnio je 16. februara 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-09-000105 od 2. decembra 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 000316 05 K od 30. septembra 2008. godine. Apelant je takođe tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti odgađanje izvršenja pravosnažne presude Kantonalnog suda broj 07 0 000316 05 K od 30. septembra 2008. godine do konačne odluke ovog suda.

2. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 000316 05 K od 30. septembra 2008. godine apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine zbog krivičnog djela „teški slučajevi razbojničke krađe i razbojništva“ iz člana 151. stav 1 u vezi sa članom 150 Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine (u daljnje4m tekstu: KZRBiH) u vezi sa članom 22 preuzetog Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ). Krivično djelo je izvršeno tako što je 4. maja 1992. godine apelant, sa dvije nepoznate osobe kao saizvršiteljima, prijetnjom da će napasti na život i tijelo oštećenog K. B. u sastavu grupe oduzeo tuđu pokretnu stvar (vozilo) s namjerom da njenim prisvajanjem sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist.

3. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant, na osnovu ranijeg dogovora sa saizvršiocima, izvršio navedeno krivično djelo. O tome su na glavnom pretresu izvedeni dokazi kako optužbe tako i odbrane, koje je Kantonalni sud prihvatio kao jasne, pouzdane i nedvosmislene kako u pogledu radnje izvršenja tako i u pogledu identiteta apelanta. Naime, sud je cijenio istinitim iskaze oštećenih i svjedoka u dijelovima iskaza koje je prihvatio, kako u pogledu činjenice da je apelant bio u kritično vrijeme navedeno u optužnici na području sela Lokve-Opličići kao i u pogledu činjenice da je apelant zajedno sa saizvršiteljima počinio krivično djelo na način kako je to navedeno u dispozitivu presude. Na temelju svih provedenih dokaza, koje je je prihvatio istinitim i vjerodostojnim iz razloga navedenih u obrazloženju presude, Kantonalni sud zaključio da su se u radnji apelanta i nepoznatih uniformisanih vojnika stekla sva bitna objektivna i subjektivna obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Kantonalni sud je zaključio da je apelant krivično djelo za koje je proglašen krivim ostvario zajedno sa dva nepoznata naoružana saizvršitelja, a sve radi sticanja imovinske koristi, i to njihovim zajedničkim izvršiteljskim radnjama, uz odluku da zajedno i voljno djeluju u grupi. Navedeno je da je krivično djelo izvršeno na način da su nepoznati počinitelji prvo pretresli kuću oštećenog K. B dok je apelant stajao nešto dalje naoružan, da bi tek po izvođenju vozila iz garaže apelant prišao, sjeo u vozilo i stavio ga u pogon. Nakon toga, apelant je oštećenom prijetio puškom odvezavši vozilo u nepoznatom pravcu dok su saučesnici stajali sa strane i sprečavali oštećenog i suprugu da priđu vozilu. Izričući kaznu zatvora, Kantonalni sud je od olakšavajućih okolnosti uzeo da apelant ranije nije osuđivan, da je slabog imovnog stanja, da je otac troje maloljetne djece i nezaposlen i da je od počinjenog djela prošlo više od 16 godina.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-09-000105 od 2. decembra 2009. godine, koju je apelant primio 23. decembra 2009. godine, žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Vrhovni sud je naveo da je iz spisa predmeta vidljivo da je na glavnom pretresu održanom 26. septembra 2008. godine neposredno saslušan svjedok - oštećeni K. B., dok je sud, na osnovu člana 328. stav 2. ZKP FBiH ostale iskaze ranije saslušanih svjedoka uz saglasnost stranaka i branilaca pročitao na glavnom pretresu. Stoga, cijeneći tok dokaznog postupka, Vrhovni sud je utvrdio da su neosnovani žalbeni prigovori apelanta u pogledu bitnih povreda odredaba krivičnog postupka. Nadalje, ispitujući pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja prvostepene presude, Vrhovni sud je našao da je prvostepeni sud na sasvim pouzdan način utvrdio da je apelant zajedno sa još dva naoružana vojnika učinio radnje opisane u izreci prvostepene presude. Vrhovni sud nije, takođe, prihvatio navode apelanta iz žalbe da su izvedeni dokazi pogrešno cijenjeni. Kako je naveo Vrhovni sud, oštećeni je u istrazi i na glavnom pretresu bio toliko određen i decidan, da prvostepeni sud, i po mišljenju Vrhovnog suda, nije imao razloga da mu ne povjeruje. Navedeno je da ni iskazi drugih svjedoka nisu doveli u pitanje iskaz oštećenog. Vrhovni sud nije takođe prihvatio žalbeni navod apelanta da je na njegovu štetu povrijeđen krivični zakon, jer je navodno krivično djelo za koje je oglašen krivim obuhvaćeno Zakonom o amnestiji („Službene novine FBiH“, broj 48/99). To stoga jer je po tom zakonu krivično djelo iz člana 151. stav 1 KZ RBiH (teški slučajevi razbojničke krađe) izuzeto od amnestije. Vrhovni sud je takođe zaključio da je neosnovan žalbeni navod apelanta koji je istaknut u žalbi da je nastupila zastara krivičnog gonjenja jer je od izvršenja djela pa do podnošenja krivične prijave proteklo deset godina, obzirom da je, za krivična djela za koja se po zakonu može izreći zatvor preko deset godina, rok zastare petnaest godina, iz koji razloga je Vrhovni sud zaključio da krivični zakon nije povrijeđen na štetu apelanta.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je suđen za krivično djelo koje je obuhvaćeno Zakonom o amnestiji, dakle oslobođeno od krivičnog gonjenja i da je sud pogrešno protumačio odredbe o zastarjelosti krivičnog gonjenja. Sud je osuđujuću presudu uglavnom zasnovao na iskazu oštećenog. U toku krivičnog postupka su po apelantu učinjene i druge bitne povrede koje su uticale na zakonitost pobijanih presuda, kao što je povreda pravila in dubio pro reo. Apelant takođe prigovara i iskazima drugih svjedoka koje je sud uzeo kao validne, jer je čitanjem iskaza određenih svjedoka, u konkretnom slučaju navodno nezakonito odstupljeno od načela neposrednog provođenja dokaza, čime je povrijeđena i jednakopravnost stranaka u postupku. Apelant zaključuje da okolnosti krivičnog dijela nisu istinito i potpuno utvrđeni, jer se odgovornost apelanta zasnivala na iskazima oštećenog i ostalih svjedoka. Iskazi svjedoka čitani su sa prošle rasprave, uprkos činjenici da se suđenje vodilo pred potpuno novim vijećem, što je povreda zakonske obaveze da se isti moraju ponovo saslušati. Apelant u cijelosti prigovara provedenom dokaznom postupku navodeći da sud nije temeljito i jasno proveo taj postupak iz čega apelant zaključuje da okolnosti krivičnog dijela nisu istinito i potpuno utvrđeni, jer se odgovornost apelanta zasnivala na iskazima oštećenog i ostalih svjedoka. Osim toga, apelant smatra da u konkretnom slučaju ne može biti govora o grupi ljudi povezanih radi trajnog, ponovljenog ili povremenog činjenja krivičnih djela, nego je riječ o ratnom periodu kada je oduzimanje vozila bila obaveza mobilizacijskih jedinica, što je činjeno u svim dijelovima BiH. Stoga je apelant predložio da Ustavni sud donese odluku kojom će se utvrditi povreda prava na pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije. Obrazlažući zahtjev za donošenje privremene mjere, apelant je naveo da je osuđen na kaznu zatvora te stoga apelant zahtijeva donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud kojom će naložiti odgađanje izvršenja pravosnažne presude Kantonalnog suda broj 07 0 000316 05 K od 30. septembra 2008. godine, do konačne odluke ovog suda.

6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

7. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

8. U vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH", br. 44/98 i 42/99) reguliše postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koju je imao na raspolaganju prema navedenim zakonskim odredbama.

9. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant u prilog zahtjeva za donošenje privremene mjere ne nudi posebno obrazloženje ili dokaze, pa proizilazi da apelant smatra da navodi o kršenju prava na pravično suđenje na koje je u apelaciji ukazao, a koje pravo se tiče merituma predmeta, predstavljaju dovoljan osnov za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović