Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2690/08 (G. S.)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Ostavinski postupak
- Prekid postupka
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vanparnični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2690/08
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2690/08, rješavajući apelaciju Gorana Sijerčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Gorana Sijerčića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Zenici pod brojem O-945/05 (novi broj 43 0 O 043589 05 O), a koji je trenutno u toku pred Kantonalnim sudom u Zenici pod brojem 11 GŽ 43589.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj 11 GŽ 43589, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Sijerčića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž- 07-002 144 od 27. juna 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj O-945/05 od 14. septembra 2007. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Goran Sijerčić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragica Gostimirović, apelantova majka, podnio je 2. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-002 144 od 27. juna 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj O-945/05 od 14. septembra 2007. godine. Apelant je podnio apelaciju i zbog dužine trajanja ostavinskog postupka u predmetu Općinskog suda broj O- 945/05 (novi broj 43 0 O 043589 05 O).
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog suda zatraženo je 3. septembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. septembra 2009. godine, a Kantonalni sud 28. septembra 2009. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 16. decembra 2009. godine dostavljeni apelantu.
5. Općinski sud je 2. marta 2011. godine dostavio Ustavnom sudu spis broj 43 0 O 043589 05
0. Ustavni sud je 29. aprila 2011. godine, nakon izvršenog uvida u predmetni spis, vratio spis Općinskom sudu.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Na osnovu smrtovnice Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba za opću upravu) broj 03-13-3-927/05 od 30. augusta 2005. godine, koja je Općinskom sudu dostavljena 1. septembra 2005. godine, pokrenut je pod brojem O-945/05 ostavinski postupak iza umrlog Kemala Sijerčića, apelantovog oca.
8. Apelant je 8. septembra i 11. novembra 2005. godine urgirao radi okončanja predmetnog postupka.
9. Općinski sud je u navedenom postupku zakazao ročište 15. februara 2006. godine. Na navedeno ročište je pristupila apelantova majka u svojstvu njegove zakonske zastupnice. Sud je ročište odgodio i novo zakazao za 9. mart 2006. godine.
10. Ročištu zakazanom za 9. mart 2006. godine pristupile su apelantova majka, njegova zakonska zastupnica, i punomoćnica Ediba Sijerčića (u daljnjem tekstu: E.S.), ostaviteljevog brata. Punomoćnica ostaviteljevog brata je priložila Ugovor o poklonu za slučaj smrti, sačinjen u junu 2005. godine između ostavitelja kao poklonodavca i njegovog brata kao poklonoprimca, ovjeren 21. juna 2005. godine u Općinskom sudu pod brojem OV-2055/05. Apelantova zakonska zastupnica je zatražila odgodu ročišta kako bi mogla izvršiti određene provjere u vezi sa predmetnim ugovorom o poklonu.
11. Apelantova zakonska zastupnica je 23. marta 2006. godine podnijela zahtjev za izuzeće sutkinje Nermine Imamović u predmetnom ostavinskom postupku zbog pristranosti po nacionalnom osnovu. Rješenjem Općinskog suda broj 043-0-SU-06-000703 od 6. aprila 2006. godine njen zahtjev je odbijen kao neosnovan.
12. Dopisom od 16. marta 2006. godine apelantova zakonska zastupnica je zatražila utvrđivanje ostavinske mase.
13. Ročištu zakazanom za 18. april 2006. godine pristupile su apelantova zakonska zastupnica i punomoćnica ostaviteljevog brata. Uz njihovu saglasnost ročište je odloženo za 22. maj 2006. godine zbog toga što sudu nije dostavljena potrebna dokumentacija koja bi mogla poslužiti kao osnov utvrđivanja ostaviteljeve ostavinske mase.
14. Ročište zakazano za 22. maj 2006. godine, kojem su pristupile apelantova zakonska zastupnica i punomoćnica ostaviteljevog brata, odloženo je na neodređeno vrijeme.
15. Apelantova zakonska zastupnica je 14. augusta 2006. godine urgirala zakazivanje ročišta.
16. Ročištu zakazanom za 15. septembar 2006. godine pristupile su apelantova zakonska zastupnica i punomoćnica ostaviteljevog brata. Na navedenom ročištu apelantova zakonska zastupnica je dala nasljedničku izjavu kojom je prihvatila nasljedni dio u apelantovo ime. U odnosu na ugovor o poklonu, izjavila je da traži vraćanje poklona u dijelu kojim je narušen nužni dio u smislu Zakona o nasljeđivanju. Punomoćnica ostaviteljevog brata je navela da apelantu ne priznaje pravo na nužni dio i da se protivi vraćanju poklona u dijelu kojim je narušen nužni dio.
17. Rješenjem Općinskog suda broj O-945/05 od 15. septembra 2006. godine prekinut je ostavinski postupak iza umrlog Kemala Sijerčića, te je E.S., brat umrlog ostavitelja, upućen da u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti tog rješenja u nadležnom sudu podnese tužbu protiv apelanta kako bi se utvrdilo da nije povrijeđen nužni dio apelanta kao mldb. nasljednika. Predmetnim rješenjem E.S. je obavezan da obavijesti ostavinski sud o pokretanju parničnog postupka dostavljanjem tužbe podnesene parničnom sudu, te je određeno da će prekid ostavinskog postupka trajati do pravosnažnog okončanja parničnog postupka, a ako E.S. ne pokrene parnični postupak, sud će nastaviti ostavinski postupak i raspraviti zaostavštinu bez obzira na zahtjev u pogledu kojeg je upućen na pokretanje parnice.
18. U obrazloženju rješenja je navedeno da, prema mišljenju suda, shodno odredbama čl. 28. stav 1. i 29. Zakona o nasljeđivanju («Službeni list SRBiH» br. 7/80 i 15/85), apelantu pripada pravo na nužni dio, ali s obzirom na to da je došlo do spora u pogledu činjenica od kojih zavisi nužni dio, odnosno njegova visina, u smislu odredbe člana 130. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 2/98, 39/04 i 73/05), odlučeno je kao u izreci rješenja. Također, navedeno je da je E.S., u smislu člana 131. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku, upućen da podnese tužbu radi pokretanja parničnog postupka s obzirom na to da je ocijenjeno da je njegovo pravo u odnosu na pravo nužnog nasljednika manje vjerovatno.
19. Apelantova zakonska zastupnica je dopisom od 15. novembra 2006. godine tražila nastavak predmetnog postupka.
20. Rješavajući povodom žalbe ostaviteljevog brata E.S. podnesene protiv Rješenja Općinskog suda broj O-945/05 od 15. septembra 2006. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 004-0-Gž-07- 000 072 od 21. maja 2007. godine uvažio žalbu, ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalnog suda je, između ostalog, navedeno da je osnovan žalbeni prigovor E.S. o tome da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo kada ga je uputio na parnični postupak s obzirom na to da on u predmetnom slučaju nije imao interes da pokreće parnični postupak jer je njegovo pravo jače. Također, Kantonalni sud je konstatirao da je prvostepeni sud donošenjem osporenog rješenja povrijedio odredbe parničnog postupka iz člana 227. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku. Kantonalni sud je uputio prvostepeni sud da otkloni navedene nedostatke tako što će utvrditi koja imovina sačinjava ostaviteljevu zaostavštinu, te u slučaju da se utvrdi da je raspolaganjem za života povrijeđen nužni dio zakonskog nasljednika, uputiti ga na parnični postupak i donijeti pravilnu i zakonitu odluku.
21. Kantonalni sud je 4. juna 2007. godine vratio spis Općinskom sudu.
22. Apelantova zakonska zastupnica je u ponovnom postupku podneskom od 1. juna 2007. godine podnijela zahtjev za izuzeće sutkinje Nermine Imamović-Dervić. Navedeni zahtjev je odbačen Rješenjem Općinskog suda 043-0-Su-07-001834 od 19. juna 2007. godine.
23. Ročištu zakazanom za 14. august 2007. godine pristupile su apelantova zakonska zastupnica i punomoćnica ostaviteljevog brata E.S. Ročište je odloženo na prijedlog apelantove zakonske zastupnice, sa kojim se složila punomoćnica E.S., i novo je zakazano za 14. septembar 2007. godine.
24. Ročištu zakazanom za 14. septembar 2007. godine pristupila je apelantova zakonska zastupnica, ali sada u svojstvu apelantove punomoćnice jer je apelant u međuvremenu postao punoljetan, a apelantica je priložila punomoć kojom ju je apelant ovlastio za zastupanje u konkretnom postupku. Također, ročištu je pristupila i punomoćnica ostaviteljevog brata.
25. Rješenjem Općinskog suda broj O-945/05 od 14. septembra 2007. godine prekinut je ostavinski postupak iza umrlog Kemala Sijerčića, a apelant je upućen da, u roku od 30 dana po pravosnažnosti rješenja, u nadležnom sudu kao tužitelj podnese tužbu protiv E.S. radi utvrđivanja da je ostavitelj Ugovorom o poklonu za slučaj smrti, koji je kao poklonodavac 20. juna 2005. godine zaključio sa svojim bratom E.S. kao poklonoprimcem, i koji je 21. juna 2005. godine ovjeren u Općinskom sudu pod brojem Ov-2055/05, povrijedio njegov nužni dio kao jedinog zakonskog nasljednika. Predmetnim rješenjem apelant je obavezan da obavijesti ostavinski sud o pokretanju parničnog postupka dostavljanjem primjerka tužbe podnesene parničnom sudu, te je određeno da će prekid ostavinskog postupka trajati do pravosnažnog okončanja parničnog postupka, a ako apelant ne pokrene parnični postupak, sud će nastaviti ostavinski postupak i raspraviti zaostavštinu bez obzira na zahtjev u pogledu kojeg je upućen na pokretanje parnice.
26. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, postupajući prema uputama iz rješenja Kantonalnog suda od 21. maja 2007. godine, utvrđeno da je apelant jedini nasljednik iza umrlog ostavitelja. Dalje, utvrđeno je da je ostavitelj raspolagao svojom imovinom za života na taj način što je Ugovorom o poklonu za slučaj smrti, koji je zaključen 20. juna 2005. godine i ovjeren u Općinskom sudu 21. juna 2005. godine pod brojem OV-2055/05, svom bratu E.S. poklonio stan u Zenici pobliže opisan u obrazloženju rješenja, te suvlasnički dio nekretnine u Trogiru, Republika Hrvatska, također pobliže opisane u izreci rješenja, sa svim pravima i pripadnostima. Zatim, utvrđeno je da je E.S. kao poklonoprimac iz navedenog ugovora upisan kao vlasnik tog stana sa dijelom 1/1 u Knjizi položenih ugovora Zemljišnoknjižnog ureda tog suda, a da za dio imovine koja je predmet navedenog ugovora o poklonu, a koja se odnosi na suvlasnički dio nekretnine, sud nije mjesno nadležan, već da je nadležan sud u Republici Hrvatskoj. Također, konstatirano je da je apelantova punomoćnica na ročištu održanom pred tim sudom izjavila da prihvata nasljedni dio na raspoloživom dijelu zaostavštine koji pripada njenom sinu kao jedinom zakonskom nasljedniku iza umrlog ostavitelja kao njegovog oca, te da je, smatrajući da je ostavitelj raspolaganjem za života povrijedio nužni dio svog jedinog zakonskog nasljednika, predložila da sud apelanta u predmetnom ostavinskom postupku proglasi nužnim zakonskim nasljednikom na imovini kojom je ostavitelj raspolagao za života, smatrajući fiktivnim upis prava vlasništva na predmetnom stanu u korist E.S. Zatim, konstatirano je da je punomoćnica ostaviteljevog brata navela da ostaviteljev brat nije sunasljednik u ovom postupku i da, s obzirom na to da je vlasnik predmetnog stana sa 1/1 dijela, te da ne pristaje na vraćanje niti smanjenje poklona, smanjenje ili vraćanje poklona može tražiti samo zakonski nasljednik u parničnom postupku. Sud je istakao da su, prema odredbi člana 28. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, nužni nasljednici djeca umrlog, njegovi usvojenici i njegov bračni drug, te da je članom 29. istog zakona regulirano da nužni nasljednici imaju pravo na dio zaostavštine kojim ostavitelj ne može raspolagati i koji se naziva nužni dio. Shodno navedenom, sud je ocijenio da je između učesnika u ostavinskom postupku došlo do spora o tome da li je ostavitelj raspolaganjem svojom imovinom za života povrijedio nužni dio zakonskog nasljednika, pa je prema tome odlučio kao u izreci rješenja, u smislu člana 131. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku. Sud je, u smislu člana 131. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku, uputio apelanta da podnese tužbu radi pokretanja parničnog postupka ocijenivši da je E.S. uknjiženi vlasnik stana iz predmetnog ugovora o poklonu i lice koje nije sunasljednik, a da vraćanje poklona može tražiti samo zakonski nasljednik u parničnom postupku.
27. Apelant je 18. oktobra 2007. godine podnio žalbu protiv Rješenja Općinskog suda broj O- 945/05 od 14. septembra 2007. godine. Žalba je odbijena Rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0- Gž-07-002 144 od 27. juna 2008. godine i prvostepeno rješenje je potvrđeno.
28. U obrazloženju rješenja je navedeno da su u konkretnom slučaju ispunjene sve zakonske pretpostavke za prekid postupka, u smislu odredbe člana 130. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku. Naime, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud nije imao mogućnost da postupi na drugačiji način s obzirom na to da iz stanja spisa i sadržaja zapisnika proizlazi da je već na ostavinskoj raspravi održanoj 15. septembra 2006. godine, kojoj su pristupili tada apelantova zakonska zastupnica i punomoćnica ostaviteljevog brata, sud konstatirao nasljedničke izjave, upućujući na odredbe člana 139. Zakona o nasljeđivanju. S obzirom na to da je odredbama člana 131. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku propisano da će sud uputiti na parnicu pred sudom, odnosno postupak pred organom uprave, onog učesnika čije pravo smatra manje vjerovatnim, te imajući u vidu činjenicu da je apelantova zakonska zastupnica tvrdila da je apelantovo pravo na nužni dio u nasljeđu iza umrlog ostavitelja povrijeđeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je odlučio kao u izreci odluke. Također, Kantonalni sud je naveo da su u žalbi iznesene tvrdnje koje ne odgovaraju stanju spisa i koje se odnose na činjenice koje bi zakonski nasljednik eventualno dokazivao u parničnom postupku, a koji žalbeni prigovori nisu utjecali na zakonitost i pravilnost osporenog rješenja. Dakle, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio i u skladu sa odredbama čl. 28. st. 1. i 29. Zakona o nasljeđivanju i odredbama iz člana 128. stav 2. tačka 4. Zakona o vanparničnom postupku kada je prekinuo raspravljanje zaostavštine i apelanta uputio da u roku od 30 dana podnese tužbu protiv E.S.
29. Kantonalni sud je 16. jula 2008. godine Općinskom sudu vratio predmetni spis.
30. Protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-002 144 od 27. juna 2008. godine apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine Rješenjem broj 070- 0-Rev-08-001310 od 12. novembra 2009. godine odbacio kao nedopuštenu, uz obrazloženje da je ostavinski postupak poseban postupak koji se vodi prema odredbama Zakona o vanparničnom postupku, te da u takvim postupcima revizija nije dopuštena, izuzev u slučaju da se radi o postupku u kojem se odlučuje o stambenim stvarima i o naknadi za eksproprirane nekretnine, shodno odredbi člana 26. citiranog zakona.
31. Vrhovni sud je 21. januara 2010. godine Općinskom sudu vratio predmetni spis.
32. Općinski sud je 19. januara 2011. godine održao ročište na koje su pristupile apelantova punomoćnica i punomoćnica ostaviteljevog brata E.S.
33. Općinski sud je donio Rješenje o nasljeđivanju broj 43 0 O 043589 05 O od 19. januara 2011. godine kojim je utvrdio da zaostavštinu iza umrlog Kemala Sijerčića čini imovina i to potraživanja novčanih sredstva položenih na račune u bankama bliže navedenim u dispozitivu rješenja. Za zakonskog nasljednika iza umrlog Kemala Sijerčića na spomenutim potraživanjima proglašen je apelant sa dijelom 1/1.
34. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelant nakon pravosnažnosti rješenja o prekidu ostavinskog postupka nije obavijestio sud o pokretanju parničnog postupka pred nadležnim sudom, pa je provjerom kroz parnični upisnik utvrđeno da apelant tom sudu nije podnio tužbu protiv E.S., te je zakazano ročište za 19. januar 2011. godine. Dalje, navedeno je da je, prema dokazima u spisu, sud utvrdio da u ostavinsku masu Kemala Sijerčića ulaze potraživanja pobliže označena u dispozitivu rješenja, a za koja je sud pribavio podatke po službenoj dužnosti, iako to nije bio dužan činiti. Također, istaknuto je da, ukoliko apelant smatra da u ostavinsku masu umrlog ulaze i neka druga potraživanja, trebao je sudu dostaviti dokaz o tome jer sud po službenoj dužnosti pribavlja samo dokaze o nekretninama umrlog lica koje se nalaze na području općine njegovog sjedišta, dok podatke vezane za ostale nekretnine, pokretnine i potraživanja dostavljaju učesnici. Također, konstatirano je da su neosnovani navodi apelantove punomoćnice da apelant kao jedini zakonski nužni nasljednik nasljeđuje ½ stana u Zenici, zbog toga što apelant kao nasljednik nije pravosnažnom odlukom parničnog suda dokazao da je raspolaganjem ostavitelja povrijeđen njegov nužni dio. Imajući u vidu odredbu člana 133. Zakona o nasljeđivanju koja propisuje da zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku smrti, te činjenicu da je E.S. živ i da se predmetni ostavinski postupak ne vodi iza njega već iza Kemala Sijerčića, Općinski sud je naveo da je neosnovan zahtjev apelantove punomoćnice da se u rješenju o nasljeđivanju utvrdi njegovo pravo za nasljeđivanje poklona koji se odnosi na suvlasnički dio nekretnina u k.o. Slatine i deviznoj štednji, koji poklon je E.S. učinio svom bratu Kemalu Sijerčiću na osnovu ugovora od 20. juna 2005. godine, ovjerenim u sudu 21. maja 2005. godine pod brojem Ov-2054/05.
35. Apelant je 14. marta 2011. godine podnio žalbu protiv Rješenja o nasljeđivanju broj 43 0 O 043589 05 O od 19. januara 2011. godine. Prema stanju spisa, postupak povodom žalbe je u toku pred Kantonalnim sudom i vodi se pod brojem 11 GŽ 43589.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
36. Apelant smatra da mu je u predmetnom ostavinskom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i osporenim rješenjima Kantonalnog i Općinskog suda, kao i da su mu tim rješenjima povrijeđeni pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Naime, apelant tvrdi da ostavinski postupak iza smrti njegovog oca nije okončan u razumnom roku, te da je, prema njegovom mišljenju, nezakonito prekidan. Smatra da u konkretnom slučaju ne postoji spor o činjenicama zbog kojeg bi se ostavinski postupak mogao prekinuti i stranke uputiti na parnični postupak, te da je, shodno tome, sud trebao, u skladu sa odredbama člana 229. Zakona o nasljeđivanju, odlučivati o pravnim pitanjima vezanim za raspravljanje zaostavštine. Navodi da to nije bilo u interesu E.S., te da je Općinski sud prekinuo postupak kako bi doveo u povoljniji položaj E.S. koji je nezakonito u posjedu ostaviteljeve zaostavštine i ne dopušta da apelant kao jedini zakonski i nužni nasljednik ostvari svoje pravo na nasljeđivanje. Također, apelant osporava način na koji je sud utvrđivao činjenično stanje. Apelant ističe da je očigledno da su sudovi postupali različito prema njemu i da su ga sprječavali da ostvari svoja nasljedna prava iza smrti svoga oca, a E.S. svojim nezakonitim ponašanjem omogućili da posjeduje svu ostaviteljevu imovinu koja je kao ostavinska masa trebala biti raspravljena u predmetnom ostavinskom postupku. Tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i uslijed toga što je rješenje Kantonalnog suda doneseno na osnovu odredbe člana 128. stav 2. tačka 4. Zakona o vanparničnom postupku. U vezi s tim, navodi da je očigledno da o njegovoj nedostojnosti da naslijedi ostavitelja u provedenom postupku nije bilo riječi, te da je Kantonalni sud osporeno rješenje donio proizvoljno, diskriminirajući ga i uskraćujući mu pravo na pravično suđenje, a kako navodi: «[…] možda iz razloga što je njegova majka, koja je njegov zakonski zastupnik u vrijeme njegove maloljetnosti, a sada punomoćnik Srpkinja, što je velika smetnja u ovom postupku». Apelant navodi da upućivanje na pokretanje parničnog postupka predstavlja najgrublju diskriminaciju zbog toga što je on nezaposlen, bez ikakve imovine i primanja, tako da nema materijalnu mogućnost da plaća troškove parničnog postupka. Također, apelant se žali da protiv osporenog rješenja Kantonalnog suda nije osiguran pravni lijek, što smatra da je suprotno članu 13. Evropske konvencije, te da je time on diskriminiran. Osim toga, žali se da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog toga što ima opravdano očekivanje da će u ostavinskom postupku steći imovinu iz Ugovora o poklonu za slučaj smrti budući da je jedini zakonski i nužni nasljednik svoga oca, a da je odlukama Kantonalnog i Općinskog suda lišen svoje imovine.
b) Odgovor na apelaciju
37. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je apelantu u postupku pred tim sudom omogućeno da zaštiti svoja prava i slobode iz Evropske konvencije i Ustava Bosne i Hercegovine, bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, a naročito pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, te je istakao da je u predmetnoj situaciji pravilno postupio i donio zakonitu odluku.
38. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u predmetnom postupku nisu prekršena apelantova ustavna prava.
V.Relevantni propisi
39. Zakon o vanparničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 2/98, 39/04 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 128.
Sud će prekinuti raspravljanje zaostavštine i uputiti sudionike da pokrenu parnicu pred sudom ili postupak pred organom uprave, ako su među sudionicima sporne činjenice od kojih ovisi neko njihovo pravo.
Sud će postupiti u smislu stavka 1. ovog članka naročito ako su sporne:
1) činjenice od kojih ovisi pravo na nasljeđe, a naročito punovažnost ili sadržina testamenta ili odnos nasljednika i ostavitelja na temelju koga se po zakonu nasljeđuje, 2) činjenice od kojih ovisi osnovanost zahtjeva nadživjelog bračnog druga i potomaka ostaviteljevih, koji su živjeli sa ostaviteljem u istom domaćinstvu, da im se iz zaostavštine izdvoje predmeti domaćinstva, koji služe za zadovoljenje svakodnevnih potreba, 3) činjenice od kojih ovisi veličina nasljednog dijela, a naročito uračunavanje u nasljedni dio, 4) činjenice od kojih ovisi osnovanost isključenja nužnih nasljednika ili osnovanost razloga za nedostojnost, 5) činjenice o tome da li se neka osoba odrekla nasljeđa.
Ako ne postoji spor o činjenicama iz stavka 2. ovog člana, već se sudionici spore o primjeni prava, ostavinski sud raspravit će pravna pitanja u postupku za raspravljanje ostavštine. Članak 130.
Ako se nasljednici spore bilo o činjenicama bilo o primjeni prava sud će prekinuti raspravljanje zaostavštine i uputiti učesnike da pokrenu parnicu pred sudom ili postupak pred organom uprave u sljedećim slučajevima:
1)ako između nasljednika postoji spor o tome da li neka imovina ulazi u zaostavštinu, [...] Članak 131.
Sud će uputiti na parnicu pred sudom odnosno na postupak pred organom uprave onog sudionika čije pravo smatra manje vjerovatnim.
Ako sud prekine postupak, odredit će rok u kome treba pokrenuti parnicu pred sudom, odnosno pred organom uprave.
Ako sudionik u određenom roku postupi po rješenju suda, prekid postupka trajat će dok parnica pred sudom odnosno postupak pred organom uprave ne bude pravomoćno završen. Ako sudionik u određenom roku ne postupi po rješenju suda, nastavit će se raspravljanje zaostavštine, i ako sudionik do završetka tog postupka ne podnese dokaz da je pokrenuo parnicu pred sudom, odnosno postupak pred organom uprave, dovršit će se raspravljanje zaostavštine bez obzira na zahtjeve u pogledu kojih je sudionik upućen na parnicu pred sudom odnosno na postupak pred organom uprave.
Kad je ostavinski sud raspravio zaostavštinu po stavku 4. ovog članka, kao i kad je raspravio zaostavštinu, a trebalo je da sudionike uputi na parnicu, pravomoćnost odluke ostavinskog suda ne sprečava da se o odnosnom zahtjevu pokrene parnica.
40. U Zakonu o nasljeđivanju («Službeni list SRBiH» br. 7/80 i 15/85) relevantne odredbe glase:
Član 28.
Nužni nasljednici su: djeca umrlog, njegovi usvojenici (član 20) i njegov bračni drug. Član 29.
Nužni nasljednici imaju pravo na dio zaostavštine koji ostavilac ne može raspolagati i koji se naziva nužni dio.
Nužni dio nasljednika iz člana 28. stav 1. iznosi jednu polovinu, a nužni dio ostalih nasljednika jednu trećinu od onog dijela koji bi svakom pojedinom od njih pripao po zakonskom redu nasljeđivanja.
Ostatkom zaostavštine može zavještalac raspolagati po svojoj volji i taj dio zaostavštine naziva se raspoloživi dio.
Član 43.
Smanjenje raspolaganja testamentom i vraćanje poklona kojim je povrijeđen nužni dio mogu tražiti samo nužni nasljednici.
VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na Rješenje Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-002 144 od 27. juna 2008. godine i Rješenje Općinskog suda broj O-945/05 od 14. septembra 2007. godine, a kojima je prekinut ostavinski postupak
41. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
42. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
43. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-002 144 od 27. juna 2008. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 10. jula 2008. godine, a apelacija je podnesena 2. septembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
44. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
Dopustivost u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetnom ostavinskom postupku
45. S druge strane, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
46. U konkretnom slučaju, apelant se obratio Ustavnom sudu i zbog činjenice da predmetni ostavinski postupak nerazumno dugo traje, odnosno da se odluka ne donosi u «razumnom roku», u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dakle, iako je apelacija podnesena prije nego što je predmetni ostavinski postupak pravosnažno okončan, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je u tom dijelu dopustiva. Konačno, apelacija u tom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
47. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u predmetnom ostavinskom postupku u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
VII.Meritum
48. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima kojima je prekinut ostavinski postupak povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom 13. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i iz čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Također, apelant smatra da mu je u predmetnom ostavinskom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
49. U konkretnom slučaju je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje ima li predmetni ostavinski postupak karakter «spora» u kojem se utvrđuju apelantova «građanska prava i obaveze». U vezi s tim, Ustavni sud je u svojoj novijoj praksi (vidi Odluku broj AP 512/07 od 3. i 4. jula 2009. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 82/09) zaključio da i ishod ostavinskog postupka može biti «odlučujući za građanska prava i obaveze» apelanata, te da su takvi postupci zaštićeni članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu izneseno, kao i činjenicu da se apelant, prema relevantnim odredbama Zakona o nasljeđivanju, kao ostaviteljev sin ubraja u red njegovih zakonskih nasljednika i ima status nužnog nasljednika prvog nasljednog reda, neosporno je da je predmetni postupak odlučujući za apelantova građanska prava i obaveze, te da predmetni postupak uživa garancije prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1118/07 od 8. septembra 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U odnosu na Rješenje Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-002 144 od 27. juna 2008. godine i Rješenje Općinskog suda broj O-945/05 od 14. septembra 2007. godine
50. Ustavni sud podsjeća na to da je predmetna apelacija podnesena protiv rješenja kojima je prekinut ostavinski postupak i apelant upućen da u određenom roku pokrene parnični postupak protiv E.S. radi utvrđivanja da je ostavitelj ugovorom o poklonu povrijedio apelantov nužni dio. Dalje, Ustavni sud primjećuje da ta rješenja ne predstavljaju konačne odluke o apelantovim građanskim pravima i obavezama, pa se postavlja pitanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.
51. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na Odluku broj AP 70/05 (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 70/05 od 22. aprila 2005. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud već odlučivao o pitanju primjenjivosti člana 6. stav
1. Evropske konvencije na predmete u kojima je prekinut parnični postupak i na taj način apelantima privremeno onemogućeno utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da je ishod takvog postupka odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanata, te je, imajući u vidu navedeno, utvrdio da je u takvom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Imajući u vidu citiranu odluku Ustavnog suda, te s obzirom na to da su osporena rješenja donesena u ostavinskom postupku koji je, kako je konstatirano u ranijoj tački ove odluke, odlučujući za apelantova građanska prava i obaveze i uživa garancije prava na pravično suđenje, kao i to da je osporenim rješenjima prekinut ostavinski postupak i na taj način privremeno onemogućeno utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza, Ustavni sud zaključuje da je ishod takvog postupka odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj.
52. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da su sudovi prilikom donošenja osporenih rješenja bili pristrani u odnosu na učesnika u postupku E.S. Ova pristranost se, prema apelantovom mišljenju, ogleda u tome što je Općinski sud prekinuo postupak kako bi E.S. doveo u povoljniji položaj i u tome što su sudovi postupali različito prema apelantu, te ga sprječavali da ostvari svoja nasljedna prava iza smrti svoga oca, a E.S. svojim nezakonitim ponašanjem omogućili da posjeduje svu ostaviteljevu imovinu, koja je kao ostavinska masa trebala biti raspravljena u predmetnom ostavinskom postupku.
53. U pogledu tih apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća na to da se nepristranost suda, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran. Međutim, pri odlučivanju da li u nekom predmetu postoji legitiman razlog za bojazan da neki sudija nije nepristran, stav navedenog lica je važan, ali ne i odlučan. Ono što je odlučno jeste da li se ta bojazan može smatrati objektivno opravdanom (vidi Evropski sud, Wettstein v. Švicarska, presuda od 21. decembra 2000. godine, aplikacija broj 33958/96, stav 44, ECHR 2000-XII).
54. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant osim paušalnih navoda nije dostavio nikakve dokaze niti je dao adekvatne argumente koji bi govorili u prilog njegovoj tvrdnji o pristranosti sudova niti tako nešto proizlazi iz predmetnog sudskog spisa. Stoga, Ustavni sud smatra da su istaknuti navodi neosnovani, te da apelant nije obrazložio niti je ponudio dokaze koji bi ukazali na to da je njegovo pravo na nepristran sud iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na bilo koji način dovedeno u pitanje.
55. Dalje, apelant se žali da je osporenim rješenjima pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da je predmetni ostavinski postupak nezakonito prekinut i apelant nezakonito upućen da u određenom roku podnese tužbu protiv ostaviteljevog brata E.S. radi utvrđivanja da je ostavitelj Ugovorom o poklonu za slučaj smrti koji je zaključio sa E.S. povrijedio apelantov nužni dio, ističući da je osporeno drugostepeno rješenje doneseno na osnovu odredbe člana 128. stav 2. tačka 4. Zakona o vanparničnom postupku (kojom je predviđeno da će sud prekinuti raspravljanje ostavštine i uputiti učesnike da pokrenu parnicu pred sudom ili postupak pred organom uprave, naročito ako su među učesnicima sporne činjenice od kojih zavisi osnovanost isključenja nužnih nasljednika ili osnovanost razloga za nedostojnost), a da je očigledno da o njegovoj nedostojnosti da naslijedi ostavitelja u provedenom postupku nije bilo ni riječi.
56. Dakle, apelant se žali da su nadležni sudovi osporenim rješenjima pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi sa tim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno je li povrijeđeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
57. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenog rješenja Općinskog suda proizlazi da je taj sud utvrdio da je apelant jedini nasljednik iza umrlog ostavitelja, te da je ostavitelj raspolagao svojom imovinom za života tako što je Ugovorom o poklonu za slučaj smrti svom bratu E.S. poklonio svoje nekretnine pobliže opisane u tom rješenju, te da se E.S. uknjižio kao vlasnik jednog dijela tih nekretnina. Također, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud konstatirao da je apelant, smatrajući da je ostavitelj takvim raspolaganjem svojom imovinom za života putem poklona povrijedio njegov nužni dio, predložio da ga sud u predmetnom ostavinskom postupku proglasi nužnim nasljednikom na imovini kojom je ostavitelj raspolagao, a da je ostaviteljev brat E.S. istakao da nije sunasljednik u predmetnom postupku, te da, s obzirom na to da je vlasnik stana iz predmetnog ugovora o poklonu, ne pristaje na vraćanje niti smanjenje poklona. Shodno tome, Općinski sud je zaključio da je između učesnika u predmetnom ostavinskom postupku došlo do spora o tome da li je ostavitelj raspolaganjem svojom imovinom za života povrijedio nužni dio apelanta kao zakonskog nasljednika, zbog čega je, u smislu odredbe člana 131. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku (kojom je predviđeno da će sud uputiti na parnicu pred sudom, odnosno na postupak pred organom uprave, onog učesnika čije pravo smatra manje vjerovatnim), uputio apelanta da svoja prava ostvaruje u parnici, našavši da je E.S. uknjiženi vlasnik stana iz predmetnog ugovora o poklonu i lice koje nije sunasljednik, te da vraćanje poklona može tražiti samo zakonski nasljednik u parničnom postupku.
58. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog rješenja Kantonalnog suda proizlazi da je taj sud ocijenio da su u konkretnom slučaju ispunjene sve zakonske pretpostavke za prekid postupka i upućivanje apelanta na parnicu, u smislu člana 130. stav 1. i člana 131. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku, s obzirom na to da je apelant tvrdio da mu je pravo na nužni dio povrijeđeno ugovorom o poklonu koji je ostavitelj zaključio sa svojim bratom E.S. Također, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud u obrazloženju svog rješenja pozvao i na odredbu člana 128. stav 2. tačka 4. Zakona o vanparničnom postupku navodeći da je Općinski sud pravilno postupio u skladu sa tom odredbom i odredbama člana 28. stav 1. i člana 29. Zakona o nasljeđivanju kada je prekinuo raspravljanje zaostavštine i apelanta uputio da u određenom roku podnese tužbu protiv E.S.
59. Ustavni sud podsjeća na to da je odredbama člana 128. st. 1. i 2. tačka 4. Zakona o vanparničnom postupku predviđeno da će sud prekinuti raspravljanje zaostavštine i uputiti učesnike da pokrenu parnicu pred sudom ili postupak pred organom uprave, naročito ako su među učesnicima sporne činjenice od kojih zavisi osnovanost isključenja nužnih nasljednika ili osnovanost razloga za nedostojnosti, te da je odredbom člana 130. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku propisano da, ako se nasljednici spore o činjenicama ili o primjeni prava, sud će prekinuti raspravljanje zaostavštine i uputiti učesnike da pokrenu parnicu pred sudom ili postupak pred organom uprave ako između nasljednika postoji spor o tome da li neka imovina ulazi u zaostavštinu, dok je odredbom člana 131. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku propisano da će sud uputiti na parnicu pred sudom, odnosno na postupak pred organom uprave onog učesnika čije pravo smatra manje vjerovatnim. Također, Ustavni sud primjećuje da je odredbama člana 128. st. 1. i 2. tačka 3. Zakona o vanparničnom postupku predviđeno da će sud prekinuti raspravljanje zaostavštine i uputiti učesnike da pokrenu parnicu pred sudom ili postupak pred organom uprave, naročito ako su među učesnicima sporne činjenice od kojih zavisi veličina nasljednog dijela, a posebno uračunavanje u nasljedni dio.
60. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da između apelanta i E.S. kao učesnika u predmetnom ostavinskom postupku postoji spor o tome da li je ostavitelj raspolaganjem svojom imovinom za života putem ugovora o poklonu koji je zaključio sa E.S. povrijedio apelantovo pravo na nužni dio, odnosno spor o činjenicama od kojih zavisi veličina nasljednog dijela i uračunavanje u nasljedni dio, što predstavlja zakonom propisan razlog za prekid postupka, u smislu člana 128. stav 2. tačka 3. Zakona o vanparničnom postupku. Redovni sudovi se u osporenim rješenjima nisu eksplicitno pozvali na navedenu zakonsku odredbu (član 128. stav 2. tačka 3), te iako se Kantonalni sud u svom rješenju pozvao (i) na odredbe člana 128. stav 2. tačka 4. i člana 130. Zakona o vanparničnom postupku, Ustavni sud primjećuje da su osporena rješenja donesena na osnovu nesporno utvrđenih činjenica koje ulaze u okvir odredaba člana 128. stav 2. tačka 3 (postojanje spora o činjenicama od kojih zavisi visina nasljednog dijela), člana 131. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku (upućivanje na parnicu). Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da se iz činjenica predmeta ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa bila proizvoljna jer je nesporno da su redovni sudovi utvrdili zakonom propisane razloge za prekid postupka, na osnovu čega su donijeli osporena rješenja o prekidu postupka. Dakle, imajući u vidu navedene činjenice utvrđene u konkretnom slučaju, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može se govoriti o povredi prava na pravično suđenje kada se redovni sudovi eksplicitno ne pozovu na odredbe člana 128. stav 2. tačka 3. Zakona o vanparničnom postupku, s obzirom na to da su redovni sudovi u predmetnom ostavinskom postupku, bez ikakve sumnje, utvrdili postojanje činjenica na osnovu kojih se može prekinuti ostavinski postupak u smislu navedene zakonske odredbe (član 128. stav 2. tačka 3). Također, Ustavni sud primjećuje da su sudovi dovoljno jasno i precizno obrazložili zbog čega je u konkretnom slučaju bilo potrebno prekinuti ostavinski postupak i uputiti apelanta da u određenom roku u nadležnom sudu pokrene parnični postupak protiv E.S. radi utvrđenja da je ugovorom o poklonu povrijeđen njegov nužni dio. Shodno tome, Ustavni sud smatra da obrazloženja redovnih sudova zadovoljavaju standarde postavljene članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je prekid predmetnog postupka zasnovan na razlozima propisanim odredbama Zakona o vanparničnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da je u ovom dijelu apelacija neosnovana i da osporenim rješenjima o prekidu ostavinskog postupka nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što će Ustavni sud imati u vidu prilikom odlučivanja o dijelu apelacije koji se odnosi na nerazumno dugo trajanje predmetnog ostavinskog postupka.
Ostali navodi
61. Ustavni sud neće razmatrati apelantove navode u odnosu na to da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima s obzirom na to da su i ti navodi, u suštini, isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a što je Ustavni sud već razmotrio u ovoj odluci.
U odnosu na dužinu trajanja ostavinskog postupka
62. Ustavni sud konstatira da se apelantovi navodi odnose i na nerazumno dugo trajanje predmetnog ostavinskog postupka. Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, odnosno da li su ispunjeni kriteriji koje zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije da bi se moglo smatrati da je odluka donesena u razumnom roku. Relevantni principi
63. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Analiza dužine trajanja postupka
64. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 1. septembra 2005. godine kada je Služba za opću upravu Općinskom sudu dostavila smrtovnicu, te da još uvijek nije okončan. S obzirom na to da je postupak započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu, period u kojem je pokrenut navedeni postupak spada u nadležnost Ustavnog suda. Ustavni sud nalazi da predmetni postupak od momenta pokretanja do donošenja odluke Ustavnog suda traje ukupno pet godina i 10 mjeseci, te da još nije okončan.
65. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda, ispitati da li je u konkretnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
66. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio složene prirode, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja.
67. U pogledu apelantovog doprinosa ukupnoj dužini postupka, Ustavni sud nalazi da je apelant pristupio na sva ročišta i da je preduzimao radnje s ciljem ubrzanja predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim radnjama doprinio dužini predmetnog postupka.
68. U pogledu doprinosa redovnih sudova trajanju predmetnog postupka, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud po prijemu smrtovnice zakazivao ročišta i preduzimao procesne radnje u vrlo kratkim periodima. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud rješenjem od 14. septembra 2007. godine, potvrđenim Rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-002 144 od 27. juna 2008. godine, prekinuo ostavinski postupak i uputio apelanta da u roku od 30 dana po pravosnažnosti tog rješenja pokrene parnični postupak radi utvrđivanja da je ostavitelj ugovorom o poklonu povrijedio njegov nužni dio. S obzirom na to da je Ustavni sud već zaključio da navedenim rješenjima o prekidu ostavinskog postupka nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, period od donošenja prvostepenog rješenja o prekidu postupka, odnosno od 14. septembra 2007. godine pa do isteka roka od 30 dana od dana pravosnažnosti tog rješenja, odnosno period od 10 mjeseci, ne može se staviti na teret Općinskom sudu. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant nije pokrenuo parnični postupak, pa je Općinski sud nastavio predmetni ostavinski postupak. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prvu procesnu radnju s ciljem nastavka postupka preduzeo tek nakon više od dvije godine od isteka roka u kojem je apelant upućen da pokrene parnični postupak, odnosno tek 19. januara 2011. godine, kada je održao ročište i donio Rješenje o nasljeđivanju broj 43 0 O 043589 05 O od 19. januara 2011. godine. U pogledu navedenog, Općinski sud nije dostavio obrazloženje u odgovoru na apelaciju.
69. Vodeći računa o svim okolnostima predmeta i složenosti postupka u pitanju, Ustavni sud smatra da je ovako dugo trajanje postupka neopravdano. Ustavni sud smatra da period od pet godina i četiri mjeseca za donošenje prvostepene odluke, od čega se četiri godine i šest mjeseci može staviti na teret Općinskom sudu, u predmetu koji je u suštini jednostavan, u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, za šta odgovornost snosi Općinski sud čiji je zadatak bio da «djelotvorno kontrolira postupak» (vidi presudu Evropskog suda, Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. marta 2007. godine), što je on propustio da uradi u ovom predmetu.
70. Ustavni sud nije ispitivao dužinu postupka pred Kantonalnim sudom. Međutim, s obzirom na to da je predmetni postupak u toku pred Kantonalnim sudom, a povodom žalbe protiv prvostepenog rješenja Općinskog suda broj 43 0 O 043589 05 O od 19. januara 2011. godine, Ustavni sud smatra svrsishodnim (radi što potpunije zaštite apelantovih ustavnih prava) da naloži Kantonalnom sudu da u što kraćem roku okonča navedeni postupak.
71. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku kao jedan od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
72. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u osporenim rješenjima Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-002 144 od 27. juna 2008. godine i Općinskog suda u Zenici broj O-945/05 od 14. septembra 2007. godine ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog i procesnog prava, niti je apelant dokazao postojanje pristranosti suda.
73. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostavinskom postupku koji se trenutno vodi pred Kantonalnim sudom s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o jednostavnom predmetu za koji Općinski sud nije ponudio niti jedan razlog zbog kojeg je prvostepena odluka donesena tek nakon pet godina i četiri mjeseca od pokretanja postupka, od čega se četiri godine i šest mjeseci može staviti na teret Općinskom sudu.
74. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
75. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović