Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-112/09 (R. G.)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Ratna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine · čl. 14
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine · čl. 1
- Odluka o proglašenju Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine · čl. 14
- Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-112/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 112/09, rješavajući apelaciju R G. , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. G. podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj Gž-82/02 od 2. februara 2009. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj UR-121/08 od 18. avgusta 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. R. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 16. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj Gž-82/02 od 2. februara 2009. godine i Rješenja Suda BiH, broj UR-121/08 od 18. avgusta 2008. godine. Apelant je 28. januara i 15. juna 2009. godine dopunio apelaciju.
2. Prema stanju spisa apelant i D. G. su 15. juna 2003. godine pred Osnovnim sudom u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) tužbom pokrenuli parnični postupak protiv Bosne i Hercegovine radi naknade ratne štete.
3. Prema stanju spisa Osnovni sud se rješenjem od 12. februara 2004. godine koje je postalo pravosnažno 3. marta 2005. godne oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u pravnoj stvari iz tačke 2 ove odluke, te je spis proslijeđen Sudu BiH na daljnje postupanje.
4. Rješavajući sukob stvarne nadležnosti između Suda BiH i Osnovnog suda, budući da je u ponovnom postupku taj sukob izazvao sudija prvostepenog parničnog postupka Suda BiH koji se oglasio stvarno nenadležnim, Sud BiH, u vijeću Upravnog odjeljenja je osporenim Rješenjem, broj UR-121/08 od 18. avgusta 2008. godine odlučio da je za suđenje u toj pravnoj stvari stvarno nadležan Osnovni sud. U obrazloženju je navedeno da je za rješavanje predmetnog spora stvarno nadležan Osnovni sud, iz razloga što je Zakonom o sudovima RS («Službeni glasnik RS», br. 111/04 i 109/05) propisano da su osnovni sudovi u RS u prvom stepenu stvarno nadležni za rješavanje svih građanskih sporova, pa i sporova pokretnutih protiv Bosne i Hercegovine, koji se odnose na naknadu štete, osim ako zakonom nije drugačije propisano.Osim toga, kako je navedeno u obrazloženju, niti jednim zakonom nije propisano da je Sud BiH stvarno nadležan za rješavanje imovinskih sporova koji su pokretnuti protiv Bosne i Hercegovine, osim imovinskih sporova koji su navedeni u odredbi člana 1. stav 1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH («Službeni glasnik BiH» br. 36/04 i 84/07; u daljnjem tekstu: ZPP), dakle, osim imovinskih sporova između države BiH i entiteta, između države i Brčko Distrikta. U obrazloženju je još navedeno da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za nakandu štete koja je apelantu nastala u vrijeme ratnih dejstava, odnosno za vrijeme ofanzive «Oluja», pa za rješavanje predmetnog spora Sud BiH nije nadležan, ni iz razloga propisanih odredbom člana 1. stav 2. ZPP-a. Prema citiranoj odredbi Sud BiH je stvarno nadležan za sporove o naknadi štete, samo u slučaju ako je šteta nastala pri vršenju poslova organa uprave BiH, institucija BiH ili službenih lica tih organa i institucija. U obrazloženju je na kraju ukazano da se stvarna nadležnost sudova, u načelu, određuje prema vrsti sporova i njegovoj pravnoj prirodi i da se ista propisuje zakonima o sudovima. Za određivanje stvarne nadležnosti, prema ocjeni Suda BiH, nije relavantno koga je tužitelj označio kao tuženu stranku (pitanje pasivne legitimacije) već je odlučno to da je zakonom o sudovima određena stvarna nadležnost suda za rješavanje određene vrste spora. Kako je Zakonom o sudovima RS propisano da su osnovni sudovi nadležni za rješavanje svih građansko-pravnih sporova, pa i sporova za nakandu štete, ako zakonom nije drugačije određeno, to je u skladu sa navedenim zakonom za rješavanje predmetnog spora stvarno nadležan Osnovni sud pa je, u skladu sa odredbom člana 14. stav 2. tačka c) Zakona o Sudu BiH («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 29/00, 16/02, 24/02, 3/03, 37/03, 42/03, 4/04, 9/04, 35/04, 61/04 i 32/07) odlučeno kao u dispozitivu rješenja.
5. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepenog rješenja Sud BiH je u drugostepenom vijeću donio Rješenje, broj Gž-82/08 od 2. februara 2009. godine (koje je doneseno nakon podnošenja apelacije i koje je Ustavnom sudu je naknadno dostavljeno) kojim je žalba odbačena kao nedopuštena. U obrazloženju je navedeno da je Upravno odjeljenje Suda BiH odlučilo o sukobu nadležnosti donošenjem osporenog rješenja u skladu sa odredbom člana 14. stav 2. tačka c) Zakona o Sudu BiH. Kako je u obrazloženju istaknuto citirana zakonska odredba propisuje da Upravno odjeljenje Suda BiH rješava sukob nadležnosti između sudova iz entiteta i Distrikta Brčko, te imeđu Suda BiH i bilo kojeg drugog suda što odluci Upravnog odjeljanja daje obavezujuću snagu. U obrazloženju je navedeno da je apelant u žalbi predložio da se predmet po službenoj dužnosti ustupi Međunarodnom sudu za ljudska prava, bez obrazloženja žalbenih razloga kojim osporava odluku o određivanju stvarno nadležnog suda za postupanje. Drugostepeno vijeće je cijeneći obavezujuću snagu osporene odluke, prijedlog žalbe i činjenicu da je nakon donošenja osporene odluke parnični postupak nastavljen pred nadležnim Osnovnim sudom, izvelo zaključak da apelant nema pravni interes za podnošenje žalbe, te je uz primjenu odredbe člana 202. stav 1. ZPP-a to vijeće odlučilo da žalbu kao nedopuštenu odbaci.
6. Apelant se, prije svega, žali na dužinu trajanja postupka kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na slobodu kretanja i prebivalište iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Osim navedenog apelant smatra da su osporenim rješenjima povrijeđena, neprecizirajući koja, i prava zaštićena po svim usvojenim Konvencijama UN-a za zaštitu ljudskih prava, zatim prava iz Bernske konvencije o zaštiti književnih i umjetničkih djela (u daljnjem tekstu: Bernska konvencija) kao i prava zaštićenih Aneksom 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
8. Ustavni sud zapaža da apelant osporava rješenja Suda BiH kojima je riješeno pitanje sukoba nadležnosti. Stoga, Ustavni sud treba da pruži odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje koje je utvrđeno članom 6. stav 1. Evropske konvencije u svojoj prvoj rečenici glasi: „Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom“. Međutim, u predmetnom slučaju apelant je podnio apelaciju protiv rješenja Suda BiH kojima je isključivo raspravljano i riješeno pitanje sukoba nadležnosti između Suda BiH i Osnovnog suda u postupku koji je apelant pokrenuo radi naknade ratne štete. Dakle, u predmetnom postupku koji je predmet apelacionog razmatranja pred Ustavnim sudom se raspravljalo samo i isključivo pitanje sukoba i određivanja nadležnosti, skladu sa relevantnim odredbama Zakona o sudovima RS, Zakona o Sudu BiH i ZPP-a, a ne o apelantovim građanskim pravima i obavezama. Dakle, s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o odlukama koje su donesene u postupku u kojima je odlučivano o apelantovim građanskim pravima i obavezama, proizlazi da član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv. Kako Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6.stav 1. Evropske konvencije ratione materieinkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud, također smatra da sudska odluka kojom je samo riješen sukob nadležnosti ne pokreće pitanja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na slobodu kretanja i prebivalište iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kao i ostalih prava zaštićenih Konvencijama UN-a, Bernskom konvencijom i Aneksom 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma kako to navodi apelant. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović