Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-195/11 (ZEFARM“ d.o.o Zenica)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o privrednim društvima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o privrednim društvima
- Zakon o dopunama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o izmjenama Zakona o privrednim društvima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-195/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 195/11, rješavajući apelaciju „ZEFARM“ d.o.o. Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „ZEFARM“ d.o.o.
Zenica podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000 944 od 23. septembra 2010.
godine i presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-000 386 od 15. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. ZEFARM“ d.o.o Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Branko Marić, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. januara 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000 944 od 23. septembra 2010. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07- 000 386 od 15. februara 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršni postupak koji se vodi pred Općinskim sudom pod brojem 43 0 I 005143 08 I do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine donio odluku broj AP 195/11 kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-05-000261 od 5. decembra 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev Senada Dizdarevića (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da sud utvrdi da mu, kao jednom od osnivača, prestaje članstvo kod apelanta sa danom donošenja presude i da sud obaveže apelanta da mu isplati iznos od 514.705,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka.
4. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je tužitelj član apelanta kao privrednog društva i da tužiteljev udio u osnovnom kapitalu apelanta iznosi 17, 9444% te da je Odlukom Skupštine apelanta broj 95/05 od 30. januara 2005. godine utvrđeno da se tužitelju kao jednom od osnivača društva daje saglasnost za istupanje iz društva sa 30. septembrom 2004. godine. Navedeno je i da je u odluci konstatirano da saglasnost za povlačenje udjela nije postignuta te da će se pitanje povlačenja udjela razmatrati naknadno, kao i da je Skupština apelanta prilikom donošenja predmetne odluke primijenila član 91. Statuta (prema obrazloženju Općinskog suda ovdje se radi o tehničkoj omašci budući da se na predmetno pitanje odnosi član 89. Statuta) u kojem je navedeno da osnivač društva može istupiti iz društva u svako doba, bez navođenja razloga za istupanje i da razloge za istupanje ne mora obrazlagati. Općinski sud je naveo da je odredbom člana 94. Statuta propisano da član društva ima pravo tužbom kod suda tražiti istupanje iz društva ako se ne može sporazumjeti sa direktorom o cijeni udjela, načinu, rokovima i drugim uvjetima isplate i ako su mu ostali članovi društva prouzrokovali štetu ili je spriječen da ispunjava svoje obaveze ili ako mu društvo nameće nesrazmjerne obaveze. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da je navedenom odlukom tužitelju prestalo članstvo u društvu.
5. Nadalje, Općinski sud je naveo da je tužitelj tražio da se utvrdi prestanak njegovog članstva kod apelanta obzirom da je Zakonom o privrednim društvima („Službene novine F BiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 i 29/03 - u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da u slučaju spora članstvo u društvu prestaje danom donošenja presude a u svakom slučaju to članstvo prestaje i kada se utvrdi visina tržišne vrijednosti udjela koju je dužno društvo da ustupi članu koji istupa iz društva, a da je članom 92. Statuta propisano da visinu udjela člana koji istupa izračunava vještak ekonomske struke. Nadalje, navedeno je da je članom 340. Zakona propisano da se ugovorom ili statutom utvrđuju uvjeti, postupak i posljedice istupanja iz društva te da član društva ima pravo tužbom kod suda tražiti istupanja iz društva ako su mu ostali članovi ili organi članovi društva prouzrokovali štetu ili je spriječen da ispunjava svoje obaveze ili ako mu društvo nameće nesrazmjerne obaveze. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da tužba radi istupanja mora biti utemeljena na valjanim razlozima „(...) pri čemu bi trebalo tumačiti da stav 2. člana 340. Zakona ne propisuje taksativne nego moguće i/ili naročite razloge za tužbu radi istupanja“. S obzirom da tužitelj, koji je bio komercijalni direktor i predsjednik nadzornog odbora te je imao puna ovlaštenja da kreira i utiče na poslovnu politiku i upravlja operativnim poslovima i da zakazuje skupštine društva, u toku postupka nije dokazao postojanje valjanih razloga za istupanje iz društva Općinski sud je odbio kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev.
6. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio presudu broj 004-0-Gž-07-000 386 od 15. februara 2008. godine kojom je žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako da je u cijelosti usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev i utvrdio da je tužitelju prestalo članstvo kod apelanta sa danom donošenja prvostepene presude i da je apelant dužan tužitelju isplatiti iznos od 514.705,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. februara 2005. godine do isplate i nadoknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 6.487,60 KM.
7. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj jednim dijelom zahtjeva tražio da se utvrdi njegovo istupanje iz društva dok je drugim dijelom tražio da mu se na ime udjela isplati iznos od 189.100,44 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate te da je na ročištu nakon obavljenog vještačenja drugi dio zahtjeva preinačio tako da je tražio isplatu od 514.705,00 KM. Kantonalni sud je naveo da iz osporene presude proizlazi da je Općinski sud utvrdio da je tužitelju odlukom Skupštine prestalo članstvo u društvu ali da nije postignut sporazum oko vrijednosti udjela. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepena presuda u tom dijelu nerazumljiva jer ako je i prestalo članstvo u društvu onda obzirom na prirodu društva sa ograničenom odgovornošću koje je društvo kapitala nije moguće zamisliti situaciju da jedan od osnivača istupi ali da njegov udio ostaje u društvu. Postojanje odluke Skupštine društva o davanju saglasnosti za istupanje, prema obrazloženju Kantonalnog suda, govori u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva. Osim toga, Kantonalni sud je naveo i da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je odredba člana 340. Zakona imperativne prirode i da tužba radi istupanja mora biti utemeljena na valjanim razlozima budući da navedena zakonska odredba ne propisuje taksativne nego moguće razloge za tužbu radi istupanja. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno tumačio navedenu zakonsku odredbu i time što je nije doveo u vezu sa članom 94. Statuta kojim je, između ostalog, propisano da član društva ima pravo tužbom kod suda tražiti istupanje iz društva ako se ne može sporazumjeti sa direktorom o cijeni udjela.
8. Nadalje, Kantonalni sud je naveo i da je članom 326. Zakona propisano da je uprava društva dužna voditi knjigu udjela na način kojim se osigurava tačna i potpuna evidencija o članovima društva i njihovih udjelima. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je tužitelj imao pravni interes za podnošenje tužbe kojom bi se utvrdio prestanak njegovog članstva u privrednom društvu budući da se nije sporazumio direktorom o cijeni udjela te da je Skupština donijela odluku kojom mu se daje saglasnost da istupi iz društva ali da na osnovu te odluke nije izvršena promjena u sudskom registru iz kojih razloga je tužbeni zahtjev uvažio. Kako je, prema obrazloženju Kantonalnog suda, na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke izvršena procjena tržišne vrijednosti udjela tužitelja na 514.705,00 KM to je Kantonalni sud obavezao apelanta da tužitelju isplati navedeni iznos.
9. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je donio presudu broj 070-0-Rev-08-000 944 od 23. septembra 2010. godine kojom je reviziju apelanta odbio. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je odredbama člana 340. Zakona propisano da član društva sa ograničenom odgovornošću može istupiti iz društva sporazumno ili na temelju ugovora o osnivanju i Statuta društva kao i putem suda. Navedeno je da u konkretnom slučaju proizlazi da je temeljem odluke Skupštine o davanju saglasnosti za istupanje tužitelju bio ispunjen osnovni preduvjet za istupanja iz društva. Imajući u vidu da član 89. Statuta ne propisuju obavezu utvrđivanja i navođenja razloga istupanja, prema obrazloženju Vrhovnog suda, nije bilo mjesta primjeni odredbi člana 340. stav 2. Zakona na koje se apelant pozivao i u reviziji i u postupku. Pri tom je Vrhovni sud naveo da kod postojanja odluke o istupanju iz društva tužitelj nije imao razloga da tužbu radi istupanja traži iz mogućih ili naročitih razloga propisanih u stavu 2. člana 340. Zakona. Vrhovni sud je naveo da je tužitelj pored zahtjeva za isplatu tržišne vrijednosti njegovog udjela na koje je imao pravo shodno odredbama člana 342. stav 2. Zakona i člana 92. stav
2. Statuta imao pravni interes i za podnošenje tužbe za istupanje iz društva budući da uprava društva nije postupila prema odredbama člana 327. Zakona i nakon donošenja odluke o davanju saglasnosti za istupanje nije izvršila niti upisala promjene u sudskom registru i u knjizi udjela. Vrhovni sud je naveo da ni podaci koje je apelant predočio u reviziji a koje nije predočio u postupku pred nižestepenim sudovima predstavljaju nove činjenice koje nemaju uticaja na odluku o reviziji, pa je imajući u vidu sve navedeno odbio apelatnovu reviziju.
10. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelant navodi da osporene presude nisu obrazložene na odgovarajući način jer ne sadrže razloge zbog kojih je zahtjev tužitelja usvojen. Apelant navodi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo jer nisu utvrdili da li su u konkretnom slučaju postojali uvjeti za istupanje tužitelja iz društva na način kako su ti uvjeti definirani članom 340. stav 1. Zakona i ugovorom ili statutom društva. Nadalje, apelant navodi da je iz predmetnog člana Zakona vidljivo da se o istupanju mora zaključiti ugovor te da uvjeti, postupak i posljedice istupanja moraju biti regulirani ugovorom, što je također predviđeno i statutom gdje se u članu 93. predviđa da se mora zaključiti ugovor između člana društva i direktora koji nastupa u ime društva i kojim se reguliraju cijena udjela, rokovi i način isplate. Prema navodima apelanta budući da je Statutom društva dato generalno pravo svakom članu društva da može istupiti iz društva bez navođenja razloga za istupanje, očigledno je da je to pravo dato samo ukoliko se postigne dogovor oko udjela koji će se isplatiti kao i rokovi i način tog plaćanja, jer, kako navodi apelant, članovi društva stupanjem u društvo unose kapital kroz udjele ali ti udjeli ne stoje ni na kakvoj gomili sa koje ih osnivači mogu preuzeti kada se njima to prohtije već su uloženi u proces obavljanja djelatnosti i egzistiraju u različitim vidovima materijalnih dobara koja se obrću ili služe potrebi obavljanja djelatnosti društva.
11. Apelant, također navodi da je članom 340. stav 2. Zakona članovima društva dato neupitno pravo na podnošenje tužbe za istupanje ali ukoliko ne postoje uvjeti za podnošenje tužbe koji su zakonom propisani, ona se može podnijeti samo ukoliko je to predviđeno statutom društva i ukoliko je društvo odbilo da provede postupak istupanja predviđen statutom, što se u konkretnom slučaju, prema mišljenju apelanta, nije desilo. Apelant navodi i da nikakvim propisom nije određeno do kada udjel mora biti isplaćen članu koji istupa iz društva, te da tržišna vrijednost udjela predstavlja vrijednost koju su kupci spremni da plate za predmetni udio a ne kako je to pogrešno vještak učinio, knjigovodstvena vrijednost udjela a da tržišnu vrijednost nije utvrdio. S tim u vezi apelant smatra da društvo nema obavezu da otkupi udio po cijeni većoj od tržišne. Apelant smatra ukoliko bi osporene presude ostale na snazi da bi apelant prestao postojati jer bi nakon namirenja tužitelja apelant u potpunosti ostao bez sredstava za bilo kakvu djelatnost, te da treba imati u vidu da tužitelja niko nije tjerao da istupi iz društva već da je to učinio samovoljno. U vezi sa svim navedenim apelant smatra da su mu postupanjem sudova i pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.
12. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije jer mu nije data mogućnost da uloži bilo kakav pravni lijek kojim bi navodima tužitelja suprotstavio svoje dokaze i na taj način uticao na pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji sezasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. Ustavni sud zapaža da su sudovi čije su odluke osporene apelacijom dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da su sudovi usvojili tužbeni zahtjev tužitelja primjenjujući odredbe Zakona o privrednim društvima i Statuta apelanta iz kojih nedvosmisleno, kako to obrazlažu nadležni sudovi, proizilazi da član društva ima pravo da bez ikakvog obrazloženja napusti društvo te da ima pravo na pokretanje spora pred sudom ukoliko nije postignut dogovor oko isplate i cijene udjela koje je unio u predmetno društvo zbog čega su navodi apelanta da tužitelj nije mogao sudskim putem tražiti utvrđivanje istupanja iz društva i visine udjela, neosnovani. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizilazi i da apelant, nakon što je tužitelj dobio saglasnost Skupštine apelanta za istupanje iz društva, nije upisao odgovarajuće promjene u registru i u knjizi udjela iz kojeg razloga Ustavni sud smatra da obrazloženje nadležnih sudova da tužitelju pripada pravo da sudskim putem traži utvrđivanje da je istupio iz društva, nije proizvoljno. Ustavni sud također, primjećuje da su se nadležni sudovi, u vezi sa načinom određivanja vrijednosti tužiteljevog udjela, pozvali na relevantne odredbe člana 92. Statuta kojima je propisan način izračuna vrijednosti udjela –prema kojem izračun vrši vještak ekonomske strukezbog čega smatra da ni ovo obrazloženje nadležnih sudova nije proizvoljno te da su i ovi navodi apelanta neosnovani.
17. Nadalje, Ustavni sud primjećuje i da se apelant žali na nepostojanje ugovora o istupanju i visini udjela između tužitelja i društva zbog čega smatra da tužitelj nije imao pravo na tužbu. Međutim, iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je tužitelj shodno odredbama Statuta i podnio tužbu nadležnom sudu upravo iz razloga nezaključivanja predmetnog ugovora i nemogućnosti postizanja sporazuma o visini udjela, zbog čega su i ovi navodi apelanta neosnovani. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su, suprotno apelacionim navodima, redovni sudovi u osporenim odlukama razmotrili ove apelantove navode i obrazložili zašto isti ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.
18. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Apelant se žali i da mu je u predmetnom postupku prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije jer mu nije omogućeno da uloži bilo kakav pravni lijek kojim navodima tužitelja suprotstavio svoje navode. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom postupku sudovi odlučivali na tri instance i da je apelant izjavio reviziju protiv drugostepene odluke, kao i da je aktivno učestvovao u cijelom postupku i imao mogućnost da predlaže i izvodi dokaze u svoju korist. Činjenica da ti pravni lijekovi i apelantovi navodi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u konkretnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović