Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3835/08 (Š. T.)

Odluka donesena 15. 09. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3835/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3835/08, rješavajući apelaciju Šabana Tucakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šabana Tucakovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-

08-000154 od 9. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj 07 56 P 006061 06 P od 25. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šaban Tucaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, podnio je 15. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-08-000154 od 9. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 56 P 006061 06 P od 25. januara 2008. godine. Apelant je 6. marta 2009. godine dopunio apelaciju.

2. Presudom Općinskog suda broj 07 56 P 006061 06 P od 25. januara 2008. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi "Monter" d.o.o. Konjic (u daljnjem tekstu: tuženi) da Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) uplati doprinose u korist apelanta za period od 28. februara 2003. do 16. januara 2006. godine i za period od 15. do 21. marta 2006. godine, uz naknadu troškova postupka. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.053,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant u predmetnoj tužbi istakao da je tuženi 28. februara 2003. godine nezakonito raskinuo ugovor o radu i odjavio apelanta iz evidencije Federalnog zavoda. Općinski sud je naveo da je apelant u toku postupka postavljao različite tužbene zahtjeve, te da je konačno precizirao tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u izreci presude (na ročištu od 18. septembra 2006. godine). U vezi s tim, Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke Rusmira Đukića proizlazi da je tuženi uplatio Federalnom zavodu doprinose u korist apelanta za period koji je bio obuhvaćen ugovorom o radu na određeno vrijeme. S obzirom da apelant nije bio prijavljen kao zaposlenik tuženog u periodu od 28. februara 2003. do 16. januara 2006. godine, te u periodu od 15. do 21. marta 2006. godine, Općinski sud je zaključio da tuženi nije obavezan da Federalnom zavodu uplati doprinose u korist apelanta za navedeni period, pogotovo što apelant nije postavio jasan zahtjev u pogledu utvrđivanja zakonitosti prestanka radnog odnosa, niti je dostavio valjane dokaze u tom smislu.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-Gž-08-000154 od 9. oktobra 2008. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant u žalbi, između ostalog, istakao da mu je tuženi nezakonito otkazao ugovor o radu, te da mu stoga pripada prava na uplatu doprinosa za navedeni period. Međutim, Kantonalni sud je naveo da apelant u predmetnom postupku nije tražio da se utvrdi da mu je nezakonito otkazan ugovor o radu. Stoga, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud i nije mogao udovoljiti apelantovom zahtjevu za uplatu doprinosa za navedeni period jer nije utvrđeno da je apelantu radni odnos prestao nezakonito. Pri tome, Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 8. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH" broj 29/98) kojima je propisano da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obaveznim penzijskim i invalidskim osiguranjem osiguravaju i ostvaruju - zaposlenici na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud je naveo da iz naprijed navedenog jasno proizlazi da lice mora biti zaposleno da bi moglo ostvariti svoje pravo iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Takođe, Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH" broj 59/06) kojima je propisano da osiguranik ima pravo tužbom pred nadležnim sudom pokrenuti postupak protiv poslodavca ukoliko poslodavac ne uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je bio zaposlenik tuženog u periodima za koje traži uplatu doprinosa, niti je utvrđeno da mu je ugovor o radu nezakonito otkazan. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da apelantu ne pripada pravo na uplatu doprinosa za navedeni period, te je stoga odlučio kao u izreci presude.

4. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te da su proizvoljno primijenili pravo. Naime, apelant navodi da je prvostepena odluka zasnovana na lažnom iskazu punomoćnika tuženog, kao i na lažnim dokazima koje je dostavio sudu, a da je Kantonalni sud ignorisao njegove žalbene navode iznesene u tom pravcu. Takođe, apelant navodi da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu Kantonalnom sudu, u kojoj je na gotovo 70 stranica ukazao na ogroman broj nezakonitosti prvostepenog suda, a da je Kantonalni sud odbio žalbu bez posebnog razmatranja njegovih žalbenih navoda. Konačno, apelant smatra da je bio izložen diskriminaciji u predmetnom postupku "po osnovu činjenice da nije imao punomoćnika, a da je punomoćnik tuženog bio bivši sudija Općinskog suda".

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani

9. Nadalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom posutpku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

10. Takođe, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio argumente, niti dokaze kojima bi potkrijepio ove svoje tvrdnje, odnosno koji bi ukazali da je povreda navedenih prava moguća u predmetnom postupku. Ovo osobito imajući u vidu da navodi apelanta da „nije imao punomoćnika, a da je punomoćnik tuženog bio bivši sudija Općinskog suda", sami po sebi, bez postojanja drugih argumenata i dokaza koji bi ukazivali da je apelant drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istoj situaciji, ne mogu predstavljati povredu prava na nediskriminaciju. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3835/08 (Š. T.) | Sudska praksa | Aktio