Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2137/11 (A. S.)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2137/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP-2137/11, rješavajući zahtjev Avde Smajića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Avde Smajića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Avdo Smajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, kojeg zastupa Gordana Mitrović, advokat iz Banjaluke, podnio je 18. maja 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 008372 10 Kž od 24. novembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 K 008372 09 K od 19. februara 2010. godine. Apelant je, također, 22. avgusta 2011. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 41 0 K 008372 09 K od 19. februara 2010. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Na osnovu člana 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) apelant je obavezan da na ime troškova krivičnog postupka plati iznos od 1.015,00 KM i troškove paušala u iznosu od 20,00 KM. Osim toga, na osnovu člana 212. stav 3. ZKP FBiH, oštećeni Alen Mašić je, sa imovinsko-pravnim zahtjevom, upućen na parnicu.
3. Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza koje je cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi utvrdio da je apelant, postupajući sa umišljajem, u vrijeme i mjestu pobliže opisanom u dispozitivu presude ugrozio građanski mir Alena Mašića (u daljnjem tekstu: oštećeni), na način da mu je zadao više udaraca u predjelu glave i drugim dijelovima tijela te udarce nogama i koljenima u predjelu grudi i stomaka, nanijevši mu na taj način lake tjelesne povrede pobliže opisane u dispozitivu presude. U pogledu provedenih dokaza, Općinski sud je naveo da je poklonio vjeru iskazu oštećenog jer on ubjedljivo i detaljno, sa primjetnim afektivnim preživljavanjem svog iskaza, u prisjećanju okolnosti krivično-pravnog događaja, iskazao sudu sve pravno relevantne činjenice koje je neposredno opazio i doživio. Navedeno je da je sve povrede za koje je oštećeni naveo da ih je doživio potvrdio u svom nalazu i mišljenju te iskazu i stalni sudski vještak medicinske struke, te da je nalaz ovog vještaka saglasan i sa fotodokumentacijom PS Olovo o povredama koje je oštećeni zadobio. Sud je nadalje naveo da su lake tjelesne povrede koje je oštećeni zadobio kritične noći evidentirane i u Domu zdravlja u Olovu. Osim toga, navedeno je da je oštećeni prepoznao apelanta i gledao ga u momentu dok ga je udarao i šta mu je pri tom govorio tvrdeći da je povod za udaranje bio u činjenici da je oštećeni prethodno bio svjedok u drugom krivičnom postupku koji se vodi protiv apelanta.
4. Sud je također obrazložio da je cijenio i odbranu apelanta kao i iskaze svjedoka odbrane H.I. i I.K. (vlasnik i konobar u ugostiteljskom objektu), koji su izjavili da je apelant u kritično vrijeme bio u ugostiteljskom objektu u društvu sa njima i pio piće za šankom. Sud je naveo da nije poklonio vjeru iskazima ovih svjedoka, jer su prilikom saslušanja djelovali neuvjerljivo i iz razloga što je apelant, kao gost, obzirom da se radi o poslovnom objektu u ugostiteljstvu, ostvario i određene privatne veze sa njima dvojicom. Nadalje je Općinski sud naveo da je cijenio činjenicu da se svjedoci D.H. i DŽ.D., u dokaznom postupku nisu određeno izjasnili da su vidjeli ko je tukao oštećenog. U vezi s tim, sud je naveo da su se drugi svjedoci uplašili posljedica svjedočenja protiv apelanta, posebno cijeneći pri tome činjenicu da je upravo oštećeni od strane apelanta udaran iz razloga što je prethodno bio svjedok u drugom krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta. U prilog uvjerenju o apelantovoj krivnji, Općinski sud je naveo da je u Izvještaju MUP-a ZE-DO Kantona Olovo od 3. avgusta 2008. godine navedeno da se u 00,00 h nepoznata osoba obratila dežurnom PS Olovo i prijavila da apelant „tuče neko lice u dvorištu škole u Olovu“. Pored toga, Općinski sud je naveo da nije utvrdio da postoje činjenice ili okolnosti koje bi dovele u pitanje uračunljivost apelanta u kritično vrijeme.
5. Kantonalni sud je Presudom broj 41 0 K 008372 10 Kž od 24. novembra 2010.
godine, žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da nije počinio krivično djelo za koje je osuđen. U vezi s tim, navedeno je da je Općinski sud, nakon održanog glavnog pretresa u kome su provedeni svi predloženi dokazi kako optužbe tako i odbrane, pravilno utvrdio da se u radnjama apelanta stiču elementi bića krivičnog djela za koje je oglašen krivim. Dalje je navedeno da je Općinski sud, nakon brižljive i savjesne analize i ocjene svih izvedenih dokaza, dao valjane razloge koje dokaze je prihvatio vjerodostojnim, uvjerljivim i istinitim a koje nije i zašto, te koje odlučne činjenice i bitne okolnosti je utvrdio na osnovu takve ocjene izvedenih dokaza. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da je, suprotno žalbenim navodima apelanta, oštećeni jasno i uvjerljivo opisao radnje i postupanje apelanta prema njemu, koji iskaz je potvrđen u objektivnoj medicinskoj dokumentaciji i fotodokumentaciji o povredama koje je zadobio oštećeni.
6. Također, Kantonalni sud je istakao da apelant nije ponudio bilo kakve dokaze kojima bi eventualno doveo u sumnju iskaz oštećenog i druge objektivne dokaze, uključujući fotodokumentaciju o povredama kod oštećenog i nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud nije počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka, obzirom da je pobijana presuda dala valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, te je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno te stoga ne postoje ni povrede krivičnog zakona u postupanju Općinskog suda, te oglašavanja apelanta krivim.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je sud proizvoljno i pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je na osnovu izvedenih dokaza zaključio da je on svjesno i sa direktnim umišljajem počinio krivično djelo nasilničkog ponašanja. U prilog istaknutim tvrdnjama, apelant navodi da se presuda Općinskog suda zasniva isključivo na izjavi oštećenog, za kojeg je, prema tvrdnji apelanta, u nalazu vještaka navedeno da je „u vrijeme kritičnog događaja bio u alkoholiziranom stanju“. Osim toga apelant ističe da je redovni sud povrijedio i odredbe ZKP FBiH, odnosno načelo in dubio pro reo, jer je svoju odluku zasnovao na izjavi oštećenog a dokaze odbrane je odbacio obrazlažući da nisu u skladu sa izjavom oštećenog i činjenicom da se apelant poznaje sa svjedocima. Apelant dalje navodi da tužilaštvo nije predložilo ni izvelo ni jedan dokaz da je on počinio predmetno krivično djelo. S tim u vezi, apelant ističe da je nejasno zašto tužilaštvo nije predložilo saslušanje osobe koja je oštećenog odvezla u bolnicu u Olovu, jer bi taj iskaz „doprinio da se utvrdi da li je oštećeni povrijeđen te večeri“ i ko ga je povrijedio. Osim toga, apelant ističe da nije saslušan ni dežurni ljekar na okolnosti da je oštećeni tražio ljekarsku pomoć u kritičnoj noći. Slijedom navedenog, apelant predlaže da Ustavni sud ukine osporene presude i predmet vrati Općinskom sudu na ponovno suđenje
8. U dopuni apelacije od 22. avgusta 2011. godine, apelant je naveo da smatra da je apelacija osnovana, pošto „on nije izvršio krivično djelo za koje je pravosnažno osuđen“. Slijedom navedenog, apelant je zatražio da Ustavni sud „donese privremenu mjera kojom će se odložiti izvršenje kazne do odluke po ovoj apelaciji.“
9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. U vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija FBiH ("Službeni novine FBiH" br. 44/98, 42/99 i 12/09) reguliše postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora (čl. 27-31.). Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koju je imao na raspolaganju prema citiranim odredbama navedenog zakona.
12. Ustavni sud nadalje zapaža da apelant smatra da njegovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija FBiH, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović