Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3860/10 (S. K.)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
Predmeti (1)
AP-3860/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine u predmetu broj AP 3860/10, rješavajući zahtjev Sulje Krnjića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Sulje Krnjića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Suljo Krnjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, kojeg zastupa Stana Imamović, advokat iz Travnika, podnio je 10. septembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 K 019316 10 Kž od 25. maja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 K 019316 09 K od 9. marta 2010. godine. Apelant je također u apelaciji zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 51 0 K 019316 09 K od 9. marta 2010. godine apelant oglašen krivim za počinjeno krivično djelo „bludnje radnje“ iz člana 208. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku krivičnog postupka na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant u školskoj 2007/2008 godini u Srednjoj ekonomskoj školi u Novom Travniku zloupotrijebio svoj položaj nastavnika, tako što je izvršio bludne radnje nad svojom učenicom T. S. Krivično djelo je izvršeno tako što je apelant oštećenu u više navrata pozivao u kabinet za vrijeme nastave i poslije nastave, gdje je zadržavao u kabinetu navodno da mu pomogne u obavljanju nekih poslova. Navedeno je da je sud osporenu presudu donio u potpunosti poštujući član 296. st. 1. i 2. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) na način da je sve dokaze optužbe i odbrane na izvedene glavnom pretresu (iskaze svjedoka i materijalne dokaze) prvo cijenio pojedinačno, a zatim ih doveo u međusobnu vezu i na taj način našao da se u radnjama apelanta ostvaruju sva bitna obilježja krivičnog djela bludne radnje iz člana 208. stav 2. KZ FBiH. Do ovakvog zaključka sud je došao na temelju iskaza oštećene i svjedoka, kao i izvodeći druga dokazna sredstva. Donoseći svoju odluku, Općinski sud je u skladu sa članom 49. KZ FBiH na strani apelanta cijenio kao olakšavajuće okolnosti činjenicu što do sada nije osuđivan i što se tokom postupka korektno ponašao. Kao otežavajuću okolnost sud je cijenio činjenicu što se radi o osobi koja je po svojoj struci trebalo da bude u poziciji da osim što odgaja ujedno i štiti mladu populaciju koja se školuje i stoga je takvo ponašanje kod takvog zvanja neprihvatljivo i društveno štetno. Općinski sud je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, nalazeći da je ovako odmjerena kazna adekvatna težini počinjenog krivičnog djela i stepenu krivične odgovornosti apelanta.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 K 019316 10 Kž od 25. maja 2010. godine, koju je apelant primio 14. jula 2010. godine, žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Apelant se žalio zbog bitne povrede odredaba ZKP FBiH, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i zbog odluke o kazni s prijedlogom da se osporena prvostepena presuda ukine. Kantonalni sud je zaključio da su prvostepenom presudom dati sasvim jasni i uvjerljivi razlozi u pogledu bitnih i odlučnih činjenica koje je utvrdio prvostepeni sud i na kojima je zasnovao svoju odluku o krivičnoj odgovornosti apelanta. Kantonalni sud je zaključio da su radnje krivičnog djela koje mu se stavljaju na teret dokazane ne samo iskazima oštećene nego i drugih svjedoka koji su saslušani u postupku. Prvostepeni sud se pozvao, takođe, na odlučnu činjenicu da je ponašanje apelanta rezultiralo odlukom nastavničkog vijeća da profesori ne smiju više zvati učenike u svoje kabinete, posebno poslije završetka nastave. Iz svih razloga iznesenih u obrazloženju presude Kantonalnog suda proizilazi da je prvostepeni sud na osnovu dokaza na koje se pozvao u obrazloženju svoje presude izveo pravilan zaključak da apelant jeste počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Kako je naveo Kantonalni sud, u prvostepenoj presudi nema povreda KZ BiH na koje je žalbom ukazano u smislu da za postojanje predmetnog krivičnog djela nije potrebna primjena sile počinioca nad žrtvom i pružanje njenog otpora.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 7. Evropske konvencije. Apelant prije svega smatra da je u konkretnom postupku povrijeđen princip in dubio pro reo jer dokaznim radnjama koje se izvedene u toku krivičnog postupka nije sa sigurnošću potvrđeno da je apelant izvršio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Nadalje, osim potvrde o oduzetom mobilnom telefonu, optužba nije ponudila nalaz o obavljenom vještačenju, koji je vjerovatno u korist samog apelanta. Zadržavanje informacija i materijala od strane tužilaštva, kako navodi apelant, koji su očito bili u korist apelanta, nije u skladu sa načelom kontradiktornosti postupka i ravnopravnosti stranaka u pristupu pravnim sredstvima zbog čega postoji kršenje načela kontradiktornosti postupka i ravnopravnosti stranaka u pristupu pravnim sredstvima odnosno kršenje člana 6 (1) Evropske konvencije, obzirom da je apelant osuđen za radnje koje uopšte nisu dokazane. Apelant se i u žalbi pozvao i na dokaze koji su izvedeni u njegovu korist odnosno saslušane svjedoke koje sud nije cijenio kao valjane, a neke uopšte nije cijenio niti obrazložio. Obzirom da je sud zanemario iskaze svjedoka koji idu u korist apelantu, svoju odluku, kako navodi apelant, zasnovao je isključivo na svom uvjerenju da kod apelanta „postoji sklonost da vrši predmetna krivična djela“. Propustivši da odgovori na važna pitanja koja su postavljena u toku krivičnog postupka, sud je povrijedio takođe i pravo apelanta na obrazloženu presudu u smislu člana 6.(1) Evropske konvencije. Kako apelant zaključuje, većina svjedoka je svjedočila na okolnost ličnosti apelanta, a ne o radnjama konkretnog događaja jer o tome nisu imali neposrednih saznanja. Jedini dokaz protiv apelanta za konkretni događaj je iskaz oštećene koji je kontradiktoran i na šta je apelant ukazao u žalbi i koji nisu prihvaćeni od strane drugostepenog suda. U cjelosti, kako zaključuje apelant, da bi opravdao svoju odluku on temelji svoju odluku na „pretpostavkama o krivnji apelanta“. Osim toga, odluku o isključenju javnosti optužba je iskoristila da se putem medija izvrši pritisak na javnost. Apelant traži da se usvoji njegova apelacija i osporene presude ukinu. Konačno, apelant zahtijeva donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje zatvorske kazne do donošenja konačne odluke Ustavnog suda BiH po ovoj apelaciji navodeći da se radi o čovjeku velikog ugleda i specifičnog posla koji je obavljao pa bi izdržavanjem kazne zatvora bila nanesena šteta u vidu povrede časti i ugleda.
6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. U vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik FBiH", br. 44/98 i 42/99) reguliše postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koju je imao na raspolaganju prema navedenim zakonskim odredbama.
9. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant u prilog zahtjeva za donošenje privremene mjere ne nudi posebno obrazloženje ili dokaze, pa proizilazi da apelant smatra da navodi o kršenju prava na pravično suđenje na koje je u apelaciji ukazao, a koje pravo se tiče merituma predmeta, predstavljaju dovoljan osnov za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović