Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-806/08 (E. P.)

Odluka donesena 23. 09. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zastara
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-806/08

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 09. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 806/08, rješavajući apelaciju Envera Pršeša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grewe, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. septembra 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Envera Pršeša podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-07-000107-2 od 31. januara 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Enver Pršeš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Omer Borovac, advokat iz Goražda, podnio je 13. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-07-000107-2 od 31. januara 2008. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona i Kantonalnog tužilaštva Goražde zatraženo je 24. marta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. aprila 2008. godine, a Kantonalni sud 3. aprila 2008. godine. Kantonalno tužilaštvo Zeničko-dobojskog kantona i Kantonalno tužilaštvo Goražde nisu dostavili odgovore na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Vrhovnog suda i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantu 15. jula 2008. godine.

5. Ustavni sud je 25. februara 2011. godine od Kantonalnog suda zatražio da dostavi Presudu Kantonalnog suda broj K-20/03 od 26. juna 2003. godine i optužnicu Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona broj Kt-959/06 od 27. septembra 2006. godine.

6. Kantonalni sud je tražene dokumente Ustavnom sudu dostavio 7. marta 2011. godine. III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Nakon što je Vrhovni sud dva puta ukidao presude Kantonalnog suda i predmat vraćao na ponovno suđenje, Kantonalni sud u Zenici je donio Presudu broj 004-0-K-07-000019 od 15. novembra 2007. godine kojom je apelant proglašen krivim što je „skupa“ sa S. H. „dana 28. februara 1998. godine“ u statusu direktora zadruge „Ada“, Goražde, pomagao S. B. da, kao odgovorno lice u DJL "Aladža", Ustikolina, uskrati plaćanje poreznih i drugih fiskalnih obaveza tog preduzeća Federaciji BiH isplatom dijela plaća zaposlenih radnika putem zadruge "Ada" tako što je S.H., kao blagajnica, sastavila, svojeručno potpisala i ovjerila službenim pečatom zadruge ispravu neistinitog sadržaja, i to fakturu broj 90/98 za izvršene usluge na iznos od 57.176,00 KM, a apelant svojeručno potpisao uputu za rad kao prilog iste fakture, iako su oboje znali da zadruga "Ada" nije vršila usluge upućivanja svojih članova na rad u DJL "Aladža", svjesni da na opisani način pomažu optuženom S. B. da uskrati plaćanje poreznih i drugih fiskalnih obaveza, tako da je DJL "Aladža" izvršilo uplatu cjelokupnog iznosa fakture na račun zadruge "Ada" od kojeg je zadruga "Ada" odmah isplatila iznos od 51.000,00 KM putem blagajne ovlaštenom radniku DJL „Aladža“, a ostatak zadržala na ime provizije i poreza na usluge. Na taj način je DJL „Aladža“ izbjeglo plaćanje poreza i doprinosa na plaće, čime su apelant i S. H. „skupa“ počinili krivično djelo zloupotrebe ovlaštenja u privredi iz člana 259. stav 1. tačka 3. u vezi sa čl. 23. i 25. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 43/98, 2/99, 15/99, u daljnjem tekstu: raniji KZFBiH) u pomaganju, pa je apelantu, primjenom navedenih odredaba i čl. 40, 41, 42, 49. i 50. ranijeg KZFBiH, izrečena uvjetna osuda tako što mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca sa rokom provjeravanja od jedne godine.

9. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke, između ostalog, naveo da je, nakon brižljive i savjesne ocjene svakog dokaza pojedinačno, te u njihovoj međusobnoj vezi na osnovu načela materijalne istine, te slobodne sudijske ocjene dokaza, utvrdio da je i apelant, kao optuženi, krivičnopravno odgovoran za djelo za koje je optužen izmijenjenom oputužnicom, odnosno da su u njegovim radnjama sadržani svi elementi bića krivičnog djela zloupotrebe ovlaštenja u privredi iz člana 259. stav 1. tačka 3. u vezi sa čl. 23. i 25. ranijeg KZFBiH u pomaganju, te da ovakav zaključak suda proizlazi iz subjektivnih, te objektivnih dokaza koji su izvedeni tokom glavnog pretresa.

10. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je pravosnažnom Presudom Kantonalnog suda broj K-20/02 od 26. juna 2003. godine S. B. proglašen krivim što je kao direktor DJL «Aladža» u periodu od jula 1997. godine do februara 1998. godine grubo zloupotrijebio položaj ovlaštenog lica u privredi u pogledu raspolaganja novčanim sredstvima DJL «Aladža» s namjerom da pribavi protivpravnu imovinsku korist za pravno lice u kojem je bio zaposlen, tako da je uskratio plaćanje sredstava iz poreskih i drugih fiskalnih obaveza u Federaciji, utvrđenih Zakonom o porezu na plaću («Službene novine FBiH» br. 26/96 i 27/97) i Zakonom o doprinosima za socijalno osiguranje («Službeni list RBiH» br. 2/95 i 2/96) na način da je plaće isplaćivao nezakonito putem agencija za zapošljavanje i posredovanje i tako uskratio na ime poreza na plaću i doprinose iz brutoplaće i doprinosa na brutoplaću iznos od 56.690,64 KM, koje je činio putem udruženja građana demobilisanih vojnika, agencije TNT Goražde, te Zanatske zadruge «Ada» iz Goražda, po računu broj 90/98 od 28. februara 1998. godine.

11. U odnosu na apelanta, Kantonalni sud je naveo da je nesporno da je apelant bio odgovorno lice u Zanatskoj zadruzi «Ada» iz Goražda, te da je u sklopu navedene zadruge poslovala agencija za posredovanje u zapošljavanju kod povremenih i privremenih poslova. Dalje je navedeno da je u toku postupka, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke Ekrema Duranovića, utvrđeno da je apelant 3. januara 1998. godine svojeručno potpisao uputu za rad broj 006-1 do 006-5 kao prilog fakturi broj 90/98 od 28. februara 1998. godine, da je navedenu fakturu i uputu za rad, kao potvrdu izvršenih radova, S. B. ovjerio i potpisao 28. februara 1998. godine, a ZZ «Ada» je osigurala potpise lica sa upute za rad kao dokaz da su primili obračunatu naknadu po osnovu fakture broj 90/98, te je zadruga postupila po pravilima struke. Međutim, Kantonalni sud je utvrdio da se radi o ispravi neistinitog sadržaja, budući da je na osnovu iskaza svjedoka dokazano da od lica navedenih u uputi za rad 12 lica uopće nisu bili članovi zadruge, a 10 lica nije radilo ni u DJL «Aladža», niti su bili članovi zadruge. Prema tome, zaključio je Kantonalni sud, apelant je znao da se radilo o fiktivnim ugovorima, a znao je i na koji način su radnici u DJL «Aladža» primali plaću i na koji način se vršio obračun, pa je svjesno pomogao S. B. da izbjegne plaćanje poreza i doprinosa.

12. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je utvrdio da je apelant izvršio djelo u vrijeme, na način i pod okolnostima kako je to opisano u izreci presude.

13. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je 31. januara 2008. godine donio Presudu broj 070-0-Kž-07-000107-2 kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio Presudu Kantonalnog suda broj 004-0-K-07-000 19 od 15. novembra 2007. godine.

14. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je, nakon što je ispitao pobijanu presudu u vezi s navodima i prigovorima iz žalbe, kao i po službenoj dužnosti, u smislu člana 370. stav 1. ZKP, odlučio kao u izreci presude.

15. Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani i prigovori žalbe zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz pobijane presude. Prema ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud je, na osnovu izvedenih dokaza koje je naveo i na koje se pozvao u pobijanoj presudi, izveo pravilan zaključak da je apelant počinio radnje za koje je i proglašen krivim. Vrhovni sud se posebno osvrnuo na prigovor žalbe u odnosu na iskaz, nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke Ekrema Duranovića za koji se u pobijanoj presudi navodi da ga sud u cijelosti prihvata iako je taj vještak potvrdio da je apelant postupao u odnosu na račun broj 90/98 po pravilima struke, a takav zaključak ne proizlazi iz pobijane presude, te zaključak žalbe da nije dokazano da je apelant počinio radnje opisane kao u izreci pobijane presude i da je pobijana presuda rezultat pogrešne ocjene dokaza i izvedenih zaključaka.

16. U odnosu na iznesene navode žalbe, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su oni neosnovani, jer je u pobijanoj presudi jasno navedeno koje dokaze sud prihvata i zašto, odnosno ne prihvata i koji razlozi opravdavaju pravilnost zaključka iz pobijane presude da je apelant u saizvršilaštvu počinio radnje pomaganja optuženom S. B., navedene u izreci pobijane presude. Vrhovni sud je naveo da je nesporno da je optuženi S. B. „pravomoćno presuđen“ što je, kao direktor DJL „Aladža“ u Ustikolini, zloupotrijebio položaj ovlaštenog lica u privredi s namjerom da pribavi protivpravnu imovinsku korist za pravno lice u kojem je zaposlen, tako da je uskratio plaćanje sredstava iz poreznih i drugih fiskalnih obaveza u Federaciji na način da je plaće radnika isplaćivao nezakonito putem agencija za zapošljavanje i posredovanje i tako uskratio na ime poreza na plaću i doprinose iz brutoplaće i doprinosa na brutoplaću iznos od 56.690,64 KM, koje je činio putem udruženja građana demobilisanih vojnika, agencije TNT Goražde, te ZZ „Ada“ iz Goražda. Zatim, sud je naveo da je nesporno da je u ZZ„Ada“ iz Goražda odgovorno lice bio apelant, kao i da je u sklopu te zadruge poslovala agencija za posredovanje u zapošljavanju kod povremenih i privremenih poslova, da „stoji činjenica da je Zanatska zadruga „Ada“ iz Goražda po računu broj 90/98 od 28. februara 1998. godine, nakon ispostavljene fakture neistinitog sadržaja na ime izvršenih usluga, „Aladži“ uplaćeno na blagajnu zadruge na ime izvršenih usluga 57.176,00 KM od kojeg iznosa je zadruga po osnovu provizije sebi zaračunala iznos od 2.040,00 KM i poreza na promet usluga i doprinosa iznos od 4.136,00 KM“, te da nije sporno da je preduzeće „Aladža“ nezakonito postupalo zbog čijih radnji je odgovarao njen direktor S. B. „Stoji činjenica da su udruženje demobilisanih građana, agencija TNT i Zanatska zadruga „Ada“ poslovali sa DJL „Aladžom“ i bili svjesni da se isplate putem agencija, odnosno zadruge vrše radi izbjegavanja poreza i doprinosa na plaće radnika „Aladže“ i da su postupali gotovo na isti način. Da se radilo o ispravi neistinitog sadržaja, proizlazi iz iskaza navedenih svjedoka za koje je apelant znao da na spisku nisu navedena lica koja su bila članovi zadruge i koja bi bila upućena da obavljaju povremene i privremene poslove kod DJL „Aladža“.

17. Vrhovni sud je u nastavku obrazloženja istakao da, što se tiče iskaza, te nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke Ekrema Duranovića, koji je u odnosu na poslovanje ZZ „Ada“ po osnovu fakture broj 90/98, naveo da je zadruga postupila po pravilima struke zbog toga što je osigurala potpise lica sa upute za rad kao dokaz da su lica primila obračunatu naknadu, nije sporno da je navedeni račun zadruge imao svoj obrazac upute za rad, ovjeren i potpisan od zadruge 3. januara 1998. godine, te od „Aladže“ od 28. februara 1998. godine kao ovjeru izvršenih radova, koje je potpisao S. B. Međutim, prvostepeni sud je pravilno zaključio i naveo u pobijanoj presudi da se radilo o ispravi neistinitog sadržaja, budući da je iskazima svjedoka dokazano da od navedenih lica sa spiska 12 lica uopće nisu bili članovi zadruge a 10 lica nisu radili ni u „Aladži“, niti su bili članovi zadruge. Prema tome, apelant je znao da se radilo o fiktivnim ugovorima a znao je i na koji način su radnici u „Aladži“ primali plaću i na koji način se vršio obračun i svjesno pomogao S. B. da izbjegne plaćanje poreza i doprinosa kako je to utvrđeno pravomoćnom presudom u odnosu na optuženog S. B. Upravo u tome su nezakonite apelantove radnje u načinu pomaganja S. B. da uskrati plaćanje poreznih i drugih fiskalnih obaveza. Zbog svega navedenog, činjenično stanje iz pobijane presude je pravilno utvrđeno i pravilno je prvostepeni sud postupio kada je apelantove radnje navedene kao u izreci pobijane presude pravno ocijenio kao krivično djelo zloupotrebe ovlasti u privredi u saizvršilaštvu i pomaganju S. B. iz člana 259. stav 1. tačka 3. u vezi sa čl. 23. i 25. ranijeg KZFBiH, pa suprotni prigovori iz apelantove žalbe kao neosnovani nisu mogli biti uvaženi, zaključio je Vrhovni sud.

18. Vrhovni sud je zaključio da je, imajući u vidu već navedeno, te da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostepena presuda pobija apelantovom žalbom ni u pogledu odluke o krivičnoj sankciji, apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i odlučio kao u izreci svoje presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da je proglašen krivim zbog krivičnog djela zloupotrebe ovlaštenja u privredi pri čemu se radnja izvršenja određuje na taj način da je „3. januara 2008. godine“ (napomena: očigledno se radi o greški s obzirom na to da je 31. januar 2008. godine datum donošenja presude Vrhovnog suda) ovjerio i potpisao uputu za rad broj 006-1 do 006-5 iz čega, prema apelantovom mišljenju, proizlazi da je u odnosu na njega nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja. Ističe da je za krivično djelo zloupotrebe ovlaštenja u privredi iz člana 259. stav 1. tačka 3. ranijeg KZFBiH zaprijećena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina, a da je odredbom člana 121. stav 1. tačka 4. ranijeg KZFBiH propisano da se krivično gonjenje ne može preduzeti kad protekne pet godina od izvršenja krivičnog djela za koje po zakonu može biti izrečena kazna zatvora više od tri godine. Dalje ističe da se radi o relativnom roku zastarjelosti koji je prekidan, pa se zastarjelost računa shodno odredbama člana 122. ranijeg KZFBiH, a da je odredbom ovog člana propisano da zastarjelost krivičnog gonjenja nastaje u svakom slučaju kad protekne dva puta onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost krivičnog gonjenja. Budući da je djelo, odnosno radnja koja je apelantu stavljena na teret izvršeno 3. januara 1998. godine, do donošenja presude Vrhovnog suda, tj. 31. januara 2008. godine, proteklo je vrijeme koje se traži za nastupanje apsolutne zastarjelosti krivičnog gonjenja, odnosno 10 godina (tačnije 10 godina i 27 dana), apelant smatra da je Vrhovni sud trebalo da primijeni odredbe člana 344. stav 6. ranijeg ZKPFBiH i donese presudu kojom se optužba odbija.

b) Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je za krivično djelo zloupotrebe ovlaštenja u privredi zaprijećena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina. Dakle, apsolutna zastara bi nastupila nakon proteka roka od deset godina od dana kada je djelo učinjeno u skladu sa odredbama KZFBiH. Vrhovni sud je, dalje, istakao da su sudovi utvrdili da je vrijeme učinjenja predmetnog krivičnog djela za apelanta 28. februar 1998. godine, a osporena presuda Vrhovnog suda je donesena 31. januara 2008. godine, pa jasno proizlazi da u vrijeme donošenja presude Vrhovnog suda nije nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja i da je, prema tome, neosnovan apelantov navod o zastari. Također, Vrhovni sud ukazuje da je pitanje zastare krivičnog gonjenja pitanje na koje sud, u svakoj fazi postupka, pazi prema službenoj dužnosti.

21. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u postupku koji se vodio protiv apelanta nije došlo do kršenja apelantovih prava, niti mu je povrijeđeno pravo na odbranu.

V. Relevantni propisi

22. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02) u relevantnom dijelu glasi:

Krivično djelo Član 8.

Krivično djelo je protivpravno djelo koje je zakonom propisano kao krivično djelo, čija su obilježja određena zakonom i za koje je zakonom propisana krivična sankcija.

3. Saučesništvo u krivičnom djelu Saizvršilaštvo Član 23.

Ako više osoba, sudjelovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kaznit će se kaznom propisanom za to djelo.

Pomaganje Član 25.

(1) Ko drugome s umišljajem pomogne u izvršenju krivičnog djela kaznit će se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.

(2) Kao pomaganje u izvršenju krivičnog djela smatra se osobito: davanje savjeta ili uputa kako da se učini krivično djelo, stavljanje učinitelju na raspolaganje sredstava za izvršenje krivičnog djela, uklanjanje prepreka za izvršenje krivičnog djela, te unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinitelja, sredstava kojima je krivično djelo učinjeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom.

Granice krivične odgovornosti i kažnjivosti saučesnika Član 26.

(1) Saizvršitelj je krivično odgovoran u granicama svojeg umišljaja ili nehata, a poticatelj i pomagač - u granicama svog umišljaja.

(2) Saizvršitelj, poticatelj ili pomagač koji dobrovoljno spriječi izvršenje krivičnog djela oslobodit će se od kazne. To vrijedi i u slučaju kažnjivog pripremanja krivičnog djela. (3) Osobni odnosi, svojstva i okolnosti zbog kojih zakon isključuje krivičnu odgovornost ili dopušta oslobođenje od kazne, ublažavanje ili pooštravanje kazne, mogu se uzeti u obzir samo onom izvršitelju, saizvršitelju, poticatelju ili pomagaču kod kojega takvi odnosi, svojstva i okolnosti postoje.

5. Način, vrijeme i mjesto izvršenja krivičnog djela Način izvršenja krivičnog djela Član 30.

(1) Krivično djelo može se učiniti činjenjem ili nečinjenjem.

(2) Krivično djelo može biti učinjeno nečinjenjem samo kad učinitelj propusti činjenje koje je bio dužan izvršiti.

Vrijeme izvršenja krivičnog djela Član 31.

Krivično djelo je učinjeno u vrijeme kad je učinitelj radio ili bio dužan raditi, bez obzira na to kad je posljedica nastupila.

Zastarjelost krivičnog gonjenja Član 121.

(1) Ako u ovom zakonu nije drukčije određeno, krivično gonjenje ne može se preduzeti kad protekne:

4) pet godina od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći zatvor preko tri godine;

Tok i prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja Član 122.

(1) Zastarijevanje krivičnog gonjenja počinje od dana kad je krivično djelo učinjeno. (3) Zastarijevanje se prekida svakom procesnom radnjom koja se preduzima radi gonjenja učinitelja zbog učinjenog krivičnog djela.

(5) Sa svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovno teći.

(6) Zastarjelost krivičnog gonjenja nastaje u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost krivičnog gonjenja.

Zloupotreba ovlasti u privredi Član 259.

(1) Odgovorna osoba u pravnoj osobi koja obavlja privrednu djelatnost i koja u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi za pravno lice u kome je zaposlena:

3) uskrati plaćanje sredstava iz poreznih i drugih fiskalnih obaveza u Federaciji utvrđenih zakonom;

kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

23. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/98, 23/99 i 27/02) u relevantnom dijelu glasi:

Član 341.

Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj ili proširenoj optužnici.

Član 344.

Presudu kojom se optužba odbija, sud će izreći:

6) ako je optuženi aktom amnestije ili pomilovanja oslobođen od gonjenja ili se krivično gonjenje ne može preduzeti zbog zastarjelosti, ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje.

Član 359.

Povreda krivičnog zakona postoji ako je krivični zakon povrijeđen u pitanju:

3) ima li okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito je li nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ili je gonjenje isključeno uslijed amnestije ili pomilovanja, ili je stvar već pravomoćno presuđena;

e) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 370.

(1) Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, ali mora uvijek po službenoj dužnosti ispitati:

2) je li na štetu optuženog povrijeđen krivični zakon (član 359).

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Kž-07-000107-2 od 31. januara 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. februara 2008. godine, a apelacija je podnesena 13. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant se žali da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

31. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te mu je izrečena uvjetna osuda. Dakle, ishod predmetnog postupka je od odlučujućeg značaja za utvrđivanje «osnovanosti bilo kakve krivične optužbe» protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje koje je zaštićeno članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Ustavni sud primjećuje da apelant ističe povredu prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, odnosno da je Vrhovni sud propustio da pravilno primijeni odredbe ranijeg KZFBiH i ranijeg ZKPFBiH u slučaju kada nastupi apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja za koju apelant tvrdi da je nastupila u konkretnom slučaju.

33. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno primijenili pozitivno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

34. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud u brojnim odlukama su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Međutim, ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno obrazložiti razloge na kojima zasniva svoju odluku. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).

35. Ustavni sud podsjeća da je zastarjelost jedan od zakonskih osnova uslijed kojeg prestaje ovlaštenje nadležnih tijela za krivično gonjenje (član 121. KZFBiH). Ukoliko je zastarjelost nastupila, sud donosi presudu kojom se optužba odbija (član 344. stav 6. ZKPFBiH).

36. Ustavni sud zapaža da se u apelaciji ističe da je relativni zastarni rok propisan za konkretno krivično djelo prekidan, čime ne spori nastupanje relativne zastare krivičnog gonjenja, ali da je u vrijeme donošenja osporene presude Vrhovnog suda nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja za konkretno krivično djelo, koju je Vrhovni sud propustio da utvrdi i da odbije optužbu protiv apelanta. Dakle, apelant smatra da je, bez obzira na prekide zastarijevanja i nenastupanje relativne zastare, nastupila apsolutna zastara krivičnog gonjenja, jer je od dana kada je on preduzeo radnju koja mu se stavlja na teret 3. januara 1998. godine, pa do donošenja drugostepene presude koju apelant osporava proteklo deset godina i 27 dana.

37. Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju ističe da u konkretnom slučaju zastarjelost nije nastupila i navodi da su sudovi utvrdili da je vrijeme učinjenja predmetnog krivičnog djela za apelanta 28. februar 1998. godine. Nasuprot stavu redovnih sudova, apelant svoj apelacioni navod zasniva na činjenici da je on proglašen krivim zbog krivičnog djela zloupotrebe ovlaštenja u privredi, pri čemu ističe da je radnja koja je njemu stavljena na teret učinjena 3. januara 1998. godine, kada je ovjerio i potpisao uputu za rad broj 006-1 do 006-5, a ne 28. februara 1998. godine (datum kada je sačinjena faktura, čiji je sastavni dio i uputa za rad, i kada je S. B., glavni počinitelj krivičnog djela, tu fakturu ovjerio i potpisao po osnovu navedene upute za rad kao potvrdu izvršenih radova prema toj uputi.

38. Ustavni sud podsjeća da iz prvostepene presude proizlazi da je apelant proglašen krivim što je „skupa“ sa S. H. 28. februara 1998. godine u statusu direktora zadruge „Ada“, Goražde, pomagao S. B. da, kao odgovorno lice u SJL "Aladža", Ustikolina, uskrati plaćanje poreznih i drugih fiskalnih obaveza tog preduzeća Federaciji BiH isplatom dijela plaća zaposlenih radnika putem zadruge "Ada", tako što je S. H., kao blagajnica, sastavila, svojeručno potpisala i ovjerila službenim pečatom zadruge ispravu neistinitog sadržaja, i to fakturu broj 90/98 za izvršene usluge na iznos od 57.176,00 KM, a apelant svojeručno potpisao uputu za rad kao prilog iste fakture 3. januara 1998. godine, a 28. februara 1998. godine istu fakturu je potpisala „Aladža“, kao ovjeru izvršenih radova.

39. Ustavni sud, dalje, zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da je u toku krivičnog postupka koji je vođen protiv apelanta proveden opsežan dokazni postupak i da je sud brižljivo ocijenio sve dokaze koji su provedeni i nesporno utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim u vrijeme i na način kako je to navedeno u izreci presude. Kantonalni sud je utvrdio činjenicu da je apelant u statusu odgovornog lica, direktora ZZ «Ada», spornu uputu za rad potpisao i ovjerio 3. januara 1998. godine. Dalje, Kantonalni sud je utvrdio da je sporna uputa za rad bila upotrijebljena kao sastavni dio fakture broj 90/98 koju je sačinila i potpisala S. H., zaposlenica ZZ «Ada», 28. februara 1998. godine i kada je navedena faktura ispostavljena DJL „Aladža“ S. B. Zatim, Kantonalni sud je utvrdio da je navedena faktura isprava neistinitog sadržaja i zaključio da su na ovaj način apelant i S. H. tog dana pomogli S. B. da, kao odgovorno lice u DJL "Aladža", Ustikolina, uskrati plaćanje poreznih i drugih fiskalnih obaveza tog preduzeća Federaciji BiH isplatom dijela plaća zaposlenih radnika putem zadruge „Ada“.

40. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 341. stav 1. ZKP propisano da se presuda može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj ili proširenoj optužnici. Dakle, mora postojati identitet optužnice i presude, odnosno presuda mora da odgovori na pitanja postavljena optužbom: Da li je učinjeno krivično djelo i da li je to djelo učinio optuženi? U pogledu činjenične osnovice optužbe, mora postojati identitet između presude i optužbe, i to subjektivni identitet (istovjetnost optuženog) i objektivni identitet (istovjetnost djela). Dakle, sud je vezan za činjenično stanje kako je ono izneseno u optužnici. U pogledu pravne ocjene djela (član 341. stav 2. ZKP), sud nije vezan za prijedlog tužioca.

41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da je Kantonalni sud uzeo u obzir sve navode iz činjeničnog opisa datog u optužnici. Dakle, Kantonalni sud je utvrdio da je apelant spornu uputu za rad potpisao i ovjerio 3. januara 1998. godine, ali da je kao vrijeme izvršenja krivičnog djela utvrdio 28. februar 1998. godine, datum kada je sporna uputa upotrijebljena kao sastavni dio fakture za koju je Kantonalni sud utvrdio da predstavlja krivotvorenu ispravu s namjerom da se pomogne izvršenju S. B., koji je ranije pravosnažnom Presudom Kantonalnog suda broj K-20/02 od 26. juna 2003. godine proglašen krivim za krivično djelo zloupotrebe ovlaštenja u privredi iz člana 259. stav 1. tačka 3. u vezi sa čl. 23. i 25. ranijeg KZFBiH).

42. Ustavni sud, dalje, zapaža da Vrhovni sud, smatrajući očiglednim da je vrijeme počinjenja krivičnog djela 28. februar 1998. godine (apelant u žalbi nije ni isticao pitanje zastarjelosti), a osporenu presudu je donio 31. januara 2008. godine, nije se bavio pitanjem zastarjelosti krivičnog gonjenja. Tek u odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da su sudovi utvrdili da je vrijeme počinjenja predmetnog krivičnog djela za apelanta 28. februar 1998. godine, a osporena presuda Vrhovnog suda je donesena 31. januara 2008. godine, pa jasno proizlazi da u vrijeme donošenja presude Vrhovnog suda nije nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja i da je, prema tome, neosnovan apelantov navod o zastari.

43. Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 370. stav 1. tačka 2. ranijeg ZKPFBiH propisano da drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, ali mora uvijek, po službenoj dužnosti, ispitati da li je na štetu optuženog povrijeđen krivični zakon (član 359), zatim, odredbu člana 359. tačka 3. prema kojoj povreda krivičnog zakona postoji ako je krivični zakon povrijeđen u pitanju da li ima okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito da li je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja..., te odredbu člana 344. tačka 6. ranijeg ZKPFBiH prema kojoj presudu kojom se optužba odbija, sud će izreći: ako...se krivično gonjenje ne može preduzeti zbog zastarjelosti.... Ustavni sud, također, podsjeća da je odredbom člana 31. ranijeg KZFBiH propisano da je krivično djelo (je) učinjeno u vrijeme kad je učinitelj radio ili bio dužan raditi, bez obzira na to kad je posljedica nastupila.

44. Imajući u vidu da su redovi sudovi, na osnovu dokaza provedenih u postupku, utvrdili da je apelant počinio krivično djelo 28. februara 1998. godine, te da se ovakvo utvrđenje sudova ne doima proizvoljno, kao ni obrazloženja koje su dali sudovi za ovakvo činjenično utvrđenje, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u pogledu primjene odredaba materijalnog prava prilikom utvrđivanja vremena počinjenja krivičnog djela, kao i računanja zastarjelosti krivičnog gonjenja, uzimajući kao vrijeme počinjenja krivičnog djela 28. februar 1998. godine, a ne 3. januar 1998. godine, kako je apelant smatrao da je trebalo. S obzirom na to da je kao vrijeme izvršenja krivičnog djela S. B. (izvršilac glavnog djela) utvrđen 28. februar 1998. godine, radnje pomagača, u konkretnom slučaju apelanta, bez obzira na to da li su prethodno učinjene, u pogledu vremena izvršenja određene su vremenom izvršenja glavnog krivičnog djela. Stoga, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud dali dovoljno i jasno obrazloženje u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primijene odredaba pozitivnopravnih propisa, odnosno iz ovakvog obrazloženja ne proizlazi da su postojale okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, odnosno da je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja u vrijeme donošenja presude Vrhovnog suda.

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da pobijanom presudom Vrhovnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer Vrhovni sud nije proizvoljno primijenio odredbe KZFBiH ocjenjujući da nije nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja apelanta.

47. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-806/08 (E. P.) | Sudska praksa | Aktio