Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3627/08 (J. J.)
Odluka donesena 23. 09. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Vanparnični postupak
- Dioba
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 201
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o vanparničnom postupku · čl. 18
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopuni Zakona o vanparničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o vanparničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vanparničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-3627/08
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3627/08, rješavajući apelaciju Jonuza Jonuzija i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Constance Grewe, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja
Zlatko M. Knežević, sudijana sjednici održanoj 23. septembra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jonuza Jonuzija i Hyrije Nela podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-
Gž-08-000 788 od 18. septembra 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 017-0-V-07-000051 od 31. marta 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jonuz Jonuzi (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ferid Mujagić, advokat iz Bihaća, podnio je 18. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-08-000 788 od 18. septembra 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 017-0-V-07-000051 od 31. marta 2008. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 3627/08.
2. Protiv istih presuda apelaciju je 21. novembra 2008. godine podnijela Hyrije Nela (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Vezira Junuzović, punomoćnica iz Bihaća. Ta apelacija je registrirana pod brojem AP 3655/08.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku zatraženo je 15. januara i 3. marta 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 6. marta i 7. aprila 2009. godine. Učesnici u postupku nisu dostavili odgovore.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda dostavljeni su apelantima 23. aprila i 31. augusta 2009. godine.
6. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 30. maja 2011. godine da dostavi spis broj 017-0-V-07-000051.
7. Osnovni sud je 2. juna 2011. godine traženi spis dostavio Ustavnom sudu na uvid.
8. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3627/08. Spojene su sljedeće apelacije: AP 3627/08 i AP 3655/08.
III.Činjenično stanje
9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
10. Odlučujući o prijedlogu J.J. (u daljnjem tekstu: predlagač) i protupredlagača M.J., R.J., Z.J., R.J., T.J., V.J., apelanata i Ć.K., radi diobe nekretnina u suvlasništvu, Općinski sud je donio Rješenje broj 017-0-V-07-000051 od 31. marta 2008. godine. Navedenim rješenjem određena je fizička dioba nekretnina – kuća i pomoćni objekt zv. «Ledara», izgrađeni na parceli k.č. br. 1/465 zv. «Kućište sa dvorištem i kućom» površine 200 m² i k.č. br. 1/53 zv. «Bašta staro kućište» površine 160 m², upisane u zk. ul. br. 281 k.o. Bihać (tim nekretninama po novom katastarskom operatu odgovara dio k.č. br. 5081 zv. «Centar kuća i zgrada i dvorište» upisane u p.l. br. 2218 k.o. Bihać grad; u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), na način pobliže opisan u dispozitivu rješenja. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je 12. marta 1990. godine predlagač podnio prijedlog za diobu nekretnina u suvlasništvu protiv H.J., M.J. i M.J. U toku postupka suvlasnik-protupredlagač M.J. je umro i naslijedili su ga njegov bračni drug Z.J. i R.J., kao i suvlasnik-protupredlagač H.J. kojeg su naslijedili njegov bračni drug R.J. i djeca V.J., T.J., apelant Jonuz Jonuzi, Ć.K. i L.J., odnosno kćerka nasljednika L.J. koji je u toku postupka umro, a to je apelantica Hyrije Nela. Sud navodi da je u toku postupka umro i treći suvlasnik-protupredlagač M.J. S obzirom na to da je on imao punomoćnika, postupak se nije prekidao, shodno članu 378. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP), u vezi sa članom 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZVP).
11. Sud je istakao da je dva puta donosio rješenja o diobi predmetne nekretnine koja su rješenjima Kantonalnog suda, povodom žalbe protupredlagača R.J., T.J. i V.J., ukinuta i vraćena na ponovni postupak uz obrazloženje da je prvostepeni sud bio dužan postupiti prema odredbi člana 211. stav 1. tada važećeg Porodičnog zakona, te od organa starateljstva – Centra za socijalni rad Bihać (u daljnjem tekstu: CSR Bihać) ishoditi postavljanje staratelja za poseban slučaj protupredlagačima čije su adrese nepoznate, odnosno pravilno označiti protupredlagače. Naime, prvostepeni sud je, prema stanju spisa, u prethodnim postupcima upućivao dopise kojima je od CSR Bihać tražio postavljanje staratelja za poseban slučaj protupredlagačima čije su adrese nepoznate, međutim, navedeni organ nije donio traženo rješenje. Također, na prijedlog svih protupredlagača, uz pristanak R.J., sud je na ročištu održanom 12. maja 2005. godine protupredlagaču Ć.K. i apelantima postavio R.J. kao punomoćnika za primanje pismena. Dalje, predlagač je na ročištu održanom 25. aprila 2007. godine (ročište održano u prethodnom postupku koji je vraćen na ponovno rješavanje) izjavio da sudu ne može saopštiti boravište i adresu apelanata i Ć.K. koji žive u Albaniji, te je zatražio od suda primjeren rok kako bi pribavio njihove adrese. Međutim, predlagač je dopisom od 23. maja 2007. godine obavijestio sud da nije pribavio adrese apelanata i Ć.K., te je naveo da su protupredlagačima R.J. i V.J. poznate adrese apelanata i Ć.K. Nakon toga je Općinski sud 29. maja 2007. godine izvršio provjeru kod stranaka u postupku i poslao dopis CSR Bihać sa zahtjevom za postavljanje privremenog staratelja za poseban slučaj apelantima i Ć.K. Rješenjem CSR Bihać broj 010-35-4736-UP1-IV/07-81 od 7. juna 2007. godine (koje je ispravljeno Zaključkom CSR Bihać broj 010-35-4736-15-UP1-IV/07-81 DR od 7. septembra 2007. godine), nakon provjere prebivališta-boravišta u KMUP – Odsjek za administraciju Bihać, apelantima, Ć.K. i F.J. je, u skladu sa članom 197. Porodičnog zakona, postavljen staratelj za poseban slučaj, advokatica Mirsada Ađemović. Sud ističe da su apelanti, posredstvom staratelja za poseban slučaj, na ročištu održanom 6. novembra 2007. godine predložili da im se kao cjelina izdvoji cijeli suvlasnički dio predmetnih nekretnina, koji ukupno iznosi 1/3, zajedno sa ostalim nasljednicima iza protupredlagača H.J. Također, na ročištima održanim 12. decembra 2007. godine i 31. marta 2008. godine staratelj za poseban slučaj nije imao primjedbi na izvedene dokaze, odnosno predložio je sudu da na osnovu provedenih dokaza donese odluku na način da u odnosu na protupredlagače koje zastupa (apelante i Ć.K.) ispoštuje njihov pripadajući dio predmetne nekretnine u pogledu površine.
12. Prilikom donošenja rješenja sud je u potpunosti prihvatio nalaz i mišljenje Projektnog zavoda «Una projekt» Bihać iz januara 1992. godine kojim su utvrđeni građevinsko stanje predmetne nekretnine, dimenzije, broj i veličina prostorija, procijenjena vrijednost objekta, te dato mišljenje da se predmetna nekretnina može fizički podijeliti u četiri zasebne fizičke cjeline, a da im se podjelom ne umanji njihova vrijednost, niti da im se unište osnovna svrha i namjena. Navedenom građevinskom vještačenju stranke u postupku nisu prigovorile tako da prvostepeni sud nije imao obavezu da odredi novo vještačenje, posebno ako se ima u vidu da stranke u postupku nisu prigovorile ni prilikom uviđaja na licu mjesta kada je konstatirano da se objekt (predmet diobe) nalazi u istom stanju kakav je bio i u momentu kada je vršeno vještačenje. Na osnovu navedenog, Općinski sud je nakon sveobuhvatne analize i ocjene provedenih dokaza (saslušanja predlagača i protupredlagača, uvida u materijalne dokaze, provedenog uviđaja, geodetskog vještačenja i građevinskog vještačenja), na osnovu člana 18. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i čl. 161-167. ZVP, odlučio kao u dispozitivu rješenja.
13. Odlučujući o žalbi protupredlagača R.J., T.J. i V.J. protiv navedenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 001-0-Gž-08-000 788 od 18. septembra 2008. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno tvrdnjama žalbe, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu je dao valjane i iscrpne činjeničnopravne razloge koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud. Dalje se navodi da su neosnovani žalbeni navodi o povredi člana 162. stav 1. ZVP, s obzirom na to da su svi suvlasnici predmeta diobe, odnosno njihovi nasljednici obuhvaćeni prijedlogom za diobu. Također, neosnovan je i žalbeni navod da nije utvrđeno da je suvlasnik-protupredlagač M.J. umro i da njegovom smrću prestaje punomoć koju je dao, jer u spisu postoji izvod iz matične knjige umrlih za ovo lice, odnosno da njegovom smrću, shodno članu 94. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), nije prestalo ovlaštenje njegovom punomoćniku da ga zastupa. Neosnovan je i žalbeni navod da je došlo do povrede odredaba postupka zbog toga što predlagač nije dokazao da su protupredlagači Ć.K. i apelanti živi, odnosno da nije utvrđeno u kakvoj su pravnoj vezi sa upisanim zemljišnoknjižnim suvlasnikom H.J. Naime, sud smatra da nema povrede postupka jer predlagač nije dužan dokazivati da je protivna stranka živa već je to dužan dokazati onaj ko tvrdi suprotno, a nesporno je među strankama da su Ć.K. i apelanti živi ali nepoznatog boravišta zbog čega im je i postavljen staratelj za poseban slučaj. Također, protupredlagači R.J., T.J. i V.J. su učinili nespornim da su Ć.K. i Jonuz Jonuzi (apelant) djeca protupredlagača H.J., dok je Hyrije Nela (apelantica) kćerka umrlog L.J. koji je također sin H.J., znači zakonski nasljednici protupredlagača H.J. Dalje se navodi da je, suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud ispravno zaključio da je moguća fizička dioba predmetne nekretnine na četiri zasebne cjeline i to bez umanjenja vrijednosti ili uništenja osnovne svrhe i namjene. Prethodno pitanje u konkretnom postupku ne može predstavljati činjenica da li je ili nije izvršeno etažiranje stambenog objekta koji je predmet diobe s obzirom na to da postupak etažiranja nije u pravnoj vezi sa razvrgnućem suvlasničke zajednice nekretnina, te je sud odbio i ovaj žalbeni navod. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 235. stav 1. tačka 2. ZPP, u vezi sa članom 2. ZVP, odlučio kao u dispozitivu rješenja. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti analiziraju presude redovnih sudova i povrede navedenog prava vide u tome što smatraju da im je onemogućen «pristup sudu» i da su im redovni sudovi, suprotno odredbama člana 197. Porodičnog zakona i člana 293. ZPP, nezakonito postavili staratelja za poseban slučaj. Također, apelanti smatraju da je sud u konkretnom slučaju trebao primijeniti odredbu člana 295. stav 2. ZPP i provjeriti zakonske uvjete za postavljanje staratelja za poseban slučaj. Apelanti navode da sudovi nisu pokušali da utvrde njihovo boravište, iako su bili obavezni da to učine, te ističu da su predlagaču bile poznate njihove adrese, pa su u prilog navedenom dostavili informaciju Ministarstva sigurnosti BiH – Služba za poslove sa strancima, Terenski centar Bihać, broj 19.4.9-07.6-839-3/08 od 15. oktobra 2008. godine. Iz navedene informacije je vidljivo da je apelantica u periodu od 23. do 31. oktobra 2007. godine imala prijavljen boravak na adresi Bosanska br. 11, Bihać, dok za apelanta nema podataka o prijavi boravišta, ali postoji podatak da je za njega 13. oktobra 2005. godine izvršena ovjera garantnog pisma. Apelanti smatraju da je naprijed navedeno imalo za posljedicu nezakonito postavljanje staratelja za poseban slučaj pa da je time prvostepeni sud postupio nezakonito jer je bez ispunjavanja zakonskih pretpostavki ishodio rješenje CSR Bihać o postavljanju staratelja za poseban slučaj. Dalje, apelanti smatraju da je i pored činjenice da je formalnopravno rješenje CSR Bihać o postavljanju staratelja za poseban slučaj donio nadležni organ, kao i činjenice da je postavljeni staratelj za poseban slučaj imao ovlaštenja nadležnog organa, naprijed navedenim nezakonitim postupanjem apelantima onemogućeno da prisustvuju i prate predmetni postupak, iznose svoje argumente, izjavljuju pravne lijekove itd. Iz navoda apelacije proizlazi (i) da se apelanti žale na pogrešnu primjenu materijalnog prava kao i na netačno utvrđeno činjenično stanje.
b) Odgovor na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud i Općinski sud su naveli da u cijelosti ostaju pri razlozima iz svojih presuda. Sudovi su naveli da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelacijama, te su predložili da se apelacije odbiju kao neosnovane. V.Relevantni propisi
16. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH» br. 6/98 i 29/03)u relevantnom dijelu glasi:
Član 18.
Suvlasnik ima pravo da zahtjeva diobu stvari i to pravo ne zastarijeva. Ugovor kojim se suvlasnik trajno odriče prava na diobu stvari je ništav.
17. Zakon o vanparničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98, 39/04 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi: Članak 161. U postupku diobe stvari i nekretnina u suvlasništvu sud odlučuje o diobi i načinu diobe tih stvari i nekretnina. Članak 162. Postupak diobe stvari i nekretnina u suvlasništvu može prijedlogom pokrenuti suvlasnik, a prijedlog mora obuhvatiti sve suvlasnike. Prijedlog sadrži podatke o predmetu diobe, veličini dijela i o drugim stvarnim pravima svakog suvlasnika. Za nepokretnost moraju se navesti zemljišno-knjižni ili katastarski podaci i priložiti odgovarajući pismeni dokazi o pravu vlasništva, pravu služnosti i drugim stvarnim pravima, kao i o posjedu nepokretnosti.
Prijedlog se podnosi sudu na čijem se području stvar ili nekretnina nalazi, a ako se stvari ili nekretnina u suvlasništvu nalaze na području više sudova, nadležan je svaki od tih sudova. Članak 163. Ako sud, postupajući po prijedlogu, utvrdi da je među suvlasnicima sporno pravo na stvarima koje su predmet diobe ili pravo na imovini, sporna je veličina dijela u stvarima, odnosno imovini u suvlasništvu ili je sporno koje stvari, odnosno prava ulaze nekretninu u suvlasništvu, prekinut će postupak i uputiti predlagatelja da u roku od 15 dana pokrene parnicu. Ako predlagatelj u roku iz stavka 1. ovog članka ne pokrene parnicu, smatrat će se da je prijedlog povučen. Članak 164. Sud će po prijemu prijedloga zakazati ročište na koje će pozvati sve suvlasnike i osobe koje po predmetu diobe imaju neko stvarno pravo. Članak 165. Ako suvlasnici ili osobe koje po predmetu diobe imaju neko stvarno pravo, u toku postupka postignu poravnanje o uvjetima i načinu diobe, sud će poravnanje unijeti u zapisnik kao sudsko poravnanje. Članak 166. Ako osobe iz članka 165. ovog zakona ne postignu poravnanje o uvjetima i načinu diobe, sud će ih saslušati, provesti potrebne dokaze, a kad je to nužno i vještačenje, pa će na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odgovarajućim propisima materijalnog prava donijeti rješenje o diobi stvari ili nekretnina u suvlasništvu, vodeći računa da zadovolji opravdane zahtjeve i interese suvlasnika i osoba koje po predmetu diobe imaju neko stvarno pravo. Pri odlučivanju kome treba da pripadne određena stvar sud će naročito imati u vidu posebne potrebe pojedinih suvlasnika zbog kojih ta stvar treba da pripadne tom suvlasniku. Ako se dioba stvari ima izvršiti njenom prodajom, prodaja će se dozvoliti i izvršiti po odredbama Zakona o izvršnom postupku. Članak 167. Rješenje o diobi sadrži: predmet, uvjete i način diobe, podatke o fizičkim dijelovima stvari i pravima koja su pripadala pojedinom suvlasniku, kao i prava i obveze suvlasnika utvrđene diobom.
Rješenjem o diobi sud će odlučiti i o načinu ostvarivanja služnosti i drugih stvarnih prava na dijelovima stvari koja je fizički podijeljena između suvlasnika.
18. Porodični zakon («Službeni list SRBiH» br. 21/79 i 44/89, te «Službeni list RBiH» br. 6/94 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 211. Organ starateljstva postaviće staraoca za pojedine poslove ili određenu vrstu poslova odsutnom licu čije je boravište nepoznato, a koje nema zastupnika, nepoznatom vlasniku imovine kada je potrebno da se neko o toj imovini stara, kao i u drugim slučajevima kada je to potrebno radi zaštite prava i interesa određenog lica.
19. U Porodičnom zakonu («Službene novine Federacije BiH» br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:
Član 197. Organ starateljstva imenovat će posebnog staratelja za pojedine poslove ili određenu vrstu poslova odsutnoj osobi čije je boravište nepoznato a koja nema zastupnika, nepoznatom vlasniku imovine kada je potrebno da se neko o toj imovini stara, kao i u drugim slučajevima kada je to potrebno radi zaštite prava i interesa određene osobe. Član 201. Pri imenovanju posebnog staratelja organ starateljstva odredit će obim dužnosti i prava staratelja, imajući u vidu okolnosti svakog pojedinog slučaja.
20. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 293. Stranku koja nema parničnu sposobnost zastupa njen zakonski zastupnik. Zakonski zastupnik određuje se zakonom ili aktom nadležnog organa vlasti donesenim na osnovu zakona. U toku cijelog postupka sud će, po službenoj dužnosti, paziti može li osoba koja se pojavljuje kao stranka u postupku biti stranka u postupku i je li parnično sposobna, zastupa li parnično nesposobnu stranku njen zakonski zastupnik i ima li zakonski zastupnik posebna ovlaštenja kad su ona potrebna. Član 294. Zakonski zastupnik može u ime stranke poduzimati sve radnje u postupku, ali ako je za podnošenje ili povlačenje tužbe, za priznanje odnosno za odricanje od tužbenog zahtjeva, za zaključenje poravnanja ili za poduzimanje drugih radnji u postupku u posebnim propisima određeno da zastupnik mora imati posebna ovlaštenja, on može te radnje poduzimati samo ako ima takva ovlaštenja. Osoba koja se pojavljuje kao zakonski zastupnik dužna je na zahtjev suda dokazati da je zakonski zastupnik. Kad je za poduzimanje određenih radnji u postupku potrebno posebno ovlaštenje, zakonski zastupnik dužan je dokazati da ima takvo ovlaštenje. VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-08-000 788 od 18. septembra 2008. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su (putem postavljenog staratelja za poseban slučaj) primili 23. septembra 2008. godine, a apelacije su podnesene 18. odnosno 21. novembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelanti osporavaju navedena rješenja tvrdeći da su im tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
27. Kao što je navedeno, povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelanti vide prvenstveno u tome što su onemogućeni da prisustvuju i prate predmetni postupak, iznose svoje argumente i izjavljuju pravne lijekove.
28. Ustavni sud zapaža da su apelanti u konkretnom postupku imali privremenog staratelja za poseban slučaj, te da nisu bili lično prisutni i nisu lično iznosili svoje argumente i izjavljivali pravne lijekove. Naime, Ustavni sud, nakon uvida u predmetni spis, primjećuje da je predmetni postupak dva puta vraćan na ponovni postupak zbog propusta prvostepenog suda da za apelante i Ć.K., koji su bili nepoznatog boravišta, ishodi od CSR Bihać postavljanje privremenog staratelja za poseban slučaj, odnosno zbog pogrešnog označavanja nasljednika jednog od umrlih protupredlagača. Također, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud upućivao dopise kojima je tražio od CSR Bihać da apelantima i Ć.K. postavi privremenog staratelja za poseban slučaj, međutim, navedeni organ nije donio traženo rješenje. Nakon dopisa Općinskog suda od 29. maja 2007. godine, CSR Bihać je Rješenjem broj 010-35-4736-UP1-IV/07-81 od 7. juna 2007. godine apelantima, Ć.K. i F.J. postavio privremenog staratelja za poseban slučaj (advokatica Mirsada Ađemović). Dalje, Ustavni sud primjećuje da je staratelj za poseban slučaj apelanata bio prisutan na ročištima na kojima je i aktivno učestvovao sa prijedlozima kako da se izvrši predmetna dioba, davao odgovore na prijedloge i predložene dokaze i iznosio završna izlaganja na održanim ročištima.
29. Ustavni sud, nakon uvida u dostavljeni spis Općinskog suda, primjećuje da su protupredlagači R.J., T.J. i V.J. podnijeli prijedlog za ponavljanje predmetnog postupka u kojem su naveli da se nezakonito ponašanje suda u konkretnom slučaju ogleda u tome što je sud bez provjere navoda predlagača prihvatio da je adresa prebivališta apelanata i Ć.K. nepoznata, te da je nezakonito postavljen staratelj za poseban slučaj apelantima i Ć.K. koji nisu bili uredno zastupani u konkretnom postupku. Rješenjem Kantonalnog suda broj 01 0 V 004242 08 Gvl od 3. februara 2011. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog protupredlagača R.J., T.J. i V.J. za ponavljanje predmetnog postupka. Ustavni sud zapaža da su protupredlagači R.J., T.J. i V.J. u svom prijedlogu za ponavljanje postupka iznijeli činjenice iz kojih proizlazi da su tokom čitavog vanparničnog postupka znali adrese apelanata i Ć.K. Međutim, navedeni protupredlagači adrese apelanata i Ć.K. nisu saopštili nadležnom sudu na njegovo traženje, te po prvi put adrese navode u prijedlogu za ponavljanje postupka ističući da je predlagač znao za tačne adrese apelanata i Ć.K. Iz predmetnog spisa proizlazi da apelanti nisu dokazali da su predlagaču i sudu bile poznate njihove adrese u vrijeme vođenja predmetnog postupka, tj. u spisu nema dokaza o postojanju adresa apelanata u vrijeme kad su redovni sudovi odlučivali o predmetnom prijedlogu za diobu nekretnina u suvlasništvu.
30. Vezano za postupak postavljanja privremenog staratelja za poseban slučaj, Ustavni sud zapaža da se Općinski sud, nakon provjere kod stranaka u postupku, tj. nakon što mu stranke nisu dostavile adrese apelanata, dopisom obratio CSR Bihać sa zahtjevom za postavljanje privremenog staratelja za poseban slučaj. Dakle, Općinski sud je, prema uputama Kantonalnog suda, u ponovnom postupku postupio u skladu sa odredbom člana 211. ranijeg Porodičnog zakona, odnosno člana 197. važećeg Porodičnog zakona. Naime, Općinski sud je, nakon provjere kod stranaka u sporu, konstatirao da je nepoznato prebivalište-boravište apelanata i Ć.K., nakon čega se obratio CSR Bihać sa zahtjevom za postavljanje privremenog staratelja za poseban slučaj apelantima i Ć.K. CSR Bihać je, nakon izvršene provjere u nadležnom organu (KMUP – Odsjek za administraciju Bihać), utvrdio da je nepoznato prebivalište-boravište apelanata i Ć.K., pa im je, u skladu sa članom 211. ranijeg Porodičnog zakona, odnosno članom 197. važećeg Porodičnog zakona, s ciljem zaštite njihovih prava i interesa u predmetnom postupku, postavio privremenog staratelja za poseban slučaj, advokaticu Mirsadu Ađemović. Dakle, u konkretnom postupku redovni sudovi su primijenili relevantne odredbe Porodičnog zakona koje se odnose na postavljenje privremenog staratelja za poseban slučaj. Prema mišljenju Ustavnog suda, te odredbe ne stavljaju pretjeran teret ni na koga, a primjena navedenih odredaba nije proizvoljna s obzirom na to da iz stanja u spisu proizlazi da redovni sudovi, u vrijeme trajanja predmetnog postupka, zaista nisu imali podataka o adresama apelanata, te je korištenje ove zakonske mogućnosti (postavljanje privremenog staratelja za poseban slučaj) bio jedini način kojim je bilo moguće na zakonit način okončati ovaj postupak.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacija o povredi prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
32. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na netačno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
33. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi, nakon sveobuhvatne analize i ocjene provedenih dokaza, pozivajući se na relevantne odredbe člana 18. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i čl. 161-167. ZVP, odlučili o predmetnoj diobi nekretnina. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da, u skladu sa članom 18. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, suvlasnik ima pravo zahtijevati diobu stvari i da to pravo ne zastarijeva, te da je predlagač koji je u konkretnom slučaju pokrenuo postupak diobe suvlasnik predmetne nekretnine. Također, redovni sudovi su na osnovu prijedloga predlagača koji je sadržavao podatke predviđene odredbama člana 162. ZVP, u skladu sa navedenim zakonskim odredbama održali ročišta na kojima su saslušani predlagač i protupredlagači, izvršen uvid u materijalne dokaze, proveden uviđaj, te geodetsko i građevinsko vještačenje. Nakon provedenih dokaza sudovi su utvrdili činjenično stanje i izvršili fizičku diobu nekretnina na način pobliže opisan u dispozitivu osporenih rješenja, pazeći pri tome na suvlasničke dijelove učesnika u postupku kao i da se predmetnom diobom ne umanji vrijednost ili ne unište osnovna svrha i namjena predmetne nekretnine. Naime, predmetna dioba je izvršena tako što su učesnicima u postupku dodijeljeni njihovi idealni suvlasnički dijelovi na predmetnoj nekretnini, na osnovu nalaza i mišljenje Projektnog zavoda «Una projekt» Bihać iz januara 1992. godine, na koji stranke u postupku nisu imali primjedbi u toku postupka.
34. Također, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu naveli kako je navodna povreda proceduralnih prava utjecala na njihova ustavna prava, konkretno na pravo na imovinu. Stoga bi se mogao izvesti zaključak da se apelanti, u principu, slažu sa podjelom predmetne nekretnine, te da je jedina njihova zamjerka u konkretnom postupku ta što nisu lično prisustvovali ročištima i pratili predmetni postupak, iznosili svoje argumente i izjavljivali pravne lijekove, već je to u njihovo ime radio privremeni staratelj za poseban slučaj. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju navodna povreda proceduralnih prava nije utjecala na ustavno pravo apelanata na pravično suđenje. Također, s obzirom na to da apelanti imaju prebivalište u Republici Albaniji, Ustavni sud naglašava da relevantne zakonske odredbe ne prave razliku u procesnom položaju stranaka bez obzira na njihovo državljanstvo.
35. Imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, te da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno na štetu apelanata, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode apelanata nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na «pristup sudu» u situaciji kada apelanti u predmetnom postupku nisu lično prisustvovali ročištima, s obzirom na to da su imali privremenog staratelja za poseban slučaj - advokata koji je štitio njihova prava i interese u predmetnom postupku, a postavljanje privremenog staratelja za poseban slučaj (u situaciji kada redovni sudovi nisu imali podataka o adresama apelanata) izvršeno je u skladu sa relevantnim odredbama Porodičnog zakona. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju ne postoji proizvoljnost prilikom primjene prava i utvrđivanja činjenica u okviru redovnih sudova.
37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović