Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2224/10 (S. I.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2224/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP-2224/10, rješavajući zahtjev Sene Imširovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Sene Imširovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Seno Imširović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, podnio je 7. juna 2010. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH) broj 070-0-

Kžk-09-000002 od 25. januara 2010. godine i presude Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-07-000218 od 7. januara 2009. godine.

2. Apelant je 6. septembra 2011. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje presude Vrhovnog suda broj 070-0-Kžk-09-000002 od 25. januara 2010. godine do donošenja odluke po apelaciji.

3. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Kž-07-000218 od 7. januara 2009. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu na presudu Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-4/04 od 15. novembra 2006. godine u osuđujućem dijelu kojim je oglašen krivim za produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05, - u daljnjem tekstu: novi KZ FBiH), te u odnosu na produženo krivično djelo pronevjere iz člana 384. stav 3. novog KZ FBiH, i tom dijelu preinačio osporenu presudu tako da je apelanta oglasio krivim za produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. novog KZ BiH i produženo krivično djelo pronevjere iz člana 384. stav 3. novog KZ BiH, te mu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 10 mjeseci.

4. Vrhovni sud je istom presudom djelimično uvažio apelantovu žalbu i presudu Kantonalnog suda u osuđujućem dijelu izreke kojim je apelant oglašen krivim za produženo krivično djelo prevare iz člana 282. stav 2. Krivičnog zakona Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02, - u daljnjem tekstu: stari KZ FBiH) i krivično djelo porezne utaje iz člana 272. stav 1. starog KZ FBiH ukinuo i odredio održavanje pretresa pred ovim sudom.

5. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Kžk-09-000002 od 25. januara 2010. godine odbio optužbu protiv apelanta da je radnjama opisanim u izreci presude učinio krivično djelo prevare iz člana 282. stav 2. u vezi sa stavom 1. strog KZ FBiH i krivično djelo utaje poreza iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. starog KZ FBiH.

6. Istom presudom apelant je oslobođen od optužbe da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo prevare iz člana 282. stav 2. a u vezi sa stavom 1. starog KZ FBiH.

7. Iz obrazloženja presude proizilazi da je Vrhovni sud zaključio da je, imajući u vidu datume izvršenja pojedinih dijela koja su ušla u konstrukciju produženog krivičnog djela prevare iz člana 282. stav 2. u vezi sa stavom 1. starog KZ FBiH, nastupila zastarijelsot krivičnog gonjenja shodno članu 121. stav 4. i članu 122. stav 6. starog KZ FBiH, pa je na osnovu člana 298. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) optužba protiv apelanta za ta krivična djela odbijena. Identičan stav i obrazloženje zauzet je i u pogledu odbijanja optužbe protiv apelanta za krivično djelo porezne utaje iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. starog KZ FBiH, s obzirom da su i za ovo kao i za krivično djelo iz člana 282. stav 2. u vezi sa stavom 1. starog KZ FBiH propisani isti rokovi zastarjelosti. Najzad, Vrhovni sud je zaključio da apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja nije nastupila samo za jednu od radnji izvršenja krivičnog djela prevare koja je bila obuhvaćena produženim krivičnim djelom prevare iz člana 282. stav 2. u vezi sa stavom 1. strog KZ FBiH, a koja radnja je prema optužnici preduzeta 3. odnosno 5. juna 2000. godine. Cijeneći izvedene dokaze u odnosu na ovo djelo ovaj sud je našao da nema pouzdanih dokaza da je apelant to djelo učinio, pa ga je, na osnovu člana 299. tačka c) ZKP FBiH oslobodio optužbe.

8. Apelant smatra da su mu povrijeđeni prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 7. Evropske konvencije. Apelant navodi da je: „Vrhovni sud svojom odlukom broj 070-0-Kžk-09-000002 od 25. januara 2010. godine u osuđujućem dijelu broj 070-0-

Kžk-07-000218 od 7. januara 2009. godine povrijedio pravo na pravično suđenje jer je u istom optužnom predmetu za krivična djela iz člana 272. stav 2.,člana 282. stav 2., člana 384. stav 3. i člana 383. stav 2. KZ FBiH 25.januara 2010. godine donio presudu kojom se optužba odbija za krivična djela iz člana 282. stav 2., kao i iz člana 272. stav 2., a u istoj presudi potvrđuje i ostaje na snazi osuda za krivično djelo iz člana 383. stav 2. i člana 384. stav 3. KZ FBiH.“. Nadalje, apelant ističe da je i u pogledu krivičnih djela iz člana 383. stav 2. i člana 384. stav 3. nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja jer su počinjena 1996. godine a presuda je donesena 7. januara 2009. godine, te da je Vrhovni sud bio obavezan po službenoj dužnosti voditi računa o tome da li je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja po svim tačkama optužnice. Po apelantovom mišljenju Vrhvoni sud je zastarjelost krivičnog gonjenja trebao cijeniti shodno članu 121. stav 1. tačka 5. starog KZ FBiH, koji je bio na snazi u vrijeme kada su krivična djela počinjena i koji je bio blaži po njega, a zbog čega smatra da su mu povrijeđene i garancije iz člana 7. Evropske konvencije. Najzad, apelant smatra da je zastarjelost krivičnog gonjenja nastupila i prema rokovima zastarjelosti propisanim KZ FBiH iz 2003. godine koji iznose 10 godina a koje je Vrhovni sud primijenio, s obzirom da su djela počinjena 1996. godine a presuda u osuđujućem djelu donijeta 7. januara 2009. godine dakle nakon 13 godina.

9. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bilo odgođeno izvršenje presude Vrhovnog suda broj 070-0-Kžk-09-00002 od 25. januara 2010. godine do donošenja odluke po apelaciji. Apelant navodi da je u apelaciji zatražio od Ustavnog suda da u cijelosti ukine presudu Vrhovnog suda broj 0-Kžk-09-000002 od 25. januara 2010. godine i presudu broj 070-0-Kž-07-

000218 od 7. januara 2009. godine, a izvršenjem kojih bi bila povrijeđena njegova prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije, te prava garantovana članom II/3.e) ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, članom 7. Evropske konvencije i članom 9. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

10. Apelant se pozvao na razloge i obrazloženja na koje je ukazao u apelaciji u pogledu nastupanja apsolutne zastarjelosti krivičnog gonjenja a zbog kojih smatra da se radi o nezakonitim presudama čijim izvršenjem bi bila povrijeđena njegova prava. Najzad, apelant je istakao da je ugledni privrednik, otac troje maloljetne djece i suprug, te da bi njihovo izdržavanje bilo dovedeno u pitanje izvršenjem nezakonite presude, kao i da bi po poslovanje DOO „NUR“ čiji je vlasnik nastupile nenadoknadive štetne posljedice jer bi rad preduzeća bio blokiran a to bi se odrazilo na egzistenciju zaposlenih i njihovih porodica.

11. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članku 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

13. U konkretnom slučaju apelant u prilog zahtjeva za donošenje privremene mjere najprije ističe nezakonitost presuda pozivajući se na razloge koje je iznio u apelaciji a čijim bi izvršenjem bilo povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti s obzirom da mu je presudom Vrhovnog suda od 7. januara 2009. godine za krivična djela za koja je oglašen krivim izrečena kazan zatvora. Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, a posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanju u takvom kontekstu. Međutim, kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava, kao što je to u konkretnom slučaju, odnosno ukazivanje da je presuda kojom je izrečena kazna zatvora nezakonita zbog razloga koji mogu biti samo meritorno raspravljeni a ne i pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.

14. Nadalje, apelant je u prilog zahtjeva za donošenje privremene mjere istakao ekonomsku zavisnost članova njegove porodice i zaposlenih u njegovom preduzeću od njegovog poslovanja i prihoda, odnosno da bi izvršenjem presude koju smatra nezakonitom tj. njegovim upućivanjem na izdržavanje kazne zatvora bila dovedena u pitanje njihova egzistencija.

15. Ustavni sud podsjeća da u Federaciji BiH postoje propisi koji regulišu način i postupak za odlaganje izvršenja kazne – Zakon o izvršenju krivičnih sankcija. Ovim zakonom je regulisano, između ostalog, u kojim slučajevima i kojem organu osuđena osoba može podnijeti takav zahtjev, a što uključuje i situaciju kada je osuđena osoba hranilac porodice pa bi njenim upućivanje na izdržavanje kazne zatvora bilo ugroženo izdržavanje porodičnog domaćinstva. U konkretnom slučaju apelant ne navodi i u tom smislu ne nudi niti jedna dokaz da je od nadležnog suda pokrenut postupak upućivanja na izdržavanje izrečene kazne zatvora, a u okviru kog bi apelant imao na raspolaganju i mogućnost da traži odlaganje izvršenja iste s obzirom na razloge na koje je ukazao i u skladu sa citiranim zakonskim rješenjem.

16. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelant u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere nije ponudio dokaze i obrazloženja koji su takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice.

17. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović