Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3928/08 (F. G.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3928/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 3928/08, rješavajući apelaciju Feride Grabovica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Feride Grabovica podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U- 08-000062 od 15. oktobra 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1063690023 od 18. decembra 2007. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Sarajevu broj 1063690023 od 26. marta 2007. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ferida Grabovica (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ilidže, Sarajevo, podnijela je 24. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-U- 08-000062 od 15. oktobra 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod) broj 01/1-1063690023 od 18. decembra 2007. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Služba) broj 1063690023 od 26. marta 2007. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 16. septembra 2009. godine.

2. Rješenjem Službe broj 1063690023 od 26. marta 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Zavoda broj 01/1-1063690023 od 18. decembra 2007. godine, odbijen je kao neosnovan apelantičin zahtjev za priznavanje prava na porodičnu penziju.

3. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je apelantica zahtjevom od 16. decembra 2005. godine pokrenula postupak za ostvarivanje prava na porodičnu penziju. Nakon provedenog dokaznog postupka i izvršene ocjene dokaza, utvrđeno je da je apelantičin suprug i osiguranik Redžo Grabovica (u daljnjem tekstu: osiguranik) umro 17. februara 1996. godine, da je apelantica na dan smrti osiguranika imala navršenih 40 godina, osam mjeseci i 27 dana života, da nema djece na redovnom školovanju, te da je Sektor za ocjenjivanje radne sposobnosti-Stručni organ u prvom stepenu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Sektor za ocjenjivanje radne sposobnosti), Službi dostavio nalaz, ocjenu i mišljenje broj ORS-2659/06 od 28. novembra 2006. godine kojim je utvrdio da kod apelantice ne postoji nesposobnost za privređivanje. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i primjenom člana 62. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“ br. 29/98, 49/00 i 32/01) kojim je propisano da Udovica stiče pravo na porodičnu penziju ako ispunjava jedan od slijedećih uslova: ako je do smrti bračnog druga navršila 45 godina života; ako je do smrti bračnog druga, postala potpuno nesposobna za privređivanje; ako je poslije smrti bračnog druga ostalo jedno ili više djece koja imaju pravo na porodičnu penziju, a udovica vrši roditeljske dužnosti prema toj djeci. Udovica koja u toku trajanja prava po tom osnovu postane potpuno nesposobna za privređivanje zadržava pravo na porodičnu penziju, dok postoji takva nesposobnost. Udovica koja u toku trajanja prava na porodičnu penziju stečenu pod uslovima iz stava 1. tač. 2. i 3. ovog člana navrši 45 godina života zadržava trajno pravo na porodičnu penziju. Služba je odlučila kao u izreci rješenja, zaključivši da nisu ispunjeni uslovi za priznavanje apelantici prava na porodičnu penziju. U obrazloženju rješenja Služba je, takođe, istakla da je apelantica nakon smrti osiguranika po osnovu maloljetne djece a na temelju privremenog Rješenja Službe broj 0001063690023-0 od 10. januara 1997. godine ostvarivala pravo na porodičnu penziju počev od 17. februara 1996. godine do 1. februara 2003. godine, kada je Služba nakon izvršene ocjene dokaza utvrdila da apelantica više ne ispunjava uslove iz člana 62. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju s obzirom na to da njena djeca više nisu bila na redovnom školovanju, nakon čega je Rješenjem broj 0001063690023-0 od 19. februara 2003. godine apelantici ukinuto pravo na ostvarivanje porodične penzije.

4. Zavod je u obrazloženju rješenja naveo da je, rješavajući po apelantičinoj žalbi izjavljenoj protiv Rješenja Službe broj 1063690023 od 26. marta 2007. godine, u predmetu ostvarivanja prava na porodičnu penziju, uvidom u spis predmeta prvostepenog organa utvrdio da je apelantičina žalba neosnovana, zaključivši da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je zaključio da apelantica ne ispunjava niti jedan od uslova iz člana 62. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju za ostvarivanje prava na porodičnu penziju. Takođe, uvidom u nalaz, ocjenu i mišljenje Sektora za ocjenjivanje radne sposobnosti stručnog organa u drugom stepenu broj DOV-1313/07 od 12. novembra 2007. godine, Zavod je utvrdio da je ovaj organ saglasan sa nalazom, ocjenom i mišljenjem Sektora za ocjenu radne sposobnosti broj ORS-2659/06 od 28. novembra 2006. godine, da kod apelantice ne postoji nesposobnost za privređivanje, pa je stoga, postupajući prema odredbi člana 62. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju a u vezi sa članom 237. Zakona o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99, u daljnjem ekstu: ZUP), odlučio kao u izreci rješenja.

5. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-U-08-000062 od 15. oktobra 2008. godine apelantičinu tužbu izjavljenu protiv tuženog Zavoda radi poništenja Rješenja broj 01/1-1063690023 od 18. decembra 2007. godine odbio kao neosnovanu.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je uvidom u spis predmeta utvrdio da je osiguranik umro 17. februara 1996. godine, da je apelantica rođena 20. maja 1955. godine, te da je na dan smrti osiguranika imala navršenih 40 godina života. Takođe, Kantonalni sud je konstatovao da je nakon smrti osiguranika po osnovu maloljetne djece a na temelju privremenog Rješenja Službe broj 0001063690023-0 od 10. januara 1997. godine apelantica ostvarivala pravo na porodičnu penziju do 1. februaroa 2003. godine, kada je Služba nakon izvršene ocjene dokaza utvrdila da više ne ispunjava uslove iz člana 62. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju s obzirom na to da njena djeca više nisu bila na redovnom školovanju. Prema tome, razmatrajući apelantičin zahtjev za priznavanje prava na porodičnu penziju od 16. decembra 2005. godine, Kantonalni sud je, postupajući prema odredbi člana 62. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, zaključio da apelantica ne ispunjava uslove propisane navedenom odredbom zakona za sticanje prava na porodičnu penziju, posebno imajući u vidu nalaz i mišljenje nadležnih stručnih službi za ocjenu radne sposobnosti apelantice, koje su i u prvostepenom i drugostepenom postupku utvrdile da kod apelantica u vrijeme smrti osiguranika kao ni godinu dana nakon njegove smrti nije postojala nesposobnost za privređivanje. Stoga, Kantonalni sud je, postupajući prema odredbi člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) odlučio kao u dispozitivu presude.

7. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje povrede prava u apelaciji apelantica ne obrazlaže. Dopunom apelacije od 16. septembra 2009. godine apelantica u suštini ponavlja navode iz apelacije, koje je Kantonalni sud već razmotrio i apelantičinu tužbu odbio kao neosnovanu. Apelantica smatra da postojeći postupak, iako je zasnovan na zakonu kojim se uređuje pitanje korištenja prava na penziju, nije usaglašen sa Evropskom konvencijom, jer ne osigurava djelotvornu zaštitu u skladu sa Konvencijom, te se krši socijalna povelja konvencije o zabrani diskriminacije na osnovu spola. Apelantica smatra da član 12. i član 13. Evropske konvecije osiguravaju da osoba uživa pravo na socijalnu zaštitu. Smatra da je ovakvim postupanjem sudova nakon smrti supruga koji je izdržavao u potpunosti diskriminirana, čime se krši član 14. Evropske konvencije, jer je stavljena u položaj potpunog siromaštva bez prihoda za osnovne životne potrebe.

8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. U konkretnom slučaju, s obzirom na to da apelantica detaljnije ne obrazlaže navode u pogledu kršenja prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud je mišljenja da se suština njenih navoda odnosi na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su prvostepeni i drugostepeni organ, kao i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U pogledu apelantičinih navoda iz dopune apelacije od 16. septembra 2009. godine, Ustavni sud naglašava da ih nije razmatrao s obzirom na top da su podneseni nakon roka od 60 dana, računajući od dana podnošenja apelacije, a izostali su razlozi zašto oni nisu mogli biti navedeni u apelaciji. Naime, Ustavni sud je u svojim ranijim odlukama br. AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine i AP 1718/05 od 21. decembra 2006. godine zauzeo stav da se dopuna apelacije može podnijeti u roku od 60 dana nakon podnošenja apelacije, osim ako se u dopuni apelacije ne iznose činjenice ili dokazi koji objektivno nisu mogli biti navedeni u apelaciji (dostupno na web-stranici Ustavnog suda: www.ccbih.ba).

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3928/08 (F. G.) | Sudska praksa | Aktio