Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2139/11 (B. T.)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Habeas corpus – postupak
- Apelacija preuranjena
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
- Nadležana sudska vlast u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2139/11
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2139/11, rješavajući apelaciju Branka Topole, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 14, člana 59 stav 2 alineje 1 i 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Branka Topole podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003365 09 Krž od 24. marta 2011. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003365 09 Krl od 7. marta 2011.
godine, u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 st. 3 i 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Branka Topole podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003365 09 Krž od 24. marta 2011. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003365 09 Krl od 7. marta 2011.
godine, u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Branko Topola (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno u Pritvorskoj jedinici Suda Bosne i Hercegovine, kog zastupa Ranko Dakić, advokat iz Prijedora, podnio je 19. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 003365 09 Krž od 24. marta 2011. godine i S1 1 K 003365 09 Krl od 7. marta 2011. godine. Budući da apelacija nije sadržavala neophodne elemente, u smislu člana 19 st. 2 i 6, apelant je, na zahtjev Ustavnog suda od 23. juna 2011. godine, 1. jula 2011. godine dostavio dopunu apelacije.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 24. maja 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju. Takođe, od Suda BiH je 22. jula 2011. godine zatraženo da dostavi kopiju Rješenja broj S1 1 K 003365 09 Krl od 7. marta 2011. godine, koje je Sud BiH dostavio 28. jula 2011. godine.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 3. juna 2011. godine. Tužilaštvo BiH nije dostavilo odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Suda BiH dostavljen je apelantu 11. jula 2011. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 003365 09 Krl od 7. marta 2011. godine, u okviru kontrole opravdanosti mjere pritvora prema optuženom apelantu i optuženima S. Z., P. Č. i M. Lj. (u daljnjem tekstu: drugi optuženi), utvrđeno je da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost zadržavanja u pritvoru i to zbog razloga propisanih članom 132 stav 1 tačka d) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH).
7. Sud BiH je u obrazloženju rješenja, između ostalog, istakao da se potvrđenom Optužnicom Tužilaštva BiH broj KT-RZ-57/09 od 18. septembra 2009. godine apelantu stavlja na teret počinjenje krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tačkama a), d), e) i k), sve u vezi sa članom 180 st. 1 i 2 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Dalje je navedeno da je, nakon potvrđivanja optužnice, Rješenjem Suda BiH broj X-KR-09/772 od 25. septembra 2009. godine apelantu produžena mjera pritvora zbog razloga predviđenih članom 132 stav 1 tačke b) i d) ZKPBiH, te je određeno da pritvor može trajati do okončanja glavnog pretresa, a najduže tri godine od dana potvrđivanja optužnice.
8. Sud BiH je, u skladu sa zakonskom obavezom iz člana 137 stav 1 ZKPBiH, svaka dva mjeseca vršio kontrolu opravdanosti određene mjere pritvora. Sljedstveno tome, Sud BiH je posljednjim rješenjem od 5. januara 2011. godine, koje je 2. februara 2011. godine potvrđeno rješenjem Apelacionog odjeljenja, utvrdio opravdanost daljnjeg zadržavanja u pritvoru apelanta i drugih optuženih, zbog razloga predviđenih članom 132 stav 1 tačke b) i d) ZKPBiH.
9. Sem toga, u rješenju je navedeno da su, s obzirom na obavezu iz člana 137 stav 1 ZKPBiH, apelantov branilac i branioci drugih optuženih Sudu BiH dostavili podneske vezane za kontrolu opravdanosti zadržavanja u pritvoru njihovih branjenika. Navedeno je da je apelantov branilac istakao da ne postoje daljnji razlozi za apelantovo zadržavanje u pritvoru jer su se okolnosti u međuvremenu bitno promijenile, odnosno da je Tužilaštvo okončalo dokazni postupak, uz eventualnu mogućnost saslušanja još četiri svjedoka od kojih su tri zaštićena, čiji identitet apelantu nije poznat, a i sem toga se nalaze u inostranstvu. Apelant je istakao da je svaki predmet slučaj za sebe i da bjekstvo jednog nepravosnažno osuđenog lica iz predmeta Zoran Babić i drugi ne treba biti vodilja za produženje pritvora prema apelantu. Sem toga, apelant je istakao da je u predmetu Zoran Babić i drugi, vijeće iz tog predmeta izrazilo stav da je opasnost od narušavanja javnog reda znatno umanjena nakon izricanja presuda Damiru Ivankoviću, Gordanu Đuriću i Ljubiši Ćetiću, jer su ova lica svojim priznanjima značajno doprinijela pomirenju i smanjenju tenzija.
10. Nakon razmatranja svih okolnosti pod kojima se vodi konkretni krivični postupak, te nakon razmatranja navoda apelanta i drugih optuženih, Sud BiH je utvrdio da su se okolnosti u ovom krivičnom predmetu od donošenja posljednjeg rješenja o kontroli opravdanosti pritvora promijenile i to u pogledu okolnosti koje utiču na egzistiranje pritvora po osnovu člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH, dok se okolnosti u pogledu ostajanja na snazi mjere pritvora iz osnova člana 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH nisu promijenile.
11. Naime, u odnosu na postojanje pritvorskog osnova propisanog odredbom člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH, Sud BiH je naveo da nema opasnosti od eventualnog uticaja na svjedoke koji trebaju biti saslušani kao ni na svjedoke koji će ponovno svjedočiti u smislu izmjene iskaza koje su već dali pred pretresnim vijećem. Zbog navedenih činjenica, Sud BiH je zaključio da više ne postoje razlozi za daljnje zadržavanje apelanta i drugih optuženih u pritvoru, po osnovu razloga propisanih članom 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH.
12. Međutim, u odnosu na razloge za pritvor propisane članom 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH, Sud BiH je zaključio da od donošenja posljednjeg rješenja o kontroli opravdanosti mjere pritvora od 5. januara 2011. godine ni kod apelanta niti kod drugih optuženih nisu nastupile nove činjenice i okolnosti koje bi uticale na drugačiju odluku, te da je izrečena mjera pritvora opravdana. Naime, Sud BiH je u odnosu na postojanje okolnosti propisanih članom 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH istakao da su ispunjeni svi zakonom postavljeni kumulativni uslovi, kako formalnopravni, tako i subjektivni, koji se odnose na postojanje vanrednih okolnosti. U vezi s tim, navedeno je da je nesporno da se apelantu i drugim optuženim stavlja na teret izvršenje krivičnog djela za koje je zakonom zaprijećena kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža kazna, čime je u potpunosti ispunjen propisani formalnopravni uslov za održavanje na snazi mjere pritvora, u skladu sa članom 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH. Dalje je istaknuto da Sud BiH «nalazi nespornom činjenicu da su predmetnim teškim krivičnim djelom prouzrokovane, kako ozbiljne, tako i dalekosežne posljedice». Naime, optuženom apelantu i drugim optuženim stavlja se na teret da su, između ostalog, predmetno krivično djelo izvršili na način što su zajedno sa drugim pripadnicima Interventnog voda Prijedor, iz konvoja koji se iz Prijedora kretao prema Travniku, u kom su bili civili pretežno bošnjačke nacionalnosti, izveli oko 200 muškaraca koje su na lokalitetu zvanom «Korićanske stijene» postrojili i naredili im da kleknu licem okrenutim prema provaliji, a potom pojedinačno i rafalno počeli pucati po njima, usljed čega su tijela padala u ponor, a zatim su u ponor bacali ručne bombe. Navedeno je da je tom prilikom nekoliko lica uspjelo preživjeti zločin, dok je veliki broj lica ostao bez najbližih članova porodice.
13. Sud BiH je istakao da je imao u vidu naročitu brutalnost i upornost prilikom izvršenja krivičnog djela na način opisan u optužnici, kao i posljedice koje se ogledaju u boli i patnji koje su doživjele žrtve i njihove porodice, te je zaključio da je predmetno krivično djelo posebno teško s obzirom na način izvršenja ali i posljedice. Sud BiH je naveo da se radi o događaju koji je iznimno potresan ne samo za žrtve već i za stanovništvo opštine Prijedor, a veliki broj preživjelih i danas živi na području ove opštine, te je «svakodnevno u mogućnosti viđati optužene». Sud BiH je ocijenio da sve navedene okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju «vanrednu okolnost» i stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda, zaključujući «da je neophodno žrtve zaštititi od ponovne traumatizacije do koje bi zasigurno dovelo ponovno viđanje i sretanje optuženih u situaciji kada su isti označeni kao potencijalni izvršioci ovog teškog krivičnog djela».
14. Sud BiH je, dalje, naglasio da je predmet konkretnog postupka događaj koji je propraćen velikim interesovanjem šire društvene zajednice, u prvom redu rodbine i prijatelja žrtava ovog krivičnog djela, a takođe je intenzivno i medijski propraćen. Navedeno je da je uočeno da nakon svakog pretresnog ročišta mediji objavljuju detalje svjedočenja. Sem toga, navedeno je i da je javnost «naročito uznemirena» nakon bjekstva jednog od optuženih za isti događaj koji se branio sa slobode, a kom je u prvostepenom postupku koji se pred Sudom BiH vodi pred drugim pretresnim vijećem izrečena kazna dugotrajnog zatvora.
15. Takođe, Sud BiH je istakao da je imao u vidu i stavove izražene u praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Naime, kroz predmete tog suda izražen je stav da potreba obezbjeđenja javnog reda opravdava trajanje mjere pritvora u slučaju kada bi moglo postati evidentno da će puštanje lica iz pritvora ugroziti javni red u određenom vremenskom periodu. U tom smislu, Sud BiH se pozvao na odluku Letellier v. France, aplikacija broj 12369/86, 26. jun 1991. godine. Takođe, Sud BiH je ponovio stav Apelacionog vijeća izražen u rješenjima br. X-KR-08/602 od 24. februara 2009. godine i S1 K 003442 10 Krž od 10. decembra 2010. godine u kojima je navedeno da se masovna krivična djela, kakvo je i krivično djelo u konkretnom predmetu, počinjena protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, znatno razlikuju od pojedinačnih krivičnih djela koja uglavnom predstavljaju osnov sudske prakse Evropskog suda. Navedeno je i da, suprotno navodima apelanta i drugih optuženih, protek vremena kod ovakvih krivičnih djela nema uticaja u smislu umanjenja opasnosti od narušavanja javnog reda u slučaju puštanja na slobodu optuženih.
16. Slijedom navedenih činjenica, Sud BiH je ocijenio da bi puštanje apelanta i drugih optuženih na slobodu dovelo do uznemiravanja javnosti i da bi tenzije rezultirale stvarnim narušavanjem javnog reda, zaključujući da je time ispunjen i subjektivni uslov iz tačke d) stava 1 člana 132 ZKPBiH, koji nužno podrazumijeva postojanje vanredne okolnosti i stvarne prijetnje narušavanju javnog reda.
17. Odlučujući o žalbama apelanta i drugih optuženih izjavljenim protiv navedenog rješenja, Apelaciono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) donijelo je Rješenje broj S1 1 K 003365 09 Krž od 24. marta 2011. godine kojim su žalbe odbijene kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Apelaciono vijeće je, prije svega, istaknulo da je postojanje osnovane sumnje, kao opšte materijalnopravne pretpostavke za određivanje i produženje pritvora, prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo na osnovu činjenice da su optužnice protiv apelanta i drugih osumnjičenih potvrđene. Takođe je navedeno da je ovaj opšti uslov za pritvor utvrđen i u ranijim rješenjima o određivanju i produžavanju pritvora. Stoga je Apelaciono vijeće istaknulo da i u toj fazi postupka postoji osnovana sumnja u odnosu na apelanta i druge optužene u konkretnom predmetu.
18. Apelaciono vijeće je, dalje, istaknulo da je, ocjenjujući posebne razloge za pritvor propisane odredbom člana 132 stav 1 tačka d), prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo kumulativo postavljene uslove iz pomenute zakonske odredbe. Navedeno je da se u osporenom rješenju pravilno navodi da je optuženim stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela za koje je zakonom zaprijećena kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža kazna, čime je ispunjen formalnopravni uslov. Dalje, u pogledu ostalih uslova iz navedene zakonske odredbe, prvostepeno vijeće je pravilno zaključilo da su predmetnim krivičnim djelom prouzrokovane ozbiljne i dalekosežne posljedice. Navedeno je da je bitno i da je prilikom izvršenja krivičnog djela pokazana naročita brutalnost i upornost, što je izazvalo velike posljedice koje se ogledaju u bolu i patnji koje su doživjele žrtve i njihove porodice. Sem toga, u osporenom rješenju su opisane radnje izvršenja krivičnog djela koje se apelantu i drugim optuženim stavljaju na teret.
19. Istaknuto je da je i po zaključku Apelacionog vijeća prvostepeno vijeće pravilno ocijenilo da veliki broj preživjelih i danas živi na području opštine Prijedor, te da bi, ukoliko bi optuženi bili pušteni na slobodu, preživjeli bili u mogućnosti da svakodnevno viđaju optužene, zbog čega je potrebno žrtve i svjedoke, kao i članove njihovih porodica, zaštititi od ponovne traume usljed susreta sa optuženim. Takođe, nasuprot navodima iz žalbi na osporeno rješenje, Apelaciono vijeće je zaključilo da su pravilni navodi iz osporenog rješenja da je za predmetno krivično djelo zainteresovana šira društvena zajednica i da je predmetni postupak medijski propraćen. Sem toga, navedeno je i da ne treba zanemariti činjenicu, a koja ide u prilog svemu navedenom, da je javnost posebno uznemirena zbog nedavnog bjekstva jednog od optuženih za isti događaj.
20. Apelaciono vijeće je istaknulo da je prvostepeno vijeće ocjenjujući sve navedene okolnosti i činjenice zaključilo da u konkretnom slučaju postoje vanredne okolnosti kao i stvarna prijetnja narušavanju javnog reda. Dalje je Apelaciono vijeće istaknulo da, kao i ranije, protek vremena od učinjenja krivičnog djela ne može umanjiti prouzrokovane posljedice. Sem toga, navedeno je da apelant i drugi optuženi do tada nisu bili okarakterisani kao potencijalni učinioci predmetnog krivičnog djela, ali da u situaciji kada je javnost upoznata s tim, to svakako može da utiče na javni red. Apelaciono vijeće je istaknulo da je prvostepeno vijeće na pravilan način ocijenilo specifičan karakter pritvora, te činjenicu da on mora biti primjenjivan veoma restriktivno i to samo u slučajevima kada je primjena ove mjere neophodna i opravdana sa aspekta postavljenih uslova njihove primjene, pa je pravilno zaključilo da niti jedna druga mjera sem mjere pritvora nije adekvatna i ne bi mogla ostvariti svrhu obezbjeđenja prisustva optuženih, niti uspješno vođenje krivičnog postupka u ovoj fazi. S obzirom na navedeno, Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeno vijeće pravilno ocijenilo sve činjenice i okolnosti konkretnog slučaja i izvelo pravilne zaključke o daljnjem postojanju zakonskih razloga za pritvor po osnovu člana 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH, zbog čega je na osnovu člana 321 st. 1 i 3 ZKPBiH odlučilo da odbije žalbe protiv prvostepenog rješenja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant navodi da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 3 i 4 Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Apelant ističe da mu je Apelaciono vijeće odlukom od 24. marta 2011. godine produžilo pritvor na osnovu člana 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH i da je kao poseban razlog navedeno da se okolnosti zbog kojih je pritvor određen nisu promijenile. Prema apelantovom mišljenju: «Ovakva odluka Suda zasniva se samo na nesporazumu i pretpostavkama, zbog prirode i težine djela koje se apelantu stavlja na teret». Apelant ističe: «Nesigurnost i nelagoda stanovništva koje bi nastale puštanjem apelanta iz pritvora predstavljaju apstraktnu tvrdnju, kojom se krši presumcija nevinosti». Apelant ističe da je Sud BiH prilikom ocjene da li su ispunjeni uslovi iz člana 132 ZKPBiH stav 1 tačka d) bio paušalan, neodređen i kontradiktoran. Činjenica je da sud nije pravilno utvrdio da su ispunjeni i objektivni i subjektivni elementi ove tačke. S tim u vezi, apelant je naveo da je on u žalbi na rješenja Suda BiH od 7. marta 2011. godine, između ostalog, naveo da je jedna od svjedokinja optužbe izjavila da poznaje apelanta ali ne, kako navodi: «...kao izvršioca protupravnih radnji nego kao osobu koja je pomagala komšijama u određenim situacijama te da ga nije viđala u uniformi». Apelant navodi da je tačno da je postupak koji se vodi «protiv njega» medijski propraćen, kao i većina drugih postupaka koji se vode pred Sudom BiH, ali i da za vrijeme trajanja ovog postupka nije bilo narušavanja javnog reda niti je bilo naznaka njegovog ugrožavanja. Prema apelantovim tvrdnjama, mogućnost oštećenih da viđaju optužene u ovom predmetu sasvim sigurno ne predstavlja «vanrednu okolnost» jer bi u tom slučaju mjera pritvora bila obligatorna za sva krivična djela. Apelant navodi da ako [do podnošenja apelacije] nije bilo uznemiravanja javnosti kada su optuženi iz drugog predmeta Zoran Babić i drugi (koji se odnosi na isti događaj) bili na slobodi uz mjere zabrane, onda ga neće biti ni ukoliko bi Sud njemu ukinuo pritvor.
22. Apelant ističe da uopštene i šture formulacije osporenog rješenja u pogledu pritvorskog razloga iz člana 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH ne ukazuju na postojanje vanrednih okolnosti koje bi opravdale ograničenje njegovog prava na slobodu, odnosno potpuno ukidanje prava na slobodu, te se ovaj zaključak suda ipak zasniva isključivo na «indicijama, hipotetičkim pretpostavkama i težini krivičnog djela, bez obzira na pretpostavku nevinosti», te je osporenim rješenjem drastično prekršeno apelantovo pravo na slobodu, garantovano članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članom 5 st. 3 i 4 Evropske konvencije.
23. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju i sam odluči o meritumu spora «(utvrdi postojanje kršenja prava Saše Zečevića)», ili da ukine osporenu odluku i predmet vrati Sudu BiH na ponovni postupak. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Dalje je apelant istakao da je tokom postupka u više navrata provjeravana opravdanost navedenog pritvora, te da su u tom smislu bila i osporena rješenja i da je sud odbio sve navode njegovog branioca.
b) Odgovor na apelaciju
24. Sud BiH je naveo da su u osporenim rješenjima dati jasni i razumljivi razlozi kojim se rukovodilo prilikom donošenja svoje odluke. Navedeno je da je Apelaciono vijeće utvrdilo da je prvostepeno vijeće izvelo pravilne zaključke o odlučnim činjenicama i dalo jasne i konkretne razloge zbog kojih je prvostepeno vijeće utvrdilo da postoje vanredne okolnosti koje ukazuju na to da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Dalje je navedeno da protek vremena kod ovakvih krivičnih djela, sa razmjerama i pod okolnostima kako je to opisano, nema uticaja na umanjenje opasnosti od narušavanja javnog reda u slučaju apelantovog puštanja na slobodu. Sem toga, istaknuto je da je tačno kako je jedan od svjedoka bošnjačke nacionalnosti svjedočio u apelantovu korist. Međutim, tu činjenicu je vijeće imalo u vidu prilikom odlučivanja o mogućnosti da se mjera pritvora zamijeni blažom mjerom, ali ta činjenica ipak nije bila od odlučujućeg značaja da bi vijeće opredijelila za izricanje blaže mjere apelantu. Sem toga, Sud BiH je naglasio da apelant, u skladu sa odredbom člana 131 stav 5 ZKPBiH, ima mogućnost da u slučaju novih činjenica koje imaju povoljnije implikacije za njega predloži ukidanje pritvora, u kom slučaju će «biti održano ročište na kojem će se dostavljeni prijedlog razmotriti».
V.Relevantni propisi
25. Krivični zakon Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi: Zločini protiv čovječnosti Član 172. stav 1. tačka a), d), e), h) i k) (1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
a) lišenje drugog lica života (ubistvo);
d) deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva;
e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava;
h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, polnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonom ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja, kazniće se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
26. Zakon o krivičnom postupku BiH («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 131. stav 5.
(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvoreni će odmah biti pušten na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branioca za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama, Sud će održati ročište, odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branioca. [...] Ako prijedlog nije zasnovan na novim činjenicama koje su značajne za ukidanje pritvora, Sud neće donijeti posebno rješenje.
Član 132. stav 1. tačka d) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
Član 137. st. 1. i 2. tačka d) (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Dopustivost u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 2 Evropske konvencije
29. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/08; i Ustavni sud, Odluka broj AP 2673/08 od 22. februara 2011. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 48/11).
30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje na to da osporena rješenja donesena u postupku kontrole opravdanosti pritvora ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je njima riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije preuranjena.
31. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 st. 3 i 4 Evropske konvencije
32. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 003365 09 Krž od 24. marta 2011. godine, protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 24. marta 2011. godine, a apelacija je podnesena 19. maja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu njima povrijeđena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 3 i 4 Evropske konvencije.
35. Član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
36. Član 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se usloviti garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
37. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenim rješenjima donesenim u postupku kontrole opravdanosti pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 3 i 4 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne može biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode se ocjenjuje u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva zakona koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle ZKPBiH, ali uz istovremeno poštovanje standarda iz člana 5 Evropske konvencije.
38. U kontekstu navedenog, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da odredba člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1(c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.
39. U konkretnom slučaju, apelant i ne osporava da je odluka o pritvoru zasnovana na postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, budući da je Sud BiH potvrdio optužnicu 18. septembra 2009. godine, zbog čega se Ustavni sud neće baviti ovim pitanjem. Međutim, apelant osporava postojanje posebnog uslova za egzistiranje mjere pritvora navodeći da Sud BiH u odluci o kontroli pritvora nije pravilno utvrdio postojanje razloga za daljnje zadržavanje u pritvoru, te da je paušalno obrazložio postojanje subjektivnih uslova predviđenih u članu 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor određen još u fazi istrage i to zbog razloga predviđenih članom 132 stav 1 tačke b) i d) ZKPBiH, jer je Sud BiH, između ostalog, zaključio da postoje vanredne okolnosti, budući da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, te da bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
40. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, nakon potvrđivanja optužnice, Rješenjem broj X-KR-09/772 od 25. septembra 2009. godine apelantu produžio mjeru pritvora do okončanja glavnog pretresa a najduže tri godine od dana donošenja rješenja primjenom odredbe iz člana 132 stav 1 tačke b) i d) ZKPBiH. Sva kasnija rješenja donesena u postupku kontrole opravdanosti pritvora, u skladu sa članom 137 stav 1 ZKPBiH, zasnovana su, sem na opštem uslovu (osnovana sumnja), i na posebnom uslovu za mjeru pritvora koji je propisan u odredbi člana 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH.
41. Ustavni sud zapaža da je apelant trenutno u pritvoru zbog razloga predviđenih članom 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH detaljno i jasno obrazložio zašto smatra da okolnosti pod kojima je izvršeno predmetno krivično djelo u svojoj ukupnosti predstavljaju vanredne okolnosti i stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda, te da je neophodno zaštititi žrtve i svjedoke od ponovne traume do koje bi dovelo viđanje lica za koje postoji osnovana sumnja da su izvršila navedeno krivično djelo. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, u prilog zaključku da postoje «vanredne okolnosti», u obrazloženju naveo da je prilikom izvršenja krivičnog djela pokazana naročita brutalnost i upornost, što je izazvalo velike posljedice koje se ogledaju u bolu i patnji koje su doživjele žrtve i njihove porodice, te da se radi o događaju koji je iznimno potresan ne samo za žrtve već i za stanovništvo opštine Prijedor. Dalje, u rješenju je navedeno i da je predmet konkretnog postupka događaj koji je propraćen velikim interesovanjem šire društvene zajednice, u prvom redu rodbine i prijatelja žrtava ovog krivičnog djela, a takođe je intenzivno i medijski propraćen. Sem toga, navedeno je i da je javnost «naročito uznemirena» nakon bjekstva jednog od optuženih za isti događaj koji se branio sa slobode, a kom je u prvostepenom postupku koji se pred Sudom BiH vodi pred drugim pretresnim vijećem izrečena kazna dugotrajnog zatvora.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao detaljne i jasne razloge zbog čega je utvrdio da i dalje postoje uslovi za apelantovo zadržavanje u pritvoru, te da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog opšteg interesa koji preteže nad principom poštovanja prava na slobodu pojedinca, sve u skladu sa tačkom d) stav 1 člana 132 ZKPBiH. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije neosnovani.
43. U pogledu apelantovih navoda da je sud odbio sve navode njegovog branioca, Ustavni sud ukazuje na to da član 5 stav 4 Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišenja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristrasan i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76 i 77). Ovaj organ mora, takođe, pružiti «proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode», a koje nisu «značajno manje» od garancija u krivičnom postupku, kad lišavanje slobode ima za rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Naročito, ove garancije podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kom učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. Garancije koje pruža član 5 stav 4 moraju biti obezbijeđene u domaćem zakonu, a pravni lijek mora biti djelotvoran i dovoljno bezbjedan, tj. mora postojati mogućnost ispitivanja zakonitosti samog pritvora, a ne samo postupka ili zloupotrebe ovlašćenja.
44. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud ukazuje na to da je osporeno rješenje doneseno u postupku kontrole opravdanosti mjere pritvora prema apelantu, te da su tom prilikom uzeti u obzir apelantovi navodi da su prestali postojati razlozi za njegovo zadržavanje u pritvoru po osnovu egzistiranja uslova iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH. Sem toga, apelantu nije bila uskraćena mogućnost da, u slučaju postojanja novog dokaza koji mu ide u korist, traži i održavanje usmene rasprave radi ispitivanja daljnje opravdanosti produženja pritvora, niti mu je bila uskraćena bilo koja druga procesna garancija koju obuhvata pravo iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije. Ustavni sud, takođe, zapaža da su i prvostepeni sud i Apelaciono vijeće odlučili o svim apelantovim navodima, pri tome ih obrazlažući pojedinačno i dajući obrazloženje zašto su ti navodi neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da je Apelaciono vijeće «odbilo navode apelantovog branioca», sama po sebi, u situaciji kad je sud razmotrio sve apelantove žalbene navode i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, ne znači da je apelantu na bilo koji način uskraćena procesna pravičnost u smislu člana 5 stav 4 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno ni apelantovo pravo iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije, pa je apelacija i u ovom dijelu neosnovana.
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 3 i 4 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije kad je sud u postupku kontrole opravdanosti pritvora utvrdio da i dalje postoje razlozi koji opravdavaju apelantovo zadržavanje u pritvoru jer okolnosti pod kojima je izvršeno predmetno krivično djelo predstavljaju vanredne okolnosti koje, ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu, predstavljaju stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda.
47. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana 5 stav 4 Evropske konvencije kad je sud razmotrio zakonitost apelantovog lišavanja slobode, te kad je, odlučujući o apelantovoj žalbi, sud razmotrio sve apelantove žalbene navode i dao razloge za zaključak da se u apelantovom slučaju radi o zakonitom lišenju slobode, odnosno razloge zašto apelantovi žalbeni navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.
48. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 14, člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović