Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3852/08 (S. O.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Invalidnina
  • Invalid
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3852/08

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3852/08, rješavajući apelaciju Saliha Omerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Saliha Omerovića podnesena protiv:

Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-U-07-000049 od 29. septembra 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1102281860 od 20. decembra 2006. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalne administrativne službe Tuzla broj 110- 22818-60 od 10. januara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 000871 07 U od 29. decembra 2008. godine i Rješenja Ministarstva za braniteljska pitanja Tuzlanskog kantona broj R-15/1-41/LI-8055-T/05 od 16.

februara 2007. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Salih Omerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 13. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-U-07-000049 od 29. septembra 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj 01/1-1102281860 od 20. decembra 2006. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalne administrativne službe Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) broj 110- 22818-60 od 10. januara 2006. godine, te protiv Presude Kantonalnog suda broj 03 0 U 000871 07 U od 29. decembra 2008. godine i Rješenja Ministarstva za braniteljska pitanja Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj R-15/1-41/LI-8055-T/05 od 16. februara 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalnog zavoda, Ministarstva i Službe za braniteljsko-invalidsku zaštitu Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 24. i 29. decembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Federalni zavod, Ministarstvo i Služba dostavili su odgovore 29. decembra 2008. godine, 13. januara, 16. februara i 12. januara 2009. godine

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 7. maja 2009. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Postupak za priznavanje prava na vojnu invalidsku penziju

6. Rješenjem Kantonalne administrativne službe broj 110-22818-60 od 10. januara 2006. godine odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na vojnu penziju u skladu sa Zakonom o penzijsko-invalidskom osiguranju vojnih osiguranika (Zakon o PIO vojnih osiguranika). U obrazloženju rješenja Kantonalna administrativna služba je navela da je apelant 19. maja 2005. godine podnio zahtjev za priznavanje prava na invalidsku penziju po Zakonu o PIO vojnih osiguranika, da je Rješenjem DF PIOBiH - Filijala Tuzla od 12. marta 1998. godine apelantu priznato pravo na invalidsku penziju po općim odredbama Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju počevši od 1. januara 1998. godine, da je apelant bio pripadnik Armije BiH u periodu od 20. maja 1992. godine do 8. februara 1996. godine, te da mu je Rješenjem Općine Tuzla od 19. januara 1998. godine prestao radni odnos sa 31. decembrom 1997. godine. Kantonalna administrativna služba je zaključila da, pošto je apelant 19. maja 2005. godine podnio zahtjev za donošenje rješenja po Zakonu o PIO vojnih osiguranika iz 1985. godine, dakle, nakon što je stupio na snagu Zakon o službi u Vojsci FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o službi), koji je u odredbama člana 45. do 53. regulirao pitanje vojnih osiguranika, to je odbila apelantov zahtjev.

7. Rješenjem Federalnog zavoda broj 01/1-1102281860 od 20. decembra 2006. godine odbijena je apelantova žalba. U obrazloženju rješenja Federalni zavod je naveo da je odluka Kantonalne administrativne službe pravilna, jer je odredbama člana 154. Zakona o službi propisano da danom stupanja na snagu prestaju važiti svi propisi kojim se regulira vojna služba u Hrvatskom vijeću obrane i Armiji BiH. Dalje, navedeno je da je odredbama člana 13. Zakona o PIO vojnih osiguranika propisano da su vojni osiguranici lica koja imaju svojstvo aktivnih vojnih lica po Zakonu kojim se uređuje vojna služba i da imaju pravo na novčanu naknadu zbog prestanka aktivne vojne službe, a da je odredbom člana 14. istog zakona propisano da lice kojem je prestalo svojstvo vojnog osiguranika, a koje je u času prestanka svojstva vojnog osiguranika ispunjavalo uvjete za stjecanje prava po ovom zakonu, stječe prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja po tom svojstvu. Budući da apelant nije bio aktivno vojno lice, odnosno da nije imao status vojnog osiguranika, to se ovaj zakon nije mogao primijeniti.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-U-07-000049 od 29. septembra 2008.

godine odbijena je apelantova tužba. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilan stav Ministarstva, jer, u skladu sa članom 13. Zakona o PIO vojnih osiguranika, apelant nema svojstvo vojnog osiguranika i ne pripada mu pravo po tom zakonu, budući da ovo pravo pripada samo vojnim osiguranicima koji imaju status aktivnog vojnog lica, a kako apelant nakon otpusta iz Armije BiH nije primljen u profesionalnu vojnu službu, već je zasnovao radni odnos u Općini Tuzla, to znači da nije imao status aktivnog vojnog lica. Dalje, navedeno je da su danom stupanja na snagu Zakona o službi u Vojsci Federacije prestali važiti svi propisi kojim je regulirana vojna služba u Hrvatskom vijeću obrane i Armiji RBiH. Kantonalni sud je dalje naveo da je nesporno da apelant nije tražio, odnosno nije podnosio zahtjev za priznavanje prava na vojnu penziju do stupanja na snagu Zakona o službi, tako da je Ministarstvo pravilno odbilo apelantov zahtjev za priznavanje prava na invalidsku penziju u smislu Zakona o PIO vojnih osiguranika. Navedeno tim prije što iz spisa slijedi da je apelant ostvario pravo na invalidsku penziju po općim propisima o penzijsko-invalidskom osiguranju nakon zasnivanja radnog odnosa kod drugog poslodavca i nije ulagao pravne lijekove na rješenje o utvrđivanju prava na invalidsku penziju iz 1998. i 2002. godine. Postupak revizije utvrđivanja vojnog invaliditeta

9. Apelant je 9. novembra 2004. godine podnio zahtjev za ličnu invalidninu u skladu sa Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih porodica.

10. Rješenjem Službe broj 11-41-UP/LI/2-1081/04 od 10. marta 2005. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VIII grupe sa 40% vojnog invaliditeta počevši od 1. decembra 2004. godine, te pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 50,00 KM do 31. decembra 2004. godine, a od 1. januara 2005. godine u mjesečnom iznosu od 52,00 KM.

11. Rješenjem Ministarstva broj R-15/1-41/LI-8055/05 od 27. maja 2005. godine, u postupku revizije, poništeno je Rješenje Službe i riješeno tako da se apelantu priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida IX grupe sa 30 % vojnog invaliditeta.

12. Apelant je 22. juna 2005. godine pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva.

13. Odlučujući u upravnom sporu, Kantonalni sud je donio Presudu broj U-587/05 od 25. januara 2007. godine kojom je tužba uvažena, rješenje Ministarstva poništeno i predmet vraćen Ministarstvu na ponovno odlučivanje.

14. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj R-15/1-41/LI-8055-T/05 od 16. februara 2007. godine kojim je poništilo svoje ranije rješenje, priznalo apelantu svojstvo ratnog vojnog invalida VIII grupe sa 40% vojnog invaliditeta, prouzrokovano ratnim okolnostima. Istim rješenjem utvrđeno je da prava priznata ovim rješenjem teku od 1. januara 2005. godine. Također, istim rješenjem apelantu je priznato pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 51,31 KM. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je, u smislu člana 49. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih porodica i člana 26. Zakona o upravnim sporovima, proslijedilo spis ljekarskoj komisiji za reviziju nalaza i mišljenja ljekarskih komisija u prvom stepenu koja je nakon ponovnog uvida u spis dostavila nalaz i mišljenje iz kojeg slijedi da se na osnovu utvrđenih bolesti apelantu priznaje vojni invaliditet od 40%, grupa VIII, stalno.

15. Apelant je 30. marta 2007. godine pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva.

16. Odlučujući u upravnom sporu, Kantonalni sud je donio Presudu broj 03 0 U 000871 07 U od 29. decembra 2008. godine kojom je tužbu odbio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da nalaz i mišljenje revizione ljekarske komisije nije dovoljno obrazložen, ali je ovaj put reviziona ljekarska komisija apelantu utvrdila identičan procent vojnog invaliditeta i po istim tačkama Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta kao i ljekarska komisija u prvostepenom postupku tako da izostanak potpunijeg obrazloženja ukazuje više na formalni nego suštinski nedostatak. Naime, reviziona ljekarska komisija ovaj put je potvrdila nalaz i mišljenje ljekarske komisije na osnovu kojeg je doneseno rješenje Službe od 10. marta 2005. godine na koje se apelant nije žalio tako da je postalo konačno pa se u postupku po reviziji to rješenje ne može mijenjati u apelantovu korist, niti se u ovom postupku može uzimati medicinska dokumentacija koju nije ocijenila prvostepena ljekarska komisija. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da se apelant ne može pozivati na srčano oboljenje, budući da se u revizionom postupku ne mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, odnosno da se, u smislu člana 22. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, u upravnom sporu ne mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, te da nije relevantna medicinska dokumentacija iz postupka koji je vođen pred Federalnim zavodom.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) i člana 3. Evropske konvencije, te pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) i člana 5. Evropske konvencije. Apelant navodi da je otpušten iz Armije BiH 8. februara 1996. godine nakon tri godine i devet mjeseci ratovanja bez riješenih statusnih pitanja kao što su pravo na posao, zdravstveno osiguranje, te pravo na penziju. Dalje, naveo je da je ljekarska komisija 24. novembra 1997. godine utvrdila da kod njega postoji gubitak radne sposobnosti koji je nastao za vrijeme učestvovanja u ratu, da je tražio da ga penzioniraju po Zakonu o PIO vojnih osiguranika po kojem je ispunjavao uvjete. Međutim, na osnovu privremenog rješenja penzioniran je po općim propisima što je za njega bilo nepovoljnije, te da se nije žalio na ovu odluku jer je bio teško bolestan. Apelant ističe da su organi uprave u postupku donošenja stalnog rješenja ponovo ignorirali činjenicu da ga trebaju penzionirati po Zakonu o PIO vojnih osiguranika. Apelant ističe da se obraćao Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu koja je „odbila“ njegov zahtjev kojim je tražio ostvarenje prava na vojni invaliditet, jer nije podnesen blagovremeno.

18. Apelant traži da se poništi presuda Kantonalnog suda od 29. septembra 2008. godine, te odluke Federalnog zavoda i Kantonalne administrativne službe i da mu se prizna pravo na penziju prema Zakonu o PIO vojnih osiguranika.

19. Apelant, također, traži da se poništi rješenje Ministarstva od 16. februara 2007. godine i predmet vrati na ponovno rješavanje Ministarstvu, jer Ministarstvo, i pored preciznih uputa iz presude od 25. januara 2007. godine kojim se tužba uvažava, a osporeno rješenje poništava, to ne čini. Apelant navodi da su protekli svi razumni rokovi za utvrđivanje procenta invaliditeta, te da je ponovo podnio tužbu radi poništenja rješenja od 16. februara 2007. godine.

20. Apelant je 29. juna 2009. godine dostavio dopis u kojem je, između ostalog, naveo da Ministarstvo nije postupilo po uputama Kantonalnog suda iz presude od 25. januara 2007. godine, odnosno da nije procjenjivalo invaliditet u odnosu na oboljenje srca, zbog čega nije pravilno utvrđen vojni invaliditet, te da nije pravilno utvrdio niti datum od kada apelantu pripadaju prava, odnosno umjesto da je odredio da mu prava pripadaju od 4. maja 1999. godine, on je odredio da mu prava pripadaju od 1. januara 2005. godine.

21. Apelant je 6. i 13. juna 2011. godine ponovo dostavio kopije odluka iz predmetnih postupaka.

b) Odgovor na apelaciju

22. Kantonalni sud je istakao da ostaje kod svog obrazloženja koje je dao u pobijanoj presudi, da nisu povrijeđena prava koja apelant navodi u apelaciji, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana (postupak za priznavanje prava na vojnu invalidsku penziju).

23. Kantonalni sud je naveo da je njegovom presudom od 25. januara 2007. godine apelantova tužba uvažena i predmet vraćen na ponovno odlučivanje tako da o apelantovim pravima nije konačno odlučeno, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana (postupak revizije utvrđivanja vojnog invaliditeta).

24. Federalni zavod je istakao da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon, niti su povrijeđena apelantova prava koja navodi u apelaciji, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

25. Ministarstvo je navelo hronologiju postupanja, te istaklo da je, postupajući po presudi Kantonalnog suda od 25. januara 2007. godine, spis dostavilo revizionoj ljekarskoj komisiji koja je izvršila uvid u kompletan spis i apelantu uvećala procent vojnog invaliditeta sa 30% na 40%, a kako je to prvobitno učinila i prvostepena ljekarska komisija, te da je nakon toga donijelo pobijano rješenje. Dalje, navelo je da je u postupku po novoj tužbi spis ponovo upućen revizionoj ljekarskoj komisiji koja je potvrdila procent od 40% vojnog invaliditeta, a Kantonalni sud je presudom tužbu odbio jer je Ministarstvo u cijelosti ispoštovalo upute iz presude od 25. januara 2007. godine. U odnosu na apelantove navode da reviziona ljekarska komisija nije ocijenila nalaze o oboljenju srca, Ministarstvo je istaklo da su neosnovani, jer je još nalazom ljekarske komisije lica obuhvaćenih zakonom o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih branitelja u drugostepenom postupku iz 2000. godine evidentirano da „ne postoji osnov utvrđivanja vojnog invaliditeta, jer je do evidentnog pogoršanja oboljenja srca došlo nakon demobilizacije, te da je vojni invaliditet nula posto“. Ministarstvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana, odnosno da nije bilo kršenja apelantovih prava.

26. Služba je navela da svojim postupanjem nije povrijedila apelantova prava koja navodi u apelaciji. Naime, na osnovu člana 46. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih porodica Služba je kompletan spis proslijedila prvostepenoj ljekarskoj komisiji radi pribavljanja nalaza i mišljenja, te nakon što je zaprimila nalaz donijela je prvostepeno rješenje. S tim u vezi Služba je istakla da je svoje rješenje utemeljila na pravilnoj primjeni materijalnog prava.

V. Relevantni propisi

27. U Zakonu o penzijsko-invalidskom osiguranju vojnih osiguranika ( „Službeni list SFRJ“ br. 7/85, 74/87 i 20/89) relevantne odredbe glase:

Član 13.

Vojni osiguranici, u smislu ovog zakona, su lica koja:

1)imaju svojstvo aktivnih vojnih lica po zakonu kojim se uređuje vojna služba;

2)imaju pravo na novčanu naknadu zbog prestanka aktivne vojne službe po zakonu kojim se uređuje vojna služba [...].

Član 14.

Lice kojem je prestalo svojstvo vojnog osiguranika, a koje je u času prestanka svojstva vojnog osiguranika ispunjavalo uvjete za stjecanje prava po ovom zakonu stječe prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja po tom svojstvu, ako ovim zakonom nije drukčije propisano.

28. U Zakonu o službi u Vojsci Federacije BiH („Službene novine FBiH“ broj 34/04) relevantne odredbe glase:

Član 154.

Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaju važiti svi propisi kojima se regulira vojna služba u Hrvatskom vijeću obrane i Armiji Bosne i Hercegovine, a koji su se primjenjivali u Vojsci Federacije do donošenja ovoga Zakona.

29. U Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih porodica („Službene novine FBiH“ br. 33/04,56/05 i 70/07) relevantne odredbe glase:

Član 41.

Rješenje kojim je priznato pravo na ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć od druge osobe, ortopedski dodatak, porodičnu invalidninu, uvećanu porodičnu invalidninu donijeto u prvom stepenu – podliježe reviziji.

[...].

Član 46.

Vojni invaliditet, pravo na dodatak za njegu i pomoć od druge osobe, ortopedski dodatak, nesposobnost za privređivanje, te uzrok smrti ratnog vojnog invalida iz člana 21. st. 5. i 6. ovoga Zakona utvrđuje se na osnovu nalaza i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija iz člana 47. ovoga Zakona.

30. U Zakonu o upravnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

31. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 22.

U tužbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako nesumnjivo ukazuju da je činjenično stanje očito drukčije od onoga koje je utvrđeno u upravnom postupku i pod uvjetom da tužitelj pruži dokaze kako ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do okončanja upravnog postupka.

[...].

Član 55.

Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

32. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 16/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

a) Postupak za priznavanje prava na vojnu invalidsku penziju

35. U konkretnom slučaju konačna odluka je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-U- 07-000049 od 29. septembra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. oktobra 2008. godine, a apelacija je podnesena 13. decembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

b) Postupak revizije utvrđivanja vojnog invaliditeta

36. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu zbog toga što su „protekli svi razumni rokovi za utvrđivanje procenta invaliditeta“, koji je, u vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom, odnosno nakon šesnaest dana od dana podnošenja apelacije, okončan Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 000871 07 U od 29. decembra 2008. godine koja je naknadno dostavljana Ustavnom sudu.. Iako je podnesena prije nego što je predmetni postupak pravosnažno okončan, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, apelacija je dopustiva, jer Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

38. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na život iz člana II/3 a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) i člana 3. Evropske konvencije, te pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3 d) i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).

39. U konkretnom slučaju potrebno je, prije svega, odgovoriti na pitanje da li predmetni postupci imaju karakter «spora» u kojem su se utvrđivala apelantova «građanska prava i obaveze». Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojima pojam «spora», u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva «sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze» (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20, i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A broj 13, stav 94).

40. Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv, jer se u predmetnim postupcima odlučivalo o priznavanju prava na vojnu invalidsku penziju i reviziji utvrđivanja vojnog invaliditeta tako da je rezultat predmetnih postupaka bio presudan za apelantova privatna prava i obaveze. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li su postupci bili pravični onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. Dakle, apelant osporava odluke organa uprave i Kantonalnog suda koji su odbili njegov zahtjev kojim je tražio priznavanje prava na invalidsku penziju u smislu Zakona o PIO vojnih osiguranika iako je ispunjavao uvjete, te da je ranije penzioniran po općim propisima, što je za njega bilo nepovoljnije, na što se nije žalio, jer je bio teško bolestan. U odnosu na postupak revizije utvrđivanja vojnog invaliditeta, apelant ističe da u postupku nije procjenjivan invaliditet u odnosu na oboljenje srca, zbog čega mu nije pravilno utvrđen vojni invaliditet, da nije pravilno utvrđen niti datum od kada mu pripadaju prava, odnosno umjesto da je odredio da mu prava pripadaju od 4. maja 1999. godine, on je odredio da mu prava pripadaju od 1. januara 2005. godine, te da su protekli svi razumni rokovi za utvrđivanje procenta njegovog invaliditeta.

42. Ustavni sud će prvo analizirati da li je odlukama organa uprave i Kantonalnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje zbog toga što je u postupku navodno proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

43. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03, i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).

44. Vezano za postupak priznavanja prava na vojnu invalidsku penziju, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja organa uprave i Kantonalnog suda slijedi da kako apelant u smislu člana

13. Zakona o PIO vojnih osiguranika nema svojstvo vojnog osiguranika ne pripada mu pravo po tom zakonu budući da to pravo pripada samo vojnim osiguranicima koji imaju status aktivnog vojnog lica, a kako apelant nakon otpusta iz Armije BiH nije primljen u profesionalnu vojnu službu, već je zasnovao radni odnos u Općini Tuzla, to znači da nije imao status aktivnog vojnog lica. Dalje, da su danom stupanja na snagu Zakona o službi u Vojsci Federacije prestali važiti svi propisi kojim je regulirana vojna služba u Hrvatskom vijeću obrane i Armiji RBiH, a kako je nesporno da apelant nije podnosio zahtjev za priznavanje prava na vojnu penziju do stupanja na snagu Zakona o službi u Vojsci Federacije, to ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na invalidsku penziju u smislu Zakona o PIO vojnih osiguranika. Navedeno i zato što je apelant ostvario pravo na invalidsku penziju po općim propisima o penzijsko-invalidskom osiguranju nakon zasnivanja radnog odnosa kod drugog poslodavca i nije ulagao pravne lijekove na rješenje o utvrđivanju prava na invalidsku penziju iz 1998. i 2002. godine.

45. U odnosu na postupak revizije utvrđivanja vodnog invaliditeta, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja Kantonalnog suda i Ministarstva slijedi da je reviziona ljekarska komisija potvrdila nalaz i mišljenje ljekarske komisije na osnovu kojeg je doneseno prvostepeno rješenje (rješenje Službe od 10. marta 2005. godine) na koje se apelant nije žalio tako da je postalo konačno. Kako se u postupku po reviziji to rješenje ne može mijenjati u apelantovu korist, niti se u ovom postupku može uzimati medicinska dokumentacija koja nije ocijenjena od prvostepene ljekarske komisije, apelant se ne može pozivati na srčano oboljenje, budući da se u revizionom postupku ne mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, odnosno da se u smislu člana 22. stav 1. Zakona o upravnim sporovima u upravnom sporu ne mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, a da nije relevantna medicinska dokumentacija iz postupka koji je vođen pred Federalnim zavodom.

46. Ustavni sud nalazi da obrazloženja organa uprave i suda nisu proizvoljna niti neargumentirana. Naime, navedena obrazloženja daju potpuno jasan odgovor zašto apelantu nije priznato pravo na invalidsku penziju po Zakonu o PIO vojnih osiguranika kod činjenice da je zahtjev podnio 19. maja 2005. godine, a da su danom stupanja na snagu Zakona o službi prestali važiti svi raniji propisi kojim je regulirana vojna služba. Dalje, nesporno je da je apelantu tokom 1998. godine i 2002. godine priznato pravo na invalidsku penziju po općim propisima, da je u to vrijeme još uvijek važio Zakon o PIO vojnih osiguranika, te da je imao mogućnost u tom postupku tražiti da se utvrdi da li je mogao biti penzioniran po tom zakonu, a to što je apelant navedeno propustio, ne može biti predmet ispitivanja pred Ustavnim sudom u ovom postupku. U odnosu na apelantove navode u vezi sa postupkom revizije utvrđivanja vojnog invaliditeta, Ustavni sud obrazloženja Kantonalnog suda i Ministarstva ne ocjenjuje niti nelogičnim, niti proizvoljnim. Dakle, nedvojbeno je da je apelant podnio zahtjev krajem 2004. godine, da je udovoljeno njegovom tužbenom zahtjevu, odnosno da mu je u postupku po reviziji priznat isti procent (40%) vojnog invaliditeta kao i u prvostepenom rješenju koje apelant nije osporavao i koje je doneseno na osnovu predočene dokumentacije. Apelant i u tužbi i u apelaciji prigovara da nije uzeto u obzir njegovo oboljenje srca, međutim, Kantonalni sud ukazuje na odredbe člana 22. Zakona o upravnim sporovima: U tužbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako nesumnjivo ukazuju da je činjenično stanje očito drukčije od onoga koje je utvrđeno u upravnome postupku i pod uvjetom da tužitelj pruži dokaze kako ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do okončanja upravnoga postupka. U odnosu na apelantove navode da mu je trebalo priznati prava od 4. maja 1999. godine Ustavni sud nalazi da nisu osnovani, budući da je apelant podnio zahtjev krajem 2004. godine. (Ustavni sud uočava da je Služba apelantu prvostepenim rješenjem priznala prava od 1. decembra 2004. godine do 31. decembra 2004. godine u iznosu od 50,00 KM na osnovu Naredbe Federalnog ministarstva broj 03-02-280/99 od 4. maja 1999. godine, te da mu ovim rješenjem nisu priznata prava od 4. maja 1999. godine, nego da se radilo o datumu naredbe.) U skladu sa navedenim, Ustavni sud nalazi da pobijanim odlukama i u postupku priznavanja prava na vojnu invalidsku penziju i u postupku revizije utvrđivanja vojnog invaliditeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u ovom dijelu.

47. U odnosu na apelantove navode da nije imao pravično suđenje u razumnom roku u postupku revizije utvrđivanja vojnog invaliditeta, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, nakon što je apelant pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Ministarstva u postupku revizije, donio odluku u roku od jedne godine i sedam mjeseci, kojom je rješenje Ministarstva poništio i predmet vratio Ministarstvu na ponovno odlučivanje, te da je Ministarstvo odluku donijelo za manje od mjesec dana. Nakon toga, u ponovnom upravnom sporu, Kantonalni sud je donio odluku kojom je postupak okončan u roku od jedne godine i devet mjeseci. Dakle, navedeno ukazuje da je postupak po reviziji trajao tri godine i sedam mjeseci u kojem periodu je Ministarstvo odluku donijelo u naročito kratkom roku, a Kantonalni sud donio dvije presude u rokovima koji, po mišljenju Ustavnog suda, nisu prešli granice „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da je dužina trajanja postupka bila srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja, tako da i ovi apelantovi navodi nisu osnovani. Osim toga, Ustavni sud nalazi da apelant nije dao relevantne navode u pogledu pozivanja na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku (npr., u čemu se sastoji doprinos suda, odnosno organa uprave koje je navodno dovelo do povrede ovog prava itd.), već se navodi o povredi ovog prava svode na paušalnu konstataciju da su „protekli svi razumni rokovi za utvrđivanje procenta invaliditeta“.

48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da pobijanim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

49. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog prava zbog čega mu nije priznato pravo na vojnu invalidsku penziju, te da nisu uzeti u obzir svi relavantni dokazi u postupku revizije utvrđivanja vojnog invaliditeta, Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani. Ostali navodi

50. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) i člana 3. Evropske konvencije, te pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud je mišljenja da se radi o paušalnim navodima koji nisu potkrijepljeni bilo kakvim dokazima. U skladu sa navedenim, Ustavni sud nalazi da je apelacija i dijelu o ostalim navodima neosnovana.

VIII. Zaključak

51. Ustavni sud smatra da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su organi uprave i sud detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, a Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su relevantni zakonski propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu kako u postupku priznavanja prava na vojnu invalidsku penziju, tako i u postupku revizije utvrđivanja vojnog invaliditeta, te kada je dužina trajanja postupka bila srazmjerna okolnostima u postupku revizije utvrđivanja vojnog invaliditeta.

52. Ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se apelantovi navodi zasnivaju na pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog prava koji su razmotrenu u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

53. Nisu osnovani niti apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) i člana 3. Evropske konvencije, te pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) i člana 5. Evropske konvencije, jer se radi o paušalnim navodima koji nisu potkrijepljeni bilo kakvim dokazima.

54. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-3852/08 (S. O.) | Sudska praksa | Aktio