Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3495/11 (S. D. iz Goražda, A. T. iz Goražda, S. J. iz Cazina,)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3495/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 3495/11, rješavajući apelaciju Sakima Dragolja i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sakima Dragolja, Almira Tatarina, Seada Jonuzovića, Izeta Puškarevića, Izeta Kulaša i Suvada Topovčića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 001394 11 Gž od 5. jula 2011. godine i broj S1 3P 001394 09 P od 21. februara 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sakim Dragolj iz Goražda, Almir Tatarin iz Goražda, Sead Jonuzović iz Cazina, Izet Puškarević iz Tuzle, Izet Kulaš iz Zenice i Suvad Topovčić iz Žepča (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 5. septembra 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3P 001394 11 Gž od 5. jula 2011. godine i broj S1 3P 001394 09 P od 21. februara 2011. godine.

2. Apelanti su profesionalna vojna lica u službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OSBiH), koji su do 1. januara 2006. godine bili pripadnici Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (Vojske FBiH). Apelanti su 31. augusta 2009. godine podnijeli tužbu Sudu BiH protiv Bosne i Hercegovine-Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate potraživanja iz radnog odnosa (topli obrok) za period od 1. augusta 2006. godine do 28. februara 2007. godine u iznosima pojedinačno označenim u tužbenom zahtjevu, zajedno sa pripadajućim zakonskim kamatama. U tužbi su naveli da im je tužena ostala dužna isplatiti razliku naknade za topli obrok u navedenom periodu zbog pogrešnog obračuna, tako što im je za ovaj vid naknade isplaćivala iznos od 10,00 KM dnevno, umjesto 2% prosječne plaće u Federaciji BiH. Apelanti su naveli da obračun treba izvršiti u skladu sa članom 9. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije BiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave («Službene novine FBiH» br. 94/98 i 49/00; u daljnjem tekstu: Uredba o naknadama) i člana 31. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federacije BiH («Službene novine FBiH» broj 23/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor).

3. Odlučujući o tužbi apelanata, Sud BiH u prvostepenom vijeću je donio presudu broj S1 3P 001394 09 P od 21. februara 2011. godine kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je nesporno da su apelanti profesionalna vojna lica preuzeta na službu kod tužene iz Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO), da su u utuženom periodu bili u radnom odnosu kod tužene i da im je u navedenom periodu isplaćivana naknada za ishranu u toku rada za svaki dan prisustva na poslu u iznosu od 10,00 KM. Također je navedeno da je među parničnim strankama nesporno da je do donošenja Pravilnika o plaćama i drugim naknadama profesionalnih vojnih lica na službi u Ministarstvu odbrane BiH od 1. marta 2007. godine, odnosno do rješavanja statusa vojnih lica u Ministarstvu odbrane BiH, vršena isplata na ime naknade toplog obroka prema propisima koji su važili u FMO, odnosno da im je do 1. januara 2006. godine isplata vršena na osnovu Odluke Federalnog ministra odbrane broj 13-03-45- 213/03 od 17. januara 2003. godine, jer su apelanti vojna lica FMO-a koji su na osnovu Odluke o preuzimanju vojnih lica na službi u FMO, VFBiH, MO RS i VRS broj 10-34-4428/05 od 28. decembra 2005. godine preuzeti u Ministarstvo odbrane BiH. Sud BiH je naveo da je među parničnim strankama sporno da li je tužena vršila pravilan obračun ove naknade, kao i broj dana koji su apelanti proveli na poslu. S tim u vezi, prvostepeno vijeće Suda BiH je istaklo da je stavom 1. člana 184. Zakona o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. br. 88/05; 53/07 i 59/09; u daljnjem tekstu: Zakon o službi) propisano da lica na službi u entiteskim vojskama sa 1. januarom 2006. godine postaju lica na službi u OSBiH, u činu i položaju u kojem su se zatekli sa 31. decembrom 2005. godine, a da je u članom 185. stav 1. istog zakona propisano da sva prava i obaveze stečeni na osnovu propisa koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona ostaju na snazi do rješevanja stanja u službi po ovom zakonu. Nadalje, je odredbama člana 188. istog zakona utvrđeno da propisi koji su bili na snazi na dan stupanja na snagu ovog zakona, a to je 28. decembar 2005. godine, ostaju na snazi do donošenja novih propisa, ukoliko nisu u suprotnosti sa odredbama navedenog zakona. Dalje je navedeno da Ministarstvo odbane BiH kao pravni sljednik entitetskih ministarstava odbane nije imalo mogućnost odlučivanja o načinu isplate naknade za topli obrok uposlenicima ranijih entitetskih ministarstava, jer u to vrijeme nije ni postojalo kao institucija, te je primjenom odredaba člana 185. stav 1. Zakona o službi postupala po propisima koji su bili na snazi do 31. decembra 2005. godine, u skladu sa odredbom člana 62. stav

5. Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 88/05 i 94/05: u daljnjem tekstu: Zakon o odbrani) kojom je propisano da preuzeti uposlenici ranijih entiteskih ministarstava odbrane zadržavaju svoju poziciju, plaće i naknade, sve dok Ministar odbrane BiH ne donese konačnu odluku o njihovom statusu nakon procesa izbora.

4. Primjenom citiranih zakonskih odredbi, prvostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da apelanti nemaju zakonom konstituisano pravo na naknadu toplog obroka veću od one koju su imali prema ranijim entitetskim propisima, a nesporno je da im je ta vrsta naknade isplaćivana u iznosu od 10,00 KM za svaki dan proveden na poslu i da u vrijeme dok su bili pripadnici Vojske FBiH i nisu tražili isplatu naknade prema Uredbi o naknadama na čiju primjenu se pozivaju u tužbi. Prvostepeno vijeće Suda BiH je još istakao da apelanti, nakon preuzimanja u Oružane snage BiH nisu mogli imati nikakvo legitimno očekivanje da će u prelaznom periodu do konačne odluke o njihovom statusu, njihove naknade biti povećane, jer to ne predviđa niti jedna zakonska odbreba. U prilog ovakvom stavu, prvostepeno vijeće Suda BiH se pozvalo na odluku Ustavnog suda U-18/06 od 23. novembra 2007. godine. Imajući u vidu naprijed navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu prvostepene presude.

5. Osporenom presudom Suda BiH broj S1 3P 001394 11 Gž od 5. jula 2011. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata podnesena protiv prvostepene presude. U obrazloženju osporene presude je navedeno da sve istaknute činjenične i pravne razloge iz prvostepene presude prihvata i drugostepeni sud, jer imaju uporište u izvedenim relevantnim dokazima, ocijenjenim na način iz odredbe člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH («Službeni glasnik BiH» br. 36/04 i 84/07; u daljnjem tekstu: ZPP), te primjenjenim normama materijalnog prava koje čini Odluka Federalnog ministarstva odbrane broj 13-03-45-213/03 od 17. januara 2003. godine, zatim odredbe čl. 184. st.1, 185. stav 1. i 188. Zakona o službi i člana 62. stav 5. Zakona o odbrani.

6. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo da ne budu diskriminirani iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Suština navoda o povredi ovih prava svodi se na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, ističući da je proizvoljno primjenjena Odluka Federalnog ministra odbrane broj 13-03-45-213/03 od 17. januara 2003. godine. Apelanti smatraju da su sudovi u konkretnom slučaju trebali primjeniti odredebe Uredbe o naknadama i Kolektivnog ugovora.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Navodi apelanata da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu kao i pravo da ne budu diskriminirani u suštini se svode na osporavanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo kada su odbili kao neosnovane njihove tužbene zahtjeve kojima su tražili da im tuženi, na ime potraživanja iz radnog odnosa (topli obrok) isplati iznose navedene u predmetnim tužbama. Vezano za ove navode Ustavni sud ukazuje da je u svojoj odluci broj AP-1695/09 od 20. aprila 2011. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama člana 62. stav 5. Zakona o odbrani, zajedno sa odredbama čl. 184. i 185. Zakona o službi. Ustavni sud je u navedenoj odluci, analizirajući obrazloženje odluka redovnih sudova, zaključio da su redovni sudovi dali jasne razloge za zaključak da sporne odredbe Zakona o odbrani i Zakona o službi predstavljaju pravni osnov za donošenje osporenih presuda kojima su odbijeni kao neosnovani tužbeni zahtjevi apelanata.

11. Budući da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi dali detaljno obrazloženje zašto apelantima ne pripada pravo na isplatu razlike naknade za ishranu, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u odluci broj AP-1695/09.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3495/11 (S. D. iz Goražda, A. T. iz… | Sudska praksa | Aktio