Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-352/09 (M.S.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Državni službenik
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine · čl. 83
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine · čl. 24
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-352/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 352/09, rješavajući apelaciju M.S., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.S. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Rev-22/08 od 1. decembra 2008. godine, Gž-107/06 od 16. juna 2008. godine i P-
104/05 od 12. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kog zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banjaluke, podnio je 5. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Rev-22/08 od 1. decembra 2008. godine, Gž-107/06 od 16. juna 2008. godine i P-
104/05 od 12. oktobra 2006. godine.
2. Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena ili Uprava) je, u procesu organizacionog restrukturiranja, nakon okončanog postupka po internim oglasima za izbor kandidata za popunjavanje radnih mjesta, donijela Rješenje broj 34-7063-1/4 od 8. februara 2005. godine (u daljnjem tekstu: rješenje od 8. februara 2005. godine) kojim je odbijen apelantov prigovor na odluku, odnosno spisak, od 24. decembra 2004. godine kojim je izvršen izbor kandidata po internom oglasu. Nakon toga, Uprava je, budući da apelant nije raspoređen ni na jedno radno mjesto koje je predviđeno sistematizacijom, donijela Rješenje broj 01-34-2448-49 od 24. februara 2005. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o stavljanju apelanta na raspolaganje) kojim je određeno da apelant ima status zaposlenika na raspolaganju u trajanju od dva mjeseca u periodu od 1. januara do 28. februara 2005. godine. Dalje je određeno da će apelantu, ako za vrijeme trajanja raspolaganja ne bude preuzet od drugog poslodavca, radni odnos prestati 15. marta 2005. godine, uz otkazni rok od 15 dana.
3. Sud BiH je donio Presudu broj P-104/05 od 12. oktobra 2006. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev da poništi rješenje o stavljanju apelanta na raspolaganje i naloži tuženoj da apelantu uspostavi radnopravni status (stav prvi izreke). Dalje, Sud BiH je odbacio apelantov «tužbeni zahtjev» za poništenje rješenja od 8. februara 2005. godine kao i nalaganje tuženoj da isplati apelantu iznos od 12.750,00 KM na ime neisplaćenih plata počevši od 1. marta 2005. godine do 12. septembra 2006. godine (stav drugi izreke). Sud BiH je, takođe, obavezao apelanta da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 1.080,00 KM (stav treći izreke). U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je apelant u tužbi od 22. marta 2005. godine postavio tužbeni zahtjev da se poništi rješenje o stavljanju apelanta na raspolaganje i da mu se uspostavi radnopravni status. Sem toga, navedeno je da je apelant na pripremnom ročištu održanom 25. maja 2006. godine izvršio objektivno preinačenje tužbe na način da je proširio tužbeni zahtjev tražeći i poništenje rješenja od 8. februara 2005. godine (o odbijanju prigovora na izbor kandidata), te da je u završnoj riječi na glavnoj raspravi od 12. septembra 2005. godine ponovno izvršio objektivno preinačenje i proširio tužbeni zahtjev tražeći i isplatu izgubljene zarade u iznosu od 12.750,00 KM.
4. Sud BiH je naveo da je apelantova tužba i tužbeni zahtjev bio usmjeren na poništenje rješenja o stavljanju apelanta na raspolaganje, ali da činjenični navodi iz tužbe i predloženi dokazi nisu upućivali na osnovanost tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, navedeno je da se u tužbi navode i osporavaju činjenice koje se prevashodno odnose na apelantove prigovore na način na koji je tužena primijenila kriterijume prilikom odabira zaposlenika i državnih službenika i na nezakonito i nepravilno rangiranje apelanta, s obzirom na to da nisu, kako to apelant smatra, adekvatno vrednovani njegova uspješnost u radu, pohvale i nagrade, te socijalni i porodični status. Pri tome je istaknuto da apelant nije konkretno naveo da li je i ko od primljenih kandidata bio nepravilno rangiran na uštrb apelanta, u čemu se eventualno ogleda ta nepravilnost i koji propisi su pri tome povrijeđeni. Navedeno je da su svi apelantovi izvedeni dokazi bili usmjereni na dokazivanje tvrdnji da su postojale nepravilnosti u primjeni kriterijuma i rangiranju kandidata po internom oglasu. Sem toga, navedeno je da izvedeni dokazi ni na koji način ne dovode u sumnju da je rješenje o stavljanju apelanta na raspolaganje nezakonito. Naprotiv, Sud BiH je istakao da svi materijalni dokazi tužene navode na zaključak da je rješenje o stavljanju apelanta na raspolaganje zasnovano na odredbama člana 31 Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja, te odredbama čl. 8-27 Pravilnika o načinu zapošljavanja i odabira državnih službenika i zaposlenika Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravilnik), a što tužba, takođe, ne dovodi u sumnju. Zbog toga je Sud BiH ovaj dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan.
5. Sem toga, Sud BiH je naveo da je, prema navodima tužbe i dokaznog postupka, očito da je cilj apelantove tužbe bio usmjeren na poništenje rješenja od 8. februara 2005. godine (o odbijanju prigovora na izbor kandidata). Međutim, apelant je tek na pripremnom ročištu tužbeni zahtjev proširio i na poništenje rješenja od 8. februara 2005. godine, čemu se tužena protivila tvrdeći da je na taj način apelant neblagovremeno zatražio sudsku zaštitu. U vezi s tim, navedeno je da je taj prigovor tužene Sud BiH usvojio primjenom odredbe člana 83 stav 5 Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 26/04, 7/05 i 48/05; u daljnjem tekstu: ZOR) kojim je propisano da zastarjelost podnošenja tužbe Sudu BiH zbog povrede prava iz radnog odnosa nastupa u roku od jedne godine od dana dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno pravo tužioca, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. Navedeno je da iz navoda tužbe od 22. marta 2005. godine proizilazi da je apelant u to vrijeme znao za navedeno rješenje i da mu je povrijeđeno pravo iz radnog odnosa jer se pozvao na to rješenje u tužbi i predložio ga kao dokaz. Nakon toga, na pripremnom ročištu održanom 25. maja 2006. godine, dakle nakon više od godine od dana podnošenja tužbe, apelant je proširio tužbeni zahtjev i na poništenje tog rješenja i na taj način tražio sudsku zaštitu. S obzirom na to da je za taj dio tužbenog zahtjeva Sud BiH utvrdio da je zastario, to je donio odluku da se «odbacuje».
6. Sem toga, Sud BiH je naveo da je apelant nakon završenog dokaznog postupka, na glavnoj raspravi održanoj 12. septembra 2006. godine, u završnoj riječi ponovno preinačio tužbu tražeći da se tužena obaveže i da mu isplati plate za period od 1. marta 2005. godine do 12. septembra 2006. godine u iznosu od 12.750,00 KM. Međutim, odredbe člana 24 st. 1 i 2 Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH («Službeni glasnik BiH» br. 36/04 i 84/07; u daljnjem tekstu: ZPP) propisuju do kada tužilac može preinačiti tužbu, iz čega slijedi da se to može učiniti sve do zaključenja glavne rasprave ako tuženi pristaje na preinačenje i ako Sud ocijeni da preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje postupka. S obzirom na to da tužena nije pristala na preinačenje tužbe, niti se upustila u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, Sud BiH je zaključio da je apelantov prošireni tužbeni zahtjev nedopušten, te ga je kao takvog odbacio.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, drugostepeno vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: drugostepeno vijeće) je donijelo Presudu broj Gž-107/06 od 16. juna 2008. godine kojom je žalbu odbilo i prvostepenu presudu potvrdilo. U obrazloženju presude drugostepeno vijeće je ponovilo činjenično utvrđenje prvostepenog suda i istaknulo da je i po njegovoj ocjeni prvostepena odluka pravilna, ali da nisu pravilni razlozi na koje se pozvalo prvostepeno vijeće. U vezi s tim, drugostepeno vijeće je istaknulo da je prvostepeno vijeće, na osnovu dokaza izvedenih u toku postupka, utvrdilo da u postupku izbora kandidata po internom oglasu nisu povrijeđene odredbe člana 31 Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovine, kao ni odredbe čl. 8-27 Pravilnika. Međutim, s obzirom na to da je prvostepeno vijeće stavom II osporene presude odbacilo tužbeni zahtjev (mada je pravilno bilo da odbaci tužbu) za poništenje rješenja od 8. februara 2005. godine, u smislu odredbe člana 83 stav 5 ZOR-a, po shvatanju drugostepenog vijeća, ono iz tih razloga nije moglo ocijeniti pravilnost procedure izbora kandidata po navedenom internom oglasu. Naime, budući da je apelant propustio da u zakonskom roku tužbom ospori zakonitost rješenja od 8. februara 2005. godine, to je navedeno konačno rješenje tužene o odbijanju prigovora postalo i pravosnažno. Samim tim je, prema stavu drugostepenog vijeća, zakonito i rješenje o stavljanju apelanta na raspolaganje, koje je doneseno nakon što apelant nije izabran po internom oglasu u skladu sa članom 45 Pravilnika.
8. Sem toga, drugostepeno vijeće je istaknulo da je pravilno prvostepeno vijeće odlučilo kada je odbacilo kao neblagovremenu tužbu u dijelu kojim je apelant na pripremnom ročištu od 25. maja 2006. godine proširio tužbeni zahtjev i na poništenje rješenja od 8. februara 2005. godine, jer je ovo preinačenje izvršeno po proteku roka iz člana 83 stav 5 ZOR-a. Takođe, drugostepeno vijeće je istaknulo da je pravilna i zakonita prvostepena presuda i u dijelu kojim je prvostepeno vijeće odbacilo kao nedopušten preinačeni tužbeni zahtjev za obavezivanje tužene da apelantu isplati iznos od 12.750,00 KM. Naime, s obzirom na to da je odredbom člana 24 stav 2 ZPP propisano pod kojim uslovima sud može da dopusti preinačenje tužbe, budući da tužena nije pristala na preinačenje niti se upustila u raspravljanje po preinačenoj tužbi, to je prvostepeno vijeće pravilno odbacilo, kao nedopušten, navedeni preinačeni tužbeni zahtjev.
9. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, reviziono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: reviziono vijeće) je donijelo Presudu broj Rev-22/08 od 1. decembra 2008. godine kojom je reviziju odbilo. U obrazloženju presude, reviziono vijeće je istaknulo da je drugostepeno vijeće postupilo u skladu sa materijalnim i procesnim zakonom kada je uvažilo činjenično stanje utvrđeno u prvostepenoj presudi kao i materijalnopravne i procesnopravne propise na koje se prvostepeno vijeće u toj presudi pozvalo. Navedeno je da je za takvu odluku drugostepeno vijeće u osporenoj presudi dalo potpune i pravilne razloge, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu materijalnih i procesnih propisa, koje u cijelosti usvaja i reviziono vijeće. Slijedom toga, s obzirom na to da je utvrdilo da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena (i zbog kojih se može izjaviti), a ni oni na koje reviziono vijeće pazi po službenoj dužnosti, reviziono vijeće je, u skladu sa odredbom člana 215 ZPP, ocijenilo da je revizija neosnovana.
10. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant ističe da su sva tri vijeća Suda BiH pogrešno primijenila materijalno pravo s obzirom na to da nisu prihvatili činjenicu da «poslodavac» prilikom odabira državnih službenika i zaposlenika Uprave nije vodio računa ni o osnovnim a ni o «korektivnim» kriterijumima. Apelant pojašnjava da se pod osnovnim kriterijumima podrazumijeva uspješnost radnika u radu, dok se pod «korektivnim» kriterijumima podrazumijeva socijalni i porodični status. U vezi s tim, apelant smatra da je oštećen i da je «nezakonitim i nepravilnim rangiranjem» došlo do toga da bez posla ostanu oni radnici, među kojima je i apelant, koji objektivno imaju bolje uslove od onih koji su ostali, što je apelant u dokaznom postupku i predočio. Apelant, takođe, ističe da mu nije pružena prilika da ravnopravno učestvuje u postupku odabira kandidata za potrebe Uprave, «što je suštinski problem rada Komisije i nezadovoljstva apelanta». Apelant navodi da su presude zasnovane na činjenici da on nije tražio poništenje rješenja od 8. februara 2005. godine, što je tačno, ali pojašnjava da nije tražio poništenje navedenog rješenja jer je smatrao da to «rješenje nije prioritetno, kao što i nije, već da je prioritetno rješenje od 24. februara 2005. godine». Dalje, apelant navodi da se stiče utisak «da su sudovi bježeći od odlučivanja o suštinskom problemu, a to se odnosi na nepoštivanje kriterija prilikom rada Komisije, tačnije člana 22. Pravilnika, pribjegavali lakšoj varijanti, tražeći razloge formalne prirode da donesu presude kakve su donijeli, što nije u duhu pozitivno-pravnih propisa».
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan ali da iz navoda apelacije proizilazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na to da apelant, sem paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović