Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3746/11 (D. M., N. H., N. B., F. M.,i drugi)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine · čl. 13
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
Predmeti (1)
AP-3746/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 3746/11, rješavajući apelaciju Dževada Mulića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštenu apelaciju Dževada Mulića, Nihaza Hafizovića, Nedžada Beširovića, Fahrudina Mujagića, Muresima Smajlovića, Sanida Lihića, Medina Šahića, Muhameda Huseinovića, Sidika Prolaza, Ramiza Murtića, Muamera Džafića, Hajrudina Buze, Selvedina Prijića, Esvedina Šošića, Elmedina Berbića, Almira Hilalagića, Amira Lončara, Amira Čelikovića, Džemala Hercegovac, Alema Hasečića, Nijaza Bandića, Nermina Šehića, Zahira Klinac, Muamera Delalića, Hajrudina Džinde, Ahmeta Borovine, Mehmeda Latića, Muhameda Mujića, Vehida Spahića, Elvira Arnauta, Nedžiba Peljte, Kasima Durakovića, Samira Nukića, Vahrudina Pejmanovića, Muhameda Hindije, Muamera Hrnjića, Ramiza Komara, Edina H. Mehmedovića, Kemala Džake, Fuada Sirčića, Samira Mulahmetovića, Džemala Tanje, Jusufa Gadže, Emira Sinanovića, Hikmeta Ibrahimovića, Šemsudina Pojate, Pere Jozinovića, Senada Čička, Našida Musića, Senada Kokića, Senada Selimovića, Hajrudina Ramića, Azmira Mandzuke, Ismeta Piljuga, Ibrahima Fejzića, Ferida Hadžovića, Teufika Omeraševića, Naila Spahovića, Ferida Plehe, Mustafe Zehića, Nadira Begića, Mirsada Kazića, Hajrudina Arnauta, Semina Čurića, Huse Kahrića, Nermina Burića, Muamera Helaća, Jasminka Bukala, Elvira Agovića, Ramiza Dučića, Muamera Fazlića, Šemse Mrša, Ediba Muračevića, Hazima Mujkanovića, Azudina Ahmetovića, Elvira Ćatića, Ahmeda Isakovića, Esada Mudrova, Harisa Šumana, Nihada Šumana, Samira Imamovića, Harisa Omeragića, Kasima Kulovaa, Elvira Ćatića, Nermina Hodžića, Mersima Mekića, Fakrija Spahića, Nusreta Jašarevića, Fadila Bećirovića, Ilije Gelo, Gorana Rajkovića, Adema Kasapa, Semira Delića, Alena Kalema, Mustafe Adilovića, Samira Mahmutovića, Avde Subašića, Hajre Hajdarevića, Almira Zukana, Samira Jusića i Nihada Kozice podnesene protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000781 11 Gž od 29. jula 2011. godine, broj S1 3 P 001406 11 Gž od 1. jula 2011. godine, broj S1 3 P 000701 11 Gž od 11. augusta 2011.
godine, broj S1 3 P 000659 11 Gž od 11. augusta 2011. godine, broj S1 3 P 001408 11 Gž od 1. jula 2011. godine, broj S1 3 P 000575 11 Gž od 11. augusta 2011. godine, broj S1 3 P 000485 11 Gž od 1. jula 2011. godine, broj S1 3 P 000468 11 Gž od 1. jula 2011. godine, broj S1 3 P 001416 11 Gž od 1. jula 2011. godine, broj S1 3 P 000587 11 Gž od 15. augusta 2011. godine, broj S1 3 P 000576 11 Gž od 15.
augusta 2011. godine, broj S1 3 P 000622 11 Gž od 15. augusta 2011.
godine, broj S1 3 P 1413 11 Gž od 1. jula 2011. godine, broj S1 3 P 000761 11 Gž od 29. jula 2011. godine, broj S1 3 P 000770 11 Gž od 29. jula 2011. godine, broj S1 3 P 000419 11 Gž od 15. augusta 2011.
godine i broj S1 3 P 000606 11 Gž od 15. augusta 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Dževad Mulić, Nihaz Hafizović, Nedžad Beširović, Fahrudin Mujagić, Muresim Smajlović, Sanid Lihić, Medin Šahić, Muhamed Huseinović, Sidik Prolaz, Ramiz Murtić, Muamer Džafić, Hajrudin Buza, Selvedin Prijić, Esvedin Šošić, Elmedin Berbić, Almir Hilalagić, Amir Lončar, Amir Čeliković, Džemal Hercegovac, Alem Hasečić, Nijaz Bandić, Nermin Šehić, Zahir Klinac, Muamer Delalić, Hajrudin Džindo, Ahmet Borovina, Mehmed Latić, Muhamed Mujić, Vehid Spahić, Elvir Arnaut, Nedžib Peljto, Kasim Duraković, Samir Nukić, Vahrudin Pejmanović, Muhamed Hindija, Muamer Hrnjić, Ramiz Komar, Edin H. Mehmedović, Kemal Džaka, Fuad Sirčić, Samir Mulahmetović, Džemal Tanjo, Jusuf Gadžo, Emir Sinanović, Hikmet Ibrahimović, Šemsudin Pojata, Pero Jozinović, Senad Čičko, Našid Musić, Senad Kokić, Senad Selimović, Hajrudin Ramić, Azmir Mandzuka, Ismet Piljug, Ibrahim Fejzić, Ferid Hadžović, Teufik Omerašević, Nail Spahović, Ferid Pleh, Mustafa Zehić, Nadir Begić, Mirsad Kazić, Hajrudin Arnaut, Semin Čurić, Huso Kahrić, Nermin Burić, Muamer Helać, Jasminko Bukalo, Elvir Agović, Ramiz Dučić, Muamer Fazlić, Šemso Mršo, Edib Muračević, Hazim Mujkanović, Azudin Ahmetović, Elvir Ćatić, Ahmed Isaković, Esad Mudrov, Haris Šuman, Nihad Šuman, Samir Imamović, Haris Omeragić, Kasim Kulova, Elvir Ćatić, Nermin Hodžić, Mersim Mekić, Fakri Spahić, Nusret Jašarević, Fadil Bećirović, Ilija Gelo, Goran Rajković, Adem Kasap, Semir Delić, Alen Kalema, Mustafa Adilović, Samir Mahmutović, Avdo Subašić, Hajro Hajdarević, Almir Zukan, Samir Jusić i Nihad Kozica (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 23. septembra 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 000781 11 Gž od 29. jula 2011. godine, broj S1 3 P 001406 11 Gž od 1. jula 2011. godine, broj S1 3 P 000701 11 Gž od 11. augusta 2011. godine, broj S1 3 P 000659 11 Gž od 11. augusta 2011. godine, broj S1 3 P 001408 11 Gž od 1. jula 2011. godine, broj S1 3 P 000575 11 Gž od 11. augusta 2011. godine, broj S1 3 P 000485 11 Gž od 1. jula 2011. godine, broj S1 3 P 000468 11 Gž od 1. jula 2011. godine, broj S1 3 P 001416 11 Gž od 1. jula 2011. godine, broj S1 3 P 000587 11 Gž od 15. augusta 2011. godine, broj S1 3 P 000576 11 Gž od 15. augusta 2011. godine, broj S1 3 P 000622 11 Gž od 15. augusta 2011. godine, broj S1 3 P 1413 11 Gž od 1. jula 2011. godine, broj S1 3 P 000761 11 Gž od 29. jula 2011. godine, broj S1 3 P 000770 11 Gž od 29. jula 2011. godine, broj S1 3 P 000419 11 Gž od 15. augusta 2011. godine i broj S1 3 P 000606 11 Gž od 15. augusta 2011. godine.
2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 3746/11, AP 3747/11, AP 3748/11, AP 3749/11, AP 3750/11, AP 3751/11, AP 3752/11, AP 3753/11, AP 3754/11, AP 3755/11, AP 3756/11, AP 3757/11, AP 3758/11, AP 3759/11, AP 3760/11, AP 3761/11 i AP 3762/11. Dakle, ukupno je podneseno 17 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3746/11.
3. Apelanti su profesionalna vojna lica u službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OSBiH), koji su do 1. januara 2006. godine bili pripadnici Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vojska FBiH). Apelanti su podnijeli tužbe Sudu BiH protiv Bosne i Hercegovine-Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), radi isplate potraživanja iz radnog odnosa (topli obrok) za period od 1. augusta 2006. godine do 28. februara 2007. godine (u apelacijama AP 3746/11, AP 3748/11 i AP 3759/11 za period od 1. septembra 2006. godine do 28. februara 2007. godine) u iznosima pojedinačno označenim u tužbenim zahtjevima, zajedno sa pripadajućim zakonskim kamatama. U tužbama su naveli da im je tužena ostala dužna isplatiti razliku naknade za topli obrok u navedenom periodu zbog pogrešnog obračuna, tako što im je za ovaj vid naknade isplaćivala iznos od 10,00 KM dnevno, umjesto 2% prosječne plaće u Federaciji BiH. Apelanti su naveli da obračun treba izvršiti u skladu sa članom 5. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće («Službene novine FbiH» br. 34/04 i 56/04), članom 9. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije BiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave («Službene novine FBiH» br. 94/98 i 49/00; u daljnjem tekstu: Uredba o naknadama) i članom 31. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federacije BiH («Službene novine FBiH» broj 23/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Pored toga, apelanti su naveli da im je tužena isplaćivala naknadu za ishranu u toku rada na osnovu Odluke Federalnog ministra odbrane broj 13-03-45-213/03 od 17. januara 2003. godine čiju primjenu je derogirala Uredba o naknadama i drugim materjialnim pravima koja nemaju karakter plaće.
4. Odlučujući o tužbama apelanata, Sud BiH u prvostepenom vijeću je, u periodu od 21. februara 2011. godine do 29. juna 2011. godine, donio presude kojima su kao neosnovani odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata. U obrazloženju prvostepenih presuda je navedeno da je nesporno da su apelanti bili pripadnici VFBiH i da su 1. januara 2006. godine, shodno članu 184. stav 1. Zakona o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. br. 88/05; 53/07 i 59/09; u daljnjem tekstu: Zakon o službi), preuzeti na službu u OSBiH, te da su za sporni period ostvarivali naknadu na ime toplog obroka za svaki radni dan proveden na poslu u iznosu od 10,00 KM, prema Odluci Federalnog ministra odbrane broj 13-03-45-213/03 od 17. januara 2003. godine. Sud BiH je dalje naveo da je među parničnim strankama sporno da li apelantima pripada pravo na naknadu za topli obrok u iznosu od 2% prosječne plaće u Federaciji BiH, kako predviđa član 5. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim primanjima koja nemaju karakter plaće, koja je stupila na snagu 27. juna 2004. godine ili u iznosu od 10,00 KM dnevno primjenom Odluke Federalnog ministra odbrane od 17. januara 2003. godine kao zatečenog propisa na osnovu kojeg je vršen obračun naknade sve do preuzimanja apelanata u OSBiH. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je stavom 1. člana 184. Zakona o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. br. 88/05; 53/07 i 59/09; u daljnjem tekstu: Zakon o službi) propisano da lica na službi u entiteskim vojskama sa 1. januarom 2006. godine postaju lica na službi u OSBiH, u činu i položaju u kojem su se zatekli sa 31. decembrom 2005. godine, a da je članom 185. stav 1. istog zakona propisano da sva prava i obaveze stečeni na osnovu propisa koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona ostaju na snazi do rješevanja stanja u službi po ovom zakonu. Nadalje, odredbom člana 62. stav 5. Zakona o odbrani propisano da se službenici i zaposlenici preuzetih entiteskih ministarstava odbrane sa danom 1. januara 2006. godine postaju državni službenici i zadržavaju svoju poziciju, plaću i naknade sve dok Ministar odbrane Bosne i Hercegovine ne donese odluku o njihovom statusu u Ministarstvu odbrane Bosne i Hercegovine nakon procesa izbora kako to predviđe odredba člana 64. istog zakona. Sud BiH je dalje naveo da Ministarstvo odbane BiH kao pravni sljednik entitetskih ministarstava odbane nije imalo mogućnost odlučivanja o načinu isplate naknade za topli obrok uposlenicima ranijih entitetskih ministarstava, jer u to vrijeme nije ni postojalo kao institucija, te je primjenom odredaba člana 185. stav 1. Zakona o službi postupala po propisima koji su bili na snazi do 31. decembra 2005. godine, u skladu sa odredbom člana 62. stav
5. Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 88/05 i 94/05: u daljnjem tekstu: Zakon o odbrani) kojom je propisano da preuzeti uposlenici ranijih entiteskih ministarstava odbrane zadržavaju svoju poziciju, plaće i naknade, sve dok Ministar odbrane BiH ne donese konačnu odluku o njihovom statusu nakon procesa izbora. Primjenom citiranih zakonskih odredbi, prvostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da je tužena pravilno postupila kada je obračun naknade za topli obrok apelantima isplatila na osnovu Odluke Federalnog ministra odbrane od 17. januara 2003. godine, kao zatečenog propisa, jer je primjenila propis na osnovu kojeg je vršena isplata naknade za topli obrok sve do 31. decembra 2005. godine.
5. Osporenim presudama Suda BiH, navedenim u dispozitivu ove odluke, odbijene su kao neosnovane žalbe apelanata podnesene protiv prvostepenih presuda iz prethodnog stava. U obrazloženju osporenih presuda je navedeno da sve istaknute činjenične i pravne razloge iz prvostepenih presuda prihvata i drugostepeni sud, jer imaju uporište u izvedenim relevantnim dokazima, ocijenjenim na način iz odredbe člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04 i 84/07; u daljnjem tekstu: ZPP) i primijenjenim odredbama čl. 184. st.1. i 2. i 185. stav 1. Zakona o službi i člana 62. stav 5. Zakona o odbrani. Po shavatanju drugostepenog suda, apelanti nemaju zakonom konstituisano pravo na veću naknadu na ime ishrane od one koja im je u vrijeme njihovog preuzimanja u OSBiH isplaćena prema ranijim entitetskim propisima. Naime, do preuzimanja u OSBiH apelanti nisu ni ostvarivali pravo na isplatu naknade za ishranu u smislu člana 5. Uredbe o naknadama i druim materijalnim pripisima koja nemaju karekter plaće, na kojoj osnovi zasnivaju tužbene zahtjeve, da bi navedeni propis mogao biti osnov za njihova stečena prava koja im garantuje i štiti odredba člana 185. stav 1. Zakona o službi. Također, Sud BiH je istakao da bi samo u okolnostima da je ranije, u vrijeme dok su apelanti bili profesionalna vojna lica na službi u VFBiH, realizovana isplata naknade za ishranu prema kriterijima iz navedene Uredbe, sud bi bio dužan zaštiti njihova stečena prava, a to u konkretnim predmetima nije slučaj. Shodno navedenom, odlučeno je kao u dispozitivu osporenih presuda primjenom odredbi člana 193. ZPP.
6. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo da ne budu diskriminirani iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Suština navoda o povredi ovih prava svodi se na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, ističući da je proizvoljno primjenjena Odluka Federalnog ministra odbrane broj 13-03-45-213/03 od 17. januara 2003. godine. Apelanti smatraju da su sudovi u konkretnom slučaju trebali primjeniti odredebe Uredbe o naknadama i Kolektivnog ugovora. Također, smatraju da su sudovi povrijedili njihovo pravo na nediskriminaciju, navodeći da su drugim tužiteljima po istom osnovu (po osnovu istih propisa na osnovu kojih su zahtjevali isplatu razlike naknade za ishranu u toku rada, po kojem su i apelanti zahtjevali) dosudli navedenu razliku naknade, a apelantima nisu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Navodi apelanata da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu kao i pravo da ne budu diskriminirani u suštini se svode na osporavanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo kada su odbili kao neosnvane njihove tužbene zahtjeve kojima su tražili da im tužena, na ime potraživanja iz radnog odnosa (topli obrok) isplati iznose navedene u predmetnim tužbama. Vezano za ove navode Ustavni sud ukazuje da je u svojoj odluci broj AP-1695/09 od 20. aprila 2011. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama člana 62. stav 5. Zakona o odbrani, zajedno sa odredbama čl. 184. i 185. Zakona o službi. Ustavni sud je u navedenoj odluci, analizirajući obrazloženje odluka redovnih sudova, zaključio da su redovni sudovi dali jasne razloge za zaključak da sporne odredbe Zakona o odbrani i Zakona o službi predstavljaju pravni osnov za donošenje osporenih presuda kojima su odbijeni kao neosnovani tužbeni zahtjevi apelanata.
11. Budući da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi dali detaljno obrazloženje zašto apelantima ne pripada pravo na isplatu razlike naknade za ishranu, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u odluci broj AP-1695/09.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović