Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-405/09 (E. D.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
- Dokazni postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 6, 380
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 299
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 362
- Ispravka krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 362
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-405/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 405/09, rješavajući apelaciju Ekrema Dedića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ekrema Dedića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kžk-09-000012 od 14. jula 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Kžk-08-000 004 od 28. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ekrem Dedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Alaga Bajramović, advokat iz Bihaća, podnio je 10. februara 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Kžk-08-000 004 od 23. januara 2009. godine i Presude Kantonalnog suda broj 001-0-Kžk-08-000 004 od 28. oktobra 2008. godine. Apelant je 22. oktobra 2009. godine dopunio apelaciju kojom je osporio Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kžk-09-000012 od 14. jula 2009. godine.
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 405/09 od 29. aprila 2009. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Općinskog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-161/04 od 17. jula 2006. godine apelant je, na osnovu člana 299. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06 i 53/07; u daljnjem tekstu: ZKP), oslobođen od optužbe da je kao službena osoba u Federaciji Bosne i Hercegovine zahtijevao i primao novac, čime bi počinio krivično djelo primanja dara i drugih koristi iz člana 380. stav 2. Krivičnog zakona FBiH («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05; u daljnjem tekstu: KZFBiH). Općinski sud je ocijenio da Kantonalno tužilaštvo nije uspjelo dokazati da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret, zbog čega je apelant oslobođen od optužbe.
4. Kantonalni sud je Rješenjem broj 001-0-Kž-06-000140 od 9. jula 2008. godine uvažio žalbu Kantonalnog tužilaštva, ukinuo Presudu Općinskog suda broj K-161/04 od 17. jula 2006. godine i odredio održavanje glavnog pretresa pred Kantonalnim sudom.
5. Nakon glavnog, usmenog i javnog pretresa, Kantonalni sud je donio Presudu broj 001-0-Kžk-
08-000 004 od 28. oktobra 2008. godine kojom je apelanta proglasio krivim za produženo krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZFBiH za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci. Na osnovu odredbe člana 380. stav 4. KZFBiH, od apelanta se oduzima imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 26.500,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da su u toku dokaznog postupka na pretresu pred vijećem Apelacionog odjeljenja neposredno izvedeni dokazi saslušanjem i ispitivanjem svjedoka, te su izvedeni dokazi uvidom i čitanjem pismene dokumentacije-materijalnih dokaza. Na osnovu izvedenih dokaza, ocjenjujući svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi, Kantonalni sud je pouzdano utvrdio da je apelant kao službena osoba u Federaciji BiH s umišljajem počinio produženo krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi, jer je zahtijevao i primio dar (novac) u namjeri da u okviru svojih ovlasti učini ono što bi svakako morao učiniti. U konkretnoj situaciji, kako je dalje navedeno, apelant je imao obavezu da izvrši realizaciju ugovorenih poslova na način da proslijedi fakture i kontroliše realizaciju prijevoza vojnika i starješina prema ugovorima koji su zaključeni između Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) i pojedinih prijevozničkih firmi. Iz iskaza saslušanih svjedoka (vlasnika prijevozničkih firmi), Kantonalni sud je utvrdio da je apelant prilikom realizacije zaključenih ugovora zahtijevao i primao novčane iznose jer je od prijevoznika po svakoj mjesečnoj fakturi zahtijevao određenu naknadu, s ciljem održavanja linija za prijevoz vojnika i starješina. Kantonalni sud je ocijenio da provedeni dokazi čine jednu međusobno uvezanu cjelinu, na osnovu koje je sud van razumne sumnje dokazao da je upravo apelant počinio radnje bliže opisane u izreci presude, koje u objektivnom i subjektivnom smislu predstavljaju obilježje bića krivičnog djela iz člana 380. stav 2. KZFBiH za koje je proglašen krivim. Kod odmjeravanja krivične sankcije, kako je dalje obrazloženo, Kantonalni sud je od olakšavajućih okolnosti imao u vidu apelantovu porodičnost a kao otežavajuću je ocijenio činjenicu da je u izvršenju krivičnog djela apelant pokazao upornost jer je pored novčanih darova koja čine obilježja ovog djela, insistirao i na drugim vidovima darova. Kazna zatvora od deset mjeseci je, prema mišljenju Kantonalnog suda, adekvatna i razmjerna stepenu društvene opasnosti i okolnostima apelanta kao počinioca krivičnog djela, kojom će se postići svrha opće i posebne prevencije.
6. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda izjavio žalbu, koju je Kantonalni sud Rješenjem broj 001-0-Kžk-08-000 004 od 23. januara 2009. godine odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja je navedeno da iz odredaba člana 333. ZKP jasno proizlazi da je žalba protiv drugostepene presude dozvoljena samo kada drugostepeni sud utvrđeno činjenično stanje prihvati kao tačno i potpuno a na osnovu drugačije pravne ocjene preinači tu presudu i optuženog umjesto ranije oslobađajuće presude proglasi krivim. U konkretnom slučaju, kako je dalje naveo Kantonalni sud, takva pravna situacija nije postojala jer je prvostepena presuda ukinuta povodom žalbe kantonalnog tužioca, održan je pretres pred drugostepenim sudom i apelantu izrečena osuđujuća presuda, iako je u prvostepenom postupku za djelo koje mu je stavljeno na teret bio oslobođen optužbe.
7. Apelant je protiv rješenja i presude Kantonalnog suda izjavio žalbe. Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Kžž-09-000004 od 8. aprila 2009. godine uvažio apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Kantonalnog suda kojom je njegova žalba odbačena kao nedopuštena i to rješenje preinačio tako da se žalba izjavljena protiv presude Kantonalnog suda smatra dopuštenom. Presuda Kantonalnog suda od 28. oktobra 2008. godine je ukinuta i određeno je održavanje glavnog pretresa pred Vrhovnim sudom. Vrhovni sud je naveo da je apelantova žalba izjavljena protiv presude Kantonalnog suda osnovana, jer svako ko je osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud u skladu sa zakonom. U konkretnom slučaju, apelant je presudom Kantonalnog suda od 28. oktobra 2008. godine prvi put u toku krivičnog postupka proglašen krivim, pa je njegova žalba protiv te presude osnovana.
8. U skladu sa prethodnim rješenjem, Vrhovni sud je nakon održanog javnog pretresa donio Presudu broj 070-0-Kžk-000012 od 14. jula 2009. godine kojom je apelant proglašen krivim za produženo krivično djelo primanja mita iz člana 362. stav 2. ranijeg KZFBiH («Službene novine FBiH» br. 43/98, 2/99 i 15/99), pa je uz primjenu navedenog zakonskog propisa i člana 40. stav 1. KZFBiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su na pretresu pred Apelacionim vijećem ponovljeni dokazi izvedeni tokom glavnog pretresa pred Općinskim sudom i Apelacionim odjeljenjem Kantonalnog suda. Na pretresu pred Apelacionim vijećem Vrhovnog suda stranke i apelantov branilac nisu imali prijedloga za izvođenje drugih dokaza. Ocjenjujući izvedene dokaze, kako je dalje navedeno, Vrhovni sud je utvrdio da je apelant počinio produženo krivično djelo primanja mita iz člana 362. stav 2. ranijeg KZFBiH a ne krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZFBiH, budući da su djela počinjena u vrijeme važenja ranijeg KZFBiH. Također je navedeno da važeći KZFBiH nije blaži za apelanta u kojem slučaju bi, u skladu sa članom 5. KZFBiH, bilo mjesta primjeni sada važećeg zakona. Vrhovni sud je slobodnom ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je apelant kao voditelj Odsjeka za transport u Komandi 5. korpusa Vojske Federacije, dakle kao službena osoba, radi održavanja i realizacije ugovora za prijevoz putnika, od vlasnika prijevozničkih firmi tražio mjesečnu proviziju a zatim prisvojio novac, lično ili preko drugih osoba, te je svojim radnjama ostvario obilježja krivičnog djela primanja mita. Apelant je, kako je dalje obrazložio Vrhovni sud, u više navrata, koristeći svoj službeni položaj i istu okolnost, ostvario obilježja istog krivičnog djela, te s obzirom na to da su sva učinjena u vremenskom kontinuitetu, Vrhovni sud je apelantove radnje okvalificirao kao produženo krivično djelo primanja mita. Imajući u vidu olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, Vrhovni sud je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci nalazeći da je ona razmjerna težini učinjenog krivičnog djela.
9. Apelant je u apelaciji istakao da su mu presudom Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U dopuni apelacije, apelant je osporio presudu Vrhovnog suda koja je donesena nakon podnesene apelacije u vezi s kojom je istakao povredu prava na pravično suđenje. U apelaciji je, u vezi s pravom na pravično suđenje, apelant istakao bitne povrede odredaba krivičnog postupka jer je Kantonalni sud prvostepenu oslobađajuću presudu ispitao izvan žalbenih razloga i ukinuo je zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, iako se žalba uopće nije pozivala na taj zakonski razlog. U daljnjem postupku su učinjene povrede koje se, prema apelantovom mišljenju, suštinski odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje zbog proizvoljne ocjene dokaza. U dopuni apelacije, u vezi s presudom Vrhovnog suda, apelant je, osim navoda koje je već istakao u apelaciji, naveo nedostatke u izreci presude, nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama, proizvoljnosti u ocjeni dokaza-naročito sadržaju materijalnih dokaza i iskazima svjedoka. Prema apelantovim navodima, iz izreke pobijane presude se ne može utvrditi na koji način i u okviru kojih službenih ovlasti je poduzeo radnje koje nije smio učiniti. U pogledu nedostatka obrazloženja o odlučnim činjenicama, apelant je naveo da Vrhovni sud, kao ni Kantonalni sud, nisu ocijenili dokaze izvedene na glavnom pretresu u skladu sa zakonskom obavezom ocjene dokaza i u skladu sa odredbom člana 6. Evropske konvencije, što ukazuje na to da je postupanje sudova pri ocjeni dokaza bilo proizvoljno. S tim u vezi je istakao da iskazi dva svjedoka-vlasnika autoprijevozničkih firmi, na kojima je zasnovana osuđujuća presuda, nisu dovedeni u vezu sa materijalnim dokazima. Pojašnjavajući ovu tvrdnju, apelant je istakao da navedeni svjedoci, čiji kredibilitet dovodi u pitanje, nisu prezentirali pismenu dokumentaciju da su mu davali novac, odnosno da je on novac primio, već je, prema apelantovom mišljenju, motiv za takvo njihovo svjedočenje «bijes» zbog ukidanja linija o prijevozu, čime je povrijeđeno njegovo pravo iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.
10. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05) relevantne odredbe glase: Član 380. stav 2.
Primanje dara i drugih oblika koristi (2) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji, uključujući i stranu službenu osobu, koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu korist, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi, da u okviru svog ovlašćenja učini ono što bi morala učiniti ili da ne učini ono što ne bi smjela učiniti,kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
11. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 43/98, 2/99 i 15/99) relevantne odredbe glase:
Član 363. stav 2.
Primanje mita (2) Službena ili odgovorna osoba koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu korist, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi da u okviru svoje ovlasti izvrši radnju koju bi morala izvršiti ili ne izvrši radnju koju ne bi smjela izvršiti,kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu, neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanja iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, pogrešnu primjenu materijalnog prava, sudsku ocjenu dokaza i povredu principa ravnopravnosti stranaka u postupku. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava. Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05), te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava, što je stav koji je Ustavni sud ponovio u niz svojih odluka (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03; Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
15. U vezi sa apelantovim prigovorom koji se odnosi na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, a koje se, prema njegovom mišljenju, odnose na postupanje Kantonalnog suda koji je odlučujući o žalbi protiv prvostepene presude izašao izvan žalbenog okvira i oslobađajuću presudu ukinuo zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud uvažio žalbu Tužilaštva, primjenom odredbe iz člana 330. stav 1. tačke a) i b) ZKPFBiH. Kantonalni sud je ocijenio postojanje bitne povrede prvostepenog postupka jer je izreka presude nerazumljiva i proturječna razlozima navedenim u presudi, zbog čega je određeno održavanje pretresa pred Kantonalnim sudom i određeno da se izvedu novi ili već izvedeni dokazi, te da se činjenično stanje potpuno i pravilno utvrdi, kako je i propisano u navedenoj zakonskoj odredbi. S obzirom na to da u konkretnom slučaju Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u načinu na koji je Kantonalni sud obrazložio razloge zbog kojih je žalbu Tužilaštva uvažio, a osnovi za ukidanje presude i određivanje novog pretresa su propisani u relevantnim procesnopravnim odredbama ZKPFBiH, Ustavni sud neće ulaziti u daljnje ispitivanje takvih navoda jer smatra da su oni očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koje je, kako je istakao apelant, proisteklo iz nepravično provedenog dokaznog postupka, Ustavni sud ukazuje na vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
17. Prema prethodno iznesenom principu, pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalificirati zavisi prvenstveno od suda koji vodi postupak. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da su Kantonalni sud a zatim i Vrhovni sud, nakon održanog javnog pretresa, na osnovu ponovljenih dokaza koji su izvedeni pred Općinskim sudom i tokom pretresa pred Apelacionim vijećem Kantonalnog suda, detaljno obrazložili na osnovu kojih dokaza je utvrđena apelantova krivičnopravna odgovornost za produženo krivično djelo primanja mita. Naime, Vrhovni sud je jasno naveo da je na osnovu saslušanja svjedoka optužbe i odbrane, dovodeći ih u vezu sa ostalim materijalnim dokazima i pismenom dokumentacijom, na pouzdan način utvrdio da je apelant u periodu navedenom u izreci presude imao svojstvo službene osobe zadužene za realizaciju ugovora o prijevozu vojnika i starješina, zaključenih između FMO-a i pojedinih prijevozničkih firmi. Iskaze svjedoka - vlasnika prijevozničkih firmi, čiji je kredibilitet apelant u apelaciji osporio, Vrhovni sud je ocijenio pouzdanim i tačnim. Pri tome je, kako je navedeno u obrazloženju, Vrhovni sud imao u vidu iskaze ostalih svjedoka-uposlenika autoprijevozničkih firmi i svjedoka koji je po funkciji bio nadređen apelantu, te je naveo jasne razloge zbog kojih im je poklonio vjeru i zbog čega ih smatra pouzdanim. U pogledu prigovora da navedeni svjedoci za svoje navode nemaju pismene dokaze u vidu evidencije o isplatama koje su izvršili apelantu, Vrhovni sud je naveo da su irelevantni, budući da se radilo o davanju dara službenoj osobi pa u tom smislu nije bilo ni očekivano postojanje pismene dokumentacije na tu okolnost. Iz navedenog proizlazi, upravo suprotno navodima apelacije, da je Vrhovni sud jasno i određeno obrazložio na kojim iskazima svjedoka i na kojim materijalnim dokazima je zasnovao svoju odluku, iznio razloge zbog kojih te dokaze smatra prihvatljivim i uvjerljivim.
18. U vezi s ocjenom dokaza, apelant je istakao kršenje principa ravnopravnosti strana u postupku, jer iskazi svjedoka na kojima je zasnovana osuđujuća presuda nemaju uporišta u materijalnim dokazima. Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije kojim se optuženom u krivičnom postupku garantuju ista prava koja ima i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo, jeste da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane i konačno mora imati mogućnost da lično prisustvuje suđenju. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i određene razloge zbog kojih su iskazi svjedoka optužbe ocijenjeni pouzdani. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke i izvodi druge dokaze pred sudom. U pravilu, zadatak redovnih sudova je da procijene da li je potrebno saslušati određene svjedoke i izvesti određene dokaze, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Ustavni sud smatra da su sudovi dali jasne i argumentovane razloge zbog kojih su iskaze svjedoka optužbe ocijenili pouzdanim, te da takva njihova odluka nije dovela u pitanje princip ravnopravnosti strana u postupku, u smislu člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka d) Evropske konvencije.
19. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant kršenje ovog prava isticao u vezi sa rješenjem Kantonalnog suda kojim je njegova žalba protiv presude istog suda bila odbačena kao nedopuštena. Međutim, ovaj propust je u daljnjem toku postupka ispravio Vrhovni sud, koji je uvažio apelantovu žalbu i zakazao novi glavni pretres, nakon čega je donesena presuda kojom apelant nije zadovoljan. Činjenica da rezultat pravnog lijeka nije bila odluka kojom bi apelant bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da i ovaj dio apelacije treba odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovan.
20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović