Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-708/09 (H. B.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vanparnični postupak
  • Uređenje međa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-708/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 708/09, rješavajući apelaciju Himze

Berbića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Himze Berbića, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-

000308 od 6. januara 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-V-06-000263 od 4. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Himzo Berbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Samija Berbić, podnio je 9. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-

0-Gž-08-000308 od 6. januara 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-V-06-000263 od 4. decembra 2007. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-V-06-000263 od 4. decembra 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-000308 od 6. januara 2009. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog apelanta radi uređenje međe između parcele koja je u njegovom posjedu označena kao k.č. broj 3352/18 upisana u pl. broj 2109 KO Gornja Tuzla, i parcela koje su u posjedu protivnika predlagača Osmana Ibrahimovića (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) a označene su kao k.č. broj 2932/47 i 3352/17, obje upisane u pl. broj 2117 KO Gornja Tuzla. Istim rješenjem je odbačen zbog nenadležnosti prijedlog apelanta da sud obaveže protivnika predlagača da ukloni postojeći betonski zid koji predstavlja među i sagradi novi poštujući raniji dogovor, tako što će temelje novog zida ukopati najmanje 0,50 m u odnosu na nivo parcele apelanta. Apelantu je takođe naloženo da protivniku predlagača nadoknadi troškove vanparničnog postupka u iznosu od 900,00 KM.

3. Općinski sud je postupajući prema odredbi člana 176. Zakona o vanparničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, broj 2/98) uvidom u zk.ul. broj 2336 KO Gornja Tuzla prvenstveno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o zemljištu na kojem postoji pravo vlasništva, dok je na temelju nalaza i mišljenja vještaka geometra Šemse Kadrića koji je na licu mjesta dana 6. novembra 2007. godine identifikovao parcele apelanta i protivnika predlagača utvrdio da protivnik predlagača izgradnjom betonskog podzida nije izvršio pomjeranje međe između susjednih parcela, jer na licu mjesta i dalje postoje međašnji znaci koji nisu pomjereni. S tim u vezi Općinski sud je ukazao na odredbu člana 168. Zakona o vanparničnom postupku kojom je propisano, da u postupku uređenja međa sud uređuje među između susjednih nepokretnosti kad su međašnji znaci uništeni, oštećeni ili pomjereni. Dalje smatra, da iz iskaza samog apelanta proizlilazi da za njega sama trasa betonskog zida koji predstavlja među između njegove parcele i parcela protivnika predlagača nije sporna, pa je imajući u vidu mišljenje vještaka geometra da izgradnjom betonskog podzida nije izvršeno pomjeranje međe između susjednih nepokretnosti jer postoje međašnji znaci koji nisu pomjereni, to je ovaj sud zaključio da je neosnovan prijedlog apelanta za uređenje međe i isti je odbio kao neosnovan. Općinski sud je takođe zahtjev apelanta da protivnik predlagača poruši postojeći betonski zid i izgardi novi poštujući eventualni dogovor u smislu da temelje betonskog zida ukopa 0,50m u odnosu na nivo njegove parcele odbacio zbog nenadležnosti, zaključivši da apelant takav zahtjev može postaviti samo u upravnom postupku, dok je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa članom 28. stav 3. Zakona o vanparničnom postupku. Kantonalni sud je cijeneći žalbene razloge apelanta zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je na temelju nalaza i mišljenja vještaka geometra odbio kao neosnovan njegov zahtjev radi uređenja međe između njegove parcele i parcela protivnika predlagača, smstrajuć da protivnik predlagača izgradnjom betonskog podzida nije izvršio pomjeranje međe između susjednih parcela, odnosno jer na licu mjesta i dalje postoje međašnji znaci koji nisu pomjereni. Dakle, Kantonalni sud je polazeći od ovakvog utvrđenog činjeničnog stanja, koji se po ocjeni tog suda ne dovode u sumnju žalbenim navodima apelanta zaključio da je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio kao u izreci navedenog rješenja, ukazujući da sud u vanparničnom postupku uređuje među između susjednih nepokretnosti samo kad su međašnji znaci uništeni, oštećeni ili pomjereni shodno odredbi člana 168. Zakona o vanparničnom postupku. Kantonalni sud takođe smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je zaključio, da zahtjev apelanta za rušenje betonskog zida koji predstavlja među nije u nadležnosti vanparničnog suda već organa uprave, pa je zahtjev apelanta odbacio zbog nenadležnosti. Prema tome, postupajući na osnovu člana 235. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Kantonalni sud je odlučio kao u izreci rješenja.

4. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da su sudovi u predmetnom vanparničnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo te da zbog toga on trpi štetu zbog vode koja dotiče sa pacela protivnika predlagača i dolazi do temelja njegove kuće, a što je u uzročno-posljedičnoj vezi sa izgrađenim betonskim zidim koji je izgradio protivnik predlagača, koji predstavlja vještačku branu, zbog neizgrađenog drenažnog sistema i dovezenih količina zemlje, i vrsti postavljene betonske ograde koja nije propusna i zbog koje dolazi do usmjeravanja oborinskih voda na njegovu parcelu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog načina na koji su sudovi u osporenim rješenjima utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Općinski sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-708/09 (H. B.) | Sudska praksa | Aktio