Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-9/09 (D.G.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Radni odnos
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-9/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 9/09, rješavajući apelaciju D.G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.G. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj Rev-27/08 od 10. decembra 2008. godine, broj Gž-21/07 od 15. jula 2008. godine i broj P-142/05 od 13. decembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D.G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić-Grada, kojeg zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Rev-27/08 od 10. decembra 2008. godine, broj Gž-21/07 od 15. jula 2008. godine i broj P-142/05 od 13. decembra 2006. godine.

2. Apelant je Sudu BiH podnio tužbu protiv Bosne i Hercegovine-Obavještajno-sigurnosne Agencije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) radi poništenja rješenja, uspostave radno-pravnog statusa i isplate novčanog potraživanja. U tužbi je naveo da mu je Rješenjem tužene broj 01-5776/116 od 29. decembra 2004. godine prestao radni odnos sa 31. decembrom 2004. godine zbog viška zaposlenika, jer je tokom procesa transformacije predviđen manji broj izvršilaca. Rukovodstvo tužene, kako je dalje naveo u tužbi, nije ispunilo svoje obaveze, jer mu nije pokušalo naći rješenje za zaposlenje u srodnim službama, institucijama i organima države. Također, apelant je naveo da mu je onemogućeno korištenje otkaznog roka od 30 dana, te da su povrijeđene odredbe čl. 72, 79. i 80. Zakona o radu u institucijma BiH. Tužbeni zahtjev apelant je konačno opredijelio na glavnoj raspravi tako što je zatražio poništenje Rješenja broj 01-5776/116 od 29. decembra 2004. godine i Rješenja broj 07-1407 od 14. februara 2005. godine, te zatražio da se obaveže tužena da ga vrati na njegovo ranije radno mjesto ili drugo radno mjesto u skladu sa njegovim stručnim sposobnostima i da mu isplati iznos od 15.012,00 KM sa zakonskom kamatom od presuđenja do isplate.

3. Sud BiH je Presudom broj P-142/05 od 13. decembra 2006. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao ga da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.827,78 KM. U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da je po provedenom dokaznom postupku, ocjenom dokaza na način propisan odredbom člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH («Službeni glasnik BiH» br. 36/04 i 84/07), utvrđeno da je apelant bio zaposlen u Obavještajnoj službi Republike Srpske i sve do ukidanja entitetskih obavještajnih službi kada je preuzet na rad u Obavještajno-sigurnosnu agenciju BiH (u daljnjem tekstu: OSA) do donošenja konačne odluke o njegovom statusu, odnosno zasnivanju radnog odnosa u OSA. Rješenjem tužene broj 01-5776/116 od 29. decembra 2004. godine apelantu je prestao radni odnos uz pravo na otpremninu, dok je Rješenjem tužene broj 07-1407 od 14. februara 2005. godine odbijena kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja kojim mu je prestao radni odnos. Među strankama je sporna činjenica, kako je dalje naveo Sud BiH, da li su rješenja br. 01-5776/116 od 29. decembra 2004. godine i 07-1407 od 14. februara 2005. godine donesena u skladu sa važećim materijalnopravnim propisima, odnosno da li su navedenim rješenjima povrijeđena prava koja pripadaju apelantu. U tom smislu, Sud BiH je utvrdio da rješenja po osnovu kojih je apelantu prestao radni odnos nisu nezakonita, niti je osnovan apelantov stav prema kojem je tužena, donoseći navedena rješenja, povrijedila odredbe člana 72. Zakona o radu u institucijama BiH. Naime, apelantu je radni odnos prestao u skladu sa članom 60. stav 1. tačka g) Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH («Službeni glasnik BiH» br. 12/04, 20/04 i 56/06, u daljnjem tekstu: Zakon o OSABiH) nakon obavljenog procesa provjere od tužene u skladu sa članom 101, te nakon što je protekao rok iz člana 99. stav 1. navedenog zakona. Na apelanta se, kako je dalje navedeno, primjenjuju odgovarajuće odredbe o zasnivanju i prestanku radnog odnosa iz Zakona o OSABiH (član 40. stav 4) prema kojem kandidat, pored posebnih uslova, treba imati odgovarajuću stručnu spremu, posebne stručne vještine i znanje propisani pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji. S obzirom na to da je u procesu reorganizacije entitetskih obavještajnih službi ukinuto radno mjesto apelanta na kojem je zatečen, autonomno je pravo organa uprave da ocijeni kojem će mjerilu dati prednost prilikom odlučivanja kojeg će od uposlenika koji ispunjavaju uslove rasporediti na radna mjesta a kojeg će ostaviti neraspoređene. Također, ne postoji zakonski osnov koji obavezuje tuženu da apelantu pokuša naći odgovarajuće zaposlenje u srodnim službama, institucijama i organima države. Sud BiH je istakao da apelant ni u tužbi ni u toku provedenog parničnog postupka nije dokazao da je tužena prilikom donošenja pobijanih rješenja zanemarila ili pogrešno ocijenila bilo koji elemenat na osnovu kojeg je bila dužna zadržati apelanta u radnom odnosu. Dalje, Sud BiH je zaključio da tužena pobijanim rješenjima nije povrijedila odredbe čl. 73, 75, 77, 79. i 80. Zakona o radu u institucijama BiH niti odredbe čl. 11, 37, 44. stav 1. tačka a), 99. st. 1. i 101. Zakona o OSABiH, odnosno da apelant nije dokazao da su osporena rješenja nezakonita. Na osnovu navedenog Sud BiH je zaključio da ne postoji ni pravni osnov za obavezivanje tužene da apelanta vrati na njegovo ranije radno mjesto ili drugo radno mjesto u skladu sa njegovim stručnim sposobnostima, te da mu isplati na ime naknade plaće iznos od 15.012,00 KM, tako da je i ovaj dio tužbenog zahtjeva odbijen.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv presude od 13. decembra 2006. godine, Sud BiH je donio Presudu broj Gž-21/07 od 15. jula 2008. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenice koje se odnose na tužbeni zahtjev, te na njih pravilno primijenio materijalno pravo. Za svoju presudu Sud BiH je naveo pravilne i potpune razloge, te konkretne norme materijalnog prava na osnovu kojih je presudio na način što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi, kako je naveo drugostepeni sud, da je apelantu zakonito prestao radni odnos kod tužene zbog toga što je prilikom reorganizacije. koja je provedena u skladu sa Zakonom o OSABiH, došlo do ukidanja radnog mjesta na kojem je apelant radio. Dalje se navodi da, zbog specifične nadležnosti i ekonomskih prilika u kojim je izvršena reorganizacija, tužena nije bila obavezna niti u mogućnosti da apelanta rasporedi na drugo radno mjesto, niti da ga obrazuje ili osposobi za rad na drugim poslovima. Također, neosnovano je apelantovo pozivanje na povredu člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda s obzirom na to da prema apelantu nije učinjena diskriminacija ni po kom osnovu, pa ni po osnovu njegove nacionalnosti, budući da mu je radni odnos prestao iz drugih razloga (zbog ukidanja radnog mjesta i objektivnog utvrđenja da je višak radne snage), te da apelant svoje tvrdnje nije dokazao u prvostepenom i drugostepenom postupku. Naime, tačno je da odredba člana 37. stav 3. Zakona o OSABiH propisuje obavezu da struktura zaposlenih odražava nacionalnu strukturu stanovništva BiH prema poslednjem popisu stanovništva. Međutim, to ne znači da je apelant diskriminisan na nacionalnoj osnovi jer mu je omogućeno da ravnopravno učestvuje sa ostalim pretendentima u popunjavanju radnih mjesta prema kriterijima sigurnosne provjere. U konkretnom slučaju direktor tužene je, koristeći se svojim diskrecionim pravom nakon izvršene provjere, dao prednost kandidatima za koje je smatrao da će najuspješnije obavljati poslove u skladu sa novom organizacijom i sistematizacijom radnih mjesta.

5. Sud BiH je, odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, donio Presudu broj Rev-27/08 od 10. decembra 2008. godine kojom je reviziju odbio. Revizijsko vijeće je, kako je navedeno u obrazloženju presude, ispitalo drugostepenu presudu u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost, nakon čega je utvrdio da je drugostepena presuda pravilna i zakonita. Drugostepeno vijeće je, kako je dalje navedeno, navelo pravilne i potpune razloge kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu materijalnih propisa i procesnih odredbi koje je u cijelosti prihvatilo revizijsko vijeće.

6. Apelant smatra da su mu pobijanim presudama Suda BiH povrijeđena sljedeća prava: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava, jer sudovi koji su odlučivali o njegovom tužbenom zahtjevu nisu prihvatili činjenicu da je tužena rješenje o prestanku radnog odnosa donijela u suprotnosti sa odredbom člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da je osnovni razlog prestanka radnog odnosa kod tužene njegova nacionalna pripadnost, te navodi da tužena nije pokušala da mu obezbijedi drugo radno mjesto u nekom od organa ili institucija Bosne i Hercegovine. Apelant je mišljenja da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da mu radni odnos nije prestao zbog učinjene diskriminacije, već zbog ukidanja njegovog radnog mjesta.

7. U Zakonu o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 12/04, 20/04 i 56/06) relevantne odredbe glase:

Član 40. [...] (3) Lice koje želi stupiti u radni odnos u Agenciji, pored opštih uslova za prijem u Agenciju, mora ispunjavati i posebne uslove za prijem i raspoređivanje na pojedine poslove (određena školska sprema i struka, radni staž, posebne stručne vještine i znanja, posebna zdravstvena sposobnost i dr.) propisane Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji Agencije.

Član 55. U slučaju razrješenja sa dužnosti nastalog usljed viška radne snage, razriješeni zaposleni ima pravo na otpreminu u visini njegove plate u posljednjih šest mjeseci prije prestanka radnog odnosa. Član 60. Zaposlenom u Agenciji prestaje radni odnos u sljedećim slučajevima: [...]

g) višak radne snage;

Član 99. (1) Od 1. maja 2004. godine zaposleni iz ranijih obavještajnih službi postaju zaposleni u Agenciji i na njih se primjenjuju odredbe iz Poglavlja V. ovog zakona pod nazivom "Osoblje Agencije". Odredbe člana 44. stav 1.(a) ili člana 55. ovog zakona ne primjenjuju se na zaposlene sve dok generalni direktor ne donese konačnu odluku o njihovom statusu i zasnivanju radnog odnosa u Agenciji, nakon procesa provjere predviđenog u članu 101. ovog zakona u roku od 90 dana. [...]

Član 101. Predsjedavajući, na prijedlog generalnog direktora, imenuje jednu ili više komisija za provjeru, od kojih se svaka sastoji od četiri zaposlena u Agenciji i jednog lica iz Obavještajno-bezbjednosno-savjetodavne službe iz člana 11. stav 2. ovog zakona. Komisija(e) za provjeru ima odgovornost da utvrdi da li zaposleni u Agenciji ispunjavaju uslove za prijem u radni odnos u Agenciju utvrđene u Glavi V. ovog zakona, kao i druge kriterijume koje je utvrdio generalni direktor, a odobrio Savjet ministara. Prije osnivanja Komisije za provjeru prema prethodnom stavu, generalni direktor, zamjenik generalnog direktora i glavni inspektor vrše provjeru članova Komisije koji su zaposleni u Agenciji kako bi utvrdili da oni ispunjavaju uslove za prijem u radni odnos u Agenciju, utvrđene u Glavi V. ovog zakona, kao i druge kriterijume koje je utvrdio generalni direktor, a odobrio Savjet ministara.

8. U Zakonu o radu u institucijama Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 26/04, 7/05 i 48/05) relevantne odredbe glase:

Član 72. (1) Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok u slučaju:

a) prestanka potrebe za obavljanjem određenog posla zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga; ili [...]

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji je Sud BiH primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženjima osporenih odluka naveo da tužena prilikom donošenja rješenja kojima je apelantu prestao radni odnos nije povrijedila odredbe člana 72. Zakona o radu u institucijama BiH s obzirom na to da je apelantu radni odnos prestao u skladu sa članom 60. stav 1. tačka g) Zakona o OSABiH. Dalje, Ustavni sud zapaža da je članom 72. stav 1. tačka a) propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok u slučaju prestanka potrebe za obavljanjem određenog posla zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga, što je tužena i uradila u konkretnom slučaju pozivajući se na odredbu člana 60. stav 1. tačka g) Zakona o OSABiH kojim je propisano da zaposlenim u Agenciji prestaje radni odnos u slučajevima viška radne snage. Sud BiH je obrazložio da je prestanak radnog odnosa apelantu nastupio nakon obavljenog procesa provjere od tužene u skladu sa članom 101, te nakon što je protekao rok od 90 dana iz člana 99. stav 1. navedenog zakona. Ustavni sud smatra da je Sud BiH svoje odluke dovoljno jasno obrazložio primjenom relevantnih odredbi Zakona o radu u institucijana BiH i Zakona o OSABiH. Takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelant, osim paušalnog pozivanja na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije, svoje navode nije potkrijepio bilo kakvim dokazima iz kojih bi proizlazilo da postoji vjerovatnoća da je povreda prava na nediskriminaciju moguća u konkretnom slučaju.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović