Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2048/11 (H. T.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine · čl. 204
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2048/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP-2048/11, rješavajući apelaciju Habibe Teletović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 6. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Habibe Teletović podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 005565 11 Rev od 28. aprila 2011. godine, jer se radi o pitanju o kome je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. Habiba Teletović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 11. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 005565 11 Rev od 28. aprila 2011. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-1620/2003 od 9. januara 2004. godine odbačena je kao neblagovremena tužba koju je apelantica podnijela protiv Bosne i Hercegovine, Ministarstva inostranih poslova radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, vraćanja u radni odnos i naknade štete.
3. Rješenjem Suda BiH broj Gž-96/06 od 8. maja 2008. godine odbijena je kao neosnovana žalba koju je apelantica podnijela protiv rješenja Općinskog suda broj Pr-1620/2003 od 9. januara 2004. godine i prvostepeno rješenje je potvrđeno.
4. Apelantica je protiv naprijed navedenih odluka podnijela apelaciju Ustavnom sudu koja je Odlukom o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2160/08 od 17. septembra 2009. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbačena kao nedopuštena zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio: „U konkretnom slučaju, apelantica se nije obratila poslodavcu prigovorom na rješenje o prestanku radnog odnosa, broj 10921-02-3- 13892/01 od 26. jula 2001. godine, čime je u skladu sa članom 334. i 335. ZDU izgubila pravo na zaštitu pred nadležnim redovnim sudom. Obzirom da je apelantica podnijela nedozvoljenu tužbu redovni sudovi su je odbacili bez upuštanja u ocjenu osnovanosti njenog tužbenog zahtjeva. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala prethodno podnijeti prigovor funkcioneru koji rukovodi organom uprave, odnosno blagovremeno podnijeti tužbu nadležnom sudu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja prigovora, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da nepodnošenjem prigovora poslodavcu, odnosno neblagovremenom tužbom Općinskom sudu apelantica nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela tužbu, na temelju koje Općinski sud, a kasnije ni Sud BiH nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.“
5. U međuvremenu apelantica je protiv rješenja Suda BiH broj Gž-96/06 od 8. maja 2008. godine, koje je bilo predmet apelacionog razmatranja pred Ustavnim sudom izjavila reviziju koja je rješenjem Suda BiH broj S1 3 P 005565 11 Rev od 28. aprila 2011. godine odbačena kao neblagovremena. U obrazloženju rješenja revizijsko vijeće Suda BiH je ukazano da se u skladu s odredbom člana 204. i 221. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 36/04 i 84/07) revizija može izjaviti protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu, kao i protiv rješenja drugostepenog vijeća kojim je postupak pravosnažno završen u roku od 30 dana od dostave prepisa prepisa presude, odnosno rješenja. Revizijsko vijeće je dalje navelo da je punomoćnik apelantice rješenje Suda BiH broj Gž-96/06 od 8. maja 2008. godine primio 4. juna 2008. godine, što znači da je rok za izjavljivanje revizij istekao 7. jula 2008. godine. S obzirom da je apelantica reviziju izjavila 15. decembra 2010. godine, proizlazi da je revizija izjavljena neblagovremeno, zbog čega je odbačena.
6. Iako to nije eksplicitno navela, iz apelanticinih navoda proizilazi da se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
6. radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;
7. Ustavni sud zapaža da je apelantica, prije podnošenja ove apelacije već ranije, 17. jula 2008. godine, podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Suda BiH broj Gž-96/06 od 8. maja 2008. godine i rješenja Općinskog suda broj Pr-1620/2003 od 9. januara 2004. godine. Ta apelacija je odbačena kao nedopuštena Odlukom Ustavnog suda broj AP 2160/08 od 17. septembra 2009. godine jer apelantica nije iscrpila pravne lijekove moguće prema zakonu, s obzirom da je utvrđeno da se apelantica nije obratila poslodavcu prigovorom na rješenje o prestanku radnog odnosa, broj 10921-02-3-13892/01 od 26. jula 2001. godine, čime je u skladu sa članom 334. i 335. ZDU izgubila pravo na zaštitu pred nadležnim redovnim sudom. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala prethodno podnijeti prigovor funkcioneru koji rukovodi organom uprave, odnosno blagovremeno podnijeti tužbu nadležnom sudu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja prigovora, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da nepodnošenjem prigovora poslodavcu, odnosno neblagovremenom tužbom Općinskom sudu apelantica nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela tužbu, na temelju koje Općinski sud, a kasnije ni Sud BiH nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.
8. Ustavni sud zapaža da se predmetna apelacija odnosi na isto pitanje na koje se odnosila ranija apelacija, jer se u postupku po žalbi protiv rješenja Suda BiH broj Gž-96/06 od 8. maja 2008. godine u kojem je doneseno osporeno rješenje Suda BiH broj S1 3 P 005565 11 Rev od 28. aprila 2011. godine raspravljalo samo pitanje zakonske dopustivosti tog pravnog lijeka, dok je ranijom odlukom Ustavnog suda već utvrđeno da je taj postupak nije dopušten jer apelantica nije iscrpila sve pravne lijekove moguće prema zakonu. Shodno tome, Ustavni sud primjećuje da se apelacija odnosi na ista pitanja na koja se odnosila i ranija apelacija o kojoj je Ustavni sud 17. septembra 2009. godine donio konačnu i obavezujuću odluku broj AP 2160/11, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović