Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-556/09 (F. B. i njegova malodobna djeca)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Azil
- Porodični život
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-556/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP-556/09, rješavajući apelaciju Fadila Beriše i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fadila Beriše i mldb. M.B., O.B., E.B., N.B. i S.B. podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-1292/07, od 10. decembra 2008. godine i rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegvien Sektor za azil broj UP-1-
08/1-41-1-351-2/07 od 20. septembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fadil Beriša i njegova malodobna djeca M.B. rođen 1996. godine, O.B. rođen 1999. godine, E.B. rođen 2000. godine, N.B. rođen 2001. godine i S.B. rođen 2004. godine (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Udruženje „Vaša prava“, podnijeli su 25. februara 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-1292/07, od 10. decembra 2008. godine i rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine Sektor za azil (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-
1-08/1-41-1-351-2/07 od 20. septembra 2007. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio deportaciju apelanta i članova njegove porodice. Ustavni sud je donio odluku AP-556/09 od 10. juna 2009. godine kojim je odbio zahtjev za privremenu mjeru.
2. Ministarstvo je donijelo rješenje broj UP-1-08/1-41-1-351-2/07, od 20. septembra 2007. godine kojim je odbio zahtjev apelanata, državljana Republike Srbije za azil te im je naložio da napuste Bosnu i Hercegovinu u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u toku postupka prvoapelant dao intervju, „na jeziku koji razumije“ i kojem su prisustvovali predstavnici UNHCR i nevladine organizacije za pružanje pravne pomoći. U intervjuu prvoapelant je izjavio da je živio na Kosovu, mjesto Mala Dobranja, Lipanj sa familijom (otac majka, brat, supruga i djeca). Prvoapelant je naveo da nije nikada pripadao bilo kojoj vojnoj političkoj nacionalnoj ili bilo kojoj organizaciji, da nije nikada ispitivan niti privođen na informativne razgovore. Prvoapelant je izjavio da je u toku rata bio maltretiran i od Srba i od Albanaca.
3. Nadalje, u intervju prvoapelant je ispričao nekoliko slučajeva koji u mu se desili na Kosovu - slučaj sa Drganom „koji ga je bocnu u ruku“ i tjerao da sa njim prevozi municiju, zatim slučaj sa Romima koji su ga pozvali da „čuva selo od Srba“, ali su ih ubili neki Albanci. Takođe, prvoapelant je naveo da je mu je ženu silovao izvjesni Muhamed Betući, da je slučaj prijavio policiji i ne zna šta je s njim bilo, kao i da su sina htjeli da mu stave u vatru, kao i da su mu, zbog „toga što je otišao da radi“ (kopa kanal za Ćerima Dulaja), otac i brat bili pretučeni. Nadalje, prvoapelant je ispričao da je jedne prilike kada je išao u Goleš po cigare i šećer srpski policajac zvani Bokser im je rekao da „slome šiptarsku prodavnicu“, što je on sa ostalima i uradio a kada su se vraćali kući neko je pucao na njih i jedan metak je okrznuo prvoapelanta. Na pitanje ko je na njih pucao prvoapelant je odgovorio „srpska ili albanska policija“. Prvoapelant je naveo da su ih Albancu tjerali uz kuća. Prvoapelant je u izjavi naveo da ne smije da se vrati na Kosovo „zbog rata “ i jer ga čeka „metak u glavu od Albanaca“. Ministarstvo je navelo da prvoapelant nije priložio dokaze za svoje navode.
4. Nadalje, Ministarstvo je utvrdilo da je prvoapelant državljanin Republike Srbije, romske nacionalnosti, sa zadnjim mjestom prebivališta na Kosovu, mjesto Mala Dobranja, Lipanj. Djeca ne posjeduju identifikacione potvrde, a za dvoje djece prvoapelant je naveo da su rođeni u Bosni i Hercegovini. Kosovo je napustio u junu 1999. godine, odakle je otišao u Podgoricu, Crna Gora. Nakon što je u Podgorici dobio informacije da ga neki Albanci traže porodica je odlučila da dođe u Bosnu i Hercegovinu.
5. Polazeći od definicije izbjeglice iz člana 72. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 29/03 i 4/04) te imajući u vidu član 76. stav 4. navedenog zakona Ministarstvo je utvrdilo da postoje elementi, u slučaju prvoapelanta koji bi se mogli razmatrati u vezi sa pojmom izbjeglice. Ministarstvo je navelo da je ključni element definicije izbjeglice nemogućnost ili nevoljkost povratka u zemlju porijekla zbog postojanja opravdanog ili osnovanog straha od progona. Što se tiče definicije „progona“ Ministarstvo se pozvalo na član 33. Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine, a na koji se oslanja princip iz člana 60. Zakona o kretanju i boravku stranaca, a iz kojeg proizilazi da ugrožavanje života ili slobode uslijed vjerske, rasne ili nacionalne pripadnosti, političkog uvjerenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi uvijek predstavlja progon. Drugi element koji je bitan je „ opravdan strah“ . Ministarstvo je navelo da nisu sve osobe koje se nalaze izvan zemlje svog državljanstva i imaju opravdan strah od teških povreda ljudskih prava izbjeglice u smislu Zakona o kretnju i boravku stranaca i azilu. Ministarstvo je navelo da rizik sa kojim se suočava podnosilac zahtjeva - prvoapelant mora biti uzročno povezan sa najmanje jednim osnovom iz člana 72. Zakona o kretanju i boravku stranaca-rasa, vjera, nacionalnost, pripadnost određenoj društvenoj grupi ili određeno političko mišljenje.
6. Nadalje, Ministarstvo je navelo da prvoapelant u izjavi navodi događaje koji se mogu vezati za njegovu ličnost. Ipak, Ministarstvo je navelo da je iskaz prvoapelanta kontradiktoran (jasno navodeći te detalje), da su određeni događaji koje je navodi, datumi i ostalo u koliziji (datumi koje navodi ne odgovaraju opšte poznatim činjenicama kao npr,. prisustvo „srpskog policajca“ kada su se srbijanske sigurnosne snage već povukle sa Kosova). Ministarstvo je takođe navelo da u momentu kada je prvoapelant napustio Kosovo situacija bila jako složena sa masovnim povredama osnovnih ljudskih prava između ostalih i pripadnicima romske nacionalnosti. Ministarstvo je takođe navelo da povrede koje je prvoapelant pretrpio posljedica su pada jednog i uspostave drugog ustavno-pravnog režima, a uključivalo je sukobe srbijanskih snaga sigurnosti, Oslobodilačku vojsku Kosova i NATO. U takvim okolnostima, kada niti jedan segment države ne funkcioniše, prema mišljenju Ministarstva niko nije bio zaštićen i povrede ljudskih prava nisu sankcionisane, a žrtve su ostajale bez zaštite.
7. Međutim, Ministarstvo je navelo da treba ispitati situaciju u sadašnjem kontekstu zaštite ljudskih prava u datoj sredini a radi utvrđivanja da li je strah od povratka u zemlju opravdan. S tim u vezi, Ministarstvo se pozvalo na mnoge međunarodne izvještaje, koje je svaki pojedinačno detaljno analiziralo i utvrdio da i pored postojanja određenih problema, situacija je bitno drugačija i poboljšana, te da se pripadnici romske nacionalnosti vraćaju na Kosovo. Ministarstvo je navelo da je nadležni organ utvrdio postojanje povrede ljudskih prava prvoapelantu i njegovoj porodici kada su 1999. godine živjeli na Kosovu. Takođe, navedeno je da su oni bili manje više u istoj situaciji kao drugi pripadnici romske nacionalnosti. Međutim, prema ocjeni Ministarstva situacija je sada bitno drugačija jer na Kosovu postoji izgrađen pravosudni sistem za detekciju, gonjenje i kažnjavanje progonskih akata. Nadalje, navedeno je da je na Kosovu provođenje zakona i zaštita nacionalnih manjina u rukama Kosovske policijske službe (sa 7215 pripadnika od koji su 6060 albanske nacionalnosti, 744 srpske nacionalnosti i 411 ostalih nacionalnosti), policije UNMIK i snaga KFORA. Osim toga, Ministarstvo je navelo da iz iskaza prvoapelanta proizilazi da je sa članovima porodice bio smješten u Crnoj Gori nakon odlaska sa Kosova, dakle tada u istoj državi, u drugom dijelu gdje je primao humanitarnu pomoć i da su imali regulisan status izbjeglih lica. Iz drugog djela tada iste zemlje gdje mu je pružena djelotvorna zaštita i prihvat prvoapelant je otišao „jer su ga tražili neki Albanci“, bez objašnjenja zašto su ga tražili. Prema mišljenju Ministarstva ovakav stav prvoapelanta ne pruža jasno obrazloženje zašto je prestao koristiti zaštitu i pomoć u Crnoj Gori. Osim toga Ministarstvo je navelo da je iz Izvještaja o stanju sa poštivanju ljudskih prava američkog Ministarstva vanjskih poslova, utvrdilo da i nakon proglašenja nezavisnosti Crne Gore oko 16.000 ljudi sa Kosova u Crnoj Gori ostalo na vladinoj listi „interno raseljenih osoba“ koje mogu biti izbjeglice prema međunarodnom pravu i novom Zakonu o azilu ali formalna procedura ispitivanja njihovog statusa nikada nije provedena.
8. Ministarstvo je navelo da je ispitalo po službenoj dužnosti na osnovu navoda iz zahtjeva za azil da li postoje uslovi za dodjeljivanje privremenog boravka iz humanitarnih razloga u skladu sa članom 35. stav 1. tačka d) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, koji je u direktnoj vezi sa članom 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 3. Konvencije protiv mučenja i drugih okrutnih, nehumanih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja. Ministarstvo je navelo da se boravak iz humanitarnih razloga dodjeljuje osobama za koji postoji osnovana sumnja da bi bile u opasnosti da budu podvrgnute mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju a iz razloga koji ne predstavljaju osnov za dodjelu izbjegličkog statusa. Ministarstvo je utvrdilo da apelanti nisu u opasnosti da budu podvrgnuti mučanju i nehumanom i ponižavajućem postupanju ako budu vraćeni u zemlju porijekla, te da nema opravdanja da im se dodjeli privremeni boravak iz humanitarnih razloga.
9. Protiv rješenja Ministarstva apelanti su pokrenuli upravni spor tužbom pred Sudom BiH. koji je Presudom broj U-1292/07, od 10. decembra 2008. godine, odbio tužbu apelanata.
10. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je Ministarstvo odbilo zahtjev apelanata s obrazloženjem da nisu ispunjeni uslovi iz člana 72. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, kao i da ne postoje pretpostavke za priznavanje izbjegličkog statusa predviđene Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967. godine. Sud BiH je naveo da je ovakav zaključak Ministarstva pravilan. Sud BiH je naveo da je ovom odredbom propisano da će se azil u BiH odobriti strancu samo u slučaju ako postoje razlozi za priznanje izbjegličkog statusa tom strancu. Izbjeglički status se u skladu sa Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967. godine priznaje svakoj osobi koja se nađe izvan zemlje svog državljanstva zbog opravdanog straha od proganjanja, a iz razloga kao što su rasa, vjera, nacionalnost, pripadnost određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja. To prema mišljenu Suda BiH znači da se azil odobrava strancu koji ima uslove da mu se prizna izbjeglički status, dakle ako se izvan zemlje svog državljanstva našao isključivo zbog opravdanog straha od proganjanja i ako se proganjanje isključivo odnosi na rasu vjeru, nacionalnost, pripadnost određenoj društvenoj grupi ili političko mišljenje.
11. Sud BiH je naveo da je Ministarstvo nakon opsežnog saslušanja prvoapelanta utrdilo da je situacija bila jako teška 1999. godine, ali je sadašnja situaciju bitno različita od one kada je prvoapelant sa članovima porodice napustio Kosovo, te da je evidentno uspostavljenje sistema za detekciju, gonjenje i kažnjavanje progonskih akata. Romi se vraćaju u ranija prebivališta, te se povrat ostvaruje i u mjesto gdje je prvoapelant prije živio. Sud BiH zaključio da nema nikakvih indicija, a prvoapelant nije u inetrvjuu naveo razlog, da bi povratkom na Kosovo bio izložen kršenju ljudskih prava u obimu koji bi doveo do progona u smislu odredbi Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, te je utvrdio da je tužba neosnovana.
12. Nadalje, Sud BiH je naveo da je Ministarstvo po službenoj dužnosti ispitalo i utvrdilo da ne postoje razlozi da se prvoapelantu i članovima njegove porodice odobri privremeni boravak iz humanitarnih razloga iz člana 35. stav 1. tačka d) u vezi sa članom 60. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Sud BiH je naveo da je Ministarstvo zaključilo da ne postoje uslovi za primjenu principa „zabrane vraćanja“ apelanata u zemlju porijekla. Sud je imajući u vidu navode apelanata i sadašnju situaciju, kao uspostavljeni sigurnosni i pravosudni sistem na Kosovu i izvještaje međunarodnih organizacija zaključio da je ovaj zaključak Ministarstva pravilan tj. da ne postoje uslovi za primjenu principa „zabrane vraćanja“.
13. Apelanti se žale da im je osporenom odlukom Suda BiH povrijeđeno pravo da ne budu podvrgnuti mučenju i nečovječnom i ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na privatan i porodičan život iz člana II/3.f) Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, član 33. Konvencije o statusu izbjeglica i član 12. Konvencije o pravima djeteta. Prvoapelant navodi da je već doživio maltretiranja od strane Srba i Albanaca, da mu je pokojna žena silovana, sin maltretiran, on je teško povrijeđen, te da bi povratkom opet bio izložen maltretiranju, progonu i mučenju. Ovo još više što je sada situacija bitno različita od one kada je Kosovo napustio, a iz razloga što sada postoji nova država Crna Gora, ali i država Kosovo koju Bosna i Hercegovina nije priznala. Takođe, prvoapelant navodi da Rome na Kosovu smatraju „srpskim kolaboracionistima“. Nadalje, prvoapelant navodi da je u vanbračnoj vezi sa ženom sa kojom ima dvoje malodobne djece, a koja je takođe tražila zaštitu u Bosni i Hercegovini, te bi njegovim napuštanjem bio odvojen od porodice. Osim toga prvoapelant ističe da su prava njegove djece povrijeđena, te da osporenim odlukama uopšte se ne vidi da su zahtjevi djece razmatrani, iako su i oni učesnici u postupku. Takođe, prvoapelant navodi da djeca koja su rođena van Kosova opšte ne znaju albanski jezik, nemaju nikakvu stvarnu vezi sa Kosovom, te da bi im povratkom bilo povrijeđeno i pravo na obrazovanje iz člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa svojim navodima apelant iznose mnogobrojne slučajeve Evropskog suda za ljudska prava.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. Pravo da se ne bude podvrgnut mučenju, nehumanom postupanju i kažnjavanju
16. U pogledu tvrdnji apelanata da im je povrijeđeno pravo da ne budu podvrgnuti mučenju, nehumanom tretmanu i kažnjavanju, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda, država ima pravo, u skladu sa međunarodnim pravom i svojim ugovornim obavezama, uključujući i Evropsku konvenciju, da kontroliše ulazak, boravak i protjerivanje stranaca (Üner protiv Holandije [GC], aplikacija broj 46410/99, § 54, ECHR 2006-....; Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28 maja 1985, Seria A broj. 94, stavovi 34. i 67., Boujlifa protiv Francuske, presuda od 21 oktobra 1997, Izvještaji 1997-VI, p. 2264, § 42). Protjerivanje može pokrenuti pitanja u vezi sa članom 3. kada je iskazana značajna osnova za vjerovanje da će se osoba u pitanju, ako bude protjerana, suočiti sa stvarnim rizikom da bude izložena tretmanu suprotno članu 3. Evropske konvencije, te s tim u vezi odgovornost države u skladu sa Konvencijom. U takvom slučaju, član 3. nameće obavezu da osoba u pitanju ne bude deportovana u takvu zemlju (vidi, Evropski sud, Saadi protiv Italije [GC], aplikacija broj 37201/06, stav 125., 28. februar 2008. godine). Ocjena da li postoji značajna osnova za vjerovanje da će osoba u pitanju biti suočena sa takvim stvarnim rizikom neizbježno zahtjeva da Sud ocijeni uslove u zemlji prijema protivne standardima člana 3. (vidi Evropski sud, Mamatkulov and Askarov protiv Turske [GC], aplikacije broj 46827/99 i 46951/99, stav 67., ECHR 2005-I). Ovi standardi podrazumijevaju da nedozvoljeni tretman na koji se osoba žali, a sa kojim će biti suočena u slučaju povratka moraju sadržati minimalan nivo surovosti da bi potpadali pod član 3. Konvencije. Ova ocjena je relativna i zavisi od okolnosti slučaja (vidi Evropski sud, Hilal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 45276/99, stav 60., ECHR 2001-II). Zahvaljujući apsolutnom karakteru garantovanog prava, član 3. se može primijeniti i kada opasnost potiče od osoba ili grupa koje nisu javni službenici (vidi Evropski sud, H.L.R. protiv Francuske, presuda od 29. aprila 1997. godine, Izvještaji 1997-III, stav 40.). U svakom slučaju mora bit pokazano da je rizik stvaran i da vlasti zemlje prijema nisu u stanju otkloniti rizik obezbjeđivanjem odgovarajuće zaštite. U principu, na aplikantu je da predoči dokaze koji mogu da potvrde postojanje značajnog osnova za vjerovanje da će, u slučaju da budu primijenjene mjere na koje se žali, biti izložen stvarnom riziku da bude podvrgnut tretmanu suprotno članu 3. (vidi Evropski sud, N. protiv Finske aplikacija broj 38885/02, stav 167., 26. juli 2005).
17. Dovodeći naprijed navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da iz predočene dokumentacije i navoda apelanta proizilazi da je u konkretnom slučaju, na temelju provedenog upravnog i sudskog postupka, zaključeno da apelanti ne ispunjavaju uslove propisane Zakona o kretanju i boravku stranaca u pogledu udovoljavanja njihovom zahtjevu azil i privremenog boravka iz humanitarnih razloga. Ministarstvo i Sud BiH zauzeli su stanovište da ne postoji realna opasnost da će se apelanti povratkom u zemlju porijekla suočiti sa kršenjem prava koja bi se po svojoj težini i posljedicama mogla okarakterisati kao progon, te da ne postoji opasnost da budu izloženi smrtnoj kazni, mučenju i nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju ili ozbiljnoj prijetnji po život. Ovakvo stanovište zasnovano je prije svega na izvještajima međunarodnih i inostranih organizacija koje se bave problematikom izbjeglica i stanjem ljudskih prava u zemlji porijekla apelanata. Na temelju navedenih izvještaja zaključeno je da se sigurnosna situacija u zemlji porijekla popravila, te da postoji zadovoljavajući nivo zaštite, pored ostalih, i pripadnika romske populacije, te je ukazano na broj prinudnih i dobrovoljnih povrataka u zemlju porijekla. Nadalje, iz predočenog Ustavnom sudu proizilazi da su u toku postupka cijenjeni razlozi zbog kojih su apelanti napustili zemlju porijekla, da je ocijenjeno da se radilo o stanju opšte nesigurnosti kom su u datom periodu bili izloženi svi stanovnici navedenog područja i da se oni ne mogu cijeniti kao progon ili indvidualna prijetnja apelantima. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da opšte stanje nasilja samo po sebi ne znači povredu člana 3. u slučaju protjerivanja (vidi naprijed citiranu odluku H.L.R.protiv Francuske, stav 41.). Čak i kada utvrdi da je nehumano postupanje zbog opšte nesigurnosti u zemlji porijekla moguće, to ne mora značiti povredu člana 3. (vidi Evropski sud, Müslim protiv Turske, aplikacija broj 53566/99, 26. april 2005. godine). Nadalje, iz predočenih izvještaja zaključeno je da zaštitu i ostvarivanje prava u zemlji porijekla obezbijeđuju organi domaće vlasti uz podršku i pomoć predstavnika međunarodne zajednice. Na temelju svega predočenog Ustavni sud nije mogao zaključiti da su nadležni organi u postupku odlučivanja o zahtjevu apelanta za azil propustili da razmotre neku relevantnu činjenicu ili da je nisu cijenili. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je na nedvosmislen način utvrđeno da apelantima ne prijeti progon po nekom od pet elementa iz definicije izbjeglice a što je uslov za priznavanje svojstva izbjeglice, odnosno odobravanja azila u skladu sa tada važećim odredbama (član 75.) Zakona o kretanju i boravku stranaca, pa je zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan. Shodno navedenom, proizilazi da u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje ukazuju da postoji značajna osnova za vjerovanje da bi apelanti povratkom u zemlju porijekla bili podvrgnuti mučenju, nehumanom postupanju ili kažnjavanju, odnosno da u zemlji porijekla apelantima prijeti opasnost da budu izloženi tretmanu koji je u suprotnosti sa članom 3. Evropske konvencije.
18. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi člana II/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
19. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, jer je i vanbračna supruga prvoapelanta zatražila azil u BiH pa bi deportacijom apelanta bio odvojen od svoje porodice. Apelant u okviru povrede ovog prava posebno napominje propust Suda BiH i Ministarstva jer se dvoje malodobne djece apelanta „nigdje ne spominju“ iako žive u zajedničkom domaćinstvu sa apelantom i registrovani su kao tražitelji azila.
20. Ustavni sud podsjeća da se prema praksi Evropskog suda u pogledu mjera protjerivanja i ekstradicije poseban naglasak stavlja na aspekt porodičnog života. Pri tom, porodični život se tumači kao efektivan porodični život koji je, stranac sa zakonitim boravkom, uspostavio u zemlji, s tim da je porodični život ograničen na osnovnu (užu) porodicu (vidi Evropski sud, mutatis mutandis, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, Serija A broj. 31, s. 21, stav 45; X protiv Njemačke, broj 3110/67, Odluka Komisije od 19. jula 1968. godine). Nadalje, prema stanovištu Evropskog suda, Evropska konvencija ne podrazumijeva, pravo na uspostavljanje porodičnog života u tačno određenoj zemlji (vidi Evropski sud, inter alia, Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 28. maja 1985. godine, Serija A broj 94, s. 34, stav 68; Gül protiv Švajcarske, presuda od 19. februara 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama, 1996-I, pp. 174-75, stav 38; Boultif protiv Švajcarske broj 54273/00, stav 39., ECHR 2001-IX). Najzad, prema praksi Evropskog suda član 8. Evropske konvencije štiti i pravo na uspostavljanje i zaštitu odnosa sa drugim ljudskim bićima i spoljnim svijetom i ponekad može obuhvatiti aspekte društvenog identiteta osobe u pitanju. Stoga, mora biti prihvaćeno da ukupnost društvenih veza između osobe u pitanju i zajednice u kojoj ona živi konstituišu dio koncepta „privatni život“ u smislu člana 8. Evropske konvencije.
21. U konkretnom slučaju apelantu i njegovoj djeci je odbijen zahtjev za azil i ostavljen im je rok za dobrovoljno napuštanje BiH. Ovakva mjera, s obzirom da se odnosi na sve članove porodice nije usmjerena na prekidanje porodičnih veza, odnosno ne predstavlja miješanje u porodični život u smislu člana 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Slivenko protiv Latvije, aplikacija broj 48321/99 od 9. oktobra 2003. godine, stav 97.). Nadalje, apelanti smatraju da su navedenim mjerama uskraćeni u pravu na uživanje privatnog života i porodičnog života. Međutim, čak i kada bi se prihvatilo da je rođenje dvoje apelanta u BiH i vanbračna veza prvoapelanta zasnovana u BiH predstavljaju privatni i porodični život, uskraćivanje prava na azil i ostavljanje roka za dobrovoljno napuštanje BiH je „u skladu sa zakonom“ i motivisano je „legitimnim ciljem“, odnosno kontrolom ulaska, boravka i protjerivanja stranaca što predstavlja diskreciono pravo svake države. U tom smislu, nije narušena ravnoteža između privatnog života koji su apelanti uspostavili i legitimnog cilja koji se ogleda u kontroli ulaska i boravka stranaca u BiH. Pri tom, iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je apelantima bilo dato pravo da mogu ostati u BiH, a i vanbračna veza zasnovana je sa osobom koja nije državljanka BiH. Najzad, Ustavni sud primjećuje da apelanti nisu predočili niti jedan dokaz koji bi ukazao da bi njihovim povratkom u zemlju porijekla bili dovedeni u pitanje njihov fizički i moralni integritet koji bi za posljedicu imao povredu prava garantovanog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, mutatis mutandis, Nnyanzi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 21878/06, 8. april 2008. godine, stavovi 76. do 78.). Naime, iz obrazloženja osporene presude Suda BiH kao i iz rješenja Ministarstva proizilazi da je apelantima odbijen zahtjev za azil, kao i da je po službenoj dužnosti ispitano postojanje uslova za odobrenje privremenog boravka iz humanitarnih razloga s obzirom da se u konkretnom slučaju nisu stekli uslovi propisani Zakona o kretanju i boravku stranaca, jer u postupku utvrđeno da apelantima ne prijeti progon po nekom od pet elementa iz definicije izbjeglice, odnosno da im povratkom u zemlju porijekla ne prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Dakle, navedene odluke su utemeljene na zakonu, motivisane su legitimnim ciljem koji se ogleda u kontroli ulaska i boravka stranaca u BiH, pa shodno tome ne dovode u pitanje ravnotežu između privatnog života koji su apelanti uspostavili u BiH i legitimnog cilja kojem služe.
22. U vezi sa navodom apelanata da zahtjevi za azil dvoje malodobne djece prvoapelanta (N.B. i M.B. rođeni 8. septembra 2007. godine u Mostaru) nisu razmatrani pred Ministarstvom i Sudom BiH, Ustavni sud primjećuje da isti nisu potkrijepljeni dokazima. Naime, prvoapelant smatra da je time prekršeno načelo najboljeg ineteresa djece i jedinstva porodice, jer se nije odlučilo o zahtjevu djece „koja žive sa prvoapelantom u zajedničkom domaćinstvu“ i koja su „registrovana kao tražioci azila“. Prvoapelant je za dvoje malodobne djece M.B. i N.B. dostavio izvod iz matične knjige rođenih i izbjeglički karton. Međutim, Ustavni sud primjećuje da su ova djeca rođena 8. septembra 2007. godine, a rješenje Ministarstva je donijeto samo 13 dana kasnije (20. septembra 2007. godine), dakle postavlja se pitanje da li je Ministarstvo u toku postupka uopšte bilo obaviješteno o činjenici da je vanbračna supruga prvoapelanta trudna, odnosno da su djeca rođena dok je postupak bio pred Ministarstvom. Nadalje, prvoapelant Ustavnom sudu nije dostavio dokaz da je u postupku po tužbi pred Sudom BiH „obuhvatio“ i dvoje malodobne djece N.B. i M.B. odnosno da je obavijestio Sud BiH o njihovom rođenju. Dakle, bez konkretnih dokaza da su Ministarstvo i Sud BiH bili obaviješteni o činjenici rođenja dvoje malodobne djece za vrijeme dok je postupak još bio u toku, koje je apelant trebao predočiti, Ustavni sud ne može zaključiti da je propust na strani Suda BiH da odluči o pravu ovo dvoje malodobne djece. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da navedena djeca nisu označena ni kao podnosioci apelacije te nisu u ostalom dijelu apelacije uopšte obuhvaćeni navodima iz apelacije, pa se neće dalje upuštati u ovaj navod.
23. Cijeneći sve navedeno Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije o povredi prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Ostali navodi
24. Apelanti su istakli da je navedenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana 33. Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951, odnosno zabrana protjerivanja i vraćanja (non refoulement ) kao i da je povrijeđen člana 12. Konvencije o pravima djeteta. Povredu navedenih prava apelanti vide u činjenicu da Sud BiH nije poklonio posebnu pažnju diskriminaciji prema Romima koja je osnov za progon Roma na Kosovu, te je Sud BiH (prema mišljenju apelanata „nejasno“) zaključio da „nema indicija“ da bi apelanti bili izloženi kršenju ljudskih prava. Nadalje, apelanti su naveli da Sud BiH nije sa posebnom pažnjom, a što je trebao, cijenio u kakvoj će situaciji biti djeca prvoapelanta , koja nisu rođena na Kosovu i ne govore albanski jezik, pogotovo kada se uzme u obzir situacija u na Kosovu u vezi sa obrazovanjem i zdravstvom. Međutim, Ustavni sud zapaža da je već u okviru gore ispitanih navoda o povredi prava apelanta ocijenio kompletnu situaciju na Kosovu u vezi sa povratkom prvoapelanta tamo. Osim toga, iako djeca zaslužuju „poseban“ tretman u smislu da se njihovim potrebama vodi posebna pažnja, ne može se reći da će djeca prvoapelanta biti u nekom drugačijem položaju, različitog od položaja prvoapelanta na Kosovu, zbog čega bi trebalo posebno utvrđivati njihovu poziciju. Osim toga, iz spisa, kao i iz navoda u apelaciji Ustavni sud ne može zaključiti da se radi o pitanju koje je prvoapelant postavio u toku postupka. Naime iz stanja spisa proizilazi da je prvoapelant u podnesenoj tužbi problematizirao okolnost da je sa njim obavljen samo jedan intervju te da „ima strah od povratka na Kosovo zbog činjenice da je po nacionalnosti pripadnik manjinske etničke supine Roma i da bi zbog toga bio suočen sa progonom, teškim kršenjem ljudskih prava i sloboda“. Isto se od odnosi i na pravo na obrazovanje, koje je apelant navodima apelacije doveo u vezi sa činjenicom da djeca ne govore albanski jezik. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant prejudicira ovu povredu, bez bilo kakvog konkretnog dokaza. Osim toga, činjenica da djeca ne poznaju jezik i da će eventualno imati poteškoće dok se uklope u novu sredinu i obrazuju u svakom slučaju ne predstavlja „progon“ po bilo kojoj osnovi, zbog koje bi apelantima trebalo dati azil. Nadalje, već je ranije izloženo zašto ne postoje razlozi da apelant treba sa svojom porodicom da ostane u Bosni i Hercegovini, odnosno da nema razloga da se vrati na Kosovo. Zbog navedenoga Ustavni sud nalazi da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
25. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović