Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-814/09 (J. A.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Penzija
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg federalnog ministarstva odbrane
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnim uvjetima pripadnika bivše vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg federalnog ministarstva odbrane
- Uredba o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg federalnog ministarstva odbrane
- Uredba o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-814/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. studenog 2011. godine, u predmetu broj AP-814/09, rješavajući apelaciju Jasenka Aganovića na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasenka Aganovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar broj 07 0 U 002152 08 U od 9. veljače 2009. godine, Rješenja Federalnog Zavoda za Mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar matični broj 01/1- 1172581292 od 11. rujna 2008. godine i Rješenja Federalnog Zavoda za Mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalne administrativne službe Mostar za Hercegovačko –neretvanski kanton Mostar, matični broj 1172581292 od 3. lipnja 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasenko Aganović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Enver Hogić, odvjetnik iz Tuzle podnio je 17. ožujka 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 002152 08 U od 9. veljače 2009. godine, Rješenja Federalnog Zavoda za Mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni Zavod) matični broj 01/1-1172581292 od 11. rujna 2008. godine i Rješenja Federalnog Zavoda za Mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalne administrativne službe Mostar za Hercegovačko – neretvanski kanton Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba), matični broj 1172581292 od 3. lipnja 2008. godine.
2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe, matični broj 1172581292 od 3. lipnja 2008. godine odbijen je apelantov zahtjev za izmjenu pravosnažnog rješenja Kantonalne administrativne službe matični broj 1172581292 od 6. travnja 2006. godine (u daljnjem tekstu: pravosnažno rješenje). U obrazloženju rješenja, Kantonalna administrativna služba je navela da je apelant 22. veljače 2007. godine podnio zahtjev za izmjenu pravosnažnog rješenja, kojim je apelantu priznato pravo na starosnu mirovinu u smislu Uredbe o povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uredba), koji je Kantonalna administrativna služba odbila. Rješavajući po žalbi, Federalni Zavod donio je rješenje 14. travnja 2008. kojim je odluku Kantonalne administrativne poništio i predmet vratio prvostupanjskom organu na ponovni postupak. U ponovnom postupku, Kantonalna administrativna služba je navela da je apelantu priznato pravo na starosnu mirovinu u iznosu od 793,80 KM, a prema ukupnom mirovinskom stažu od 25 godina, 6 mjeseci i 26 dana u visini od 65% mirovinskog osnova, da je prilikom obračuna mirovinskog osnova, plaća ostvarena u 1999. godini valorizirana sa keoficijentom valorizacije 0,582 koji je utvrdio Federalni Zavod na temelju članka 45. stavak 2. i članka 46. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju, u daljnjem tekstu: (Zakon o MIO-u). Kantonalna administrativna služba je istakla da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u svojoj presudi broj 070-0-Uvp-0-000 179 od 29. lipnja 2006. godine zauzeo stav da je kod obračuna mirovinskog osnova pravilna primjena odredaba članka 45. i 46. Zakona o MIO-u.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Federalni Zavod donio je Rješenje matični broj 01/1- 1172581292 od 11. rujna 2008. godine kojim je žalbu odbio. U obrazloženju rješenja Federalni Zavod je naveo da je pravosnažnim rješenjem apelantu priznato pravo na starosnu mirovinu u smislu odredbi članka 3. stavak 1. Uredbe, da je odredbom članka 4. stavak 1. Uredbe propisano da se starosna mirovina vojnih osiguranika utvrđuje u procentu od mirovinskog osnova prema duljini mirovinskog staža, da do 20 godina mirovinskog staža iznosi 55% od mirovinskog osnova, a za svaku dalje navršenu godinu mirovinskog staža uvećava se za 2%, s tim da ne može iznositi više od 75% od mirovinskog osnova, te da se u smislu stavka 2. istog članka mirovinski osnov utvrđuje prosjekom plaće koja vojnom osiguraniku pripada posljednih pet godina po jedinstvenom Pravilniku o plaćama Federalnog ministarstva obrane i vojske Federacije. Federalni Zavod je dalje naveo da Uredba propisuje da se mirovinski osnov utvrđuje od prosjeka plaća, ali da nije propisala da se taj osnov utvrđuje od nevaloriziranog mjesečnog prosjeka plaća. Međutim, kako je Uredba lex specialis kojim su propisani izuzeci u odnosu na Zakon o MIO, nepropisivanje da će se mirovinski osnov utvrđivati na osnovu nevaloriziranog prosjeka plaća upućuju na zaključak da se mirovinski osnov utvrđuje u smislu čl. 45. i 46. Zakona o MIO-u. Nadalje, da je apelantu mirovinski osnov utvrđen na temelju prosjeka plaća za period od 1999. do 2003. godine, da je njegova plaća ostvarena u 1999. godini pravilno valorizirana koeficijentom valorizacije 0,582 u smislu odredba čl. 45. i 46. Zakona o MIO-u. Federalni Zavod je istakao da je odredbama članka 100. stavak 1. Zakona o MIO-u propisano da se pravosnažno rješenja može izmijeniti novim rješenjem ako je njime povrijeđen zakon, međutim u konkretnom slučaju ne postoji pravni osnov za izmjenu pravosnažnog rješenja zbog čega je žalbu odbio.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 002152 08 U od 9. veljače 2009. godine odbijena je apelantova tužba kao neutemeljena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da članak 4. stavak 2. Uredbe propisuje da se vojnom osiguraniku mirovinski osnov utvrđuje od prosjeka plaća, ali da nije propisano da se taj osnov utvrđuje od nevaloriziranog mjesečnog prosjeka plaća, tako da to što nije propisano, u smislu odredbi članka 10. stavak 1. Uredbe, upućuje na primjenu Zakona o MIO-u, tako da se mirovinski osnov apelantu morao odrediti u smislu čl. 45. i
46. Zakona o MIO-u (Presuda Vrhovnog suda broj 070-0Uvp-06-000 179 od 29. lipnja 2006. godine). Kantonalni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjen Zakon o MIO-u i Uredba, odnosno da je apelantu pravilno utvrđena starosna mirovina i njena visina, tako da nije bilo osnova za izmjenu pravosnažnog rješenja u smislu članka 100. Zakona o MIO-u.
5. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju organa uprave i Kantonalnog suda koji su mu pogrešno utvrdili visinu mirovine pogrešno primjenjujući materijalno pravo. Apelant ističe da nije pravilno utvrđen mirovinski osnov, tj. da odredba članka 4. stavak 2. Uredbe propisuje da se mirovinski osnov utvrđuje prosjekom plaće koja vojnim osiguranicima pripada za zadnjih pet godina, odnosno prosjekom plaće koja vojnom osiguraniku pripada u zadnjih pet godina po jedinstvenom Pravilniku o plaćama Federalnog ministarstva obrane i Vojske Federacije. Međutim organi uprave i Kantonalni sud i pored toga što se predmetna mirovina ostvaruje po posebnom propisu, odnosno Uredbi, pogrešno zaključuju da se treba primijeniti Zakon o MIO-u.
6. U Uredbi o povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 18/04, 27/04 i 47/04) relevantne odredbe glase:
Članak 3.
Vojni osiguranici koji se po potrebi službe otpuštaju iz vojne službe, zbog racionalizacije i smanjenja brojčanog stanja Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vojska Federacije), a koji imaju najmanje 45 godina života i 20 godina mirovinskog staža i najmanje tri godine efektivnog staža tijekom rata kao vojni osiguranici stiču pravo na starosnu mirovinu na prijedlog Federalnog ministarstva obrane-Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Ministarstvo obrane).
Članak 4.
Starosna mirovina vojnih osiguranika utvrđuje se u procentu od mirovinskog osnova prema dužini mirovinskog staža, te za 20 godina mirovinskog staža iznosi 55% od mirovinskog osnova, a za svaku daljnju navršenu godinu mirovinskog staža uvećava se za 2%, s tim da ne može iznositi više od 75% od mirovinskog osnova.
Mirovinski osnov se utvrđuje prosjekom plaće koja vojnom osiguraniku pripada u zadnjih pet godina po jedinstvenom Pravilniku o plaćama Federalnog ministarstva obrane i Vojske Federacije.
Članak 10.
Na sva pitanja koja nisu regulirana ovom uredbom primjenjivat će se odredbe Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije BiH» br. 29/98, 49/00 i 32/01).
[...]
7. U Zakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije BiH» br. 29/98, 49/00 i 32/01) relevantne odredbe glase:
Članak 45.
Plaće iz ranijih godina valoriziraju se prema kretanju prosjeka plaća svih uposlenih na teritoriju Federacije. Valorizacija plaće iz ranijih godina, prema kojima se glede članka 32. ovog zakona utvrđuje mirovina, vrši se prema prosjeku plaća u posljednjoj kalendarskoj godini koja prethodi godini u kojoj osiguranik ostvaruje pravo na mirovinu, odnosno prema kretanju mirovine u godinama u kojima nije izvršeno u potpunosti usklađivanje mirovina prema kretanju plaća svih uposlenih. Koeficijente za valorizaciju plaća iz ranijih godina utvrđuje Fond, svake godine jedinstveno za sve plaće na temelju statističkih podataka o kretanju plaća svih uposlenih na teritoriju Federacije. Članak 46.
Koeficijenti valorizacije izražavaju se cijelim brojevima, sa tri decimale. Koeficijenti valorizacije za svaku godinu jedinstveni su za sve plaće, bez obzira na njihovu visinu. Priopćenje o koeficijentu valorizacije objavljuje se u «Službenim novinama Federacije BiH.
Članak 100.
Pravosnažno rješenje o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja može se izmijeniti novim rješenjem, ako je pravosnažnim rješenjem povrijeđen zakon na štetu korisnika prava.
[...].
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
10. U svezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se temelje isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o identičnom činjeničnom i pravnom pitanju kakvo je Ustavni sud već riješio svojom Odlukom broj AP 2649/06 od 17. rujna 2008. godine. Stoga, umjesto posebnog obrazloženja Ustavni sud se poziva na obrazloženje iz Odluke o dopustivosti broj AP 2649/06 od 17. rujna 2008. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), kojom je zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni. Naime, predmetna apelacija podnesena je protiv Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-06-000 179 od 29. lipnja 2006. godine, kojom je usvojen zahtjev Zavoda za izvanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj U-1628/05 od 20. veljače 2006. godine, koja je preinačena, te odbijena apelantova tužba. Razlog za navedeno Vrhovni sud je obrazložio time da je Uredba iz 2004. godine donesena zbog procesa racionalizacije i smanjenja Vojske Federacije i Federalnog ministarstva obrane za 2004. godine i, u svezi s tim, otpuštanja vojnih osiguranika iz vojne službe, uz povoljnije uvjete za stjecanje prava na starosnu mirovinu. Člankom 4. stavak 2. Uredbe propisano je da se vojnom osiguraniku utvrđuje mirovinski osnov od prosjeka plaća, ali nije propisano da se taj osnov utvrđuje od nevaloriziranog mjesečnog prosjeka plaća, kako je to bilo propisano ranijom Uredbom iz 2000. godine. S tim u svezi, nepropisivanje da će se mirovinski osnov utvrditi na osnovu valoriziranog prosjeka plaća, u smislu odredbi članka 10. stavak 1. Uredbe, upućuje na primjenu Zakona o MIO-u, odnosno da se mirovinski osnov apelantu morao odrediti u smislu čl. 45. i 46. Zakona o MIO-u. Dalje, u prilog ovakvom pravnom stavu, Vrhovni sud je istakao da članak 48. Zakona o službi u Vojsci FBiH, odnosno članak 49. Zakona o službi u Oružanim snagama BiH, propisuje da se mirovinski osnov utvrđuje od prosjeka nevaloriziranih plaća. Međutim, očito je da Uredba ne propisuje tako, što se može objasniti velikim brojem osoba koje idu u mirovinu i nedostatkom materijalnih sredstava, što donositelj Uredbe nije mogao zanemariti i zbog kojih je u članku 9. Uredbe propisao da korištenje prava iz Uredbe imaju samo vojni osiguranici koji potpišu sporazum sa Ministarstvom obrane o uvjetima umirovljenja.
12. Ustavni sud primjećuje da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine donio Presudu broj U-40/10 od 5. travnja 2011. godine („Službene novine F BiH“, broj 34/11) kojom je utvrdio da Uredba o stjecanju prava na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva obrane ( „Službene novine Federacije BiH“, br. 75/06, 58/07, 73/07, 89/07 i 31/08) nije sukladna Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine iz razloga što je Vlada Federacije kao donositelj navedene uredbe prekoračila svoju Ustavom utvrđenu nadležnost, jer je regulirala materiju koja spada u nadležnost Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine.
13. Također, Ustavni sud primjećuje da je Parlament Federacije Bosne i Hercegovine donio Zakon o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima („Službene novine Federacije BiH“, broj 42/11) prema kojem se korisnicima prava na povoljnije umirovljenje, koji su to pravo ostvarili na način i pod uvjetima propisanim Uredbom o povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine F BiH“, br. 2/00, 21/01 i 25/01) te Uredbom u smislu koje je apelant stekao pravo na mirovinu (uredba iz 2004. godine) kao i Uredbom za koju je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine utvrdio da nije suglasna Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, potvrđuje ostvareno pravo na starosnu mirovinu ostvarenu po tim propisima i to pravo nastavljaju i dalje koristiti.
14. Sukladno navedenom, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
Pravo na imovinu
15. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešno utvrđenoj visini mirovine zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju.
16. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović