Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-970/09 (Limel d.o.o. iz Žepča)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Uknjižba
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-970/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 970/09, rješavajući apelaciju «Limel» d.o.o. Žepče, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Limel» d.o.o. Žepče podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-

08-000 508 od 10. jula 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Žepču broj 044-0-Dn-I-07-000 007 od 30. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Limel» d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa Vukica Marjanović-Suljić, advokat iz Zenice, podnio je 25. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000 508 od 10. jula 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Žepču (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 044-0-Dn-I-07-000 007 od 30. januara 2008. godine.

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2955/08 od 12. februara 2009. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju koja je podnesena 23. septembra 2008. godine, a kojom je apelant osporavao Rješenje Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 508 od 10. jula 2008. godine i Rješenje Općinskog suda broj 044-0-Dn-I-07-000 007 od 30. januara 2008. godine, zbog toga što je protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 508 od 10. jula 2008. godine apelant izjavio reviziju o kojoj u vrijeme rješavanja o toj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-

001170 od 15. januara 2009. godine apelantova revizija je odbačena kao nedopuštena jer prema odredbama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 19/03 i 54/04) nije predviđena revizija kao vanredni pravni lijek protiv odluka zemljišnoknjižnog suda.

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Apelant je 18. augusta 2006. godine podnio prijedlog Općinskom sudu za uknjižbu prava vlasništva u kojem je naveo da je između njega i «Mahnjača» d.d. ILZO Žepče (u daljnjem tekstu: prodavac) zaključen kupoprodajni ugovor 22. maja 2006. godine, da je predmet kupoprodajnog ugovora zgrada površine 684 m² upisana na k.č. broj 393/47 k.o. Žepče i upisana u posjedovni list broj 535 vlasništvo prodavca sa dijelom 1/1.

5. Općinski sud je Rješenjem broj 044-0-Dn-I-07-000 007 od 30. januara 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 508 od 10. jula 2008. godine, odbio apelantov zahtjev za polaganje zemljišnoknjižnih isprava s ciljem sticanja prava vlasništva na nekretninama upisanim u plan 535 k.o. Žepče-Grad, označenim sa k.č. broj 393/47 pod nazivom «Trešnjica» kulture – privredna zgrada površine 684 m (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina).

6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao da je u postupku utvrđeno da je predmetna nekretnina koja je predmet prodaje državna svojina te je razmotrio odredbe Zakona o prometu nepokretnosti koje se odnose na promet nepokretnosti iz društvene/državne svojine. Članom 23. Zakona o prometu nepokretnosti, kako dalje navodi sud, propisano je da je društveno pravno lice dužno primjerak ugovora na osnovu kojeg je otuđio nepokretnost iz društvene svojine dostaviti javnom pravobranilaštvu na čijem području se nepokretnost nalazi u roku od 15 dana od dana zaključenja ugovora, te da se bez dokaza da je nadležnom javnom pravobraniocu dostavljen ugovor neće izvršiti provođenje tog ugovora u katastru nekretnina, odnosno u zemljišnoj knjizi. U skladu sa navedenim propisom, Općinski sud je utvrdio da je zahtjev za uknjižbu podnesen u augustu 2006. godine uz koji je dostavljen Ugovor o kupoprodaji koji je zaključen i ovjeren u junu 2006. godine, međutim, na predmetnom ugovoru nedostaje klauzula pravobranilaštva kao dokaz o postupanju u skladu sa navedenom zakonskom odredbom, odnosno nema dokaza da je primjerak ugovora dostavljen javnom pravobraniocu.

7. Općinski sud je, dalje, istakao da je zatražio od Katastarskog ureda u Žepču da mu za predmetnu nekretninu dostavi posjedovni list, te je nakon uvida utvrdio da je nosilac prava na predmetnim nekretninama upisan prodavač ILZO «Mahnjača» d.o.o. Žepče, ali da je na njima upisana zabilježba otvaranja stečajnog postupka prema Rješenju Općinskog suda u Zenici broj 043-0-ST-06-

015 kao i zabilježba založnog prava u korist Raiffeisen bank d.d. po rješenju tog suda broj Ip-15704. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje i činjenicu da imovinom stečajnog dužnika može raspolagati samo stečajni upravitelj, sud je zaključio da pravni osnov za prijenos prava vlasništva i brisanje upisane zabilježbe otvaranja stečajnog postupka na predmetnoj nekretnini može biti samo Ugovor o prometu koji je zaključio stečajni upravitelj ili rješenje o dosudi Općinskog suda u Zenici doneseno u stečajnom postupku.

8. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud u toku postupka utvrdio da je predmetna nekretnina državna svojina a što je utvrđeno uvidom u zbirku isprava Zemljišnoknjižnog odjela tog suda, te u rješenju o eksproprijaciji Sekretarijata za privredu i inspekciju od 24. marta 1970. godine i da prodavac nije upisan kao vlasnik predmetne nekretnine na osnovu rješenja Agencije za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona od 18. oktobra 2002. godine pa je pravilan zaključak prvostepenog suda da prodavac nije ovlašten stavljati u promet i prodavati državnu svojinu, koja zabrana je ustanovljena članom 1. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 20/05). Kantonalni sud je, dalje, istakao da za valjan zemljišnoknjižni upis, osim formalnih uslova, potrebno je da postoje i materijalnopravni uslovi, a to su postojanje valjane pravne osnove sticanja tog prava, pa kada takva osnova ne postoji, ne može ni doći do valjanog upisa. Iz predmetnog kupoprodajnog ugovora, kako je dalje naveo Kantonalni sud, proizlazi da je predmet kupoprodaje privredna zgrada površine 684 m² i da se sa zgradom prodaje i pripadajući dio zemljišta neposredno uz zgradu a koji dio zemljišta će se naknadno parcelirati i upisati na apelantovo ime sa dijelom 1/1. Ovakva formulacija predmeta kupoprodaje, po stavu Kantonalnog suda, ne može biti osnov za zemljišnoknjižni upis sve da su i ispunjeni uslovi za upis koji se tiču osnova sticanja prava. Kantonalni sud je citirao odredbu člana 39. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu («Službene novine FBiH» broj 67/05) navodeći da stupanjem na snagu Zakona o građevinskom zemljištu 16. maja 2003. godine svaki vlasnik zgrade izgrađene na gradskom građevinskom zemljištu stiče pravo vlasništva nad zemljištem pod zgradom i površini zemljišta koji služi za redovnu upotrebu zgrade koje je utvrđeno prostornim planom ili planom parcelacije. To znači, kako je dalje pojasnio sud, da su stranke dužne prethodno izvršiti uvid u prostorni plan ili plan parcelacije jer su ta dva dokumenta mogla da utvrde površinu zemljišta koja je potrebna za redovnu upotrebu zgrade. Ako to nije učinjeno na navedeni način odredbom člana 39. stav

2. Zakona o građevinskom zemljištu, dato je ovlaštenje nadležnom organu uprave za imovinskopravne poslove da tu površinu utvrdi svojim rješenjem nakon prethodno pribavljenog mišljenja općinskog organa uprave nadležnog za poslove urbanizma. S obzirom na ovakvu proceduru utvrđivanja površine pod zgradom i one koja služi za redovnu upotrebu zgrade, stranke ne mogu paušalno ugovoriti kupoprodaju dijela zemljišta na način kako su to ugovorile odredbom stava I kupoprodajnog ugovora čija se uknjižba zahtijeva jer se zemljište nakon sklapanja ugovora i eventualnog upisa ne može naknadno parcelirati, kako je to naznačeno u predmetnom ugovoru. Na osnovu iznesenog, neosnovano se u žalbi navodi da je završen postupak privatizacije državne imovine prodavca kao i to da predmetni ugovor nije trebalo dostavljati nadležnom pravobraniocu, što nije ni relevantno. Tačno je da je ugovor zaključen prije pokretanja stečajnog postupka nad imovinom prodavca ali Kantonalni sud napominje da ni u momentu podnošenja zahtjeva za uknjižbu nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za upis prava vlasništva na osnovu predmetnog kupoprodajnog ugovora tako da apelant ne trpi pravne posljedice od momenta predaje zahtjeva za uknjižbu do konačnog rješenja o podnesenom zahtjevu. Budući da je u međuvremenu pokrenut stečajni postupak u odnosu na cjelokupnu imovinu prodavca, to nad prodavcem nastupaju pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka koje su regulirane odredbama čl. 51-87. Zakona o stečajnom postupku («Službene novine FBiH» broj 29/03). Kantonalni sud je zaključio da prvostepeno rješenje nije zasnovano na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju niti pogrešnoj primjeni materijalnog prava a u donošenju nisu učinjene ni povrede odredaba postupka.

9. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je opširno izložio hronologiju događanja prije zaključenja ugovora sa prodavcem, te istakao da je predmetni ugovor sklopljen na osnovu odluke Nadzornog odbora prodavca a radi kompenzacijskog plaćanja obaveza prema apelantu kao kupcu iskazanih u poslovnim knjigama i nemogućnosti da se one na drugi način plate. Apelant je, dalje, naveo da je platio i porez na promet a na osnovu procjene vrijednosti nekretnina koju je sačinila Komisija za procjenu prometne vrijednosti nekretnina Općine Žepče. Dalje je istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o «paušalnom» utvrđenju predmeta kupoprodaje, a kako to navodi drugostepeni sud, s obzirom na to da je predmet kupoprodaje tačno označen u članu I ugovora i nema nikakvih smetnji da se kupoprodaja predmetne nekretnine izvrši. Zemljište za redovnu upotrebu zgrade se određuje u posebnom postupku koji se može i naknadno provesti i uknjižiti a činjenica da taj postupak nije nikada proveden ne znači da se ne može izvršiti uknjižba prometa zgrade kao cjeline a kasnije provesti (ili ne provesti) postupak određivanja zemljišta za redovnu upotrebu zgrade. S obzirom na to da su ispunjeni svi preduslovi da se usvoji zahtjev za polaganje zemljišnoknjižnih isprava s ciljem sticanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama prije pokretanja stečajnog postupka, apelant smatra da ne postoji nijedan razlog da se ne dozvoli uknjižba, u skladu sa članom 3. Zakona o zemljišnim knjigama.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ispitujući dopustivost apelaciju u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom broj AP 2955/08 od 12. februara 2009. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom je apelant osporavao Rješenje Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 508 od 10. jula 2008. godine jer je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom apelantove revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001170 od 15. januara 2009. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 508 od 10. jula 2008. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporeno rješenje uručeno apelantu 28. jula 2008. godine, a apelacija podnesena 23. septembra 2008. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije.

12. U daljnjoj fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto je odbijen apelantov zahtjev za polaganje zemljišnoknjižnih isprava s ciljem sticanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama. Redovni sudovi su obrazložili da su predmetne nekretnine koje su predmet kupoprodaje državna svojina, te da prodavac nije bio ovlašten stavljati u promet i prodavati državnu svojinu, što je ustanovljeno odredbom člana 1. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije Bosne i Hercegovine, te da u konkretnom predmetu ne postoji valjan pravni osnov sticanja prava vlasništva za apelanta pa kod nedostatka takve osnove nije moglo ni doći do relevantnog upisa. Također su redovni sudovi obrazložili zbog čega privredna zgrada površine 684 m² ne može biti predmet kupoprodaje i zbog čega takav ugovor ne može biti osnov za zemljišnoknjižni upis navodeći relevantne odredbe Zakona o građevinskom zemljištu i proceduru utvrđivanja površine pod zgradom i one koja služi redovnoj upotrebi zgrade, te ističući da stranke ne mogu paušalno ugovoriti kupoprodaju dijela zemljišta na način kako su to ugovorile predmetnim ugovorom jer se zemljište nakon sklapanja ugovora i eventualnog upisa ne može naknadno parcelirati, a kako je to naznačeno u predmetnom ugovoru. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović