Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1124/09 (Udruženje vojnih umirovljenika 2004.godina)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Upravni postupak
- Penzija
- Neovlašteno lice
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1124/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. studenog 2011. godine, u predmetu broj AP 1124/09, rješavajući apelaciju Udruženja vojnih umirovljenika 2004. i Ekrema Dedića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1. i 2. i stavak 4. točka 5. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ekrema Dedića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar broj 07 0 U 001609 08 U od 1. lipnja 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar matični broj 01/1- 1042065459 od 14. ožujka 2008. godine i Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalne administrativne službe za Hercegovačko - neretvanski kanton Mostar matični broj 0001042065459-0 od 15. ožujka 2007. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Udruženja vojnih umirovljenika 2004. podnesena zbog načina odlučenja u upravnim sporovima pred Kantonalnim sudom u Mostaru prema kojem je većem broju vojnih umirovljenika pogrešno utvrđena visina vojnih mirovina od Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar zbog toga što ju je podnijela neovlaštena osoba.
OBRAZLOŽENJE
1. Udruženje vojnih umirovljenika 2004. (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Bihaća 14. travnja 2009. godine dostavilo je Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) podnesak naslovljen kao „Protuzakoniti obračun koeficijenata valorizacije za 1999. godinu“ koji je zaveden kao apelacija.
2. Na traženje Ustavnog suda da se precizira apelacija, prvoapelant je dopisom od 21. srpnja 2009. godine dostavio apelaciju Ekrema Dedića, člana Predsjedništva prvoapelanta (u daljnjem tekstu: drugoapelant), protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 001609 08 U od 1. lipnja 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) matični broj 01/1- 1042065459 od 14. ožujka 2008. godine i Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalne administrativne službe za Hercegovačko - neretvanski kanton Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) matični broj 0001042065459-0 od 15. ožujka 2007. godine.
3. Rješenjem Kantonalne administrativne službe, matični broj 0001042065459-0 od 15. ožujka 2007. godine, apelantu kao vojnom osiguraniku priznato je pravo na starosnu mirovinu u mjesečnom iznosu od 681,64 KM počev od 1. lipnja 2004. godine, određeno da se mirovina isplaćuje u limitiranom iznosu do 30. studenog 2006. godine, te da se ovim rješenjem zamjenjuje ranije rješenje.
4. U obrazloženju rješenja Kantonalna administrativna službe je navela da je u ranijem postupku drugoapelantu priznato pravo na starosnu mirovinu, koja na dan donošenja ovog rješenja iznosi 645,29 KM, te da je određena od mirovinskog osnova u iznosu od 908,86 KM, a prema mirovinskom stažu od 28 godina, pet mjeseci i jedan dan. Drugoapelant je uložio žalbu na ovo rješenje koje je poništeno rješenjem od 13. prosinca 2005. godine, a predmet je vraćen prvostupanjskom organu na ponovni postupak. Kantonalna administrativna služba je navela da je u ponovnom postupku utvrdila da je drugoapelant rođen 2. siječnja 1953. godine, da mu je 31. svibnja 2004. godine prestala služba u Vojsci Federacije BiH, da na dan podnošenja zahtjeva ima 51 godinu života, da ukupan mirovinski staž iznosi 30 godina, dva mjeseca i 16 dana, da mu se u staž priznaje vrijeme provedeno u Oružanim snagama, te da mu je u ukupan mirovinski staž uračunat i staž sa uvećanim trajanjem od pet mjeseci i 24 dana, za koliko se smanjuje starosna granica za stjecanje prava na mirovinu. Sukladno navedenom, Kantonalna administrativna služba je navela da su se stekli uvjeti da se drugoapelantu prizna pravo na starosnu mirovinu u smislu članka 3. stavak 1. Uredbe o povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uredba). Dalje, da je mirovinski osnov utvrđen na temelju prosjeka plaća iz 1999. do 2003. godine u smislu članka 4. stavak 2. Uredbe i iznosi 908,83 KM. Kako ukupni mirovinski staž iznosi 30 godina, mirovina se određuje u visini 75% mirovinskog osnova u smislu članka 4. stavak 1. Uredbe, tako da iznosi 681,64 KM mjesečno.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Federalni zavod je donio Rješenje matični broj 01/1- 1042065459 od 14. ožujka 2008. godine kojim je žalbu odbio. U obrazloženju rješenja Federalni zavod je naveo da je odredbom članka 4. stavak 2. Uredbe propisano da se vojnim osiguranicima utvrđuje mirovinski osnov od prosjeka plaća za određeni period, a odredbom članka 32. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o MIO) također se propisuje određivanje mirovinskog osnova od mjesečnog prosjeka plaća za osiguranike koji ostvaruju pravo na temelju zakona, dok je odredbama članka 10. stavak 1. Uredbe propisano da će se na sva pitanja koja nisu regulirana Uredbom primijeniti Zakon o MIO. Dalje, da je odredbama čl. 45. i 46. Zakona o MIO uređeno i pitanje valorizacije plaća i koeficijenti valorizacije u slučaju kada se mirovinski osnov utvrđuje na temelju mjesečnog prosjeka plaća, da Uredbom nije propisano da li će se uzimati prilikom obračuna mirovinskog osnova valorizirane ili nevalorizirane plaće, tako da je bilo nužno primijeniti odredbe čl. 45. i 46. Zakona o MIO, te drugoapelantove plaće valorizirati postojećim zvaničnim podacima o valorizaciji, tako da je pravilna odluka prvostupanjskog organa.
6. Odlučujući o drugoapelantovoj tužbi u upravnom sporu, Kantonalni sud je donio Presudu broj 070 0 U 001609 08 U od 1. lipnja 2009. godine kojom je tužbu odbio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je na drugoapelantov prijedlog održao javnu raspravu, da se kao sporno pitanje postavlja to da li je drugoapelantu pravilno utvrđen mirovinski osnov, odnosno da li je taj osnov trebalo utvrditi od prosjeka valoriziranih drugoapelantovih plaća, kako je to u konkretnom slučaju učinjeno, ili od prosjeka nevaloriziranih plaća kako traži drugoapelant. Utvrđujući navedeno, Kantonalni sud je naveo da je odredbama članka 4. stavak 2. Uredbe iz 2004. godine propisano da se vojnom osiguraniku utvrđuje mirovinski osnov od prosjeka plaća, ali nije propisano da se taj osnov utvrđuje od nevaloriziranog mjesečnog prosjeka plaća, kako je to bilo bilo propisano Uredbom iz 2000. godine. S tim u svezi, a u smislu članka 10. stavak 1. Uredbe, Kantonalni sud je istakao da se mirovinski osnov mora utvrditi u smislu čl. 45. i 46. Zakona o MIO (presude Vrhovnog suda FBiH broj 070-0-Uvp-06-000179 od 29. lipnja 2006. godine i broj 07 0 I 000070 08 Uvp od 31. ožujka 2009. godine), tako da je odluka organa uprave pravilna.
7. U odnosu na drugoapelantove tvrdnje da prvostupanjski organ nije imao, a niti je nadležni organ izdao bilo kakvo saopćenje u svezi sa koeficijentima valorizacije, Kantonalni sud je naveo da nisu utemeljeni jer je prvostupanjski organ raspolagao podatkom da koeficijent valorizacije za 1999, 2000, 2001. iznosi 0,582, koji je objavljen u „Službenim novinama FBiH“ broj 25/03 i koji je u konkretnom slučaju primijenjen.
8. Prvoapelant ističe da „od 2004. godine traje naša borba sa administracijom Zavoda PIO/MIO putem Kantonalnog suda u Mostaru, Vrhovnog suda FBiH u Sarajevu i Ustavnog suda BiH. Zavod PIO/MIO je svim umirovljenicima koji su pravo na mirovinu ostvarili po Uredbi pri donošenju rješenja obračunao koeficijent valorizacije 0,582 umjesto 1,00 za 1999. godinu….“.
9. Drugoapelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Povredu navedenih prava drugoapelant nalazi u pogrešnom stavu Kantonalnog suda u svezi sa podacima vezanim za koeficijent valorizacije, jer saopćenje ne sadrži podatke za osiguranike koji pravo na mirovinu ostvaruju u 2004. godini zbog čega su odlučne činjenice pogrešno utvrđene. Drugoapelant ističe da mu je pogrešno utvrđen mirovinski osnov, tj. da odredba članka 4. stavak 2. Uredbe propisuje da se mirovinski osnov utvrđuje prosjekom plaće koja vojnim osiguranicima pripada za posljednjih pet godina, odnosno prosjekom plaće koja vojnom osiguraniku pripada u posljednjih pet godina po jedinstvenom Pravilniku o plaćama Federalnog ministarstva obrane i Vojske Federacije. Međutim, organi uprave i Kantonalni sud pogrešno zaključuju da se trebaju primijeniti čl. 45. i 46. Zakona o MIO. Drugoapelant ističe da je ovakvo postupanje organa uprave i Kantonalnog suda samovoljno i diskriminirajuće prema umirovljenicima koji su u mirovinu otišli u 2004. godine i time ih oštećuju u odnosu na one umirovljenike iz 2000. godine i one koji su u mirovinu otišli 2005. godine i dalje.
10. U Uredbi o povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 18/04, 27/04 i 47/04) relevantne odredbe glase:
Članak 3.
Vojni osiguranici koji se po potrebi službe otpuštaju iz vojne službe, zbog racionalizacije i smanjenja brojčanog stanja Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vojska Federacije), a koji imaju najmanje 45 godina života i 20 godina mirovinskog staža i najmanje tri godine efektivnog staža tijekom rata kao vojni osiguranici stiču pravo na starosnu mirovinu na prijedlog Federalnog ministarstva obrane-Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Ministarstvo obrane).
Članak 4.
Starosna mirovina vojnih osiguranika utvrđuje se u procentu od mirovinskog osnova prema dužini mirovinskog staža, te za 20 godina mirovinskog staža iznosi 55% od mirovinskog osnova, a za svaku daljnju navršenu godinu mirovinskog staža uvećava se za 2%, s tim da ne može iznositi više od 75% od mirovinskog osnova.
Mirovinski osnov se utvrđuje prosjekom plaće koja vojnom osiguraniku pripada u zadnjih pet godina po jedinstvenom Pravilniku o plaćama Federalnog ministarstva obrane i Vojske Federacije.
Članak 10.
Na sva pitanja koja nisu regulirana ovom uredbom primjenjivat će se odredbe Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije BiH» br. 29/98, 49/00 i 32/01).
[...]
11. U Zakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije BiH» br. 29/98, 49/00 i 32/01) relevantne odredbe glase:
Članak 45.
Plaće iz ranijih godina valoriziraju se prema kretanju prosjeka plaća svih uposlenih na teritoriju Federacije. Valorizacija plaće iz ranijih godina, prema kojima se glede članka 32. ovog zakona utvrđuje mirovina, vrši se prema prosjeku plaća u posljednjoj kalendarskoj godini koja prethodi godini u kojoj osiguranik ostvaruje pravo na mirovinu, odnosno prema kretanju mirovine u godinama u kojima nije izvršeno u potpunosti usklađivanje mirovina prema kretanju plaća svih uposlenih. Koeficijente za valorizaciju plaća iz ranijih godina utvrđuje Fond, svake godine jedinstveno za sve plaće na temelju statističkih podataka o kretanju plaća svih uposlenih na teritoriju Federacije. Članak 46.
Koeficijenti valorizacije izražavaju se cijelim brojevima, sa tri decimale. Koeficijenti valorizacije za svaku godinu jedinstveni su za sve plaće, bez obzira na njihovu visinu. Priopćenje o koeficijentu valorizacije objavljuje se u „Službenim novinama Federacije BiH“.
[...].
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st.1. i 2. i stavak 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. st. 1. i 2. i stavak 4. točka 5. Pravila Ustavnog suda:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
[...] 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
5. apelaciju je podnijela neovlaštena osoba;
Dopustivost prima facie - u odnosu na drugoapelanta
13. U odnosu na dopustivost apelacije u odnosu na drugoapelanta, Ustavni sud nalazi da je prvoapelant dostavio podnesak koji je zaveden kao apelacija 14. travnja 2009. godine, a da je dopisom od 21. srpnja 2009. godine dostavio apelaciju drugoapelanta protiv Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 001609 08 U od 1. lipnja 2009. godine. Dakle, u odnosu na drugoapelanta, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 07 0 U 001609 08 U od 1. lipnja 2009. godine, a apelacija u odnosu na drugoapelanta je podnesena 21. srpnja 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda.
14. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
15. U svezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se temelje isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o identičnom činjeničnom i pravnom pitanju kakvo je Ustavni sud već riješio svojom Odlukom broj AP 2649/06 od 17. rujna 2008. godine. Stoga, umjesto posebnog obrazloženja Ustavni sud se poziva na obrazloženje iz Odluke o dopustivosti broj AP 2649/06 od 17. rujna 2008. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), kojom je zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni. Naime, predmetna apelacija podnesena je protiv Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-06-000 179 od 29. lipnja 2006. godine, kojom je usvojen zahtjev Zavoda za izvanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj U-1628/05 od 20. veljače 2006. godine, koja je preinačena, te odbijena apelantova tužba. Razlog za navedeno Vrhovni sud je obrazložio time da je Uredba iz 2004. godine donesena zbog procesa racionalizacije i smanjenja Vojske Federacije i Federalnog ministarstva obrane za 2004. godine i, u svezi s tim, otpuštanja vojnih osiguranika iz vojne službe uz povoljnije uvjete za stjecanje prava na starosnu mirovinu. Člankom 4. stavak 2. Uredbe propisano je da se vojnom osiguraniku utvrđuje mirovinski osnov od prosjeka plaća, ali nije propisano da se taj osnov utvrđuje od nevaloriziranog mjesečnog prosjeka plaća, kako je to bilo propisano ranijom Uredbom iz 2000. godine. S tim u svezi, nepropisivanje da će se mirovinski osnov utvrditi na osnovu valoriziranog prosjeka plaća, u smislu odredbi članka 10. stavak 1. Uredbe, upućuje na primjenu Zakona o MIO, odnosno da se mirovinski osnov apelantu morao odrediti u smislu čl. 45. i 46. Zakona o MIO. Dalje, u prilog ovakvom pravnom stavu, Vrhovni sud je istakao da članak 48. Zakona o službi u Vojsci FBiH, odnosno članak 49. Zakona o službi u Oružanim snagama BiH, propisuje da se mirovinski osnov utvrđuje od prosjeka nevaloriziranih plaća. Međutim, očito je da Uredba ne propisuje tako, što se može objasniti velikim brojem osoba koje idu u mirovinu i nedostatkom materijalnih sredstava, što donositelj Uredbe nije mogao zanemariti i zbog kojih je u članku 9. Uredbe propisao da korištenje prava iz Uredbe imaju samo vojni osiguranici koji potpišu sporazum sa Ministarstvom obrane o uvjetima umirovljenja.
17. Sukladno navedenom, Ustavni sud smatra da drugoapelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su drugoapelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
Pravo na nediskriminaciju
18. Iz apelacije proizlazi da se drugoapelant žali da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije jer je ovakvim postupanjem organa uprave i Kantonalnog suda izvršena diskriminacija prema umirovljenicima koji su u mirovinu otišli u 2004. godine zbog čega su oštećeni u odnosu na one umirovljenike iz 2000. godine i one koji su u mirovinu otišli 2005. godine.
19. Ustavni sud zapaža da, prema praksi Europskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na temelju spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Europske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili uporaba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi, Europski sud, Belgijski jezični slučaj, presuda od 23. srpnja 1968. godine, serija A broj 6, stavak 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Europski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. siječnja 1978. godine, serija A broj 25, stavak 226).
20. Ustavni sud nalazi da drugoapelantovo ukazivanje da je izvršena diskriminacija prema umirovljenicima koji su u mirovinu otišli u 2004. godine zbog čega su oštećeni u odnosu na one umirovljenike iz 2000. godine i one koji su u mirovinu otišli 2005. godine ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran, a drugoapelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji. Dakle, kako nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u analogno sličnoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u prethodnoj točki ove odluke, Ustavni sud smatra da drugoapelant nema «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, odnosno da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također, očito (prima facie) neutemeljeni. Apelaciju je podnijela neovlaštena osobau odnosu na prvoapelanta
21. Ustavni sud nalazi da se Ustavnom sudu prvo obratio prvoapelant uopćenim dopisom zbog načina odlučenja u upravnim sporovima pred Kantonalnim sudom u Mostaru prema kojem je većem broju vojnih umirovljenika pogrešno utvrđena visina vojnih mirovina od Federalnog zavoda. Navedeni dopis je registriran kao apelacija. Dakle, kako prvoapelant osporava način odlučenja u upravnim sporovima bez navođenja konkretnih odluka, odnosno kako on nije bio strana u tim postupcima i kako ne može biti «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava, to proizlazi da prvoapelant nije osoba koja u konkretnom slučaju ima pravo da pokrene postupak pred Ustavnim sudom temeljem članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.
22. Imajući u vidu odredbu članka 16. st. 1. i 2. i stavak 4. točka 5. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, odnosno ako ju je podnijela neovlaštena osoba, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović