Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1776/09 (K. D.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1776/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1776/09, rješavajući apelaciju Keme Džanke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Keme Džanke podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. P-107/07 od 5. novembra 2008. godine i Gž-103/08 od 8. aprila 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kemo Džanko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Nedžad Imamović, advokat iz Tuzle, podnio je 5. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. P-107/07 od 5. novembra 2008. godine i br. Gž-103/08 od 8. aprila 2009. godine.

2. Apelant je podno tužbu Sudu BiH 6. aprila 2007. godine protiv tužene Bosne i Hercegovine, Ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi), navodeći da je radni odnos zasnovao sa pravnim prednikom tužene Federalnim ministarstvom odbrane, te da je stupanjem na snagu Zakona o prestanku važenja Zakona o odbrani FBiH stekao status profesionalnog vojnog lica u službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OSBiH). Smatra da mu je tuženi uskratio pravo iz radnog odnosa u pogledu isplate razlike plate za period januar 2006. godine do februara 2007. godine sa pripadajućim zakonskom kamatama, koje mu pripadaju prema odredbama Pravilnika o platama i drugim primanjima pripadnika Vojske FBiH (u daljnjem tekstu: Pravilnik o platama) od 30. decembra 2005. godine.

3. Odlučujući o apelantovoj tužbi, Sud BiH je u prvostepenom vijeću Presudom broj P-107/07 od 5. novembra 2008. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Istom presudom je utvrđeno da je apelant dužan tuženom nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.170,00 KM.

4. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je nesporno da je apelant bio pripadnik Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VFBiH) do 31. decembra 2005. godine i da je, shodno odredbama člana 184. stav 1. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 88/05, 53/07 i 59/09, u daljnjem tekstu: Zakon o službi) preuzet na službu u OSBiH. Prvostepeni sud je odbio njegov zahtjev kao neosnovan jer tužena u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredbe Pravilnika o platama od 30. decembra 2005. godine pošto je donesen nakon stupanja na snagu Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o odbrani) i sa kčijim odredbama je kontradiktoran. Sud BiH je, osim toga, istakao da je stavom 1. člana 184. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 88/05, 53/07 i 59/09, u daljnjem tekstu: Zakon o službi) propisano da lica na službi u entitetskim vojskama sa 1. januarom 2006. godine postaju lica na službi u OSBiH, u činu i položaju u kojem su se zatekli sa 31. decembrom 2005. godine, a da je članom 185. stav 1. istog zakona propisano da sva prava i obaveze stečeni na osnovu propisa koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona ostaju na snazi do rješevanja stanja u službi po ovom zakonu. Odredbom člana 62. stav 5. Zakona o odbrani je propisano da službenici i zaposlenici preuzeti entitetskih ministarstava odbrane sa 1. januarom 2006. godine postaju državni službenici i zadržavaju svoju poziciju, platu i naknade sve dok ministar odbrane Bosne i Hercegovine ne donese odluku o njihovom statusu u Ministarstvu odbrane Bosne i Hercegovine nakon procesa izbora, kako to predviđe odredba člana 64. istog zakona. Primjenom citiranih zakonskih odredbi prvostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da tuženi nema obavezu da apelantu isplati traženi iznos na ime razlike plate, jer profesionalna vojna lica koja su bila na službi u entitetskim vojskama nemaju zakonom konstituisano pravo na platu i naknade veće od onih koje su imali prema ranijim entitetskim propisima i čija isplata navedenim zakonom nije dovedena u pitanje. Na osnovu izloženog sud je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev, utvrdivši da tuženi u periodu od 1. januara 2006. godine do 28. februara 2007. godine nije mogao primijeniti odredbe Pravilnika o platama od 30. decembra 2005. godine, zaključivši da nema pravnog osnova da se pri obračunu plate apelantu za utuženi period primijeni propis na koji se apelant pozvao u tužbenom zahtjevu. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivima prvostepenih presuda.

5. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene Presude broj P-107/07 od 5. novembra 2008. godine, Sud BiH je odlučujući u drugostepenom vijeću donio Presudu broj Gž-103/08 od 8. aprila 2009. godine, kojom je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud, odbijajući apelantov zahtjev kao neosnovan, donio zakonitu i pravilnu odluku zasnovanu na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Dakle, ovaj sud je zaključio da sve istaknute činjenice i pravne razloge iz prvostepene presude u cijelosti prihvata i ovaj sud jer smatra da imaju uporište u izvedenim relevantnim dokazima ocijenjenim na način iz odredbe člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04 i 84/07; u daljnjem tekstu: ZPP) i primjenom odredbi čl. 184. st. 1. i 2. i 185. stav 1. Zakona o službi, te člana 62. stav 5. Zakona o odbrani, pa je, shodno navedenom, odlučeno kao u dispozitivu osporene presude primjenom odredbe člana 193. ZPP.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo da ne bude diskriminiran iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Smatra da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, ističući da je odredbama Pravilnika o platama od 30. decembra 2005. godine decidirano propisan način utvrđivanja plata i dodataka na plate, pa ističe da mu, u skladu sa navedenim pravilnikom, pripada pravo na platu na način kako je to precizirao tužbenim zahtjevom.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo da ne budu diskriminiran se u suštini svode na osporavanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo kada su odbili kao neosnovan njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi, na ime potraživanja iz radnog odnosa, razlike plate, isplati iznos preciziran tužbenim zahtjevom. Vezano za ove navode, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 1649/09 od 15. septembra 2011. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama čl. 62. stav 5. i čl. 82. stav 2. Zakona o odbrani, a u vezi sa čl. 184. st. 1. i 2. i 185. stav 1. Zakona o službi. Ustavni sud je u navedenoj odluci, analizirajući obrazloženje odluka redovnih sudova, zaključio da su redovni sudovi dali jasne razloge za zaključak da sporne odredbe Zakona o odbrani i Zakona o službi predstavljaju pravni osnov za donošenje osporenih presuda kojima je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.

11. Budući da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi dali detaljno obrazloženje zašto apelantu ne pripada pravo na ime potraživanja iz radnog odnosa (razlika plate, regres, topli obrok i troškovi odvojenog života), Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 1649/09.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović