Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2330/09 (S. G.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vanparnični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2330/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 2330/09, rješavajući apelaciju Stipe Galića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stipe Galića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 V 000712 09 Gž od 11. maja 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 V 000712 08 V od 20. januara 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stipe Galić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Privanja, kojeg zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnio je 20. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 V 000712 09 Gž od 11. maja 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 V 000712 08 V od 20. januara 2009. godine.

2. Željko Galić, apelantov staratelj (u daljnjem tekstu: predlagatelj), podnio je prijedlog za vraćanje poslovne sposobnosti apelantu. Općinski sud je donio Rješenje broj 64 0 V 000712 08 V od 20. januara 2009. godine kojim je odbijen prijedlog predlagatelja za vraćanje poslovne sposobnosti apelantu.

3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelantu oduzeta poslovna sposobnost rješenjem Općinskog suda od 21. aprila 2006. godine, a predlagatelj je u prijedlogu naveo da je apelant „postao funkcionalniji“.

4. Općinski sud je u toku postupka proveo vještačenje vještaka neuropsihijatra u sklopu kojeg je izvršen intervju sa apelantom, te je izvršen uvid u nalaz i mišljenje vještaka. Općinski sud je naveo da je vještak, nakon završenog intervjua, kazao da smatra da se apelantu može vratiti poslovna sposobnost na ograničeni rok i ne u potpunosti s obzirom na to da kod apelanta postoji jedan određeni duševni poremećaj koji je graničnog karaktera između mentalne subnormalnosti blažeg stupnja i ostatka duševne bolesti koja je sada u remisiji, a apelant se sada nalazi pod terapijom koja pokazuje poboljšanje.

5. Općinski sud se pozvao na član 35. Zakona o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 2/98 i 39/04, u daljnjem tekstu: ZVP) kojim je određeno da se o oduzimanju i vraćanju poslovne sposobnosti odlučuje na bazi činjenica utvrđenih na ročištu. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je na osnovu intervjua koji je obavio vještak sa apelanton zaključio da apelant ne može normalno i samostalno da odgovara na postavljena pitanja, koja su bila uopštena i da kod apelanta postoji duševni poremećaj bez obzira što se uzimanjem terapije pokazuje napredak. Općinski sud je naveo da je apelant odgovarao na postavljena pitanja, ali je pitanja po nekoliko puta trebalo ponavljati, a odgovori su bili nejasni, nesigurni, „izvlačeni“ , te je apelant pogledom tražio predlagača (svog staratelja) kao da od njega traži pomoć. Zbog navedenog, po mišljenju suda, apelantovo ponašanje ukazuje da on nije sposoban da se sam brine o svojim pravima i obavezama.

6. Zbog navedenog, u skladu sa članom 38. ZVP, Općinski sud je donio navedenu odluku.

7. Protiv rješenja Općinskog suda predlagatelj je podnio žalbu. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 64 0 V 000712 09 Gž od 11. maja 2009. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio u cijelosti.

8. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da žalba nije osnovana. Kantonalni sud je utvrdio da je na temelju analize provedenih dokaza prvostepeni sud tačno i potpuno utvrdio činjenično stanje, izveo pravilne zaključke i donio zakonitu odluku, te da je za svoje odlučenje dao valjane razloge koje prihvata i Kantonalni sud. Prema mišljenju Kantonalnog suda, navodi iz žalbe predlagatelja ničim nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja. Kantonalni sud je s tim u vezi, naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelantu oduzeta poslovna sposobnost rješenjem Općinskog suda zbog duševne bolesti. Dalje, prvostepeni sud je proveo vještačenje vještaka neuropsihijatra koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio da se apelantu može vratiti poslovna sposobnost na ograničeni vremenski period i ne u potpunosti jer kod apelanta postoji jedan određeni duševni poremećaj koji je graničnog karaktera između mentalne subnormalnosti blažeg stupnja i ostatka duševne bolesti koji je sada u remisiji.

9. Dalje, Kantonalni sud se pozvao na član 35. ZVP, u skladu sa kojim je postupao prvostepeni sud a na osnovu intervjua koji je proveo vještak sa apelantom, te prema načinu davanja odgovora apelanta utvrdio činjenično stanje koje ukazuje da apelant nije sposoban da se samostalno brine o svojim pravima i interesima. Zbog navedenog, bez obzira na nalaz vještaka, Kantonalni sud je naveo da je žalbu valjalo odbiti. a prvostepeno rješenje potvrditi.

10. Apelant osporava navedeno rješenje, tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je sud donio odluku koja je u suprotnosti sa nalazom vještaka. Dalje, apelant je naveo da sud nije kompetentan da ocjenjuje apelantovo zdravstveno stanje i da je sam zakonodavac u članu 36. ZVP odredio da se u ovakvim postupcima mora provesti medicinsko vještačenje, dok ni u jednom drugom postupku nije na tako izričit način određeno da se za utvrđenje odlučnih činjenica izvede dokaz vještačenjem, što, prema apelantovom mišljenju, ukazuje na „značaj i težinu tog dokaza“. Apelant je naveo da je sud trebalo da uvaži nalaz vještaka, a prema mišljenju apelantovog punomoćnika, ovo je presedan u sudskoj praksi da sud ovako „izignoriše“ nalaz vještaka.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju jer sud nije odluku zasnovao na nalazu vještaka, čime je pogrešno primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud primjećuje da je postupak proveden na zahtjev predlagatelja, apelantovog staratelja, te je u toku postupka prvostepeni sud zaključio, a isto je potvrdio Kantonalni sud, da ne postoje uslovi da se apelantu vrati poslovna sposobnost. Ustavni sud primjećuje da je do ovakvog zaključka sud došao imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka, koji je naveo da se apelantu na ograničeni vremenski period može vratiti poslovna sposobnost, jer apelant ima određeni duševni poremećaj graničnog karaktera. Međutim, sud je zaključio da se apelantu ne može vratiti poslovna sposobnost jer je na ročištu svojim neposrednim opažanjem na osnovu intervjua koji se vodio na raspravi utvrdio da apelant nije sposoban da sam brine o svojim pravima i obavezama. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je sud ocijenio i nalaz vještaka, ali je zaključio da nema uslova za vraćanje poslovne sposobnosti apelantu. S tim u vezi, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud navodi da, iako je nalaz vještaka bitan, sud ne mora bezuslovno da donese odluku „u skladu sa“ nalazom vještaka, koji ni u ovom postupku, kao ni u bilo kom drugom nema veću dokaznu vrijednost od bilo kog drugog dokaza. Dakle, sud je jasno naveo da je iz neposrednih apelantovih odgovora koje je dao na ročištu bez obzira na nalaz vještaka (za koji se čak ne može reći da je u suprotnosti sa zaključkom suda, jer je i vještak utvrdio jedan određeni duševni poremećaj kod apelanta) utvrdio da nema uslova za vraćanje poslovne sposobnosti apelantu. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2330/09 (S. G.) | Sudska praksa | Aktio