Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-25/09 (S. H.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-25/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 25/09, rješavajući apelaciju Smajila Hadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Smajila Hadžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-1811/03 od 30. septembra 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje u Mostaru broj 02/1-1061076269 od 23. maja 2003. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje u Mostaru, Kantonalne administrativne službe u Sarajevu, broj 1818-0010/03-4 od 5. maja 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Smajil Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 6. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1811/03 od 30. septembra 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje u Mostaru (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj 02/1-1061076269 od 23. maja 2003. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje u Mostaru, Kantonalne administrativne službe u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba), broj 1818-
0010/03-4 od 5. maja 2003. godine.
2. Apelantu je Rješenjem Kantonalne administrativne službe broj 1818-0010/02-4 od 25. decembra 2002. godine priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 320,95 KM počevši od 8. aprila 1998. godine, koji je usklađen 1. januara 2002. godine, odnosno na dan donošenja rješenja iznosi 370,70 KM. Određeno je da će se isplata vršiti od 14. septembra 2000. godine, te da se ranije doneseno privremeno rješenje broj 1818-0010/02-4 od 5. maja 1998. godine, doneseno zbog toga što nisu bili pribavljeni podaci o plaćama, odnosno nisu bili utvrđeni konačni koeficijenti za valorizaciju plaća, zamjenjuje rješenjem od 25. decembra 2002. godine.
3. Rješenjem Federalnog zavoda broj 02/1-1061076269 od 28. januara 2003. godine apelantova žalba izjavljena na Rješenje Kantonalne administrativne službe broj 1818-0010/02-4 od 25. decembra 2002. godine je uvažena i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje. U obrazloženju je navedeno da je privremenim rješenjem Kantonalne administrativne službe od 5. maja 1998. godine apelantu priznato pravo na prijevremenu starosnu penziju počevši od 8. aprila 1998. godine, bez podataka o plaćama ostvarenim u 1970, 1971, 1972, 1973, 1996. i 1997. godini, zbog čega je o predmetnom pravu i odlučeno privremenim rješenjem, koje je prvostepeni organ zamijenio Rješenjem broj 1818-0010/02-4 od 25. decembra 2002. godine, utvrdivši apelantu pravo na starosnu penziju počevši od 8. aprila 1998. godine, iako apelant na taj dan nije ispunjavao uvjete za starosnu penziju, već na prijevremenu starosnu penziju, s obzirom na to da je imao navršenih 57 godina života i 37 godina radnog staža.
4. Apelantu je Rješenjem Kantonalne administrativne službe broj 1818-0010/03-4 od 5. maja 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda broj 02/1-1061076269 od 23. maja 2003. godine, priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 320,95 KM počevši od 8. aprila 1998. godine, koji je usklađen 1. januara 2002. godine, odnosno na dan donošenja rješenja iznosi 370,70 KM. Određeno je da će se isplata vršiti od 4. septembra 2000. godine, te da se ranije doneseno rješenje zamjenjuje rješenjem od 5. maja 2003. godine.
5. Iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je privremenim rješenjem iz prethodnog postupka od 5. maja 1998. godine apelantu priznato pravo na starosnu penziju počevši od 8. aprila 1998. godine, koja na dan donošenja novog rješenja, rješenja od 25. decembra 2002. godine, iznosi 367,47 KM mjesečno. Privremeno rješenje je doneseno zbog toga što nisu bili pribavljeni podaci o plaćama, odnosno nisu bili utvrđeni konačni koeficijenti za valorizaciju plaća, te nije bilo moguće utvrditi penzijski osnov, odnosno tačan iznos penzije. Za obračun apelantove penzije uzete su plaće, odnosno osnovica osiguranja iz perioda od 1984. godine do 1997. godine, sa 1997. godinom kao posljednjom godinom rada, tako da penzijski osnov iznosi 585,78 KM i osigurava apelantu kao osiguraniku najpovoljniji iznos penzije. Navedeno je da se prema ukupnom penzijskom stažu od 37 godina penzija određuje u visini od 79,00 % penzijskog osnova i iznosi 462,77 KM mjesečno, te da tako određen iznos penzije usklađen na dan sticanja prava, odnosno 8. aprila 1998. godine iznosi 320,95 KM, a penzija usklađena na dan donošenja rješenja iznosi 370,70 KM.
6. Protiv Rješenja Federalnog zavoda broj 02/1-1061076269 od 23. maja 2003. godine apelant je tužbom pokrenuo upravni spor. Vrhovni sud je Presudom broj U-1811/03 od 30. septembra 2008. godine odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant pravo na starosnu penziju ostvario 8. aprila 1998. godine, prije stupanja na snagu Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine FBiH» br. 29/98, 32/01, 73/05 i 59/06; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO-u), koji je stupio na snagu 31. jula 1998. godine, pa je apelantu penzija određena prema odredbama preuzetog Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja («Službeni list SFRJ» br. 23/82 i 44/90) i odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni list SRBiH» br. 38/90 i 22/91, te «Službeni list RBiH» broj 24/92). Dalje je utvrđeno da je tako određena apelantova penzija, u skladu sa Odlukom o usklađivanju penzija kod kojih je posljednja godina rada 1996. ili 1997. godina sa penzijama kod kojih je posljednja godina 1995. godina ili neka druga ranija godina («Službene novine FBiH» broj 19/98; u daljnjem tekstu: Odluka o usklađivanju), dovedena na nivo penzija iz aprila 1996. godine kao posljednjeg mjeseca za koji su u potpunosti usklađene penzije prema odredbama člana 30. st. 1. i 3. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Nakon toga, apelantu su obračunata sva povećanja penzija koja su uslijedila poslije 1. aprila 1996. godine do dana donošenja rješenja upravnih organa. Vrhovni sud je naveo da je odluka tuženog Federalnog zavoda o usklađivanju penzija donesena na osnovu ovlaštenja iz člana 31. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja i člana 46. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju u skladu sa zakonskim ovlaštenjima tuženog da s ciljem sprečavanja razlika penzija u razdobljima navedenim u odluci penzije izjednačava sa nivoom penzija kod kojih je posljednja godina rada bila 1996. ili 1997. godina sa penzijama kod kojih je posljednja godina rada bila 1995. godina ili neka ranija godina. Prema mišljenju Vrhovnog suda, navedena odluka nije u suprotnosti sa odredbama člana 46. Zakona o PIO-u, a po kojoj odredbi Federalni zavod razmatra nivoe penzija ostvarenih u pojedinim razdobljima i na osnovu utvrđenih razlika između tih penzija i penzija ostvarenih u posljednjoj godini utvrđuje potrebu i način usklađivanja penzija u skladu sa materijalnim mogućnostima. Stoga je Vrhovni sud našao da u predmetnom postupku nije pogrešno utvrđeno činjenično stanje niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo na apelantovu štetu.
7. Apelant smatra da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, te smatra da Odluka o usklađivanju penzija («Službene novine FBiH» broj 19/98) nije u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju. Apelant, također, navodi: ''[…] da bi iznosi penzija bili realniji da su se ranija primanja preračunavala srednjim kursom neke druge valute osim konvertibilne marke, te da Federalni zavod nalazi što više načina da umanji već ionako male penzije, ukazujući da je cijeli život imao dobra primanja, ali da koeficijenti valorizacije to degradiraju u začuđujuće iznose.''
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatira da su apelantovi navodi u suštini isti kao i njegovi navodi iz tužbe koju je podnio protiv rješenja Federalnog zavoda, koju je Vrhovni sud odbio kao neosnovanu. Ustavni sud smatra da se iz navoda predmetne apelacije kao i priložene dokumentacije ne može zaključiti da su osporenom presudom Vrhovnog suda, odnosno rješenjima upravnih organa povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Ne može se zaključiti da je primjena zakona Vrhovnog suda, Federalnog zavoda i Kantonalne administrativne službe bila proizvoljna, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, prema mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud je za svoju odluku dao jasne i precizne razloge. Ustavni sud konstatira da je apelantova penzija utvrđena u skladu sa relevantnim zakonskim propisima, te je u skladu sa Odlukom o usklađivanju penzija dovedena na nivo penzija iz aprila 1996. godine, kao posljednjeg mjeseca za koji su u potpunosti usklađene penzije, nakon čega su apelantu obračunata sva povećanja penzija do dana donošenja rješenja upravnih organa. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović