Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3897/11 (D. G. i Gordana Kosorićiz Savo Vujović i R. I. iz Bileće)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3897/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3897/11, rješavajući apelaciju Draže Gute i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Draže Gute, Gordane Kosorić, Save Vujovića i Radomira Ivezića, podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3P 000326 11 Gž od 12.

septembra 2011. godine, S1 3P 000236 11 Gž od 1. jula 2011. godine, S1 3P 000326 09 P od 27. aprila 2011. godine i S1 3P 000236 P od 15. aprila 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Draže Guto i Gordana Kosorić iz Sokoca, Savo Vujović i Radomir Ivezić iz Bileće (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 7. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3P 000326 11 Gž od 12. septembra 2011. godine, S1 3P 000236 11 Gž od 1. jula 2011. godine, S1 3P 000326 09 P od 27. aprila 2011. godine i S1 3P 000236 P od 15. aprila 2011. godine.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 3897/11 i AP 3898/11.

3. S obzirom da se sve apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3897/11.

4. Apelanti su civilna lica i profesionalna vojna lica u službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OSBiH), koji su do 1. januara 2006. godine bili pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS). Apelanti su podnijeli tužbe Sudu BiH protiv Bosne i Hercegovine- Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate potraživanja iz radnog odnosa (razlika plaće, regres, topli obrok i troškove odvojenog života) za period od 28. juna 2006. godine do 28. februara 2007. godine odnosno, za period od 1. januara 2006. godine do 28. februara 2007. godine, zajedno sa pripadajućim zakonskim kamatama. U tužbama je navedeno da su apelanti do stupanja na snagu Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 88/05 i 94/05: u daljnjem tekstu: Zakon o odbrani) i Zakona o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 88/05; 53/07, 59/09 i 74/10; u daljnjem tekstu: Zakon o službi) bili u službi Vojske Republike Srpske, te da im nakon prelaska u službu OSBiH 1. januara 2006. godine nisu isplaćivane plate u punom iznosu i ostala potraživanja iz radnog odnosa. Apelanti smatraju da im je tuženi, pravilnom primjenom Zakona o državnoj službi u institucijama BiH, Zakona o odbrani, Zakona o službi i drugih propisa, trebao sva primanja iz radnog odnosa za utuženi period obračunati i isplatiti u visini plate i drugih primanja koju su primali državni službenici zaposleni u institucijama BiH.

5. Odlučujući o tužbama apelanata, Sud BiH u prvostepenom vijeću je donio presude br. S1 3P 000326 09 P od 27. aprila 2011. godine i S1 3P 000236 P od 15. aprila 2011. godine kojima su odbijeni kao neosnovani tužbeni zahtjevi apelanata. U obrazloženjima prvostepenih presuda je navedeno da su prvoapelant i drugoapelant kao civilna lica, te trećeapelant i četvrtoapelant kao profesionalna vojna lica bili pripadnici VRS do 1. januara 2006. godine i da su, shodno odredbama člana 184. stav 1. Zakona o službi, preuzeti na službu u OSBiH i da im je za sporni period obračun i isplata plata, zajedno sa pripadajućim naknadama, vršena po entitetskim propisima. Sud BiH je istakao da je stavom 1. člana 184. Zakona o službi propisano da lica na službi u entiteskim vojskama sa 1. januarom 2006. godine postaju lica na službi u OSBiH, u činu i položaju u kojem su se zatekli sa 31. decembrom 2005. godine, dok je članom 185. stav 1. istog zakona propisano da sva prava i obaveze stečeni na osnovu propisa koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona ostaju na snazi do rješavanja stanja u službi po ovom zakonu. Također, Sud BiH je naveo da je autentično tumačenje odredbe člana 185. stav 1. Zakona o službi u skladu sa stavom Ustavnog suda izraženim u Odluci U 18/06 od 23. novembra 2007. godine, u kojoj je raspravljano o usklađenost člana 62. stav 5. Zakona o odbrani sa Ustavom Bosne i Hercegovine, kojim je na sličan način regulisan status državnih službenika i zaposlenika u entitetskim ministarstvima odbrane, te zaključeno da je navedena odredba Zakona o odbrani u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Primjenom citiranih zakonskih odredbi, prvostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da tuženi nema obavezu da apelantima isplati tražene iznose na ime razlike predmetnih potraživanja. Imajući u vidu naprijed navedeno, odlučeno je kao u dispozitivima prvostepenih presuda.

6. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepenih presuda, Sud BiH je donio presude br. S1 3P 000326 11 Gž od 12. septembra 2011. godine i S1 3P 000236 11 Gž od 1. jula 2011. godine, kojim je odbio žalbe i potvrdio prvostepene presude. U obrazloženju drugostepenih presuda je navedeno da je prvostepeni sud, odbijajući tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan, donio pravilne i zakonite odluke zasnovane na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Naime, apelanti su preuzeti u službu kod tuženog iz entitetske vojske u skladu sa članom 184. stav 1. Zakona o službi, te su im u skladu sa odredbom člana 185. stav 1. istog zakona obezbjeđena stečena prava i obaveze do rješavanja stanja u službi na osnovu propisa koji su važili do dana stupanja na snagu navedenog zakona koji se shodno članu 188. Zakona o službi primjenjuju do donošenja novih propisa. Sud dalje navodi da, u skladu sa odredbom člana 3. stav 1. Zakona o službi, na službi u OSBiH mogu biti vojna lica, civilna lica i kadeti, da se odredbe o radnopravnom statusu odnose na sva navedena lica, te da je odredbama člana 62. Zakona o Odbrani na isti način riješen status preuzetih državnih službenika i namještenika u entitetskim ministarstvima. Također, citiranim zakonima je propisano da sva preuzeta lica iz entitetskih vojski i ministarstava, bez obzira na svojstvo zaposlenja, zadržavaju radnopravni status, prava i obaveze koje su imali do dana preuzimanja. Dakle, kako je od dana preuzimanja apelanata do konačnog rješavanja njihovog stanja u službi izričito propisana primjena entitetskih propisa, to je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tuženi ispravno postupio kada je novčana potraživanja apelanata po osnovu rada za utuženi period obračunao primjenom entitetskih propisa. Na osnovu navedenog, Sud BiH je istakao da je neosnovan zahtjev apelanata da im tuženi primanja iz radnog odnosa za utuženi period isplati primjenom propisa koji se odnose na zaposlene u institucijama BiH odnosno, primjenom Pravilnika o platama i drugim naknadama profesionalnih vojnih lica na službi u Ministarstvu odbrane i Oružanim snagama BiH. Shodno navedenom, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepnih presuda primjenom odredbi člana 193. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH («Službeni glasnik BiH» br. 36/04 i 84/07; u daljnjem tekstu: ZPP).

7. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo da ne budu diskriminirani iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Suština navoda o povredi ovih prava svodi se na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u konkretnom slučaju i navodima da su predmetni postupci bili nepravični. Apelanti smatraju da je Sud BiH u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio odredbe Zakona o službi i Zakona o Odbrani, te na taj način uskratio isplatu potraživanja iz radnog odnosa (razlika plaće, regres, topli obrok i troškove odvojenog života) za utuženi period.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Navodi apelanata da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu kao i pravo da ne budu diskriminirani u suštini se svode na osporavanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo kada su odbili kao neosnovane njihove tužbene zahtjeve kojima su tražili da im tuženi, na ime potraživanja iz radnog odnosa (razlika plaće, regres, topli obrok i troškove odvojenog života) isplati iznose navedene u predmetnim tužbama. Vezano za ove navode Ustavni sud ukazuje da je u svojoj odluci broj AP- 1695/09 od 20. aprila 2011. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama člana 62. stav 5. Zakona o odbrani, zajedno sa odredbama čl. 184. i 185. Zakona o službi. Ustavni sud je u navedenoj odluci, analizirajući obrazloženje odluka redovnih sudova, zaključio da su redovni sudovi dali jasne razloge za zaključak da sporne odredbe Zakona o odbrani i Zakona o službi predstavljaju pravni osnov za donošenje osporenih presuda kojima su odbijeni kao neosnovani tužbeni zahtjevi apelanata.

12. Budući da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi dali detaljno obrazloženje zašto apelantima ne pripada pravo na ime potraživanja iz radnog odnosa (razlika plaće, regres, topli obrok i troškove odvojenog života), Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u odluci broj AP-1695/09.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović