Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-675/09 (D. S.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-675/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 675/09, rješavajući apelaciju Dušanke Stričić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušanke Stričić podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-

75/08 od 23. januara 2009. godine i broj P-78/06 od 23. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušanka Stričić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bijeljine, koju zastupa Miroslav Stričić iz Bijeljine, podnijela je 4. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Gž-75/08 od 23. januara 2009. godine i broj P-78/06 od 23. maja 2008. godine.

2. Sud BiH je Presudom broj P-78/06 od 23. maja 2008. godine odbio kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže tuženu Bosnu i Hercegovinu - Upravu za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), da joj nadoknadi štetu u iznosu od 6.250,00 KM i da joj naknadi troškove postupka. Stavom drugim izreke presude apelantkinja je obavezana da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 960,00 KM.

3. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je apelantkinja podnijela tužbu 13. marta 2006. godine protiv tužene radi isplate naknade štete, v.s. 6.250,00 KM. U tužbi je navela da je vlasnica motornog vozila marke «Zastava 101», sa genaralijama kao u obrazloženju presude (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo), te da je njen suprug kao zaposlenik Carinarnice Sarajevo predmetno vozilo parkirao u krugu Carinarnice Sarajevo gdje je ostalo od 15. aprila 1992. godine do 18. februara 1995. godine, kada ga je Carinarnica Zenica koristila za potrebe Carinske ispostave Visoko. Apelantkinja je u tužbi navela da se predmetno vozilo i danas nalazi na Carinskom terminalu u Visokom, međutim, na njemu nedostaje znatan broj dijelova, pobliže opisanih tužbi. Apelantkinja je u tužbi istakla da se, nakon što ju je upravnik Carinarnice Zenica 25. aprila 2008. godine obavijestio da je vozilo prebačeno u Carinski terminal u Visokom, obratila Upravi carina Federacije, Ministarstvu finansija Federacije BiH i Upravi za indirektno oporezivanje Regionalnog centra Sarajevo, tražeći da se predmetno vozilo dovede u vozno stanje ili da joj se isplati iznos od 6.250,00 KM. Kako njenom zahtjevu nije udovoljeno, a vozilo se i u vrijeme podnošenja tužbe nalazilo u Carinskom terminalu Visoko, apelantkinja je predložila da sud donese presudu kojom će udovoljiti tužbenom zahtjevu. Tužena je u odgovoru na tužbu istakla prigovor neurednosti tužbe, u smislu člana 20 u vezi sa članom 33 Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH («Službeni glasnik BiH» br. 36/04 i 84/07; u daljnjem tekstu: ZPP), kao i prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer nije u vezi sa navodima tužbe. Naime, tužena je navela da se predmetno vozilo nalazilo u krugu Carinskog terminala Visoko, čiji vlasnik nije bivša Carinska uprava FBiH, koja nije vodila nikakvu evidenciju o vozilu. Sem toga, tužena je u odgovoru na tužbu navela da obezbjeđenje ispred bivše Carinarnice Sarajevo, gdje je vozilo bilo ostavljeno, nije obezbjeđivala Carinska uprava, nego «Interšped» Sarajevo.

4. Sud BiH je u obrazloženju presude prije svega iskao da nije osnovan prigovor tužene o neurednosti tužbe, s obzirom na to da oba sadrži sve bitne elemente propisane u članu 20 ZPP. Dalje, Sud BiH je obrazlažući presudu istakao da je nakon savjesne i brižljive ocjene sprovedenih dokaza utvrđeno kao nesporno da je predmetno vozilo, koje je imalo ratni raspored u Ministarstvu finansija Federacije BiH, zatečeno, ostavljeno poslije rata, u zgradi Carinskog terminala u Visokom, što potvrđuje akt Carinarnice Zenica od 28. maja 2004. godine, akt Carinske uprave FBiH od 22. juna 2004. godine i iskaz svjedoka Husnije Zilkića. Sud BiH je naveo da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije, s obzirom na to da tokom postupka nije dokazano da je apelantkinjino vozilo bilo na popisu imovine tužene. Sud BiH je naveo da je tužena institucionalizovana stupanjem na snagu Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja («Službeni glasnik BiH» broj 44/03) koji u članu 32 stav 1 propisuje obavezu direktora da u roku od 60 dana od stupanja na snagu zakona ima dužnost okončati popis sve pokretne i nepokretne imovine ranijih carinskih uprava. Dalje, sud je naveo da apelantkinja nije dokazala da je predmetno vozilo bilo dato na raspolaganje ranijoj entitetskoj carinskoj upravi, niti da je vozilo na popisu imovine koju je tužena preuzela. Sem toga, sud je naveo da, ukoliko je tačan apelantkinjin navod iz tužbe da je predmetno vozilo rat zatekao u krugu Carinarnice, apelantkinja nije dokazala da ga je povjerila na čuvanje Carinarnici Sarajevo stupanjem u obligacionopravni odnos koji bi obavezivao prednika tužene da odgovara za nastalu štetu. Konstatovano je da je apelantkinja 25. avgusta 2004. godine stekla saznanje da se predmetno vozilo nalazi u zgradi Carinskog terminala Visoko, dakle više od 12 godina od kada je prema navodima tužbe parkirano u krugu Carinarnice Sarajevo. Sud je naveo da činjenica da je apelantkinja saznala da se njeno vozilo nalazi u zgradi Carinskog terminala Visoko sama za sebe ne može biti pravni osnov za obavezivanje tužene da joj naknadi štetu nastalu na predmetnom vozilu. Konačno, sud je naveo da je članom 90 ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva tužbeni zahtjev, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 93 ZPP odbio tužbeni zahtjev.

5. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi protiv prvostepene presude, Sud BiH je u drugostepenom vijeću donio Presudu Gž-75/08 od 23. januara 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud za svoju presudu naveo jasne i logične razloge, koji imaju uporište u izvedenim dokazima. Sud BiH je naveo da apelantkinja nije dokazala da je predmetno vozilo dato na raspolaganje bivšoj entitetskoj upravi da bi ga mogla koristiti po tom osnovu, niti da se nalazilo na popisu imovine koju je tužena preuzela u postupku reorganizacije ranijih carinskih uprava. Takođe, sud je naveo da apelantkinja nije dokazala postojanje nužnih pretpostavki koje bi se odnosile na odgovornost za traženu štetu, to jest uzročnu vezu između protivpravnih radnji i nastalih štetnih posljedica na apelantkinjinom vozilu. Navedeno je da je članom 154 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu :ZOO) propisano da je onaj ko drugom prouzrokuje štetu, dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. S obzirom na to da i po ocjeni drugostepenog vijeća apelantkinja nije dokazala da je tužena protivpravnim radnjama prouzrokovala štetu na njenom vozilu, prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je na osnovu iznesenog utvrđenog činjeničnog stanja izveo zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Sud BiH je, takođe, naveo da je neprihvatljiva apelantkinjina tvrdnja iznesena u žalbi, a u kojoj navodi da je nesporno da je prednik tužene koristio njeno vozilo, jer nema uporišta u sadržaju spisa. Sud je naveo da apelantkinja nije dokazala da je Ministarstvo finansija Federacije BiH ustupilo predmetno vozilo na korišćenje prednici tužene.

6. Apelantkinja se žali da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja smatra da je predmetno vozilo došlo u posjed tužene bez njene volje, a da je od 18. februara 1995. godine imalo ratni raspored u Ministarstvu finansija Federacije BiH. Apelantkinja ističe da je šteta nastala za vrijeme dok je vozilo bilo u posjedu tužene, pa je nejasna tvrdnja osporenih presuda da apelantkinja nije dokazala vezu između radnji tužene i nastale štete. Apelantkinja smatra da je tužena bila dužna dokazati da je šteta nastala bez njene krivice, što nije učinila. U suštini, apelantkinja smatra da su sudovi pogrešno zaključili da tužena nije pasivno legitimisana u predmetnoj parnici.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantkinjinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelantkinja u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, sem što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantkinjinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantkinja ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-675/09 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio