Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2680/11 (J. B.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2680/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 2680/11, rješavajući zahtjev Joze Banovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br.60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Joze Banovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Jozo Banović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Tomislav Ljubić, advokat iz Tuzle, podnio je 1. jula 2011. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 002149 10 Kž2 od 6. aprila 2011. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 00 2149 10 K od 29. marta 2010. godine. Apelant je također, 7. oktobra 2011. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „privremeno obustavio izvršenje pravomoćne presude Kantonalnog suda broj 03 0 K 00 2149 10 K od 29. marta 2010. godine do donošenja odluke po apelaciji“.

2. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 00 2149 10 K od 29. marta 2010. godine apelant je oglašen krivim što je u vremenskom periodu i na način opisan u tački 1. i 2. izreke presude počinio produženo krivično djelo navođenje na prostituciju iz člana 210. stav 4. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa ga je sud uz primjenu navedenog zakonskog propisa i člana 50. tačka b), člana 51. stav 1. tačka b), te čl. 42. i 43. KZ FBiH osudio na kaznu zatvora u trajanju o dvije godine. Primjenom odredbe člana 57. stav 1. KZ FBiH apelantu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 9. decembra 2009. godine do 29. marta 2010. godine, a primjenom odredbi člana 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), apelant je obavezan da nadoknadi troškove krivičnog postupka i sudski paušal u iznosima kako je pobliže određeno izrekom presude. Također, primjenom odredaba člana 114. st. 1. i 2. i člana 115. KZ FBiH apelant je obavezan da na ime imovinske koristi koju je pribavio krivičnim djelom isplati iznos određen izrekom presude. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza, čiji je sadržaj prezentiran u obrazloženju presude u vezi sa tačkom 1. prvostepene presude zaključio da je apelant u vremenskom periodu kako je pobliže navedeno u izreci presude u svojim ugostiteljskim objektima „Jet Star“ u Živinicama i „Vila Sensi“ u naselju Mačkovac općina Banovići, radi ostvarivanja koristi za sebe, u više navrata, nakon što bi prethodno telefonskim putem kontaktirao Belmu Mustafić, Esmeraldu Karić i Muneveru Hadžić, a u periodu od 16. maja 2008.godine do kraja decembra 2008. godine i Merimu Halilović i dogovorio se s njima ili bi one njega na isti način kontaktirale, te nakon što su ih povremeno i uposlenici ovih ugostiteljskih objekata i dovozili njegovim putničkim motornim vozilima marke „BMW“ i „Golf1“ u navedene ugostiteljske objekte, stavio Belmi Mustafić, Esmeraldi Karić i Muneveri Hadžić, na raspolaganje korištenje soba svojih ugostiteljskih objekata u vidu dnevnog boravka, radi pružanja seksualnih usluga za novac većem broju korisnika seksualnih usluga, gostiju svojih objekata, u iznosima od 50,00 KM do 200,00 KM, koje seksualne usluge su ove ženske osobe i pružale, a novac za pružene seksualne usluge naplaćivale Iično ili preko apelanta, te da je na ovaj način apelant ostvario imovinsku korist koja se sastojala u povećanom obimu iznajmljivanja ugostiteljskih kapaciteta, a posebno kroz iznajmljivanje soba.

3. U vezi sa tačkom 2. izreke presude, Kantonalni sud je također detaljnom analizom dokaza utvrdio da je u vremenskom periodu kako je pobliže navedeno u izreci presude, apelant znao da je Amela Delić bila mlađa od osamnaest godine i da je u teškoj materijalnoj situaciji, pa, da je, u više navrata, radi ostvarivanja koristi za sebe, u svom ugostiteljskom objektu „Jet Star“ u Živinicama, koristeći njenu tešku materijalnu situaciju, nakon što bi je prethodno telefonskim putem kontaktirao i dogovorio se s njom ili bi ona njega na isti način kontaktirala, stavio Ameli Delić na raspolaganje korištenje soba ovog ugostiteljskog objekta u vidu dnevnog boravka radi pružanja seksualnih usluga za novac većem broju korisnika seksualnih usluga, gostiju ugostiteljskih objekata, u iznosima od 50,00 KM do 200,00 KM, koje seksualne usluge je ona i pružala, te da je novac za pružene seksualne usluge naplaćivala lično ili preko apelanta i da je na ovaj način apelant ostvario imovinsku korist koja se sastojala u povećanom obimu iznajmljivanja ugostiteljskih kapaciteta, a posebno kroz iznajmljivanje soba. Budući da je po mišljenju Kantonalnog suda apelant radnjama, opisanim pod tačkom 1) i 2) izreke presude učinio istovrsna krivična djela navođenje na prostituciju iz člana 210. KZ FBIH, da među tim počinjenim radnjama postoji međusobna vremenska povezanost svih učinjenih dijela, da je kod svih navedenih krivično pravnih radnji isti način učinjenja krivičnog djela, te da postoji jedinstven umišljaj, Kantonalni sud je zaključio da navedene okolnosti krivično pravne radnje opisane pod tačkama 1) i 2) izreke presude međusobno povezuju tako da sve čine jedinstvenu cjelinu. Stoga je Kantonalni sud, imajući u vidu činjenicu da apelantova uračunljivost nije dovedena u sumnju, apelanta oglasio krivim zbog produženog krivičnog djela - navođenje na prostituciju iz člana 210. stav 4. u vezi s stavom 1. KZ FBIH.

4. Prilikom odlučivanja o visini kazni, a imajući u vidu svrhu kažnjavanja iz člana 42. KZ FBiH, cijeneći pri tome sve okolnosti koje utiču na visinu kazne, Kantonalni sud je naveo da je utvrđene olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani, u smislu člana 50. tačka b.) i člana 51. stav 1. tačka b). KZ FBIH cijenio kao osobito olakšavajuće okolnosti i propisanu kaznu u minimalnom trajanju od tri godine apelantu ublažio na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine.

5. Odlučujući o žalbi Kantonalnog tužitelja u Tuzli i žalbi apelanta protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio presudu broj 03 0 K 002149 10 Kž2 od 6. aprila 2011. godine kojom je žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je ispitujući prvostepenu presudu u granicama apelantovih žalbenih prigovora u smislu člana 321. ZKP FbiH zaključio da su ti prigovori u cijelosti neosnovani dajući pri tome detaljno i jasno obrazloženja u odnosu na svaki istaknuti prigovor. Naime, Vrhovni sud je zaključio da iz predmetnog spisa proizlazi da je prvostepeni sud potpuno i pravilno cijenio sve izvedene dokaze i na takvoj osnovi zasnovao u svojoj presudi činjenične i pravne zaključke, da je apelant počinio predmetno krivično djelo čije su radnje izvršenja opisane u izreci prvostepene presude u tačkama 1. i 2. izreke. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da zaključke u prvostepenoj presudi, koji se odnose na utvrđene odlučne činjenice, kao osnovane, u cjelosti prihvata i ovaj sud, jer po mišljenju Vrhovnog suda ti zaključci odgovaraju rezultatima izvedenih dokaza. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi, da je prvostepeni sud odlučne činjenice u vezi predmetnog krivičnog djela odnosno krivnje apelanta utvrdio na osnovu iskaza svjedoka Sameda Dulovića, Omera Dizdarevića i Munevere Hadžić, koji su dati u istrazi, odnosno da je po mišljenju Vrhovnog suda prvostepeni sud dao valjane razloge zašto nije prihvatio njihove izmijenjene iskaze na glavnom pretresu, kao i zbog čega nije mogao kao validan prihvatiti iskaz svjedokinje Have Mulavdić. Vrhovni sud je nadalje naveo da iz obrazloženja pobijane presude, također proizilazi da je svoje činjenične zaključke prvostepeni sud pravilno temeljio i na iskazu svjedoka Munevera Softića i Alena Bošnjakovića kao i svjedokinja Merime Halilović, Amele Delić, Belme Mustafić, te na iskazu vještaka Samira Babić, koji je svjedočio na okolnosti obavljenih telefonskih razgovora apelanta u kritičnom periodu sa njegovog pretplatničkog broja 061 196-142, te na materijalnim dokazima koji su pronađeni prilikom pretresa objekata optuženog „Jet Star“ i „Vila Sensi“ kao i drugim dokazima, kako je to detaljno navedeno i obrazloženo u prvostepenoj presudi. Ove razloge je kao osnovane u cjelosti prihvatio i Vrhovni sud navodeći da ih suprotni apelantovi žalbeni prigovori nisu doveli u pitanje. Pored toga, po mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud se pravilno u svojoj presudi pozvao i na iskaz svjedokinje Esmeralde Karić, te je s tim u vezi zaključio da suprotno apelantovim žalbenim navodima, prvostepeni sud nije činjenično utvrđenje temeljio samo na osnovu iskaza ove svjedokinje , već i na osnovu brojnih drugih dokaza na koje se pozvao i cijenio u obrazloženju svoje presude. Na kraju, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te na isto pravilno primijenio zakon, kada je zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje je oglašen krivim.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, povrijeđeno pravo iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek apelant vidi u tome što smatra da drugostepeni sud nije postupio u skladu sa „članom 321. ZKP FBiH“ jer su po njegovom mišljenju „izostali svi bitni odgovori na relevantna pitanja koja su kao takva pokrenuta žalbom“. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome jer smatra da se odlukom sudova o oduzimanju imovinske koristi, njegova imovina nezakonito oduzima. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelant obrazlaže time što smatra da bi upućivanjem na izdržavanje kazne zatvora dovelo do prekida njegovog liječenja. Također, apelant je naveo da se „zahtjevi liječenja ne mogu ostvariti u uvjetima kakvi su u Kazneno-popravnom zavodu u Tuzli, te da bi time njegovo zdravlje bilo dodatno ozbiljno narušeno“, a samim tim bi „mogla nastupiti neotklonjiva šteta po njegovo zdravlje“. Kao dokaz navedenog apelant je dostavio kopiju medicinske dokumentacije iz koje proizlazi da je apelantu zbog srčanih tegoba data preporuka da uradi medicinske nalaze („rekoronarografiju i eventualno PCI“). Također u prilogu svog zahtjeva za donošenje privremene mjere apelant se poziva i kršenje svojih prava koja su obrazložena u sadržaju podnesene apelacije.

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. U konkretnom slučaju, apelant je u prilog zahtjeva za donošenje privremene mjere naveo da je njegovo zdravlje „izuzetno i teško narušeno“ te da bi upućivanjem na izdržavanje kazne zatvora dovelo do prekida njegovog liječenja. Također, navodi koje apelant ističe u prilog donošenja privremene mjere tiču se i merituma spora, odnosno povrede njegovih prava na pravično suđenje, djelotvoran pravni lijek i prava na imovinu.

10. Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, a posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanje u takvom kontekstu. Međutim, kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava niti navodi o teškom zdravstvenom stanju. Ustavni sud je, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, te ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

11. U vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija FBiH ("Službeni novine FBiH" br. 44/98, 42/99 i 12/09) reguliše postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora (čl. 27-31.) Ovim zakonom je regulirano, između ostalog, u kojim slučajevima i kojem organu osuđena osoba može podnijeti takav zahtjev, što uključuje i zdravstvene razloge, na koje apelant ukazuje u obrazloženju zahtjeva za izdavanje privremene mjere. Naime, odredbama Zakon o izvršenju krivičnih sankcija FBiH, regulirano je da je osuđenim licima osigurana ljekarska pomoć i bolničko liječenje (čl. 45.-47.). S tim u vezi, redovni sudovi će na osnovu medicinske dokumentacije zaključiti da li apelant boluje od teške akutne bolesti koja predstavlja razlog za odlaganje izvršenja kazne zatvora u smislu odredaba Zakona o izvršenju krivičnih sankcija. Pored toga, Ustavni sud zapaža da isti zakon predviđa i način postupanja u slučaju težeg oboljenja osuđenog, tako što osuđeni ima pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu, kao i da se osuđeni upućuje u specijalnu bolnicu ili zdravstvenu ustanovu ako za liječenje određenih bolesti ustanova ne može pružiti odgovarajuću zdravstvenu zaštitu. Dalje, propisano je i da se osuđenom vrijeme provedeno na liječenju uračunava u izdržanu kaznu zatvora.

12. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju nije ničim dokazao da je iskoristio ili da mu je na nedozvoljen način bilo onemogućeno da traži odlaganje izvršenja kazne zatvora po osnovama propisanim odredbama člana 27. stav 1. tač. 1. i 2. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, a koja mogućnost mu stoji na raspolaganju i u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda.

13. Imajući u vidu naprijed navedeni stav da kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo paušalno isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava niti navoda o ugroženosti njegovog zdravlja, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio odgovarajuće razloge i dokaze koji bi bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da je donošenje privremene mjere neophodno u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2680/11 (J. B.) | Sudska praksa | Aktio