Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1495/09 (Z. P.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građevinska dozvola
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1495/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1495/09, rješavajući apelaciju Zumrete Prašović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zumrete Prašović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 002282 08 U od 2. aprila 2009. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša Sarajevo Kantona Sarajevo broj 05/II-232-464-VLJ/07 od 23. aprila 2008. godine i Rješenja Službe za inspekcijske poslove Općine Novi Grad – urbanističko-građevinskog inspektora broj 09-23-9737/07 SA od 17. augusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zumreta Prašović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Aida Čampara, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 15. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 002282 08 od 2. aprila 2009. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša Sarajevo Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo prostornog uređenja) broj 05/II-232-464-VLJ/07 od 23. aprila 2008. godine i Rješenja Službe za inspekcijske poslove Općine Novi Grad – urbanističko-građevinskog inspektora (u daljnjem tekstu: Služba za inspekcijske poslove) broj 09-23-9737/07 SA od 17. augusta 2007. godine. Apelantica je istovremeno zatražila donošenje privremene mjere do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem Službe za inspekcijske poslove, urbanističko-građevinskog inspektora, broj 09-23-
9737/07 SA od 17. augusta 2007. godine naređeno je apelantici i Ibrimi Prašović, Zineti Habibović i Emini Močević kao investitorima da u roku od dva dana po prijemu rješenja, u ulici Avde Hodžića broj 22, izvrše vraćanje stanja kapije u prvobitno stanje i to tako da se izvrši uklanjanje armaturnih šipki u visini i na način označen u dispozitivu rješenja. Istim rješenjem je određeno da, ukoliko investitori ne izvrše datu naredbu, rješenje će se izvršiti prinudnim putem na trošak investitora, s tim da žalba izjavljena na rješenje ne odlaže njegovo izvršenje.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je općinski urbanističko-građevinski inspektor, ispred Službe za inspekcijske poslove, u postupku vršenja inspekcijskog nadzora, 10. augusta 2007. godine izvršio uviđaj u ulici Avde Hadžića broj 22, kada je u prisustvu apelantice i Ibrime Prašović sačinjen zapisnik na licu mjesta. Tom prilikom je utvrđeno da su apelantica i ostali investitori izvršili otvaranje vrata kapije, te postavili čeličnu šipku žicom fiksiranu za ista vrata. Istim zapisnikom apelantici i ostalim investitorima nadležni inspektor je naložio da stanje predmetne kapije vrate u prvobitno stanje. Ponovo izvršenim uviđajem 13. augusta 2007. godine u prisustvu apelantice i Ibrime Prašović nadležni inspektor je sačinio zapisnik u kojem je konstatirao: «Osim što stanje u odnosu na raniji uviđaj nije vraćeno u prvobitno stanje, od strane investitora izvršeno je još dodatno postavljanje…» armaturnih šipki i njihovo dodatno fiksiranje između krila vrata, kako je označeno u rješenju. Nakon obavljenih uviđaja, doneseno je osporeno rješenja na osnovu člana 158. stav 1. tačke 1. i 2, stav 4. i člana 160. stav 4. Zakona o prostornom uređenju («Službene novine Kantona Sarajevo» broj 7/05).
4. Ministarstvo prostornog uređenja je, odlučujući o žalbi apelantice i Ibrime Prašović protiv Rješenja Službe za inspekcijske poslove broj 09-23-9737/07 SA od 17. augusta 2007. godine, Rješenjem broj 05/II-232-464-VLJ/07 od 23. aprila 2008. godine žalbu odbilo kao neosnovanu.
5. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja utvrđeno da su žaliteljice, među kojim i apelantica, bez građevne dozvole izvele radove navedene u obrazloženju osporenog rješenja i tim postupkom izvršile povredu člana 117. stav 2, odnosno člana 147. stav 1. Zakona o prostornom uređenju. Dalje je ukazano da je na osnovu čl. 153. i 154, st. 1. i 2. navedenog zakona urbanističko-građevinski inspektor ovlašten da vrši nadzor i kontrolu nad radom učesnika u građenju, a posebno kontrolu bespravne izgradnje na području općine, uključujući i izvođenje drugih zahvata u prostoru, kao i poduzimanje mjere iz člana 155. stav 1. alineja 3. i člana 158. stav 1. tačka 1. Zakona o prostornom uređenju. Ministarstvo prostornog uređenja kao drugostepeni organ je, imajući u vidu činjenično stanje u konkretnom predmetu, ocijenilo da su se stekli uvjeti za primjenu člana 158. stav 1. tačka 1. Zakona o prostornom uređenju, te je na osnovu navedenog zaključeno da je prvostepeni organ zakonito i pravilno odlučio kao u dispozitivu osporenog rješenja. Istovremeno je ukazano da navodi žalbe nisu mogli biti od uticaja na drugačije rješenje konkretne upravne stvari budući da, prema važećim propisima, gradnja, dogradnja kao i vršenje drugih zahvata prije dobijanja pravosnažne građevne dozvole nije dopušteno, odnosno čini krivično djelo, a urbanističko-građevinski inspektor ima pravo i dužnost narediti odgovarajuće zakonske mjere.
6. Kantonalni sud je, odlučujući o tužbi apelantice i Ibrime Prašović protiv Rješenja Ministarstva prostornog uređenja broj 05/II-232-464-VLJ/07 od 23. aprila 2008. godine, Presudom broj 09 0 U 002282 08 U od 2. aprila 2009. godine odbio tužbu kao neosnovanu.
7. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da iz podataka spisa predmetne upravne stvari, zapisnika sa lica mjesta od 10. i 13. augusta te 7. i 10. septembra 2007. godine i fotografija koje su sačinjene tom prilikom, koje su prilog zapisnika, proizlazi da je nadležni inspekcijski organ konstatirao da su tužiteljice i apelantica kao investitori sa ostalim suinvestitorima navedenim u rješenju izvršile otvaranje vrata kapije i obavile radnje navedene u osporenom rješenju. Naime, Kantonalni sud je u cijelosti ponovio činjenično obrazloženje i pravne stavove drugostepenog organa, te je ocijenio zakonitim, kako prvostepeno, tako i osporeno rješenje drugostepenog organa kojim je u cijelosti prihvaćen prvostepeni akt.
8. Kantonalni sud je naglasio da prijedloge tužbe da sud provede dokaze saslušanjem tužiteljica, dakle i apelantice, saslušanjem svjedoka, te vještačenjem vještaka geodetske struke, nije prihvatio, ocjenjujući da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 22. Zakona o upravnim sporovima. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da su tužbeni prigovori vezani za imovinskopravne i posjedovne odnose na predmetnom zemljištu iz istih razloga bez uticaja na rješenje konkretnog upravnog spora.
9. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama Kantonalnog suda, Ministarstva prostornog uređenja i Službe za inspekcijske poslove povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i nepravilnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica je istakla da je presuda Kantonalnog suda «nezakonita i nejasna, jer je sud mogao i morao po službenoj dužnosti stvar predati nadležnim vještacima, što je namjerno zaboravio i preskočio. Dalje je morao po službenoj dužnosti, ako već nije nadležan, kao što sigurno i nije, stvar predmeta dati nadležnom organu ili sudu, a ne ovako paušalno i nezakonito odbiti tužbu, a pustiti organizirani kriminal da nasrće na poštene i mirne građane». Apelantica je, dalje, navela hronologiju događaja u konkretnom predmetu, smatrajući da općinska birokratija nije u konkretnom slučaju poštovala zakon, budući da su «inspektori nasrnuli na našu imovinu koju koristimo od 1963. godine». Apelantica smatra da se radi o ataku na njihovu imovinu i bezakonju konkretne općinske vlasti.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje kao i nepravilnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud, Ministarstvo za prostorno uređenje i Služba za inspekcijske poslove dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelantica se žali da joj je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu očigledno (prima facie) neosnovani, te s obzirom na to da apelantica, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudila bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminirana, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelanticinog prijedloga za donošenje privremene mjere.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović