Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-458/09 (R.G., L.R., S.K. i I.K.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o privrednim društvima
- Zakon o izmjenama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o privrednim društvima
- Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o privrednim društvima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-458/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-458/09, rješavajući apelaciju R.G. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R.G., L.R., S.K. i I.K., podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0- PŽP-08-000398 od 28. novembra 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 065-3-Pr-07-000539/II-IV od 27. juna 2008.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R.G., L.R., S.K. i I.K. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Bekir Gavrankapetanović i Damir Koldžo advokati iz Sarajeva, podnijeli su 14. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-PŽP-08-000398 od 28. novembra 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-3-Pr-07- 000539/II-IV od 27. juna 2008. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 065-3-Pr-07-000539/II-IV od 27. juna 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, apelanti su u svojstvu predsjednika i članova Nadzornog odbora JP «Elektroprivreda BiH» DD Sarajevo, oglašeni krivim za prekršaj iz člana 243. Zakona o privrednim društvima, na osnovu odredbi iz čl. 5. stav 1., 50. i 52. Zakona o prekršajima FBiH, za koji im je izrečena novčana kazna u iznosu od po 1000,00 KM. U izreci rješenja je navedeno da su apelanti propustili u dnevni red Šeste Skupštine Društva od 30. juna 2007. godine uvrstiti u tačke dnevnog reda: Izmjene i dopune odredbi Statuta društva i razrješenje i izbor novih članova nadzornog odbora društva i što su propustili iste objaviti u najmanje jednom dnevnom listu koji izlazi u Federaciji BiH, a na prijedlog Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije (u daljnjem tekstu: Federalno mionistarstvo) kao dioničara sa više od 90% ukupnog broja dionica sa pravom glasa.
3. U obrazloženju rješenja Općinskog suda je navedeno da je na zahtjev Federalnog ministarstva od 12. juna 2007. godine pokrenut prekršajni postupak protiv apelanata. Na usmenom pretresu, nakon izlaganja navoda za pokretanje prekršajnog postupka, apelanti su osporili navode iz zahtjeva, priznajući da je Federalno ministarstvo predložilo uvrštavanje izmijenjenog dnevnog reda u pogledu dvije tačke koje se tiču Statuta društva i razrješenja i izbora novih članova društva. U pogledu prvog zahtjeva koji se odnosi na Statut društva, apelanti su izjavili da prijedlog nisu prihvatili jer nije bio obrazložen od strane Federalnog ministarstva. U pogledu druge tačke koja je po zahtjevu Federalnog ministarstva trebala biti uvrštena u devni red, a odnosi se na razrješenje i izbor novih članova nadzornog odbora, apelanti su priznali da nije uvrštena u dnevni red, jer se razrješenje vrši za svakog člana pojedinačno, uz obrazloženje i obavezno davanje prilike osobnog izjašnjenja člana za razloge njegove smjene. Pored toga, istakli su da im od strane Federalnog ministarstva nije dostavljena zakonom propisana dokumentacija za navedene prijedloge nego im je preko ministra, s pozicije izvršne vlasti a ne s pozicije dioničara, upućena prijetnja. Apelanti su se osim toga, u svojoj odbrani pozvali na odredbu člana 243. Zakona o privrednim društvima, u kojoj je propisano u kojim slučajevima nadzorni odbor nije dužan objaviti i uvrstiti u dnevni red zahtjev dioničara, pa su istakli da u tom pravcu nisu postojali ni zakonski uvjeti da se u dnevnim novinama objavi obavještenje koje je sadržavalo prijedloge dioničara.
4. Općinski sud je oglašavajući apelante krivim za počinjeni prekršaj istakao da je u postupku utvrđeno da su apelanti počinili nedozvoljenu radnju na način kako je to opisano u dispozitivu rješenja, inkriminisanu kao prekršaj. Naime, kako je dalje obrazloženo, odredbom člana 83. Zakona o prekršajima FBiH je propisano da danom početka primjene tog Zakona prestaje da važi Zakon o privrednim prestupima i privredni prestupi se smatraju prekršajima, čime su se u radnjama apelanata stekla sva obilježja prekršaja iz člana 243. u vezi sa članom 377. stav 1. tačka 4. Zakona o privrednim društvima. Nesporno je u postupku utvrđeno da apelanti kao članovi nadzornog odbora nisu uvrstili u dnevni red Šeste Skupštine društva prijedloge dioničara, sa više od 90% dionica, ni prethodno ni naknadno, nakon objavljivanja dnevnog reda u dnevnom listu «Avaz» u zakonskom roku. Odbranu apelanata da nisu bili dužni uvrstiti u dnevni red Izmjene i dopune Statuta Društva jer prijedlog nije bio obrazložen, Općinski sud nije prihvatio jer je odredbom člana 243. Zakona o privrednim društvima propisano da dioničar ili grupa dioničara s najmanje 5% dionica s pravom glasa, ima pravo pismeno predložiti izmjenu dnevnog reda najkasnije osam dana od dana objavljivanja obavještenja o dnevnom redu, mjestu, vremenu i datumu održavanja skupštine. Sud nije prihvatio odbranu apelanata ni u pogledu druge tačke koja se odnosila na razrješenje i izbor novih članova nadzornog odbora, jer je članom 261. Zakona o privrednim društvima propisano da kandidata za člana nadzornog odbora može predložiti dioničar ili grupa dioničara s namanje 5% dionica s pravom glasa. Osim toga, prijedlog kandidata za člana nadzornog odbora ne mora biti obrazložen. Općinski sud je zaključio da su i ovu tačku apelanti bili dužni uvrstiti u dnevni red a o izboru novih i eventualnom razrješenju starih članova nadzornih odbora, odluku bi donijela Skupština dioničara u skladu sa zakonom. Odlučujući o vrsti i visini sankcije, Općinski sud je imao u vidu olakšavajuće okonosti na strani apelanata i to ranije nekažnjavanje za isti prekršaj a otežavajuću je cijenio društvenu opasnost počinjenog prekršaja kao umišljajno teže ugrožavanje privrednog ponašanja, smatrajući da se novčanom kaznom može postići svrha kažnjavanja.
5. Odlučujući o žalbi apelanata protiv rješenja Općinskog suda, Kantonalni sud je donio rješenje broj 009-0-PŽP-08-000 398 od 28. novembra 2008. godine kojim je žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. Iz obrazloženja prvostepenog rješenja, kako je ocijenio Kantonalni sud, utvrđeno je da su apelanti počinili prekršaj za koji su oglašeni krivim, da je prvostepeni sud svoje rješenje zasnovao na dokazima provedenim u toku postupka na osnovu kojih su nesporno utvrđene činjenice koje se odnose na počinjeni prekršaj. Općinski sud je, kako je zaključio Kantonalni sud, proveo redovan prekršajni postupak i u skladu sa zakonom donio prvostepeno rješenje. Uvidom u zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka od 12. juna 2007. godine, kako je naveo u obrazloženju Kantonalni sud, utvrđeno je da je podnesen od ovlaštenog organa (Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije) koji ima javnu nadležnost i u čiju nadležnost ulazi sprovođenje Zakona o privrednim društvima. Nadalje je utvrđeno da zahtjev sadrži sve podatke određene članom 41. stav 1. Zakona o prekršajima FBiH, da je potpun i razumljiv. Također je, kako je dalje naveno, pravilno primijenjeno materijalno pravo, zbog čega je žalba apelanata odbijena kao neosnovana.
6. Apelanti se u apelaciji pozivaju na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s povredom navedenog prava, apelanti su istakli da je Općinski sud, suprotno odredbama Zakona o javnim preduzećima u FBiH, Statuta JP Elektroprivreda BiH dd Sarajevo i suprotno odredbama Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima utvrdio da Federalno ministarstvo nije dužno obrazlagati svoje prijedloge u pogledu izmjena i dopuna dnevnog reda Skupštine dioničara. Smatraju da su u konkretnoj situaciji potpuno ispravno i zakonito postupili te da su prvostepeni i drugostepeni sud pogrešno primijenili materijalno pravo jer su proizvoljno cijenili utvrđene činjenice.
7. U Zakonu o prekršajima («Službene novine FBiH» broj 31/06) relvantne odredbe glase: Član 50.
Rješenje o prekršaju (1)Prekršajni postupak završava se donošenjem rješenja o prekršaju (2)Rješenjem o prekršaju sud će odlučiti:
1) da se prekršajni postupak obustavlja, 2) da je okrivljeni odgovoran zbog propuštanja 3) da se okrivljeni oglašava krivim za prekršaj (3)Ako se okrivlejni oglasi krivim za prekršaj, rješenjem o prekršaju izreći će se sankcija prema okrivljenom.
8. U Zakonu o privrednim društvima («Službene novine FBiH» br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03 i 68/05) relevantne odredbe glase:
Član 242.
Obavještenje o dnevnom redu, mjestu, datumu i vremenu održavanja skupštine mora biti objavljeno najmanje u jednom dnevnom listu koji se izdaje u Federaciji, najkasnije 30 dana prije datuma određenog za zasjedanje skupštine.
Ako je održavanje skupštine zakazano van mjesta sjedišta dioničkog društva, obavještenje iz stava 1. ovog člana mora biti u istom roku upućeno svakom dioničaru preporučenim pismom, telefaksom ili elektronskom poštom, na adresu iz liste dioničara iz člana 241. stav 3.ovog zakona.
Član 243.
Dioničar ili grupa dioničara sa najmanje 5% ukupnog broja dionica s pravom glasa, ima pravo pismeno predložiti izmjenu dnevnog reda i prijedloga odluka skupštine najkasnije osam dana od dana objavljivanja obavještenja iz člana 242. stav 1. ovog zakona.
Nadzorni odbor dužan je o prijedlozima dioničara iz stava 1. ovog člana objaviti obavještenje na isti način kao i obavještenje o sazivanju skupštine.
Prijedlog iz stava 1. ovog člana nadzorni odbor nije dužan objaviti ako je:
1) nezakonit ili suprotan odredbama statuta dioničkog društva;
2) zasnovan na netačnim i nepotpunim podacima ili sadrži takve podatke;
3) isti prijedlog bio razmatran na skupštini najmanje dva puta u posljednjih pet godina i nije bio podržan od drugih dioničara sa više od 5% ukupnog broja dionica sa pravom glasa;
4) predlagač najavio da neće prisustvovati skupštini.
Troškove objavljivanja pojedinačnih prijedloga iz stava 1. ovog člana koji sadrže do 100 riječi snosi dioničko društvo, a za duže prijedloge troškove snosi predlagač.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud prije svega ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanata u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22.).
11. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP1 56/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U konkretnom slučaju, apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iz razloga što Kantonalni sud nije ispitao žalbu, a činjenično stanje je pogrešno utvrđeno. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti dovodi u sumnju zaključke o prekršajnoj odgovornosti apelanata. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao apelante i predstavnika Federalnog ministarstva te na osnovu tako provedenog dokaznog postupka nesporno utvrdio da su apelanti počinili nedozvoljenu radnju (opisanu u izreci rješenja) inkriminisanu kao prekršaj iz člana 243. Zakona o privrednim društvima, za koji su proglašeni odgovornim i za koji im je izrečena sankcija – novčana kazna. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio drugostepeni sud navodeći da je prvostepeno rješenje proizašlo iz redovnog prekršajnog postupka u kojem su provedeni dokazi i utvrđene nesporne činjenice iz kojih proizilazi radnja apelanata pravno kvalifikovana kao prekršaj. Stoga, imajući u vidu navedeno, kao i stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović