Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-521/09 (I. Š.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stara devizna štednja
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stečaj
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-521/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 521/09, rješavajući apelaciju Ivana Šege, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Šege podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001393 od 13. januara 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1618/04 od 23. marta 2007.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Šego (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Jozo Leko, advokat iz Širokog Brijega, podnio je 20. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001393 od 13. januara 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1618/04 od 23. marta 2007. godine.

2. Apelant je Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio tužbu protiv ABS banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate stare devizne štednje. U obrazloženju tužbe je naveo da je u Kreditnoj banci d.d. Tuzla posjedovao dvije devizne štedne knjižice sa iznosima na koje od 1. januara 1992. godine nije obračunata kamata i da je u julu 1998. godine izvršio saldiranje devizne štednje, nakon čega mu je obećana isplata. S obzirom na to da je nad Kreditnom bankom d.d. Tuzla otvoren stečajni postupak, nakon čega je tuženi kupio tu banku i preuzeo sva novčana sredstva i dokumentaciju kao pravni sljednik, apelant je od tuženog zatražio da mu isplati neisplaćenu deviznu štednju. Tuženi je istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije osporivši postavljeni tužbeni zahtjev jer nije pravni sljednik Kreditne banke d.d. Tuzla u stečaju koja je prestala postojati otvaranjem stečaja 1998. godine. Osim toga, tuženi je istakao i prigovor nedostatka aktivne legitimacije, budući da je apelant imao mogućnost svoje potraživanje prijaviti u stečajnu masu i iz te mase namiriti svoje potraživanje.

3. Općinski sud je Presudom broj P-1964/02 od 14. maja 2004. godine obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 11.423,87 KM na ime neisplaćene devizne štednje sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 1992. godine do isplate, uz troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je uvidom u ugovor o prodaji Kreditne banke d.d. Tuzla u stečaju utvrdio da je ugovor zaključen 4. septembra 2001. godine, prema kojem tuženi kupuje Kreditnu banku d.d. Tuzla u stečaju kao pravnu osobu i postaje nosilac svih njenih prava i imovine. Iz provedenih dokaza, kako je dalje navedeno, nesporno je utvrđeno da apelant kod tuženog kao pravnog sljednika Kreditne banke d.d. Tuzla u stečaju posjeduje devizne štedne knjižice sa ukupnim iznosom od 11.423,87 KM, te da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije neosnovan. S obzirom na to da tuženi nije osporio visinu tužbenog zahtjeva, Općinski sud je apelantov tužbeni zahtjev usvojio u cijelosti.

4. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1618/04 od 23. marta 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001393 od 13. januara 2009. godine, žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da tuženi nije pravni sljednik Kreditne banke d.d. Tuzla u stečaju, nego samo kupac te pravne osobe. U vrijeme zaključenja ugovora, dakle 4. septembra 2001. godine, bio je na snazi Zakon o stečaju i likvidaciji («Službene novine FBiH» broj 23/98) koji se kao lex specialis mora primijeniti i na ovaj sporni odnos. Naime, odredbama čl. 92- 95. navedenog Zakona propisan je postupak konverzije dugova ili prodaja dužnika nad kojim je otvoren stečajni postupak. Među strankama je nesporno da je u toku stečajnog postupka stečajno vijeće donijelo odluku o prodaji Kreditne banke d.d. Tuzla u stečaju kao pravne osobe i da ju je ugovorom od 4. septembra 2001. godine kupio tuženi. Odredbom člana 95. stav 3. Zakona o stečaju i likvidaciji propisano je da nakon što se izvrši prodaja dužnika kao pravne osobe, ona prestaje postojati a kupac ne postaje pravni sljednik dužnika, jer ne odgovara za obaveze povjeriocima koje su nastale do obustave postupka. Naime, sredstva dobivena prodajom dužnika ulaze u stečajnu masu iz koje se namiruju povjerioci, u skladu sa odredbama Zakona o stečaju i likvidaciji, u koji spadaju i povjerioci čija su potraživanja osporena i koji su upućeni da u parnici dokažu osnovanost svog potraživanja, što je slučaj s apelantovim potraživanjem. Osim toga, osnovano je, prema mišljenju Kantonalnog suda, u žalbi ukazano da se pravno sljedništvo dokazuje jedino izvodom iz registra suda. Budući da je tuženi osporio svoju pasivnu legitimaciju tvrdnjom da kupovinom Kreditne banke d.d. Tuzla u stečaju nije postao njen pravni sljednik, pa time nije ni odgovoran za njene obaveze nastale prema povjeriocima, apelant je imao obavezu da dokaže da je tuženi pravni sljednik Kreditne banke d.d. Tuzla u stečaju i to izvodom iz sudskog registra.

5. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-001393 od 13. januara 2009. godine odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je mišljenja da je drugostepeni sud pravilno zaključio da prema zakonskim i ugovornim odredbama (o prodaji stečajnog dužnika) ne stavlja tuženog u položaj univerzalnog ili singularnog pravnog sljednika Kreditne banke d.d. Tuzla u stečaju u pogledu apelantovog potraživanja. Predmetno potraživanje, pod uvjetom da ga je blagovremeno prijavio, apelant može ostvariti samo u nastavljenom stečajnom postupku protiv Kreditne banke d.d. Tuzla.

6. Apelant se žali da su mu osporenim presudama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Kršenja navedenih prava apelant obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava i nepravilnim zaključcima Vrhovnog suda i Kantonalnog suda u pogledu pravnog sljedništva, ističući da je u konkretnom postupku tuženi kupio prava i obaveze Kreditne banke d.d. Tuzla u stečaju u kojoj je nesporno imao štedne knjižice. Smatra da je prvostepena presuda kojom je njegov zahtjev usvojen pravilna i zakonita. U suštini, apelant smatra da Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu pravilno odlučili kada su preinačili prvostepenu presudu i odbili njegov zahtjev.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, odluka o dopustivosti od 31. maja 2005. godine, neobjavljena; i Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, neobjavljena), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava. Pravo na pravično suđenje

9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je Kantonalni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava njegov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti, imajući u vidu nesporne činjenice utvrđene u postupku, te odredbe Zakona o likvidaciji i stečaju. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da tuženi nije pravni sljednik Kreditne banke d.d. Tuzla u stečaju u kojoj apelant nesporno ima potraživanje devizne štednje, koje mu nije isplaćeno, te da ima mogućnost da ga naplati iz stečajne mase, pod uvjetom da je zahtjev podnio blagovremeno. Kantonalni sud je tužbeni zahtjev odbio prihvatajući prigovor nedostatka pasivne legitimacije istakavši da je apelant u pogledu pravnog sljedništva bio u obavezi dokazati svoju tvrdnju izvodom iz sudskog registra.

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u osporenim presudama jasno i detaljno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Navodi o kršenju prava na imovinu

12. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju prava na imovinu, u suštini, odnose na pogrešnu primjenu materijalnopravnih propisa, a te navode je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao prima facie ukazati da su navodi o kršenju ovog prava mogući i vjerovatni, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na nediskriminaciju

13. Dalje, apelant navodi povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, st. 32. i 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drugačije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

14. U konkretnom slučaju, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Zabrana zloupotrebe prava

15. U vezi sa apelantovim navodom o povredi prava o zabrani zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da, osim paušalnih navoda o kršenju prava iz navedenog člana, apelant nije ponudio nikakve dokaze koji bi potvrdili njegove navode. Ustavni sud je, zbog toga, odlučio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-521/09 (I. Š.) | Sudska praksa | Aktio