Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4586/11 (I. i R. R.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Privremena mjera - usvojena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4586/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu:predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-4586/11, rješavajući zahtjev Ivice i Regine Raspudić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Usvaja se zahtjev Ivice i Regine Raspudić za donošenje privremene mjere.
Odlaže se izvršenje Zaključka o dozvoli izvršenja Kantonalnog suda u Mostaru broj U-811/02 od 5. juna 2003. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji, ili dok Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivica i Regina Raspudić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Mario Bogdanović, advokat iz Mostara, podnijeli su 29. novembra 2011. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 070 U 006065 11 Uvl od 21. novembra 2011. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje rješenja Kantonalnog suda broj U-811/02 od 3. juna 2003. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) je povodom zahtjeva za potvrdu stanarskog prava, donijela odluku broj 102-1589-1/1 od 28. oktobra 1999. godine kojom je potvrđeno da je Mehmed Gubeljić 1. aprila 1999. godine bio nosilac stanarskog prava na stanu u Mostaru, ulica Braće Bošnjić broj 10 (novi naziv ulica Akademika Ivana Zovke broj 10).
3. Razmatrajući navedenu odluku, u ponovnom postupku po službenoj dužnosti, CRPC je svoju prethodno donesenu odluku od 28. oktobra 1999. godine stavila van snage, odlukom broj R- 102-1589-1/1-90-841 od 3. septembra 2002. godine. U tački 3. izreke ove odluke je potvrđeno da je Mehmed Gubeljić 1. aprila 1992. godine bio u posjedu stana površine 64,31 m2, lamela broj 6, stan broj 11/potkrovlje, u ulici Akademika Ivana Zovke broj 10 i da mu je taj stan dodijeljen na privremeno korišćenje, do izgradnje stana broj 4 u lameli D na istoj adresi. U tački 4. izreke odluke je navedeno da imenovano lice može stupiti u posjed premetnog stana.
4. U obrazloženju odluke CRPC broj R-102-1589-1/1-90-841 od 3. septembra 2002. godine je navedeno da je uvidom u spis utvrđeno da je Mehmed Gubeljić uselio u predmetni stan u potkrovlju na osnovu rješenja samoupravne zajednice za prostorno uređenje Mostar broj 02-5/89 od 1. marta 1990. godine i da nije zaključio ugovor o korišćenju tog stana. S obzirom na tu činjenicu, CRPC je zaključila da Mehmed Gubeljić nije stekao stanarsko pravo na opisanom stanu, zbog čega je prethodna odluka stvaljena van snage. Imenovanom je potvrđeno da je bio u posjedu navedenog stana u potkrovlju prije 1. aprila 1992. godine, pa je potvrđeno da ima pravo na povrat tog stana.
5. Kantonalni sud rješavajući o zahtjevu Memeda Gubeljića (u daljnjem tekstu: tužitelj) da se donese upravni akt koji će u svemu zamijeniti akt nadležnog organa, rješenjem broj U-811/02 od 5. juna 2003. godine, je donio zaključak o dozvoli izvršenja. U izreci tog rješenja je navedeno da je odluka CRPC od 28. oktobra 1999. godine postala izvršna danom donošenja, da se tužitelju kao nosiocu stanarskog prava vraća stan u ulici Akademika Ivana Zovke broj 10, da prvoapelantu prestaje pravo privremenog korišćenja stana i da ga je dužan osloboditi od lica i stvari u roku od 15 dana. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je presudom istog suda broj U-2614/01 od 3. aprila 2002. godine naloženo Ministarstvu graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša da u roku od 15 dana odluči o žalbi tužitelja zbog šutnje uprave. Ministarsvo nije postupilo po presudi, pa je tužitelj zatražio donošenje upravnog akta koji će zamijeniti akt nadležnog organa. Kantonalni sud je, kako je dalje obrazloženo, razmatrajući zahtjev tužitelja i dokaze u spisu utvrdio da je odlukom CRPC od 28. oktobra 1999. godine, potvrđeno da je tužitelj nosilac stanarskog prava na stanu u Mostaru, ulica Akademika Ivana Zovke broj 10. Budući da su odluke navedene komisije konačne danom njihovog donošenja i da nadležno Minisatrstvo nije donijelo zaključak o dozvoli izvršenja, tužiteljevom zahtjevu je udovoljeno. Osim toga, Kantonalni sud je obrazlažući dalje istakao da iz dokaza u spisu jasno proizilazi da u predmetnom stanu stanuje prvoapelant kao privremeni korisnik kojem je donošenjem Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima prestalo i pravo na privremeno korištenje.
6. Prvoapelant i drugoapelantica su pokrenuli upravni spor za ponavljanje postupka okončanog rješenjem Kantonalnog suda broj U-811/02 od 3. juna 2003. godine. Kantonalni sud je rješenjem broj 070 U 006065 11 Uvl od 21. novembra 2011. godine tužbu prvoapelanta i drugoapelantice odbacio kao neblagovremenu. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da su prvoapelant i drugoapelantica tužbom od 7. septembra 2004. godine zatražili ponavljanje postupka koji je okončan rješenjem broj U-811/02 od 3. juna 2003. godine, a osim toga zatražili su da se odloži izvršenje koje je dozvoljeno tim rješenjem. Kantonalni sud je odlučujući o zahtjevu za odlaganje izvršenja donio rješenje broj U-355/04 od 8. septembra 2004. godine kojim je odlučeno da se odloži izvršenje rješenja broj U-811/02 do konačne odluke suda o tužbi prvoapelanta i drugoapelantice kojim su zatražili ponavljanje postupka. Protiv rješenja kojim je izvršenje odloženo, kako je dalje navedeno, žalbu je izjavio tužitelj Vrhovnom sudu FBiH koji je donio rješenje Už-469/04 od 4. marta 2009. godine. Kantonalni sud je po prijemu rješenja Vrhovnog suda FBiH, predmet greškom arhivirao, iako prethodno nije riješio o zahtjevu prvoapelanta i drugoapelantice za ponavljanje postupka.
7. Odlučujući naknadno o tom dijelu zahtjeva, Kantonalni sud je tužbu odbacio kao neblagovremenu. S tim u vezi, Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja istakao da su apelanti tužbu podnijeli prema odredbama tada važećeg Zakona o upravnim sporovima («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 8/00), i to prema odredbi člana 52. stav 1. tačka 6., koje odgovaraju odredbama člana 47. Stav 1. tačka 6. sada važećeg Zakona o upravnim sporovima («Službene novine FBiH» broj 9/05; u daljnjem tekstu: ZUS), koji je primijenio u konkretnom slučaju. U tim odredbama je propisano, kako je dalje obrazloženo, da će se ponavljanje postupka dozvoliti stranci ili zainteresiranom licu kojem nije bila data mogućnost da učestvuje u upravnom sporu. S tim u vezi, Kantonalni sud je utvrdio da je postupak okončan rješenjam istog suda broj U-811/02 od 3. juna 2003. godine. Apelanti su u tužbi naveli da su o postupku koji se vodio prema zahtjevu tužitelja za vraćanje stana u posjed saznali sedam dana prije podnošenja tužbe i to nakon što su na vratima stana zatekli nalog Gradske uprave o pečaćenju stana. Obrazlažući dalje, Kantonalni sud je istakao da je zaključak o dozvoli izvršenja donesen na osnovu konačne odluke CRPC i da sud nije samostalno utvrđivao činjenice. Odredbom člana 48. stav 1. ZUS-a propisano je da se ponavljanje postupka može tražiti najkasnije u roku od 30 dana od dana kada je stranka saznala za razloge ponavljanja. U slučaju da je saznanje uslijedilo prije okončanja postupka, ali se razlozi nisu mogli upotrijebiti u toku postupka, ponavljanje se može tražiti u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke. Iz tužbe apelanata proizilazi, kako je dalje obrazloženo, da su za postupak kojeg je vodio tužitelj i rješenje zbog kojeg su zatražili ponavljanje saznali sedam dana prije podnošenja tužbe. Međutim, apelanti nisu, kako je ocijenio Kantonalni sud, u tom pravcu sudu ponudili niti jedan dokaz iako su bili dužni pružiti dokaze u pogledu saznanja za razloge zbog kojih traže ponavljanje postupka. Iz dokumentacije u spisu Kantonalni sud je u pogledu ove sporne činjenice utvrdio postojanje dostavnice iz koje je vidljivo da je rješenje broj U-811/02 od 3. juna 2003. godine apelantima dostavljeno stavljanjem u poštansko sanduče na adresu iz tužbe (ulica Akademika Ivana Zovke broj 10) te da su apelanti za razloge zbog kojih traže ponavljanje saznali 5. juna 2003. godine. Budući da su tužbu podnijeli 7. septembra 2004. godine, očigledno je po mišljenju Kantonalnog suda da je tužba podnesena izvan roka od 30 dana zbog čega je kao neblagovremena odbačena primjenom člana 48. stav 1. ZUS-a.
8. Apelanti se žale na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ističu da su rješenja Kantonalnog suda iz novembra 2011. godine i juna 2003. godine nezakonita i da su rezultat proizvoljnog postupanja suda prilikom utvrđivanja relevantnih činjenica. S tim u vezi, istakli su kršenje prava «pristupa sudu» jer im je onemogućeno učešće u pstupku kojeg je tužitelj vodio. Osim toga, istakli su da je rješenjem iz 2003. godine dozvoljeno izvršenje odluke CRPC iz 1999. godine koja je kasnijom odlukom iste komisije, po službenoj dužnosti (od 3. septembra 2002. godine) stavljena van snage. Tom kasnijom odlukom tužitelju je potvrđeno da je bio u posjedu stana na adresi Akademika Ivana Zovke broj 10 u potkrovlju, a ne i svojstvo nosioca stanarskog prava, jer na osnovu privremenog rješenja nije mogao zaključiti ugovor o korištenju stana. Međutim, bez obzira na ovu činjenicu, Kantonalni sud je zaključkom o dozvoli izvršenja tužitelja tretirao kao nosioca stanarskog prava a apelante kao privremene korisnike. S tim u vezi, apelanti su istakli da je upotrebna dozvola za stan kojeg su kupili (lamela «D», kvadrature 83,91 m2, visoko prizemlje, na adresi Akademika Ivana Zovke broj 10) izdata 1998. godine, te da su u njega uselili nakon izgradnje i isplate kupoprodajne cijene investitoru, te da tužitelj u odnosu na taj stan nema nikakva prava. U pogledu zahtjeva za donošenje privremne mjere, apelanti su istakli da bi izvršenjem rješenja Kantonalnog suda za njih nastupila nenadoknadiva šteta jer bi, iako su vlasnici stana iz istog trebali iseliti kao privremeni korisnici. Budući da su ostale sporne činjenice u pogledu jasnog određivanja o kojem stanu je riječ (onog na kojem je tužitelj imao privremeno rješenje ili nekog drugog), preložili su da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se zabraniti izvršenje rješenja Kantonalnog suda o dozvoli izvršenja.
9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
10. U konkretnom slučaju očigledno je da okolnosti ovog predmeta otvaraju ozbiljna pravna pitanja u pogledu eventualnog kršenja prava na pristup sudu u okviru garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, koja će Ustavni sud morati ispitati odlučujući o apelaciji. Naime, predmetna apelacija pokreće pitanja u pogledu ovlaštenja Kantonalnog suda da donese upravni akt kojim potvrđuje odluku CRPC od 28. oktobra 1999. godine iako je odlukom iste komisije od 3. septembra 2002. godine po službenoj dužnosti, ova odluka (od 28. oktobra 1999. godine) stavljena van snage. Nadalje, sporno je da li su i na koji način apelanti bili obaviješteni o postupku kojeg je tužitelj vodio povodom povrata stana a spornim se ukazuje i pitanje povrata jednog od stanova na istoj adresi. Naime, iz odluke CRPC od 3. septembra 2002. godine proizilazi da je tužitelj bio posjednik, a ne nosilac stanarskog prava, na stanu u potkrovlju, na adresi Akademika Ivana Zovke broj 10. S druge strane, apelanti su uz apelaciju dostavili dokaz da su vlasnici stana sa dijelovima od po ½ na adresi Akademika Ivana Zovke broj 10, u visokom prizemlju. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud u pobijanom rješenju kojim je odbijen zahtjev apelanata za ponavljanje postupka nije bavio ovim spornim činjenicama, potvrđujući na taj način prethodno rješenje kojim je Kantonalni sud u junu 2003. godine dozvolio tužitelju vraćanje stana u posjed uz prestanak privremenog korištenja apelantima, navodeći samo adresu ali ne i bliže oznake stana. Osim toga, apelacija ukazuje na sumnju u osnov za zaključak Kantonalnog suda da je rješenje iz juna 2003. godine, apelantima dostavljeno na način propisan zakonom koji je primijenjen u konkretnom slučaju (ZUS), „stavljanjem u poštansko sanduče“. Ustavni sud smatra neophodnim utvrditi da li su odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku FBiH u pogledu ličnog dostavljanja poštovane u ovom slučaju.
11. S obzirom na navedeno i činjenicu da su apelanti sporni stan otkupili i da u njemu žive, to bi po mišljenju Ustavnog suda, iseljenjem iz predmetnog stana prije okončanja postupka pred ovim sudom došlo do mogućnosti nastanka štete. Uostalom, svrha privremene mjere i jeste da, u slučajevima u kojima Ustavni sud ocijeni svrsishodnim, bude zadržan status quo do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
12. Stoga, imajući u vidu ozbiljna ustavna pitanja koja se pokreću apelacijom i koja je neophodno meritorno ispitati, Ustavni sud je mišljenja da je u interesu apelanata i postupka pred Ustavnim sudom da se privremeno do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji odloži izvršenje rješenja Kantonalnog suda broj U-811/02 od 5. juna 2003. godine.
13. U smislu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke o apelaciji, ili dok Ustavni sud ne odluči drugačije.
14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović