Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1110/09 (Š. Š.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dioba
  • Propisano zakonom
  • Vanparnični postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1110/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1110/09, rješavajući apelaciju Šukrije Šljive, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šukrije Šljive podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 V 035830 08 Gž od 11. marta 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 V 035830 05 V od 14. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šukrija Šljivo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Bećir Kosovac, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 V 035830 08 Gž od 11. marta 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 V 035830 05 V od 14. februara 2008. godine.

2. Apelant je 2. augusta 2005. godine prijedlogom pokrenuo vanparnični postupak pred Općinskim sudom protiv Ejuba Šljive (u daljnjem tekstu: protivnik predlagatelja) radi razvrgnuća zajednice nekretnina. Apelant je u prijedlogu koji je konačno precizirao na ročištu održanom 15. novembra 2006. godine naveo da su on i protivnik predlagatelja suvlasnici sa dijelom ½ nekretnina označenih kao k.č. br. 305/26 iz zk. ul. broj 606 k.o. Koševo - stari premjer, što po novom premjeru odgovara k.č. br. 1435 i 1436 k.o. Sarajevo VI, a koje u naravi predstavljaju kuću sa dvorištem u površini od 415 m². Budući da u pogledu dvorišta vanparnične stranke nisu mogle postići sporazum, apelant je od suda zatražio razvrgnuće predmetne nekretnine i to etažiranje objekta, koje nije sporno, i dvorišta na način da apelantu pripadne zemljište ispred prizemnih prostorija, te ispred šupe u površini od 50,32 m² i da analogno tome protivniku predlagatelja pripadne također dio dvorišta ispred njegovog ulaza površine 50,32 m², dok bi preostali dio dvorišta podijelili na jednake dijelove. Ovakvom prijedlogu se usprotivio protivnik predlagatelja istaknuvši u odgovoru na prijedlog da je takva fizička dioba prije svega nemoguća, a potom i nehumana, budući da bi takvom diobom bilo onemogućeno nesmetano korištenje okućnice i dijela sporne parcele.

3. Općinski sud je, nakon što je održao osam ročišta i proveo dva vještačenja i jedno dopunsko posredstvom vještaka građevinske i geodetske struke, donio Rješenje broj 65 0 V 035830 05 V od 14. februara 2008. godine kojim je izvršena dioba – etažiranje porodične stambene zgrade – kuće locirane u Sarajevu u ulici Jukićeva 76, sagrađene na k.č. broj 305/26 iz zk. ul. broj 616 k.o. Koševo na način pobliže preciziran u stavovima 1. i 2. izreke rješenja. Stavom 3. izreke rješenja odlučeno je da zemljište na kojem je sagrađena predmetna kuća ostaje u suvlasništvu vanparničnih stranaka, sa upisnim suvlasničkim dijelovima od po ½, dok je stavom 4. precizirano da će Zemljišnoknjižni ured Općinskog suda (u daljnjem tekstu: ZK ured) na zahtjev bilo kojeg učesnika izvršiti uknjižbu tog rješenja po njegovoj pravomoćnosti, na način pobliže preciziran u tom stavu izreke. Istim rješenjem i to stavom 5. izreke utvrđen je način upravljanja i korištenja zemljišta označenog kao k.č. br. 305/26 - «dvorište» iz zk. ul. broj 616 k.o. Koševo na način da apelantu sa dijelom 1/1 pripada dio k.č. br. 1435 k.o. Sarajevo VI – ulaz sa Jukićeve ulice – jugoistočni dio dvorišta (ispred prizemnog dijela objekta) u površini od 32 m², što po gruntovnom premjeru odgovara dijelu k.č. br. 305/26 k.o. Koševo, protivniku predlagatelja sa dijelom 1/1 pripada dio k.č. broj 1436 k.o. Sarajevo VI – sjeveroistočni dio dvorišta (ispred ulaza za spratni dio objekta) u površini od 32 m², što po gruntovnom premjeru odgovara dijelu k.č. broj 305/26 k.o. Koševo, dok je apelantu i protivniku predlagatelja sa po dijelom ½ pripao dio k.č. br. 1435 k.o. Sarajevo VI – ulaz sa Jukićive ulice, jugozapadni dio dvorišta i dio k.č. br. 1436 k.o. Sarajevo VI, sve u ukupnoj površini od 271 m², što po gruntovnom premjeru odgovara dijelu k.č. broj 305/26 k.o. Koševo. Stavom 6. izreke rješenja odlučeno je da učesnici u postupku snose troškove postupka na jednake dijelove, te je protivnik predlagatelja obavezan da apelantu na ime naknade troškove vještačenja i sudske takse isplati novčani iznos od 295,00 KM, dok je stavom 7. izreke apelantu odbijen preostali dio prijedloga.

4. Nakon izvršene identifikacije predmetne parcele na licu mjesta od 15. novembra 2006. godine vještak građevinske struke je u svom nalazu i mišljenju naveo da je predmetni objekt spratnosti prizemlje i sprat lociran u blizini asfaltne saobraćajnice, da se ulaz u prizemni dio objekta nalazi na zapadnoj strani direktno iz dvorišta kroz kapiju na metalnoj ogradi, a ulaz u spratni dio sa istočne strane objekta, da je objekt djeljiv, te da etaža prizemlja i etaža sprata sa svojim sadržajima predstavljaju dvije zasebne građevinske cjeline, te je predložio da se fizička dioba spornog objekta izvrši na način pobliže opisan u izreci rješenja, ne uračunavajući pri tome u korisnu površinu niti kao predmet diobe prostor trijema kao vanknjižno vlasništvo izgrađeno bez odgovarajućih zakonom propisanih odobrenja. U obrazloženju je navedeno da stranke u postupku u pogledu pismenog nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke nisu imali primjedbi i da ga je i sud u cijelosti prihvatio kao stručan, objektivan i nepristran. Povodom apelantovog istaknutog prijedloga da se izvrši fizička dioba predmetnog zemljišta, sud je na saglasan prijedlog učesnika u postupku odredio vještačenje vještaka geodetske struke.

5. U pismenom nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke od 5. decembra 2006. godine predloženo je da predmetno zemljište ostane u suvlasništvu i da služi za redovnu upotrebu cijelog objekta koji nije djeljiv po vertikali, te da se uz saglasnost stranaka uredi način korištenja i upravljanja predmetnog zemljišta s obzirom na to da u zemljišnoj knjizi nije određeno zemljište za redovnu upotrebu, uzimajući u obzir oblik i položaj parcele. Prema ocjeni vještaka geodetske struke, dioba spornog zemljišta na način koji je predložio apelant je neizvodljiva uzmu li se u obzir suvlasnički dijelovi stranaka, činjenica da objekt izlazi samo na Jukićevu ulicu, te da bi protivnik predlagatelja u tom slučaju ostao bez kolskog pristupa objektu, a ujedno bi mu bio otežan i pješački pristup, s obzirom na to da je širina jedan metar, jer apelant koristi pristup u toj širini ulaza sa južne strane (po suvlasničkim dijelovima polažu pravo na jednaku širinu pristupa ulici). Na ovakav nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke protivnik predlagatelja nije imao primjedbi, dok je apelant podneskom od 16. januara 2007. godine prigovorio na nalaz i mišljenje vještaka, između ostalog, što se, prema apelantovom mišljenju, vještak prilikom izrade nalaza nije bavio aktivnostima i radnjama koje treba preduzeti s ciljem diobe predmetnog zemljišta, već se bavio isključivo pravnim pitanjima, čime je njegova objektivnost dovedena u pitanje. Očitujući se na apelantove istaknute prigovore, vještak geodetske struke je na ročištu održanom 10. septembra 2007. godine, ostajući u cijelosti pri svom nalazu i mišljenju, naglasio da su istaknuti prigovori uglavnom tehničke prirode, da kuća nije izdvojena kao zk. tijelo II, te da samim tim nije ni određeno zemljište za redovnu upotrebu, pa s obzirom na Zakon o građevinskom zemljištu, zemljište se može cijepati na dvije zasebne građevinske cjeline samo ako je objekt djeljiv po vertikali, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Vještak je još naveo da ostaje pri mišljenju da se na spornom zemljištu može urediti samo način njegovog korištenja, naročito ima li se u vidu da nije izvršeno usklađivanje gruntovnog i katastarskog premjera, budući da je po katastarskom premjeru površina spornog zemljišta 425 m², a po gruntovnom 415 m², čije usklađivanje je jedan od preduvjeta za fizičku diobu, naglašavajući da najmanja širina zajedničkog puta mora iznositi 2,40 m². U obrazloženju je navedeno da je nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke sud prihvatio kao stručan i objektivan, a iz koga proizlazi da je fizička dioba predmetnog zemljišta nemoguća, ali da je ipak prihvaćen apelantov prijedlog da se izvrši dopunsko vještačenje posredstvom vještaka geodetske struke u pogledu najpovoljnijeg načina upravljanja i korištenja spornog zemljišta, s obzirom na veličinu suvlasničkih dijelova vanparničnih stranaka, položaj, površinu i oblik sporne parcele i svrsishodnosti njenog korištenja.

6. U obrazloženju je istaknuto da je vještak u dopuni nalaza i mišljenja od 23. oktobra 2007. godine iznio dvije varijante u pogledu načina upravljanja i korištenja predmetnog zemljišta, dajući u svom nalazu površinu koju pokriva legalno i nelegalno izgrađeni dio objekta, zajedničkog pojasa zemljišta uz objekt koji služi za njegovo redovno održavanje i nesmetano kretanje oko njega. Na iznesene varijante rješenja protivnik predlagatelja nije imao primjedbi istaknuvši ipak da bi varijanta jedan za njega bila prihvatljivija, dok je apelant podneskom od 26. decembra 2007. godine u cijelosti prigovorio dopunskom nalazu i mišljenju vještaka navodeći da se takvim nalazom on dovodi u situaciju apsolutne nemogućnosti korištenja svog dijela stambenog objekta. U vezi sa navedenim, Općinski sud je istakao da, budući da vanparnične stranke nisu mogle postići poravnanje o načinu korištenja spornog zemljišta i pored više istaknutih prijedloga stranaka i učesnika u postupku, a niti je apelant prihvatio i jedan prijedlog koji je istaknuo vještak, taj sud je, ocjenjujući sve izvedene dokaze, nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke, prijedloge oba učesnika u postupku, njihove posebne i zajedničke interese, našao da je jedan od najpovoljnijih načina korištenja spornog zemljišta bliže opisan u izreci rješenja, pri tome ne prihvatajući u cijelosti niti jedan od načina predloženih u nalazu vještaka. U prilog ovakvoj odluci Općinski sud je naveo da bi u slučaju korištenja zemljišta kao u izreci rješenja obje vanparnične stranke dobile dio zemljišta u ukupnoj površini od 32 m², dok bi preostalo zemljište u površini od 271 m² koristili sa dijelom ½, tako da svaka stranka u postupku ovakvim načinom korištenja dobija tačnu površinu koja odgovara njenom suvlasničkom dijelu. Osim toga, prema ocjeni Općinskog suda, svaka stranka bi nesmetano mogla da koristi svoj dio parcele ispred ulaza u svoj dio stambenog objekta, dok bi s druge strane, imajući u vidu lokaciju izlaza u stambenu zgradu, svakom od njih bila zagarantirana nesmetana mogućnost pristupa svim dijelovima objekta i ulazima. Općinski sud je prilikom odlučivanja imao u vidu činjenicu da je predmetni stambeni objekt lociran u blizini asfaltne saobraćajnice (sa desne strane), da se između objekta i saobraćajnice nalazi prostor betoniranog dvorišta i pristupnog puta prema kući, kao i da je jedini pristup objektu iz Jukićeve ulice, tako da je dio sporne parcele, koji u naravi predstavlja jugozapadni dio ulaza iz Jukićeve ulice, kao i preostali dio parcele u ukupnoj površini od 271 m², ostavljen u suvlasništvu, čime nije došlo do umanjenja bilo čijeg prava korištenja tog dijela sporne parcele. Prema mišljenju Općinskog suda, ovakvom podjelom je omogućeno korištenje kolskog i pješačkog pristupa objektu i zadovoljenja posebnih i zajedničkih potreba stranaka, kao što su parkiranje vozila na tom dijelu parcele, odlaganje ogrijeva i slično, a bez mogućnosti da jedan drugog na bilo koji način ometa u tom korištenju. U obrazloženju je još navedeno da, budući da širina prilaznog puta sa jugozapadne strane objekta iz pravca Jukićeve ulice iznosi svega dva metra, to sud nije mogao u potpunosti prihvatiti apelantov prijedlog istaknut u podnesku od 27. decembra 2007. godine, a koji se tiče upravo te širine prilaznog puta, nalazeći da bi usvajanjem takvog prijedloga ugrozio pristup protivnika predlagatelja, ako ne pješački, onda zasigurno kolski pristup objektu, budući da se sa desne strane ivice tog pristupa nalazi objekt-šupa, koji možda ne bi ometao parkiranje vozila na širini od dva metra, ali bi predstavljao teškoću u pogledu manevriranja vozila i otežanog pješačkog pristupa, pa je ostavljanjem širine od tri metra u tom dijelu sud našao da bi se time zadovoljili svi kriteriji nesmetanog pristupa objektu i korištenja zemljišta koji služi za njegovu redovnu upotrebu oba učesnika u postupku. Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju nisu stekli uvjeti iz odredbe člana 19. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98; u daljnjem tekstu: ZVP) na koju se poziva apelant, s obzirom na to da iz konkretnog slučaja ne proizlazi niti jedan važan razlog zbog kojeg bi taj sud odlučio da žalba ne zadržava izvršenje tog rješenja, niti pak drži da se parkiranje vozila protivnika predlagatelja ispred uskog prilaznog prostora dvorišta može smatrati jednim od važnih razloga, pogotovo u slučaju kada apelant uopće i ne živi u predmetnom stambenom objektu, pa je iz navedenih razloga taj apelantov prijedlog odbijen kao neosnovan.

7. Apelant je protiv prvostepenog rješenja podnio žalbu koja je Kantonalnom sudu, zajedno sa spisom, dostavljena 6. juna 2008. godine.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 V 035830 08 Gž od 11. marta 2009. godine kojim je žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju je navedeno da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud, donoseći osporeno rješenje, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Prema ocjeni drugostepenog suda, jedini i osnovni apelantov prigovor se ustvari svodi na to da je proširenjem puta koji vodi iz Jukićeve ulice u dvorište vanparničnih stranaka sa dva na tri metra u korist protivnika predlagatelja apelantu onemogućen ulaz u prizemni dio objekta koji mu je pripao sa dijelom 1/1. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je u potpunosti zanemarujući nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke koji je s ciljem uređenja načina korištenja spornih parcela ponudio dvije varijante (od kojih apelant nije prihvatio niti jednu), samoinicijativno uredio način upravljanja i korištenja spornog zemljišta, tako što je apelantu dodijelio 32 m² parcele označene kao k.č. br. 1436 k.o. Sarajevo VI, koja u biti predstavlja i jedinu spornu parcelu u pogledu koje se vanparnične stranke nisu uspjele sporazumjeti o načinu njenog korištenja. U obrazloženju je navedeno da je iz žalbe i priloženih fotografija spornog objekta vidljivo da se, osim vrata za koja apelant navodi da predstavljaju ulazna vrata u njegov dio objekta, na istom dijelu spornog objekta pored tih vrata nalaze još jedna vrata (veliki portal sa troja vrata) koja apelant može nesmetano koristiti u svrhu ulaza u prizemni dio objekta. Kantonalni sud je još naveo da kod okolnosti da je apelant u nemogućnosti da u toku prvostepenog postupka od nadležnih organa ishodi svu potrebnu dokumentaciju za pretvaranje stambenog u poslovni prostor od prvostepenog suda zatražio uređenje odnosa načina upravljanja i korištenja spornog zemljišta u svrhu korištenja prizemnog dijela stambenog objekta, to se u svemu u potpunosti pravilnim pokazuje činjenični i pravni stav prvostepenog suda usvojen u osporenom rješenju. Prilikom donošenja osporene odluke prvostepeni sud je imao u vidu da apelant predmetni objekt koristi samo povremeno (apelant stanuje u ul. Zagrebačka), za razliku od protivnika predlagatelja koji spratni dio objekta isključivo koristi u svrhu osiguranja stambenog prostora za sebe i svoju porodicu. Konačno, drugostepeni sud je zaključio da, prema odredbi člana 159. ZVP, zainteresirane stranke mogu u parnici ili drugom postupku ostvarivati svoja prava u odnosu na stvar o čijem je upravljanju i korištenju pravomoćno odlučeno u vanparničnom postupku.

9. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), budući da se žali na dužinu trajanja predmetnog vanparničnog postupka. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je dugotrajnim postupkom pretrpio materijalnu i nematerijalnu štetu jer nije mogao koristiti svoju imovinu zbog ometanja protivnika predlagatelja koji mu načinom parkiranja vozila onemogućava nesmetani prilaz objektu. U apelaciji se navodi da su osporena rješenja nezakonita jer su se sudovi pozivali na odredbe ZVP koji je očigledno u suprotnosti sa Evropskom konvencijom.

10. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su osnovi za donošenje prvostepenog rješenja dati u obrazloženju tog rješenja, pri kojima taj sud i dalje u cijelosti ostaje, smatrajući da u postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu na koje se u apelaciji poziva. U odnosu na apelantove navode u vezi sa dužinom trajanja postupka i nemogućnosti korištenja predmetne imovine u vrijeme trajanja postupka, Općinski sud je te navode ocijenio neosnovanim zato što je iz dokaznog postupka jasno proizašlo da apelanta niko nije spriječio da koristi predmetnu nekretninu. U odgovoru je istaknuto da je apelant i sam doprinio produženju postupka zato što je uporno odbijao svaki prijedlog u pogledu načina diobe predmetne nekretnine, te zato što tokom postupka od nadležnih organa nije bio u mogućnosti da ishodi dokumentaciju neophodnu za pretvaranje stambenog prostora u poslovni, te konačno apelantova bolest na koju se pozivao tokom postupka, što svakako ne može pasti na teret suda.

11. Općinski sud je na traženje Ustavnog suda 12. decembra 2011. godine dostavio spis na uvid.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa apelantovim navodima da je vanparnični postupak trajao neprihvatljivo dugo, Ustavni sud zapaža da je postupak trajao od 2. augusta 2005. godine do 11. marta 2009. godine (tri godine i sedam mjeseci), od toga pred prvostepenim sudom dvije godine i šest mjeseci (od 2. augusta 2005. godine do 14. februara 2008. godine). Ustavni sud zapaža da je u toku prvostepenog postupka održano osam ročišta, da su dva ročišta bila odložena na neodređeno vrijeme do dostavljanja nalaza i mišljenja vještaka, odnosno do apelantovog dostavljanja potvrde o etažiranju. Ustavni sud zapaža i to da se u konkretnom slučaju nije radilo o jednostavnom postupku budući da je, između ostalog, trebalo izvršiti fizičku diobu dvorišta u situaciji kada objekt u zemljišnim knjigama nije izdvojen kao posebno zk. tijelo, tako da nije ni određeno zemljište za redovnu upotrebu, kada nije izvršeno usklađivanje starog i novog premjera. što je jedan od preduvjeta da bi se uopće mogla izvršiti fizička dioba, a uz sve to kada apelant tokom postupka nije prihvatio niti jedno od ponuđenih rješenja, što je svakako utjecalo na dužinu postupka. Ustavni sud podsjeća da su tokom prvostepenog postupka vještaci građevinske i geodetske struke proveli dva vještačenja, da je na nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke apelant prigovarao, te da je na njegov prijedlog provedeno dopunsko vještačenje sa kojim apelant opet nije bio zadovoljan, pa je i to svakako utjecalo na dužinu postupka. Kada je u pitanju Kantonalni sud, Ustavni sud zapaža da je taj sud o apelantovoj žalbi odlučio rješenjem od 11. marta 2009. godine, dakle u kratkom vremenskom periodu od devet mjeseci, imajući u vidu da je tom sudu predmet dostavljen 6. juna 2008. godine. Uzevši u obzir sve navedeno, odnosno da se u konkretnom slučaju nije radilo o jednostavnom postupku, da je tokom postupka održano osam ročišta, da su provedena dva vještačenja i jedno dopunsko, da apelant tokom prvostepenog postupka nije prihvatio niti jedno od ponuđenih rješenja, osim onoga koje je sam predložio, ne uvažavajući uopće realne potrebe drugog suvlasnika, odnosno protivnika predlagatelja, da iz spisa ne proizlazi da je Općinski sud nepotrebno odugovlačio postupak, period od dvije godine i šest mjeseci koliko je postupak trajao pred Općinskim sudom, odnosno period od tri godine i sedam mjeseci koliko je ukupno trajao dvostepeni postupak se ne može smatra neprihvatljivo dugim, pa Ustavni sud apelantove navode o neprihvatljivo dugom trajanju postupka kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije odbacuje kao (prima facie) neosnovane.

15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Apelantove navode da mu je zbog dužine trajanja postupka bilo uskraćeno pravo da nesmetano koristi imovinu, Ustavni sud odbacuje kao (prima facie) neosnovane, budući da apelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio niti jedan dokaz kojim bi potkrijepio ovu tvrdnju.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović