Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1129/09 (D. G.-U.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Povrat stana
- Član porodičnog domaćinstva
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 4
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o upravnom postupku · čl. 200
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 44
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1129/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1129/09, rješavajući apelaciju Dženane Gotovušić-Uzunić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dženane Gotovušić-
Uzunić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-588/04 od 4. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj U.65/04 od 30. augusta 2004. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona broj 12-06/4-23-512/00 od 25. decembra 2003. godine i Rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla broj 05-02/1-23-
3326/99 od 13. oktobra 2003. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dženana Gotovušić-Uzunić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnijela je 13. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-588/04 od 4. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U.65/04 od 30. augusta 2004. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-06/4-23-512/00 od 25. decembra 2003. godine i Rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05-02/1-23-3326/99 od 13. oktobra 2003. godine.
2. Služba je, rješavajući o apelantičinom zahtjevu za vraćanje stana u posjed, na osnovu člana 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) i člana 200. Zakona o upravnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98 i 48/99) donijela Rešenje broj 05-02/1-23-
3326/99 od 13. oktobra 2003. godine, kojim je u ponovnom postupku odbijen apelantičin zahtjev za povrat stana koji se nalazi u Tuzli, u Ulici maršala Tita broj 76, sprat 5, stan broj 5, u svojstvu člana porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava Muje Uzunića, kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, nakon provedenog postupka, donesena odluka kao u dispozitivu rješenja zbog sljedećih razloga. Naime, Služba je istakla da je apelantica zaključila brak sa Asmirom Gotovušićem 28. januara 1984. godine, do kada je živjela u zajedničkom domaćinstvu sa majkom Đulsumom Uzunić, gdje je i bila prijavljena, i da je 22. juna 1984. godine kao adresu stanovanja u PU Tuzla prijavila stan u uUici maršala Tita broj 86. Dalje, Služba je konstatovala da je izjava Asmira Gotovušića da je on zajedno sa suprugom, tj. apelanticom, nakon zaključivanja braka nastavio da koristi stan u Ulici maršala Tita broj 76, u suprotnosti sa prijavom prebivališta i Asmira Gotovušića i apelantice, te da bi se moglo prihvatiti da se Asmir Gotovušić nije prijavio na adresu Ulica maršala Tita broj 76 iz nemara, ali da se ne može prihvatiti da je apelantica adresu stanovanja promijenila bez razloga, odnosno fiktivno. Zatim, Služba je navela da je Asmir Gotovušić u svojoj izjavi datoj 29. oktobra 2001. godine u prvi mah rekao da se sa apelanticom vjenčao u toku 1984. godine, te da su nakon toga živjeli skupa sa njenim roditeljima, a da je onda naveo kako su njeni roditelji bili teško bolesni, te da su od 1990. godine počeli da žive u zajedničkom domaćinstvu u predmetnom stanu. Također, Služba je istakla da su svjedoci koje je predložio apelantičin suprug, kao njen punomoćnik, izjavili da su Asmir Gotovušić i apelantica od sklapanja braka pa do smrti apelantičine majke Đulsume živjeli u predmetnom stanu. Shodno tome, Služba je konstatovala da se navedene izjave ne mogu prihvatiti kao tačne, jer je i sam apelantičin suprug prvo izjavio da su živjeli od 1984. godine, a nakon toga je izjavio da su živjeli od 1990. godine u zajedničkom domaćinstvu sa apelantičinim roditeljima, a takva izjava je kontradiktorna sama sebi. Dalje, Služba je navela da su izjave svjedoka, također, neprihvatljive jer je nesporno da je apelanticčin suprug od 25. aprila 1994. godine koristio stan u Tuzli, u Ulici Džemala Bijedića broj 4, da je za taj stan zaključio ugovor o korištenju stana u kojem je kao člana svog porodičnog domaćinstva upisao sina Emira Gotovušića, te da je u zahtjevu za izdavanje rješenja za taj stan Asmir Gotovušić naveo da stan koristi zajedno sa apelanticom i sinom i da je prije useljenja u taj stan bio podstanar.
3. Služba je konstatovala da su izjava Asmira Gotovušića u zahtjevu za izdavanje Rješenja za stan u Ulici Džemala Bijedića broj 4 i zaključeni ugovor o korištenju stana u suprotnosti jedno s drugim u pogledu broja članova domaćinstva, kao i da je nakon smrti apelantičine majke u predmetnom stanu napravljen zapisnik o izvršenom uvidu stana. Tom prilikom su apelantica i njena sestra Alma Kabadaić saglasno izjavile da je njihova majka živjela sama u stanu i da nije bilo drugih članova porodičnog domaćinstva, a i da je nakon smrti njihovog oca stan koristila samo njihova majka, što je, također, u suprotnosti sa izjavama i saslušanih svjedoka i izjavom apelantičinog supruga, da je apelantica do smrti jednog i drugog roditelja živjela s njima u zajedničkom domaćinstvu. Slijedeći navedeno, Služba je navela da se korisnikom stana, u smislu Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89) koji je preuzet kao federalni propis Zakonom o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima («Službene novine Federacije BiH» br. 11/98 i 19/99; u daljnjem tekstu: ZOSO), smatraju nositelj stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva, a ostala su u tom stanu, te da se članom porodičnog domaćinstva, prema navedenom zakonu, smatraju bračni drug, djeca, bračni drugovi djece, (....). Naime, Služba je istakla da je apelantica zajednicu življenja sa nositeljem stanarskog prava Mujom Uzunićem prekinula danom udaje za Asmira Gotovušića, da činjenice da je apelantica često viđana u zgradi gdje se nalazi predmetni stan, te da je bila prijavljena u Mjesnoj zajednici Novi Grad 1 i Civilnoj zaštiti,nisu mogle dovesti do drugačije odluke, jer je apelantica, nakon udaje, prešla u stan u istoj ulici, samo na broju 86, te da su ta dva stana u neposrednoj blizini i pripadaju istoj mjesnoj zajednici. Na kraju, Služba je navela da je, prema dokazima koji su provedeni u konkretnom postupku, utvrđeno da sa apelantičine strane nije postojala stvarna zajednica življenja sa njenim roditeljima do njihove smrti, jer da je takva namjera postojala, apelantica bi ostala u predmetnom stanu, ili bi sa Đulsumom Uzunić zajedničko domaćinstvo nastavila i u stanu u Ulici Džemala Bijedića broj 4, te da, prema tome, apelantica nije mogla u isto vrijeme imati svojstvo člana domaćinstva u dva stana.
4. Rješenjem Ministarstva broj 12-06/4-23-512/00 od 25. decembra 2003. godine apelantičina žalba izjavljena protiv Rješenja Službe broj 05-02/1-23-3326/99 od 13. oktobra 2003. godine je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je, razmotrivši navode žalbe, osporeno rješenje, te sve spise predmeta, odlučilo kao u dispozitivu rješenja, smatrajući da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio navedeni Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Dalje, Ministarstvo je istaklo da je prilikom utvrđivanja svojstva člana porodičnog domaćinstva, a u skladu sa članom 6. stav 2. ZOSO, od krucijalne važnosti činjenica trajnog življenja i stanovanja člana porodičnog domaćinstva sa nositeljem stanarskog prava. U vezi s tim, Ministarstvo je konstatovalo da u konkretnom slučaju ta činjenica nije dokazana i u postupku je utvrđeno da je apelantica viđana u zgradi gdje se nalazi predmetni stan, odnosno da je povremeno dolazila kod svojih roditelja, te da se činjenica da je apelantica povremeno dolazila u predmetni stan ne može smatrati korištenjem stana u smislu navedenog zakona, jer je za korištenje stana potrebno ispuniti i subjektivni i objektivni elemenat, a objektivni elemenat se ogleda u činjenici stalnog korištenja stana, odnosno zadovoljavanja uobičajenih stambenih potreba, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Konačno, Ministarstvo je navelo da, pošto apelantica u žalbi nije navodila nove dokaze, već je samo nabrajala već provedene dokaze, sve upućuje na zaključak koji je izveo prvostepeni organ da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, te da je, stoga, prvostepeni organ pravilno postupio kada je odbio apelantičin zahtjev za vraćanje stana u posjed kao neosnovan.
5. Presudom Kantonalnog suda broj U.65/04 od 30. augusta 2004. godine apelantičina tužba protiv Ministarstva radi poništenja Rješenja broj 12-06/4-23-512/00 od 25. decembra 2003. godine je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude sud je naveo da su organi uprave, na osnovu provedenih dokaza, konačno utvrdili da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svoje majke Đulsume Uzunić i da joj, stoga, ne pripada pravo na povrat stana u posjed. Dalje, sud je istakao da su svoju ocjenu da apelantici ne pripada pravo na povrat u posjed predmetnog stana, u smislu odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, organi uprave zasnovali na utvrđenju da je apelantica zajednicu življenja sa Mujom Uzunićem (svojim ocem) prekinula danom udaje za Asmira Gotovušića 1984. godine, kada je prešla da živi u stan roditelja svog supruga, da je nakon smrti majke Đulsume Uzunić stan predat vlasniku stana JP PTT Tuzla (zapisnik o primopredaji stana od 14. januara 1996. godine) u kojem je konstatovano da je apelantičina majka živjela sama, da je od 1994. godine apelantica koristila stan sa suprugom u Tuzli, u Ulici Džemala Bijedića broj 4. Sud je konstatovao da, s druge strane, stoje iskazi svjedoka stanara zgrade u kojoj je živjela apelantičina majka (svjedoci A.Š., A.A., M.K., M.V. i A.M.), koji su potvrdili da je apelantica nakon udaje živjela sa majkom i suprugom u predmetnom stanu, a što je u suprotnosti i sa apelantičinim navodima istaknutim u prethodnom postupku i u tužbi, jer je apelantica izjavila da je nakon udaje otišla da živi sa suprugom u stanu njegovih roditelja, zbog čega navedene iskaze organi uprave nisu mogli prihvatiti kao vjerodostojne, kao ni potvrdu o racioniranom snabdijevanju.
6. Kantonalni sud je istakao da se, prema odredbi člana 6. stav 2. ZOSO, članom porodičnog domaćinstva smatraju i djeca nositelja stanarskog prava ukoliko sa njim trajno žive i stanuju. U konkretnoj pravnoj stvari iz provedenih dokaza proizlazi da se apelantica nakon udaje odjavila sa adrese svojih roditelja i prijavila na drugu adresu (Ulica maršala Tita broj 86) s namjerom da tamo stalno boravi, a povremeno navraćanje u stan zbog bolesti majke ne može se smatrati zajednicom života u smislu trajnog življenja i stanovanja tim prije što apelantica ni nakon smrti svoje majke nije imala namjeru da koristi stan u smislu stanovanja i zadovoljavanja stambenih potreba, već je stan predala vlasniku stana. Na kraju, sud je konstatovao da su, zbog svega navedenog, bez uticaja na drugačije rješenje ove upravne stvari apelantičini prigovori o nužnom preseljenju kod majke zbog bolesti, jer je ocjenom svih dokaza, kao i iskaza svjedoka, koji su, također, ocijenjeni u toku postupka, utvrđeno da apelantica nije živjela u predmetnom stanu s namjerom da zadovolji stambene potrebe. Konačno, sud je naveo da se, stoga, ni prigovor tužbe da apelantica zbog preseljenja u napušteni stan, koji je njen suprug dobio u toku rata i na kojem nije mogao steći stanarsko pravo, ne može smatrati relevantnim, jer je to značajno samo u slučaju da je apelantica već imala status člana porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. stav 2. ZOSO.
7. Presudom Vrhovnog suda broj Už-588/04 od 4. februara 2009. godine odbijena je apelantičina žalba izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj U.65/04 od 30. augusta 2004. godine kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da su u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja utvrđene sve odlučne činjenice i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, pa je pravilno odlučio kada je apelantičinu tužbu odbio kao neosnovanu. Također, Vrhovni sud je konstatovao da su pitanja i okolnosti koji se u žalbi ističu, a koje je apelantica isticala i u tužbi, pravilno ocijenjeni u pobijanoj presudi, pa se Vrhovni sud pozvao na razloge te presude u smislu člana 44. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 8/00; u daljnjem tekstu: ZUS) i na njih uputio apelanticu. Ovo zbog toga što je Kantonalni sud na temelju izvedenih dokaza u upravnom postupku pravilno zaključio da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svoje majke kao nositelja stanarskog prava. Naime, iz izjava saslušanih svjedoka na koje se apelantica poziva kao dokaz proizlazi da je apelantica i nakon udaje sa suprugom živjela sa svojom majkom u spornom stanu do njene smrti, a te izjave su u kontradikciji sa njenim navodima iz tužbe, kao i žalbe, pa kao takvi nisu mogli biti od uticaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari pogotovo kada se ima u vidu da su apelantica, kao i njena sestra u navedenom zapisniku saglasno izjavile da je njihova majka živjela sama u stanu i da nije bilo drugih članova porodičnog domaćinstva. Kada se ovome doda i činjenica da je apelantica nakon udaje prijavljena na adresi stana roditelja svog supruga i da tu adresu nije promijenila do smrti svoje majke, tada proizlazi da nije bila član porodičnog domaćinstva svoje majke i da joj zbog toga ne pripada pravo na povrat stana, kako je to pravilno odlučeno u upravnom postupku. Slijedeći navedeno, sud je naveo da nije našao da je pobijanom sudskom odlukom povrijeđen zakon na apelantičinu štetu, te da je primjenom člana 43. stav 3. ZUS-a valjalo žalbu odbiti kao neosnovanu.
8. Apelantica ukazuje da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je hronološki iznijela tok postupka pred organima uprave i redovnim sudovima, navodeći da je do povrede navedenih prava došlo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnih propisa. Također, apelantica navodi da se kao odlučujuća činjenica u konkretnom postupku postavlja pitanje dokazivanja trajne zajednice života između apelantice i njenih roditelja u periodu od 1990. godine pa do kraja 1995. godine, kada je umrla njena majka, a istovremeno i apelantičin suprug dobio na privremeno korištenje drugi stan. Zatim, apelantica ističe da, suprotno tom shvatanju, organi uprave i redovni sudovi činjenicu da je njen suprug dobio privremeno napušteni stan na privremeno korištenje uzimaju kao odlučujuću prilikom donošenja odluka kojima odbijaju apelantičin zahtjev, te smatraju da apelantica nije trajno živjela sa svojom umrlom majkom. Dalje, apelantica konstatuje da očigledno Kantonalni sud, pa i Vrhovni sud ne uzimaju u obzir činjenicu da je njen suprug u to vrijeme dobio na korištenje drugi stan u Tuzli u koji se preselila cijela porodica, te apelantica nije imala potrebu za drugim stanom, jer je u to ratno vrijeme smatrala da bi manipulisanje sa dva stana jednostavno bilo ne samo protivzakonito već i nemoralno, te je to bio jedini razlog što je ona pristala da potpiše sve isprave koje joj je ponudio vlasnik stana i da preda stan vlasniku, ali pod bitno drugačijim okolnostima u odnosu na sadašnje stanje. Apelantica smatra da je upravo ta zabluda u koju je dovedena trenutnom mogućnošću rješenja stambenog pitanja (a u kojoj se nalazio veliki broj ljudi u Bosni i Hercegovini) i u kojoj se i apelantica i njena porodica nalazila jedini razlog zbog koga se vodi konkretni postupak, jer bi sigurno ona ostvarila svoje pravo na nastavak korištenja stana nakon smrti svojih roditelja. Konačno, apelantica posebno naglašava da je nesporno da u to vrijeme nije bila prijavljena u evidencijama MUP-a Tuzla na predmetnoj adresi (period od 1990. godine po ponovnom započinjanju zajednice života sa svojim roditeljima), ali isključivo zbog okolnosti koje su u to vrijeme postojale kako objektivne (približavanje rata, politička i ekonomska kriza), tako i subjektivne naravi (bolest roditelja, nesređena porodična situacija), tako da je ovaj propust lako razumljiv i opravdan, kao i to da prijava u toj evidenciji sigurno ne može biti jedini i odlučujući dokaz za sticanje svojstva člana porodičnog domaćinstva. Najzad, apelantica navodi da je radi dokazivanja zajednice stanovanja u toku dokaznog postupka uložila u spis i akt koji zasigurno dokazuje gdje je ona živjela 11. septembra 1992. godine. Naime, apelantica ističe da, kako je općepoznato, početkom rata u Tuzli nije bilo dovoljno namirnica, to su općinski organi organizovali racionirano snabdijevanje stanovništva, te su radi tačnih evidencija, putem povjerenika u mjesnim zajednicama, evidentirali stanare prema faktičkom mjestu življenja i stanovanja, dakle, osnov za te evidencije je bilo poznavanje okolnosti u određenom stanu i stvarno faktičko stanje, pa je u tom smislu i apelantica upisana u evidencioni list domaćinstva svojih roditelja, kao lice koje s njima trajno stanuje. Apelantica zaključuje da su organi uprave i redovni sudovi odbacili iskaze svjedoka koje je ona predložila, te da nijednom riječju nisu rekli o tome zašto ih nisu prihvatili.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na dom i imovinu, koji se odnose na način na koji su organi uprave i redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu dovela do proizvoljnog miješanje u apelantičino pravo na dom i imovinu. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na dom i imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola brojk 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović