Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1854/09 (T. B.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1854/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1854/09, rješavajući apelaciju T. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija T. B. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 K 002843 09 Kz od 16. aprila 2009. godine i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 K 002843 05 K od 27. novembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. T. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja kojeg zastupa Žarko Zeljko advokat iz Širokog Brijega, podnio je 15. juna 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 K 002843 09 Kz od 16. aprila 2009. godine i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 K 002843 05 K od 27. novembra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 64 0 K 002843 05 K od 27. novembra 2008. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 64 0 K 002843 09 Kz od 16. aprila 2009. godine, apelant je oglašen krivim da je na način i u vrijeme pobliže navedeno u izreci presude počinio krivično djelo zloupotrebe ovlasti u privredi iz člana 259. stav 1. tačka 3. ranije važećeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH»br. 43/98, 2/99 i 15/99, u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i krivično djelo porezne utaje iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH pa mu je sud primjenom navedenih zakonskih odredbi i člana 54. KZ FBiH za krivično djelo zloupotrebe ovlasti u privredi utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci a za krivično djelo porezne utaje kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci. Istom presudom a na osnovu člana 114. i 115. KZ FBiH u vezi sa članom 300. stav 1. tačka 1 Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP) apelant je obavezan da uplati iznos od 120.861,51 KM srazmjerno pribavljenoj imovinskoj koristi a na osnovu člana 202. stav 1. ZKP obavezan je na naknadu troškova krivičnog postupka u iznosu od 1.630,00 KM te paušala za rad suda u iznosu od 100,00 KM.
3. Analizirajući cjelokupni dokazni materijal, svaki dokaz zasebno i u njihovoj međusobnoj logičnoj i povezanoj cjelini, Općinski sud je utvrdio da je apelant počinio krivično pravne radnje koje mu se stavljaju na teret. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, kako je obrazložio sud, proizilazi da je vještak na osnovu prikupljene dokumentacije-faktura uz koje se nalaze i narudžbenice a koje se odnosi na poslovanje firme «Tobex» d.o.o. Posušje» utvrdio da je preduzeće «Tobex» d.o.o. Posušje čiji je apelant vlasnik i osnivač od firme «Bin Ričina» d.o.o Posušje nabavilo robu u vrijednosti od 495.311,26 KM. Dalje je utvrđeno da je apelant kao vlasnik i osnivač navedenog preduzeća u periodu od 1. augusta 2001. godine do 18. novembra 2001. godine putem transakcijskih računa otvorenih kod Zagrebačke banke-poslovnica Posušje i Hypo-Alpe-Adria-bank-poslovnica Posušje vršio plaćanje računa navedenom dobavljaču («Bin Ričina» d.o.o Posušje) za robu koju je prethodno naručivao od istog a zatim i preuzimao a da nije obračunao i uplatio porez na promet proizvoda i usluga u skladu sa čl. 27. i 28 Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga u ukupnom iznosu od 66.128,01 KM. Dovodeći u vezu finansijsko i grafološko vještačenje kao i materijalne dokaze tužilaštva koje je sud cijenio kao objektivne utvrđeno je da se to poslovanje odvijalo pod okriljem apelanta na šta ukazuje činjenica da je apelant potpisao dio platnih naloga odnosno izvršio plaćanja preko transakcijskog računa preduzeća «Bin Ričina» d.o.o Posušje za naručenu odnosno preuzetu robu. Kako apelant kao odgovorno osoba u preduzeću «Tobex» d.o.o. Posušje nije obračunao i platio porez na promet za nabavljenu robu a što je bio dužan učiniti i na šta je upozoravan i od strane finansijske policije prilikom materijalno finansijske kontrole, Općinski sud je zaključio da je apelant postupao u svemu sa umišljajem i sa namjerom sticanja protiv pravne imovinske koristi za preduzeće «Tobex» d.o.o. Posušje čiji je osnivač i direktor i u kojim radnjama su se ostvarila obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja u privredi.
4. Općinski sud je također na osnovu finansijskog vještačenja utvrdio da je preduzeće SOR «Knauf» d.o.o. Posušje od preduzeća «Ćuk Trade» d.o.o. Posušje nabavilo robu u iznosu od 431.667,00 KM i da je apelant kao vlasnik i osnivač preduzeće «Knauf» d.o.o. Posušje putem transakcijskog računa otvorenog kod Hypo-Alper-Adria-bank u periodu od 27. augusta 2001. godine do 6. maja 2002. godine vršio plaćanje računa navedenom dobavljaču na koji iznos nabavljene robe je bio dužan obračunati i uplatiti porez na promet proizvoda i usluga u ukupnom iznosu od 54.733,50 KM. Dovodeći u vezu finansijsko i grafološko vještačenje i materijalne dokaze tužilaštva sud je zaključio da se poslovanje ova dva preduzeća odvijalo pod okriljem apelanta na šta ukazuje činjenica da je potpisao dio platnih naloga odnosno izvršio plaćanje preko transakcijskog računa kod Hypo Alpe Adria pa kako apelant kao osnivač i vlasnik preduzeća SOR «Knauf» d.o.o. Posušje nije prijavio zakonito stečen prihod, Općinski sud je zaključio da je apelant postupao sa umišljajem i sa namjerom sticanja protiv pravne imovinske koristi za sebe a kojim radnjama su se ostvarila obilježja krivičnog djela porezne utaje. Općinski sud je na kraju istakao da je apelantu izrečena mjera sigurnosti oduzimanja imovinske koristi na način što se obavezuje da plati ukupan novčani iznos koji odgovara visini utajenog poreza u iznosu od 120.861,51KM koji je utvrđen finansijskim vještačenjem.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud na osnovu dokaza izvedenih tokom postupka utvrdio da je apelant počinio radnje pobliže navedene u činjeničnom opisu radnji izvršenja krivičnih djela navedenih u izreci osporene presude. Žalbene tvrdnje apelanta da se u konkretnom slučaju radilo o krivičnom djelu «pranje novca» iz člana 272. st. 1. i 2. KZ FBiH te da nije bilo prometa, Kantonalni sud je smatrao neosnovanim jer apelant nije pružio niti jedan dokaz u prilog ove tvrdnje. Nasuprot tome optužba je na osnovu dostavljene dokumentacije dokazala da je prometa bilo i to upravo sa navedenim dobavljačima. Također je Kantonalni sud istakao da su neosnovani žalbeni navodi da se kod poslovanja SOR «Knauf» d.o.o. Posušje ne može govoriti o zakonito stečenim prihodima jer je preduzeće registrovano samo za građevinski obrt. Naime, kako je pojasnio Kantonalni sud navedeno preduzeće je registrovano za obavljanje određene djelatnosti u okviru koje se i nabavljala predmetna roba pa je riječ o zakonito stečenim prihodima na osnovu kojih je apelant bio dužan obračunati i uplatiti porez za 2002. godinu. Na kraju je Kantonalni sud istakao da su sve narudžbenice kojima je naručivana roba ovjerene pečatom preduzeća čiji je apelant vlasnik i direktor iz čega proizilazi da je upravo apelant naručivao predmetnu robu od dobavljača («Bin Ričina» i Ćuk Trade») i vršio plaćanje navedene robe putem transakcijskog računa te su neosnovani navodi apelanta da nije počinio krivična djela samim tim što nije potpisivao narudžbenice.
6. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravičan postupak apelant vidi u pogrešnoj ocjeni dokaza te pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je istakao da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima jer su svi potpisi na narudžbenicama kao i pečati fotokopirani a kao dokaz se mogu samo koristiti originali i samo izuzetno ovjerene fotokopije. Također je istakao da su «svi dokazi koji se zasnivaju na nezakonitim dokazima isto tako nezakoniti npr. finansijsko vještačenje jer je nastalo kao plod otrovne vočke».
7. Apelant je nezadovoljan ocjenom dokaza navodeći da je ocjena dokaza proizvoljna da nije dokazano da je bio zaposlenik preduzeća «Tobex» d.o.o Posušje, da je navedeno preduzeće obavljalo promet robe kao ni da li je postupao u namjeri pribavljanja protiv pravne imovinske koristi. Smatra da se na osnovu provedenih dokaza može zaključiti da se radi o krivičnom djelu «pranja novca» iz člana 272. st. 1. i 2. važećeg KZ FBiH koji je stupio na snagu nakon izvršenja radnji za koje je oglašen krivim niti da se radi o krivičnom djelu porezne utaje jer se «ovo djelo može izvršiti samo u pogledu onih prihoda i predmeta koji su zakonito stečeni». Nadalje, apelant ističe da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu, jer je sud donio odluku o oduzimanju imovinske koristi a da nije utvrdio da li je za sebe ili nekog drugog pribavio imovinsku korist.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanta da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje zato što je presuda zasnovana na nezakonitim dokazima jer su potpisi i pečati fotokopirani i da je pogrešno primijenjeno materijalno, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
12. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivična djela i da je krivično odgovoran za izvršenje istih. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao svjedoke, proveo vještačenje po vještaku finansijske struke i vještaku grafologu te izvršio uvid u obimnu dokumentaciju koja se nalazi u spisu. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je apelant na način i u vrijeme pobliže opisano u dispozitivu presude počinio krivično djelo zloupotrebe ovlasti u privredi iz člana 259. st. 1. i 3. KZ FBiH i krivično djelo porezne utaje iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Za naprijed navedeno utvrđenje kao i za pitanje pravne kvalifikacije predmetnih krivičnih djela sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu zloupotrebe ovlasti u privredi i krivičnom djelu porezne utaje. U vezi navoda apelanta da je finansijsko vještačenje provedeno na osnovu potpisa na narudžbenicama i pečatima koji su kopirani, Ustavni sud zapaža da apelant svoje navode nije ničim potkrijepio a iz obrazloženja presude proizilazi upravo suprotno odnosno da je vještak finansijske struke na osnovu uvida u spis i prikupljene originalne dokumentacije koja se odnosi na poslovanje preduzeće u vlasništvu apelanta izradio svoj nalaz i mišljenje. Na osnovu tako izrađenog nalaza i mišljenja koji je sud u cijelosti prihvatio i nalaza i mišljenja vještaka grafologa te dovodeći ih u vezu sa materijalnim dokazima koji se nalaze u spisu prvostepeni sud je detaljno i jasno obrazložio da su preduzeća «Tobex» d.o.o. Posušje i SOR «Knauf» d.o.o. Posušje čiji je apelant jedini osnivač i vlasnik poslovali sa dobavljačima «Bin Ričina» d.o.o. Posušje i Ćuk Trade» d.o.o. Posušje, pa je iz tog razloga kao direktor jedina odgovorna osoba u navedenim preduzećima te je i odgovoran za sve radnje poduzete od strane tih preduzeća. Također, sud je sasvim jasno obrazložio da su sve narudžbenice kojima je naručivana roba ovjeravane pečatom preduzeća čiji je apelant vlasnik i direktor iz čega proizilazi da je upravo apelant naručivao predmetnu robu od dobavljača i vršio plaćanje navedene robe putem transakcijskih računa uskrativši plaćanje poreznih obaveza koje su utvrđene zakonom. Dalje je sud obrazložio da preduzeće SOR «Knauf»d.o.o. Posušje ima odobrenje za obavljanje određene djelatnosti u okviru koje se nabavljala i predmetna roba pa je u konkretnom slučaju riječ o zakonito stečenim prihodima temeljem kojih je apelant bio dužan obračunati i uplatiti porez za 2002. godinu. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud ocijenivši da je pravilno utvrđeno činjenično stanje i da pravna kvalifikacija krivičnog djela odgovara utvrđenom činjeničnom stanju odnosno da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje.
13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dato obrazloženje redovnih sudova zadovoljavajuće sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije a apelant ne navodi da mu je tokom postupka povrijeđeno bilo kakvo procesno pravo garantirano članom 6. Evropske konvencije. Ustavni sud uočava da je u postupku pred nižestepenim sudovima data mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao branioca advokata, iskorištena je mogućnost iznošenja komentara na nalaze vještaka i predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati.
14. Nadalje, apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je sud donio odluku o oduzimanju imovinske koristi a da nije utvrdio da li je za sebe ili nekog drugog pribavio imovinsku korist. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na svoju dosadašnju praksu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 3388/06 od 17. mart 2009. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 50/09, st. 43-46) odnosno da je u ovom predmetu zaključio da je odluka o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom propisana zakonom. Osim toga, Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio da je lišavanje apelanata njihove imovine rezultat krivičnog postupka koji je protiv njih vođen, a koji je Ustavni sud ocijenio kao pravičan u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud je ukazao da postoji opći interes države da sankcionira počinitelje krivičnih djela, te da sankcioniranjem krivičnih djela država na konkretnog počinitelja djeluje restriktivno, a na eventualne ostale moguće počinitelje preventivno. Također, Ustavni sud je ukazao da je relevantnim zakonom propisano obavezno izricanje oduzimanja imovinske koristi od počinitelja krivičnog djela, te da je cilj ove odredbe da spriječi osobe da „uživaju u rezultatima“ krivičnog djela, odnosno u imovinskoj koristi pribavljenoj krivičnim djelom, zbog čega je miješanje u imovinu apelanata i zakonito i proporcionalno. Budući da se razlozi navedeni u ovoj odluci u cijelosti odnose na konkretnu situaciju, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović