Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-333/09 (Delux d.o.o. Grude)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Likvidacija
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-333/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. siječnja 2012. godine, u predmetu broj AP 333/09, rješavajući apelaciju Delux d.o.o. Grude, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Delux d.o.o. Grude podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 024433 08 Pz od 28. studenoga 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Delux d.o.o. Grude (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured «Sesar-Ćurić-Miletić» iz Mostara, podnio je 5. veljače 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 024433 08 Pz od 28. studenoga 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 Ps 024433 07 Ps od 8. travnja 2008. godine, u postupku isplate duga, usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i obvezana Hypo-Alpe-Adria- Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu isplati iznos od 3.029,76 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Tužena je obvezana apelantu naknaditi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant tužbu podnio jer je sa Glumina bankom d.d. imao ugovor o štednji, te da je, nakon što je Glumina banka d.d. likvidirana, tužena je preuzela njezinu aktivu i pasivu, pa tako i štednju koju je apelant imao u Glumina banci d.d. Apelant smatra da su obveze Glumina banke d.d. prešle na tuženu, i tražio je od suda da obveže tuženu da mu isplati taj dug.
4. Općinski sud je uvidom u štednu knjižicu bliže označenu u navedenoj presudi utvrdio da je apelant imao ugovor o štednji sa Glumina bankom d.d., da je imao otvoren račun i na njemu deponirano 3.129,76 KM. Dalje, Općinski sud je iz dopisa Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Agencija), bliže označenog u navedenoj presudi, utvrdio da je Agencija 22. srpnja 2000. godine imenovala stečajnog upravnika Glumina banci d.d., te da je 16. svibnja 2003. godine Glumina banka d.d. likvidirana na način što je tužena preuzela svu aktivu i pasivu i ostalu dokumentaciju od Glumina banke d.d. Općinski sud je utvrdio i da je tužena sa Glumina bankom d.d. zaključila ugovor o ustupanju radi ispunjenja, bliže označen u navedenoj presudi, na temelju kojega je od Glumina banke d.d. preuzela vlasničke udjele i stvarna prava potraživanja prema odredbama Predugovora o vlasničkim udjelima, stvarnim pravima i tražbinama. Utvrđeno je da su sastavni dijelovi tog predugovora Privitak I i Privitak II, te da je u Privitku II pod rednim brojem 6 evidentirano apelantovo potraživanje koje traži tužbenim zahtjevom. Da navedeno potraživanje postoji, potvrđeno je i iz nalaza vještaka financijske struke. Vještak je, naime, potvrdio da je tužena prilikom otkupa prava i obveza od Glumina banke d.d. okupila i dug koji apelant potražuje. Sud je ocijenio nalaz vještaka objektivnim i istinitim i u cijelosti mu poklonio vjeru.
5. Na temelju svega navedenog, Općinski sud je zaključio da je tužena pasivno legitimirana, pa je na temelju odredbe čl. 17. i 262. u vezi sa člankom 1035. Zakona o obligacijskim odnosima, te odredaba članaka 102. i 103. u vezi sa člankom 139. Zakona o stečaju i likvidaciji, utvrdio da tužena ima obvezu prema apelantu, pa je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obvezao tuženu na isplatu duga.
6. Nezadovoljna presudom Općinskog suda, tužena je podnijela žalbu koja je pobijanom presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 024433 08 Pz od 28. studenoga 2008. godine usvojena, a prvostupanjska presuda preinačena na način da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je utvrdio da je rješenjem Agencije od 22. srpnja 2000. godine otvoren postupak likvidacije nad Glumina bankom d.d. i da je postupak okončan rješenjem agencije od 16. svibnja 2003. godine. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom članka 52. Zakona o bankama («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 39/98) propisano da se postupak stečaja i likvidacije banaka provodi sukladno Zakonu o stečaju i likvidaciji («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 23/98), ukoliko Zakonom o bankama nije drugačije određeno. Sukladno navedenome, Kantonalni sud je ukazao da su se u konkretnom postupku trebali primijeniti Zakon o bankama i Zakon o stečaju i likvidaciji kao lex specialis, a ne Zakon o obligacijskim odnosima, kako je to pogrešno učinio Općinski sud.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je iz rješenja Agencije od 16. svibnja 2003. godine, koje je objavljeno u «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine» broj 24/03, između ostalog utvrdio da je postupak likvidacije nad Glumina bankom d.d. okončan 16. svibnja 2003. godine, te da će se ostatak likvidacijske mase prebaciti na tuženu u svrhu realizacije članka 141. Zakona o stečaju i likvidaciji i članka 63. stavak 1. točka 9. Zakona o bankama. Dalje je navedeno da je odredbom članka 63. stavak 1. Zakona o bankama propisano da će se u postupku likvidacije ili stečaja banke isplata izvršiti po redoslijedu prioriteta, te su navedeni redoslijedi isplate od točke 1. do 9., a odredbom članka 141. Zakona o stečaju i likvidaciji je propisano da će potraživanja povjeritelja koja nisu prijavljena do dana rasprave o glavnoj diobi likvidacijske mase izmiriti, po okončanju postupka likvidacije, osoba u čiju je korist uplaćen ostatak imovine likvidacijske mase poslije glavne diobe, i to samo do visine vrijednosti preuzete imovine. Tužbu radi ostvarenja tih prava povjeritelji mogu podnijeti u roku od jedne godine od dana objave oglasa o zaključenju postupka likvidacije. S obzirom na to da je postupak likvidacije okončan 14. svibnja 2003. godine, rok za podnošenje tužbe, u smislu članka 141. Zakona o stečaju i likvidaciji, bio je godinu dana, pa je apelant tužbu mogao podnijeti do 14. svibnja 2004. godine. Kako je tužba podnesena 20. travnja 2007. godine, dakle po proteku zakonom propisanog roka, Kantonalni sud je zaključio da je zbog navedenih razloga tužba morala biti odbijena.
9. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant smatra da pobijana presuda nije utemeljena na zakonu, odnosno da je sud svojim postupanjem povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje jer iz pobijane presude nije jasno na temelju kojeg zakona je moguće da se tužena oslobodi svoje obveze prema apelantu. Apelant smatra da Kantonalni sud nije ispravno postupio kada je zaključio da je apelant trebao prijaviti svoja potraživanja tijekom likvidacijskog postupka, posebno zbog toga što je njegovo potraživanje navedeno u Privitku II ugovora pod rednom točkom 6, pa samim tim i priznato od tužene. Predložio je da se apelacija uvaži i pobijana presuda ukine.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, odnosno odluci o tome koje će se materijalno pravo primijeniti, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Kantonalni sud je ukazao da je Općinski sud prilikom donošenja prvostupanjske presude pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava, konkretno odredbe članaka 17. i 262. u vezi sa člankom 1035. Zakona o obligacijskim odnosima. Kantonalni sud je ukazao na odredbu članka 52. Zakona o bankama kojom je propisano da se postupak stečaja i likvidacije banaka provodi sukladno Zakonu o stečaju i likvidaciji, ukoliko Zakonom o bankama nije drugačije određeno. Sukladno navedenome, Kantonalni sud je obrazložio da su se u konkretnom postupku trebali primijeniti Zakon o bankama i Zakon o stečaju i likvidaciji kao lex specialis, a ne Zakon o obligacijskim odnosima. Dalje, Kantonalni sud je ukazao i da je odredbom članka 141. Zakona o stečaju i likvidaciji propisano da će potraživanja povjeritelja koja nisu prijavljena do dana rasprave o glavnoj diobi likvidacijske mase izmiriti osoba u čiju je korist uplaćen ostatak imovine likvidacijske mase poslije glavne diobe, i da se tužba radi ostvarenja tih prava može podnijeti u roku od jedne godine od dana objave oglasa o zaključenju postupka likvidacije. S obzirom na to da je apelant tužbu podnio tek 2007. godine, odnosno znatno nakon proteka roka propisanog zakonom, tužba je morala biti odbijena. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
14. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović